Paul Valéry: Kriza duha
Paul Valéry (1871-1945), francuski pesnik i esejista, neprekidno priziva mogućnost čiste poezije. Za njega je pojam čistog oslobođen naslaga nepoetskog. Da li je moguća takva pesma, stihovi koji bi bili oslobođeni svih nepoetskih elemenata stvarnosti? U predgovoru knjizi poezije Između jutra i palme Kolja Mićević poeziju Paula Valérya opisuje rečju - nedovršenost. Neke pesme je pisao godinama, neke objavio slučajnosšću, neke nikada nije dovršio. Pesma ne može biti dovršena jer je neprekinuto vrelo žudnje za čistom Lepotom. Poezija je, piše Mićević, sledeći Valérya - ,,izlomljeno ogledalo duše koja se ogleda u vodi i koja će, poljupcem misli, razbiti mir vode i jedinstvo pesme''.
Filozofski magazin donosi temat tekstova posvećenih delu PaulaValérya. Tekstove Filozofija plesa i Kriza duha preveo je Mario Kopić, dok je Eliotov tekst Uvod u Umjetnost poezije Paula Valéryja preveo Miloš Đurđević. Tekstovi su izvorno objavljeni u časopisu TVRĐA, broj 1-2/2021.
Paul Valéry: Kriza duha
PRVO
PISMO
Mi
civilizacije, mi sada znamo da smo smrtne.
Slušali smo da se govori o svjetovima
posvema iščezlim, carstvima strmoglavljenim sa svim ljudima i svim njihovim
oruđima; sišlim u neistražene dubine vjekova, sa svojim bogovima i svojim
zakonima, svojim akademijama i svojim čistim i primijenjenim znanostima, sa
svojim gramatikama, rječnicima, svojim klasicima, svojim romantičarima, svojim
simbolistima, svojim kritičarima i kritičarima svojih kritičara. Dobro smo
znali da je cjelokupna vidljiva zemlja sačinjena od pepelâ (pepelnih ostataka;
imenica pepeo napisana je u množini, cendres, prim. prev. M. K.), da
pepeo nešto znači. Zamjećivali smo, kroz naslage povijesti, utvare golemih
brodova koji su bili nakrcani bogatstvom i duhom. Nismo ih mogli prebrojati.
Ali ti brodolomi, na kraju krajeva, nisu bili naša stvar.
Elam, Ninive, Babilon bila su
lijepa maglovita imena i posvemašnja propast tih svjetova imala je isto tako
malo značenja za nas kao i samo njihovo postojanje. No Francuska, Engleska,
Rusija… bila bi također lijepa imena. I Luzitanija je također
krasno ime. Sada vidimo da je bezdan povijesti dovoljno velik za cijeli svijet.
Osjećamo da jedna civilizacija ima istu krhkost kao i jedan život. Okolnosti
koje će poslati Keatsova i Baudelaireova djela da se pridruže Menandrovim
djelima nisu više ni najmanje neshvatljive: one su u dnevnim novinama.
*
To nije sve. Goruća je lekcija još
potpunija. Nije bilo dovoljno našem pokoljenju naučiti na svojem vlastitom
iskustvu kako najljepše stvari i najdrevnije i najgolemije i najusklađenije
mogu nestati nesretnim slučajem. Ona je vidjela, u području
misli, zdravog razuma i osjećaja, kako su se zbile izvanredne pojave, iznenadna
ostvarenja paradoksa, brutalna razočarenja očiglednosti.
Samo
jedan primjer navodim: velike kreposti njemačkih rodova zaplodile su više zla
nego je besposlica ikad izazvala grijeha. Na svoje smo oči gledali savjestan
rad, najradikalniju naobrazbu, najozbiljniju disciplinu i marljivost u službi
užasnih nakana.
Tolike strahote možda ne bi bile moguće
bez tolikih čednosti. Dakako, trebalo je bez sumnje mnogo znanosti da bi se
pobilo toliko ljudi, protratilo toliko imovine, uništilo toliko gradova u
toliko malom vremenu. Trebalo je i ništa manje ćudorednih kvaliteta.
