KIRILOV
PIŠE: Alber KAMI
Svi junaci Dostojevskog pitaju se o smislu života. Time su oni moderni: oni se ne plaše smiješnog. Ono po čemu se moderna osjećajnost razlikuje od klasične osjećajnosti, to je što se ova hrani moralnim, a ona metafizičkim problemima. U romanima Dostojevskog pitanje je postavljeno s takvom snagom da traži samo krajnja rješenja. Egzistencija je lažna ili vječna.
»Pošto mi je na moja pitanja u pogledu sreće odgovoreno, posredstvom moje svijesti, da ne mogu biti srećan drugačije nego u skladu s velikom cjelinom, koju ne shvatam niti ću ikad biti u stanju da je shvatim, očigledno je...
... Pošto, napokon, u ovom redu stvari, preuzimam, istovremeno, ulogu tužitelja i svjedoka, optuženog i suca i pošto smatram da je ova komedija od strane prirode savršeno besmislena i da je s moje strane čak uvredljivo da prihvatim da u njoj igram... U mom neporecivom svojstvu tužioca i svjedoka, suca i optuženog, osuđujem ovu prirodu koja je, sa tako besramnom bezobzirnošću, učinila da se rodim za patnju — osuđujem je da bude uništena sa mnom«.
Ima ponešto humora u tom položaju. Ovaj samoubica se ubija zato što je, na metafizičkom planu, rasrđen. U izvjesnom smislu, on se sveti. To je njegov način da dokaže »da ga neće dobiti«. Znamo, međutim, da se ova ista tema ovaploćuje, ali sa najdivnijom širinom kod Kirilova, ličnosti iz Zlih duhova, koji je i sam, takođe, pristaša logičkog samoubistva. Inženjer Kirilov izjavljuje, negdje, da želi da sebi oduzme život zato što »je to njegova ideja«. Razumije se da je riječ potrebno uzeti u pravom smislu. Zbog ideje, zbog misli on se priprema za smrt. To je uzvišeno samoubistvo. Postepeno, kroz sve scene u kojima se maska Kirilovljeva malo-pomalo osvjetljava, predočena nam je smrtonosna misao koja ga postiče. Inženjer se, naime, ponovo vraća razmišljanjima iz Dnevnika. On osjeća da je Bog neophodan i da je potrebno da, svakako, postoji. Ali on zna da ne postoji i da ne može postojati. »Kako ne shvataš«, uzvikuje on, »da je to dovoljan razlog za samoubistvo?« Ovaj stav, isto tako, povlači kod njega neke od apsurdnih posljedica. On iz indiferentnosti pristaje da se njegovo samoubistvo upotrijebi u korist stvari koju prezire. »Zaključio sam ove noći da mi je to svejedno«. On, napokon, priprema svoj čin sa osjećanjem u kom se miješaju revolt i sloboda. »Ubiću se da bih potvrdio svoju nepokornost, svoju novu i strašnu slobodu«. Ne radi se više o osveti, nego o revoltu. Kirilov je, dakle, apsurdna ličnost s tim ipak bitnim ograničenjem što se ubija. Ali on sam objašnjava ovu protivrječnost, i to tako da istovremeno otkriva apsurdnu tajnu u svoj njenoj čistoti. On, naime, svojoj smrtonosnoj logici dodaje neobičnu ambiciju koja otvara svu perspektivu te ličnosti: on želi da se ubije da bi postao bog.
Razmišljanje je klasično jasno. Ako Boga nema, Kirilov je bog. Ako boga nema Kirilov treba da se ubije. Kirilov treba, dakle, da se ubije da bi postao bog. Ova logika je apsurdna, ali ona je kao takva i potrebna. Zanimljivo je, ipak, dati smisao ovom božanstvu dovedenom na zemlju. To od nas traži da objasnimo pretpostavku: »Ako Bog ne postoji, ja sam Bog«, koja je, još, dosta nejasna. Važno je primijetiti, prije svega, da je čovjek koji ispoljava ovaj besmisleni zahtjev od ovoga svijeta. On se bavi gimnastikom svako jutro da bi održao svoje zdravlje. On se raduje kao Šatov kad ponovo nalazi svoju ženu. Na jednom listu, koji će biti nađen poslije njegove smrti, on želi da nacrta lik koji »njima« plazi jezik. On je djetinjast i razdražljiv, strastan, metodičan i osjetljiv. Od natčovjeka ima samo logiku i fiksnu ideju, od čovjeka — sav registar. Pa ipak, on govori mirno o svom božanstvu. On nije lud, ili je onda to Dostojevski. Ne podstiče ga, dakle, megalomanska iluzija. A uzeti riječi u njihovom pravom smislu, bilo bi, ovog puta, smiješno.
