Mario Kopić: Uz odlazak Abdulaha Šarčevića (1929-2021)

Već više od dvije tisuće godina teče povijesni tok filozofije kao metafizike, kao teorije o dva svijeta i kao teorije dva svijeta. Postavljajući transcendentne entitete (Bog, Ideja i dr.) kao mjerila ovog svijeta, filozofija kao metafizika nešto je onostrano i izvanzbiljsko unosila u ovostranost, u zbilju. Time je istina zbiljskog svijeta ostala prikrivenom i otuda se s pravom može govoriti o ideološkom karakteru filozofije, odnosno metafizike.

Upravo dovođenje u pitanje filozofije, odnosno metafizike od samog je početka zaokupljalo Abdulaha Šarčevića. I zato su se među njegovim odlikovanim sugovornicima, već u ranim djelima, prirodno nametnuli Marx i Nietzsche. Obojica dovode u pitanje filozofiju, Marx u želji da istinu i umnost filozofije vidi kao istinu i umnost zbilje (prevladavanje filozofije pomoću njezine realizacije, to jest identiteta ideje i zbilje), a Nietzsche u vladavini Umjetnosti i dionizijskog života. Posrijedi je upravo radikalno raskidanje s filozofijom uopće. Kod Nietzschea u dionizijskom kazivanju Da životu, svijetu koji nikada nije postao i nikada nije prestao, u kazivanju Da vječnom krugu svijeta, u njegovoj formuli amor fati, koja nije ništa drugo doli volja za poviješću bez patronata metafizike s ciljem, idealom, umom. U Marxa zapravo samo u revoluciji i realizaciji filozofije.

Čak i kad se u kasnijim djelima intenzivno bavio drugim autorima i orijentacijama, napose hermeneutičkom filozofijom, Abdulah Šarčević će znati otvoreno postaviti pitanje ne ostaje li se u okvirima metafizike svaki put kada se izbjegne pitanje metafizičkog karaktera tradicije u čijim je osnovama nihilizam, odnosno svaki put kad se izbjegne pitanje prevladavanja ili pregorijevanja metafizike koja je znamen cijele zapadnoeuropske povijesti. A kod nas nitko nije tako intenzivno studirao modernu hermeneutičku filozofiju kao Abdulah Šarčević. Njegovi tekstovi o ovoj utjecajnoj orijentaciji u suvremenoj filozofiji imali su propedeutički karakter za svakoga tko se želio upustiti u njezin ozbiljan studij. Filozofsku hermeneutiku Šarčević je osvjetljavao sa svih strana, naglašavao njezino duhovno podrijetlo i njezin odnos prema tradiciji, njezinu borbu protiv historizma i relativizma, njezino odbijanje da se zadovolji ulogom metodike duhovnih znanosti, njezino, po konsekvencama dubokosežno, iskustvo jezika kao iskustva svijeta, naposljetku njezino iskustvo istine umjetnosti naspram „estetičke svijesti“.

No Šarčević nije bio samo dobar znalac i pouzdani tumač filozofske hermeneutike, nego i njezin uspješni i uvjerljivi kritičar. Taj moment kritike pridavao je posebnu vrijednost njegovim opsežnim studijama. Strategija Šarčevićeve kritičke argumentacije ponajprije je bila upravljena na preuveličano isticanje i idealiziranje prvenstva tradicije, odnosno davanje prednosti, od svih triju ekstaza vremenosti, bilosti. Sve to imalo je kao posljedicu uspostavu obavezujućeg autoriteta predanja i hermeneutičkog kontinuiteta. S druge strane, primat bilosti kao jedinog određenja konačnosti egzistencije onemogućio je kritiku ideologije i zapriječio put anticipaciji budućnosti. Hermeneutičko iskustvo koje je u znamenju nadmoćnosti istine tradicije i prošlosti, prema Šarčeviću, filozofski ozakonjuje rezignaciju i osnažuje misao romantike da istina pripada povijesti ili prošlosti i da nas otud oslovljava.

Šarčević je bio autor koji je mislio i pisao iz cjeline sklopa povijesnog iskustva suvremenosti. Svijet moderne, svijet koji je, prema njemu, u znaku trijumfa znanstvenog i tehničkog uma, predstavlja zacijelo jedno novo društveno-povijesno ustrojstvo, teoriju i praksu našeg današnjeg načina opstanka. Iz tog izvorišta, iz težnje da se načini svojevrsni filozofski presjek moderniteta, proisticala je ona nit mišljenja koja je brojna Šarčevićeva djela držala na okupu i podarivala im prepoznatljivu jedinstvenost.

Osobno sam mu bio svagda zahvalan što je pristao biti recenzentom moje prve knjige Iskušavanje rubova smisla. Kao dvadesetopetogodišnjaku podrška takve misaone težine bila je i ostala dragocjenom popudbinom. Hvala Vam profesore Šarčević!