Znanje i Dužnost, vi ste dakle sumnjivi?
*
Tako,
duhovni Persepolis nije manje razoren od materijalne Suze. Nije sve izgubljeno,
ali se osjetilo da sve propada.
Neobičan
drhtaj prošao je moždinom Europe. Ona je osjetila svim svojim misaonim jezgrama
da samu sebe više ne poznaje, da je prestala nalikovati na samu sebe, da će izgubiti
svijest, svijest stečenu vjekovima podnošljivih nesreća, tisućama prvoklasnih
ljudi, nebrojenim zemljopisnim, etničkim, povijesnim mogućnostima.
Tada,
kao u očajnoj obrani svojega bića i svoje fiziološke imovine, sve joj se
pamćenje povratilo zbrkano. Njezini veliki ljudi i njezine velike knjige navrle
su joj u neredu. Nikada se toliko i tako strasno nije čitalo kao za vrijeme
rata: pitajte knjižare. Nikada se nije toliko molilo i tako duboko: pitajte
svećenike. Prizivali su se svi spasitelji, osnivači, zaštitnici, mučenici,
heroji, očevi domovine, svete junakinje, nacionalni pjesnici…
I
u tom istom duševnom neredu, na poziv iste strepnje, kulturna Europa doživjela
je veoma brzo obnovu svojih mnogobrojnih misli: dogmi, filozofija, heterogenih
ideala; tri stotine načina da se svijet objasni; tisuću i jedna nijansa
kršćanstva, dva tuceta pozitivizma: cijeli spektar intelektualne svjetlosti
izložio je svoje nesuglasne boje, osvjetljavajući svojom čudnom protuslovnom
svjetlošću agoniju europske duše. Dok su pronalazači grozničavo tražili u
svojim slikama, u analima nekadašnjih ratova, načine da se oslobode bodljikavih
žica, da izigraju podmornice ili da paraliziraju letove aviona, duša je
prizivala istodobno sve zanose koje je znala, uzimala u ozbiljno razmatranje
najneobičnija proročanstva; ona je u sebi tražila utočišta, putokaze, utjehe u
cijelom registru uspomena, ranijim djelima, pradjedovskim strahovima. A to su
poznati proizvodi strepnje, kaotični poduhvati mozga koji juri od stvarnog do
more i vraća se od more na stvarnost, izbezumljen kao miš upao u klopku…
Vojna kriza je možda završena. Ekonomska
kriza je vidljiva u svoj svojoj silini; ali intelektualna kriza, suptilnija i
koja, po samoj svojoj prirodi, preuzima najvarljivije vidove (budući da se ona
odigrava u samom carstvu prijetvornosti), toj se krizi teško može uhvatiti
njezina prava točka, njezina faza.
Nitko
ne može reći ono što će sutra biti mrtvo ili živo u literaturi, u filozofiji, u
estetici; nitko još ne zna koje će ideje i koji će načini izražavanja biti
ispisani na listi gubitaka, koje će novotarije biti proglašene.
Nada
naravski ostaje i u pola glasa pjeva:
Et
cum vorandi vicerit libidinem
Late
triumphet imperator spiritus.
[Da
bi zavladao duh treba obuzdati požudu, prim. prev. M. K.]
Ali nada nije ništa drugo nego
nepovjerenje bića u odnosu na točna predviđanja njegova duha. Ona sugerira da
svaki zaključak nepovoljan po biće mora biti greškom njegova duha.
Činjenice su, međutim, jasne i nemilosrdne. Postoji na tisuće mladih pisaca i mladih
umjetnika koji su mrtvi. Postoji izgubljena iluzija jedne europske kulture i
dokaz nemoći spoznaje da spasi bilo što; postoji znanost koja je smrtno
pogođena u svojim moralnim ambicijama i kao okaljana svirepošću svojih
primjena; postoji idealizam koji je teško pobijedio, duboko izmrcvaren,
odgovoran za svoje snove; realizam razočaran, tučen, skrhan pod teretom zločina
i grešaka; pohlepa i odricanje podjednako ismijani, vjerovanja pomiješana u
vremenima, križ protiv križa, polumjesec protiv polumjeseca; postoje skeptici i
sami u zabuni uslijed događaja tako munjevitih, tako žestokih, tako potresnih i
koji se igraju našim mislima kao mačka mišem; skeptici gube svoje sumnje,
nanovo ih nalaze, opet ih gube, i ne znaju više da se služe pokretima svojega duha.