Sam Kirilov nam pomaže da to bolje shvatimo. Na jedno Stavroginovo pitanje, on precizira da ne govori o bogu-čovjeku. Moglo bi se pomisliti da je to zbog nastojanja da se razlikuje od Hrista. Ali radi se, u stvari, o tome da ga sebi pripoji. Kirilov, naime, zamišlja jedan trenutak da se Isus umirući nije našao u raju. On je tada spoznao da je njegova muka bila nekorisna. »Prirodni zakoni«, kaže inženjer, »učinili su da Hrist, živi usred laži i da umre za jednu laž«. Samo u tom smislu, Isus dobro ovaploćuje svu ljudsku dramu. On je čovjek-savršenstvo, budući da je ostvario najapsurdniji život. On nije Bog-čovjek, nego čovjek-bog. I kao i on, svako od nas može da bude raspet i da bude prevaren, i jeste to u izvjesnoj mjeri. Božanstvo, dakle, o kom je riječ, sasvim je zemaljsko. »Ja sam«, kaže Kirilov, »tri godine tražio svojstvo svog božanstva i našao sam ga. Svojstvo moga božanstva je nezavisnost«. Odsada otkrivamo smisao kirilovljevske pretpostavke: »Ako Boga nema, ja sam bog«. Postati bog, to znači samo biti slobodan na ovoj zemlji, ne služiti besmrtno biće. To znači, razumije se, iznad svega izvlačiti sve posljedice iz ove bolne nezavisnosti. Ako Bog postoji, sve zavisi od njega i mi ništa ne možemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve 'zavisi od nas. Za Kirilova, kao i za Ničea, ubiti Boga znači sam postati bog — to znači već na ovoj zemlji ostvariti vječni život, o kom govori Evanđelje.
Ali ako je ovaj metafizički zločin dovoljan da ispuni čovjeka, zašto mu je potrebno dodati i samoubistvo? Zašto da se ubijemo, da napustimo ovaj svijet, pošto smo zadobili slobodu? To je protivrječno. Kirilov to dobro zna i dodaje: »Ako ti to osjećaš, ti si car i daleko od toga da se ubiješ, ti ćeš živjeti na vrhuncu slave«. Ali ljudi to ne znaju. Oni »to« ne osjećaju. Kao i u Prometejevo doba, oni gaje u sebi slijepe nade. Njima treba pokazati put i oni ne mogu bez propovijedi. Kirilov, dakle, mora da se ubije zbog ljubavi prema čovječanstvu. On svojoj braći mora da pokaže kraljevski i mukotrpni put na kom će on biti prvi. To je pedagoško samoubistvo. Kirilov se, dakle, žrtvuje. Ali ako bude raspet, neće biti prevaren. On ostaje čovjek-bog, uvjeren u smrt bez budućnosti, prožet evanđeoskom sjetom. »Ja sam nesrećan«, kaže on, »zato što sam prisiljen da potvrdim svoju slobodu«. Ali kad on umre, kad ljudi budu, napokon, prosvijećeni, ova će zemlja biti puna careva i obasjana ljudskom slavom. Kirilovljev revolverski pucanj biće znak za posljednju revoluciju. Dakle, na smrt ga ne primorava očaj, nego ljubav bližnjega za samog sebe. Prije nego u krvi završi jednu neiskazivu duhovnu pustolovinu, Kirilov ima jednu riječ isto toliko staru kao i ljudska patnja: »Sve je dobro«.
Ova tema kod Dostojevskog je, dakle, sigurno apsurdna tema. Zabilježimo samo prije nego što pođemo dalje da Kirilov izbija i u drugim ličnostima koje navode na nove apsurdne teme. Stavrogin i Ivan Karamazov ostvaruju u praktičnom životu apsurdne istine. Oni su ti koje Kirilovljeva smrt oslobađa. Oni pokušavaju da budu carevi. Stavrogin vodi jedan »ironičan« život, zna se dovoljno kakav. On pobuđuje mržnju oko sebe. Pa ipak, ključna misao ove ličnosti nalazi se u njegovom oproštajnom pismu: »Nisam ništa mogao da mrzim«. On je car ravnodušnosti. I Ivan je to takođe, kad odbija da se odrekne kraljevskih moći duha. Onima koji, kao i njegov brat, svojim životom dokazuju da je potrebno poniziti se da bi vjerovali, on bi mogao odgovoriti da je život nedostojan. Njegova ključna riječ je »Sve je dopušteno«, s nijansom odgovarajuće tuge. Razumije se, kao i Niče, najslavniji ubica boga, on završava u ludilu. Ali to je rizik kome se treba izložiti i pred ovim tragičnim završecima, bitan čin apsurdnog duha je da pita: »Što to dokazuje?«
Tako romani, kao i Dnevnik, postavljaju apsurdno pitanje. Oni uspostavljaju logiku sve do smrti, zanos, »strašnu« slobodu, carsku slavu koja je postala ljudska. Sve je dobro, sve je dopušteno i ništa nije ružno: to su apsurdni sudovi. Ali kakvog li čudnog stvaranja u kom nam se ova bića od vatre i leda čine tako bliska! Strasni svijet ravnodušnosti koji tutnji u njihovom srcu ne čini nam se ni po čemu nakaradan. Mi u njemu nalazimo naše svakodnevne tjeskobe. I niko, bez sumnje, kao Dostojevski nije znao da apsurdnom svijetu da tako bliske i tamo mučne čari. Pa ipak, kakav je njegov zaključak? Dva navoda pokazaće nam potpun metafizički preokret koji pisca vodi novim otkrićima. Budući da je razmišljanje logičkog samoubice izazvalo neke proteste kritičara, Dostojevski, u sljedećim sveščicama Dnevnika, razvija svoj stav i zaključuje ovako: »Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna ljudskom biću (da bez nje dolazi do samoubistva), tad je, dakle, ona normalno stanje čovječanstva. Budući da je to tako, besmrtnost ljudske duše postoji bez ikakve sumnje«. S druge strane, na posljednjim stranicama svoga posljednjeg romana, na kraju ove džinovske borbe s Bogom, djeca pitaju Aljošu: »Karamazove, da li je istina ono što kaže religija da ćemo mi uskrsnuti iz mrtvih i da ćemo ponovo vidjeti jedni druge«? A Aljoša odgovara: »Doista, ponovo ćemo se vidjeti i radosno ćemo prepričavati sve ono što se zbilo«.