Zibanje
broda bilo je tako snažno da su se i najbolje obješene lampe na kraju
prevrnule.
*
Ono
što daje krizi duha njezinu dubinu i opasnost jest stanje u kojem je zatekla
bolesnika.
Nedostaje
mi vremena i snage da definiram intelektualno stanje Europe 1914. godine. I tko
bi se usudio ocrtati sliku tog stanja? Predmet je beskonačan: zahtijeva
svakojaka znanja, beskrajno obavještavanje. Jer kad je posrijedi tako
kompleksna cjelina, isto je tako teško rekonstruirati prošlost, pa i najnoviju,
kao što je teško izgraditi budućnost, pa i najbližu. Prorok je u istoj nevolji
kao i povjesničar. Ostavimo ih u njoj.
Ali
sada trebam jedino maglovito i opće sjećanje na ono što se mislilo tik prije
rata, na istraživanja koja su se obavljala, na djela koja su se
objavljivala.
Ako dakle apstrahiram od podrobnosti i ako
se ograničim na kratki dojam i na onu prirodnu cjelinu što je rađa
trenutna zamjedba, neću vidjeti – ništa! – Ništa, premda je to ništa
bilo beskonačno bogato.
Fizičari nas uče da u usijanoj peći, kad
bi nam oko uzmoglo u njoj ustrajati, ne bi vidjelo ništa. Nijedna svijetla nejednakost ne postoji i ne
odlikuje pojedinačna mjesta u prostoru. Ta strašna zatvorena energija završava
u nevidljivosti, u neosjetnoj jednakosti. Ili, jednakost takve vrsti nije ništa
drugo nego nered u savršenom stanju.
Iz čega je pak bio sačinjen taj nered naše
duševne Europe? – Iz onoga da su u svim kultiviranim duhovima istodobno živjele
jedna pored druge najnesličnije ideje, najprotivnija načela o životu i znanju.
To je ono što označuje moderno doba.
Nije
mi mrsko poopćiti pojam modernosti i dati to ime određenom načinu života,
umjesto da bi iz njega načinio samo sinonim za suvremenost. U povijesti postoje
trenuci i mjesta kamo bi se smjeli vratiti mi moderni, ne kvareći bog zna
koliko harmoniju onih vremena i da se ne bi ondje činili beskrajno čudni i
beskrajno vidljivi stvorovi, sablažnjiva, neskladna, neprilagodljiva bića. Tamo
gdje bi naš dolazak najmanje upadao u oči, tamo smo gotovo doma. Jasno je da bi
nas Trajanov Rim i Ptolomejska Aleksandrija lakše upila nego dosta krajolik,
manje udaljenih u vremenu, ali manje specijalno određenih u jednom samom tipu
običaja i potpunomice posvećenih jednom samom plemenu, jednoj samoj kulturi i
jednom samom sustavu života.
Dakle,
Europa je 1914. godine možda bila Europa dospjela do granice tog modernizma.
Svi mozgovi izvjesne vrste bili su raskršćem za sva plemena nazora; svaki
mislilac je bio opća izložba misli. Neki umotvori su po svojem bogatstvu
protivnosti i protivnih pobuda podsjećali na učinke lude rasvjete po tadašnjim
prijestolnicama; oči te peku i dosađuju se… Koliko materijala, koliko rada,
računa, opljačkanih vjekova, koliko raznorodnih života je trebalo zbrojiti da bude
moguć taj karneval i da se ustoliči kao oblik vrhovne mudrosti i pobjeda
čovječanstva?
*
U
mnogoj knjizi ovog doba – a ne u najlošijoj – nalaziš bez truda: utjecaj ruskih
plesova, malo Pascalova mračnog stila, mnogo otisaka Goncourtova kova, nešto
Nietzschea, nešto Rimbauda, stanovitih učinkovitosti iz slikarskih krugova i
pokadšto ton znanstvenih publikacija –
sve namirisano nečim britanskim u neodređenoj kolikoći! … Zapamtimo usput da bi
u potonjoj komponenti te mješavine našli još prilično drugih tijela. Tražiti ih
beskorisno je. To bi značilo ponavljati ono što sam maloprije rekao o
modernizmu i graditi cjelokupnu duševnu povijest Europe.
*
Sada, na ovoj golemoj Elsinorovoj terasi
koja se prostire od Basela do Kölna, koja dodiruje pješčane dine Newporta,
močvare Some, krečnjake Champagne, granit Alzasa, europski Hamlet promatra
milijune utvara [spectres].
Ali
to je intelektualni Hamlet. On razmišlja o životu i o smrti istina. Njegove su
utvare svi predmeti naših kontroverzi; kao grižnje savjesti, sve nazive svojih
slavlja; pognut je pod teretom otkrića, spoznaja, nesposoban snaći se u toj
bezgraničnoj aktivnosti. Sanja o mogućnosti da iznovice započne prošlost, o
ludilu da hoće svagda novo i novo. Kleca između dvije provalije, jer svijetu
stalno prijete dvije opasnosti: red i nered.
Ako dohvati jednu lubanju – to je slavna
lubanja. Whose was ist? – To je bio Leonardo. On je izumio letećeg
čovjeka; ali leteći čovjek nije točno poslužio namjenama izumitelja: mi znamo
da leteći čovjek, jašući na svojem velikom labudu (il grande uccello sopra
del dosso del suo magnio cecero), ima u naše dane drugog posla nego da
zahvati snijega s planinskih vrhova i da ga, u danima žege, baci na trotoar
gradova… A ova druga lubanja, to je Leibnizova – onoga koji je sanjao o
općem miru. A ova ovdje, bila bi Kantova; Kanta qui genuit (koji
je rodio, prim. prev. M. K.) Hegela, qui genuit Marxa, qui
genuit…
Ne zna Hamlet što činiti sa svim tim
lubanjama. A ako ih ostavi!... Hoće li prestati biti ono što jest? I njegov
duh, strahovito vidovit, promatra prijelaz iz rata u mir. Ovaj je prijelaz
crnji, opasniji nego li prijelaz iz mira u rat – svi su narodi njime smućeni.
„A ja“, kaže sebi on, Ja, europski intelekt, što će biti od mene?... I što je
mir? Mir je možda stanje stvari u kojem se prirodno neprijateljstvo ljudi
između sebe očituje stvaranjem umjesto da se prevodi u razaranje, kao što se to
događa u ratu. Ovo je vrijeme stvaralačke konkurencije i borbe proizvodnje.
Ali ja, nisam li je zamoren od proizvođenja? Nisam li ja iscrpio želju za
ekstremnim nastojanjima i nisam li zloupotrijebio učene mješavine? Treba li
zanemariti moje teške dužnosti i moje transcendentne ambicije? Da idem za
pokretom i činim ono što i Polonije, koji danas uređuje jedan veliki list; kao
Laert, koji je danas negdje u avijaciji; kao Rosenkrantz koji ne znam što čini
pod nekim ruskim imenom?...
Zbogom
utvare! Svijet vas više ne treba. Ni mene. Svijet koji imenom progresa krsti
svoju težnju za sudbinskom preciznošću, nastojeći ujediniti dobrobiti života s
prednostima smrti. Još uvijek vlada stanovita zbrka, ali za malo vremena, pa će
se sve razbistriti i, naposljetku, zamijetit ćemo kako se pomalja čudo nekog
animalnog društva – neki savršeni i konačni mravinjak.