Tako su Kirilov, Stavrogin i Ivan pobijeđeni. Karamazovi odgovaraju Zlim dusima. A radi se svakako o jednom zaključku. Aljošin slučaj nije dvosmislen kao slučaj princa Miškina. Bolestan, ovaj posljednji živi u vječnoj sadašnjici, nijansiranoj osmijesima i ravnodušnošću i ovo blaženo stanje moglo bi biti vječni život, o kom govori princ. Naprotiv, Aljoša to dobro kaže: »Mi ćemo se ponovo naći«. Nije više pitanje o samoubistvu i ludilu. Čemu za onoga ko je siguran u besmrtnost i u njene radosti? Čovjek vrši razmjenu svoga božanstva za sreću. »Mi ćemo radosno prepričavati sve što se zbilo.« Tako je Kirilovljev pištolj opalio negdje u Rusiji, no svijet je produžio da sniva o svojim slijepim nadama. Ljudi nisu shvatili »to«.
Ne govori nam, dakle, apsurdni romansijer, nego egzistencijalni romansijer. I opet je ovdje skok potresan i daje svoju veličinu umjetnosti koja ga nadahnjuje. To je dirljivi pristup, stvoren od sumnji, neizvjestan i vatren. Govoreći o Karamazovim a, Dostojevski je pisao: »Glavno pitanje koje će u svim dijelovima ove knjige biti razmatrano jest ono isto zbog koga sam, svjesno ili nesvjesno, patio cijeli svoj život: postojanje Boga«. Teško je povjerovati da je jedan roman bio dovoljan da patnju cijelog života pretvori u radosnu izvjesnost. Jedan komentator primjećuje s punim pravom: Dostojevski ima zajedničkog s Ivanom — a afirmativna poglavlja Karamazovih zahtijevala su od njega tri mjeseca napora, dok je ono što je on nazivao »bogohuljenja« na pisao za tri nedjelje u zanosu. Nema nijedne od njegovih ličnosti koja ne nosi taj trn u tijelu koji ga razdražuje, ili koja ne traži lijek u uzbuđenju ili nemoralnosti. Ostanimo u svakom slučaju na ovoj sumnji. Eto djela u kom možemo, u polutami koja je jasnija od svjetlosti dana, shvatiti borbu čovjeka protiv svojih nada. Stigavši na kraj stvaralac odabira protiv svojih ličnosti. Tako nam ova protivrječnost omogućuje da unesemo jednu nijansu. Ne radi se ovdje o apsurdnom djelu, nego o djelu koje postavlja apsurdni problem.
Odgovor Dostojevskog je: poniženje, »stid« prema Stavroginu. Apsurdno djelo, naprotiv, ne daje odgovor — u tome je sva razlika. Zabilježimo to dobro da bismo završili: ono što protivrječi apsurdu u ovom djelu nije njegov hrišćanski karakter, nego nagovještaj budućeg života. Čovjek može biti hrišćanin i apsurdan. Postoje primjeri hrišćana koji ne vjeruju u budući život. Povodom umjetničkog djela, bilo bi, dakle, moguće da preciziramo jedan od pravaca apsurdne analize koju smo mogli predosjetiti na prethodnim stranicama. Ona vodi da postavimo »apsurdnost Evanđelja«.
Ona objašnjava ovu ideju, koja je puna posljedica,_da ubjeđenja ne sprečavaju nevjerovanje. Naprotiv, vidimo dobro da je pisac Zlih duhova, upoznat s ovim putevima, preduzeo da okonča sasvim drukčiji put. Iznenađujući odgovor stvaraoca svojim ličnostima; Dostojevskog Kirilovu, može se, naime, ovako rezimirati: egzistencija je lažna i vječna.