DRUGO
PISMO
Rekao
sam vam onomad da je mir ona vrst rata koja prihvaća djela ljubavi i stvaranja
u svoj proces: mir je dakle nešto složenije i maglovitije nego sam rat, kao što
je život mračniji i dublji od smrti.
No
početak i pokretanje mira još je mračnije od sama mira, kao što su oplodnja i
podrijetlo života misteriozniji negoli funkcioniranje gotova i prilagođena
bića.
Cijeli
svijet danas zamjećuje taj misterij kao aktualan osjet; neki će ljudi zacijelo
zamjećivati svoj vlastiti ja kao pozitivan dio tog misterija; a naći će se
možda i tkogod, čija je osjećajnost dovoljno bistra, dovoljno fina i dovoljno
bogata, da bi očitao u njoj stanja naše sudbine koja su naprednija od sudbine
same.
Nemam te ambicije. Stvari svijeta zanimaju
me samo u odnosu s intelektom; sve s obzirom na intelekt. Bacon bi rekao da je
taj intelekt Idol. Ima pravo, ali ja nisam našao ništa bolje.
Mislim dakle na uspostavu mira ukoliko se
tiče intelekta i stvari intelekta. To stajalište je pogrešno, budući da
odvaja duh od preostalih djelatnosti; ali taj apstraktni postupak i to
krivotvorenje je neizbježno: svako je gledište pogrešno.
*
Javlja
se jedna prethodna misao. Ideja kulture, inteligencije, ideja remek-djela
odavna je povezana s idejom Europe. To je bilo tako davno da rijetko zalazimo
tako duboko u prošlost.
Ostali su dijelovi svijeta imali čudesnih
civilizacija, imali su pjesnika prvoga reda, graditelja, pa i znanstvenika. Ali
nijedan dio svijeta nije posjedovao jedinstveno fizikalno svojstvo: da
sjedini najsnažniju moć emisije s najintenzivnijom moći apsorpcije.
Sve
je prišlo Europi i sve je odatle došlo. Ili gotovo sve.
*
Jer aktualni trenutak postavlja to
kapitalno pitanje: hoće li Europa sačuvati svoju nadmoćnost (prééminence)
u svim žanrovima?
Hoće li Europa postati ono što jest u
stvarnosti, to jest mali rt azijskog kontinenta?
Ili će pak Europa ostati ono što se
priviđa, to jest dragocjen dio zemaljskog univerzuma, perla sfere, mozak
prostrana tijela?
Nema
mi bude dopušteno na ovom mjestu razviti neku vrst temeljnog teorema, kako
bismo shvatili svu ozbiljnost ove alternative.
Pogledajte
planisferu. Na toj planisferi skup nastanjivih zemalja. Ovaj se skup dijeli na
predjele, a svaki se predio odlikuje stanovitom gustoćom pučanstva, stanovitom
kvalitetom ljudi. Svaki predio posjeduje neko prirodno bogatstvo – tlo je više
ili manje plodno, rudno je blago veće ili manje, zemljište je više ili manje
natopljeno, podesnije ili manje podesnije za organizaciju prometa itd.
Te značajke omogućuju u svako doba
klasifikaciju spomenutih predjela, tako da u svako doba stanje žive zemlje
može biti označeno sistemom nejednakosti između napučenih predjela zemaljske
površine.
Svakoga časa povijest idućeg časa
ovisi o toj danoj jednakosti.
Istražimo
sada ne tu teorijsku razdiobu, nego istinsku klasifikaciju kakva je do jučer u
stvarnosti postojala. Zamijetit ćemo značajnu činjenicu koja nam je vrlo dobro
znana:
Mali
je europski predio vjekovima na čelu našeg sistema. Unatoč svojem slabom
prostranstvu – i premda tlo nije osobito bogato – Europa se ističe na prvom
mjestu. Kojim čudom? – To čudo može biti objašnjeno samo kakvoćom njezina
pučanstva. Ova kakvoća mora nadoknaditi manji broj ljudi, manji broj četvornih
milja, manji broj tona rudače dodijeljenih Europi. Stavite na jednu zdjelu vage
Indijsko Carstvo, a na drugu Sjedinjeno Kraljevstvo, nagnut će se zdjela koja
je opterećena manjim teretom!
Evo izvanrednog narušavanja ravnovjesja.
Ali njegove posljedice su još izvanrednije: valja naime predvidjeti postupnu
promjenu u protivnome smjeru.
Sugerirali
smo čas prije da ljudska kakvoća odlučuje o prvenstvu Europe. Ne mogu potanko
analizirati ovu kakvoću, no sumarnim ispitivanjem nalazim da su najspecifičnije
djelatne značajke europske psihe: djelotvorna pohlepa, žarka i bezinteresna
radoznalost, sretna mješavina mašte i logične strogoće, stanoviti nepesimistički
skepticizam, nerezignirani misticizam…
*
Evo jedan primjer ovog duha, ali primjer
prvog reda, – i izvanredno značajan: Grčka – u Europu treba naime smjestiti
cjelokupno mediteransko područje: Smirna i Aleksandrija jesu Europa, kao Atena
i Marseille, – Grčka je utemeljila geometriju. Bio je to lud poduhvat: još raspravljamo
o mogućnosti ove mahnitosti.
Što
je trebalo učiniti da bi se ostvarila ova fantastična kreacija? Pomislite da ni
Egipćani, ni Kinezi, ni Kaldejci, ni Indijci nisu dotjerali dotle. Pomislite da
je tu posrijedi strasna pustolovina, plijen koji je tisuću puta dragocjeniji i
zacijelo poetičniji od Zlatnoga runa. Nema ovnujske kože koja bi vrijedila
zlatno stegno Pitagore.
To
je poduhvat koji je zahtijevao raznolike talente kakvi su rijetko na okupu.
Trebalo je tu argonauta duha, otvrdnulih pilota, koji se ne gube u svojim
mislima niti ih izvanjski dojmovi mogu skrenuti s njihova puta. Nije ih smutila
ni krhkost premisa koje su ih nosile ni zamršeno klupko suptilnih izvoda. Bili
su, rekao bih, jednako udaljeni od nestalnih crnaca i neodređenih fakira.
Prilagodili su (ma kako to bio delikatan i nevjerojatan posao) opći govor
preciznom umovanju; obavili su analizu nadasve složenih pokretno-vidljivih
operacija; uskladili su te operacije s jezičnim i gramatičkim osobinama;
pouzdali su se u riječ da ih povede prostorom, vidovite slijepce…I taj prostor
bivao je od stoljeća do stoljeća sve bogatijim i sve čudesnijim, dok je misao
bivala sve istančanijom, pouzdajući se sve više u divan um i iskonsku
domišljatost, koja ga je bila snabdjela neusporedivim alatom: definicije,
aksiomi, leme, teoremi, problemi, porizmi itd.
Trebali
bi cijelu knjigu da govorimo o tome kako bi trebalo. Htio sam označiti ukratko
jedan od karakterističnih činova europskog duha.
Ovaj
me primjer dovodi bez muke do moje teze.
*
Ustvrdio sam da se nejednakost, koja je
dugo vremena bila na korist Europe, mora samotvorno postupno prometnuti
u nejednakost na štetu Europe. To je ono što označujem pod slavoljubnim imenom
fundamentalnog teorema.
Kako
to dokazati? Uzet ću isti primjer: grčka geometrija. Molim čitatelja da
promotri učinak ove discipline tijekom godina. Vidjet će kako malo po malo,
vrlo polagano, stječe toliku ugled i toliku vlast da sva istraživanja, sva
iskustva, koja su ljudi stekli, teže neodoljivo za tim da se približe
geometriji. Da posude njezino strogo držanje, pomnu ekonomiju „građe“, njezinu
automatsku općenitost, istančane metode i neizmjeran onaj oprez, koji joj
dopušta najluđe smionosti… Moderna je znanost stvorena ovim odgojem velikog
stila.
No nakon što se rodila, nakon što se
okušala u životu i bila nagrađena materijalnim primjenama, naša je znanost postala
sredstvom moći, sredstvom konkretne vlasti, nadražujuće sredstvo bogatstva,
aparat za iskorištavanje svijeta i tako prestala biti sama sebi svrhom. Znanost
je prestala biti umjetničkom djelatnošću. Znanje, dosad vrednota potrošnje,
postaje vrednotom razmjene. Korisnost znanja čini od znanja namirnicu. A
tu namirnicu ne priželjkuje samo nekoliko biranih ljubitelja, nego Cijeli
Svijet.
Ta
namirnica postaje sve prikladnijom za rukovanje i sve jestivijom; mušterije
bivaju sve brojnije. Znanje je postalo predmetom Trgovine; predmet, koji se
nasljeduje i gotovo posvuda proizvodi.
Posljedak:
nejednakost, koja je postojala između pojedinih predjela svijeta s obzirom na
mehaničke vještine, primijenjene znanosti, znanstvena sredstva rata ili mira –
nejednakost, na kojoj se temeljila europska prevlast, postupno se gubi i
nestaje.
Klasifikacija nastanjivih krajeva
svijeta rukovodit će se odsad grubom veličinom, statističkim podacima,
brojevima: pučanstvo, površina, sirovine… Kako su stvari pošle, to će biti ubuduće
jedino mjerilo.
Dakle, poluga će vage, koja se naginjala
na našu stranu, premda smo izgledali lakši, polako opet u vis, kao da
smo ludo prebacili na drugu stranu misterioznu dopunu koja nas je činila
težima. Nesmotreno smo snagu učinili proporcionalnom s masom!
*
Ovu
pojavu, koja se upravo rađa, možemo usporediti s pojavom koja se zamjećuje
unutar svakog naroda, a obilježena je širenjem prosvjete, pristupom kulturi sve
brojnijih kategorija ljudstva.
Kušajte predvidjeti posljedice ovog
širenja i odgovoriti na pitanje dovodi li ta pojava nužno do degradacije?
Intelektualna fizika divno je
komplicirana. A čar tog problema, koji ne može ne privući spekulativan duh,
proizlazi u prvom redu iz činjenice da je fizikalno rasprostiranje, difuzija,
nalik spomenutoj pojavi. Ali ako se vratimo iskonskom predmetu našeg umovanja
(a to su ljudi, ne molekule), ova će se sličnost naglo prometnuti
u duboku različitost.
Kaplja vina koja je pala u vodu jedva će
je obojiti: ima tendenciju nestati u ružičastoj pari. To je fizikalna
činjenica. No pretpostavite da neko vrijeme nakon tog rasplinuća i povratka
bistroće, ugledamo ovdje ondje u posudi, koja je ispunjena naoko čistom
vodom, kapljice tamnog i čistog vina. Kojeg li iznenađenja!
Ta pojava, koja podsjeća na svadbu u Kani,
nije nemoguća u društvenoj i intelektualnoj fizici. Govori dakle ta pojava o geniju
i suprotstavlja se „širenju“.
*
Čas prije smo promatrali čudnu vagu, koja
se kretala u smjeru koji je protivan težini. Sada smo pak vidjeli tekući sistem
koji, rekli bismo spontano, ide od homogenog heterogenom, od intimne smjese
striktnom odvajanju… Ovakve paradoksne slike pružaju najjednostavniju i
najpraktičniju predstavu o činitelju koji, u svjetskome zbivanju, zovu nekih
pet do deset tisuća godina Duhom.
*
No europski Duh – ili bar ono što je u
njemu najdragocjenije – može li se on potpuno „proširiti“? Fenomen
eksploatacije globusa, fenomen egalizacije tehnika i demokratski fenomen, koji
dovode do toga da se predvidi deminutio capitis Europe, moramo li
ih shvaćati kao apsolutne odluke sudbine? Ili posjedujemo određenu slobodu protiv
te prijeteće urote stvari?
Možda
ćemo, tražeći ovu slobodu, stvoriti je. Ali za jedno takvo traganje treba na
neko vrijeme napustiti razmatranje cjeline i u misaonoj individui proučavati
borbu osobnog i socijalnog života
