Mario Kopić: ŽIVOT KAO ONO BITI

Petar Šegedin: Filozofija i život, Matica hrvatska, Zagreb 2021.

Postalo je prešutno pravilo da domaći filozofski autori objavljuju u obliku knjige svoje već ranije publicirane tekstove. Sama ta činjenica, premda se može činiti kao stvar nakladnika i savjesnosti autora, zapravo postavlja nekoliko važnih pitanja: u kojoj mjeri autor, komponirajući knjigu od svojih radova koji su prvotno imali drugu ulogu i namjenu, ili su pak pisani nekim posve određenim povodom, uspijeva sačiniti tematski, strukturalno, pa čak i formalno objedinjeno djelo. Je li u osnovi filozofska studija postala najprimjereniji izražajni oblik koji omogućuje prodornost i djelotvornost suvremenog filozofskog mišljenja?

Knjiga filozofskih studija Petra Šegedina pod naslovom Filozofija i život upućuje, čak i protiv autorova samorazumijevanja, na potvrdan odgovor. Pred nama je cjelovita i koherentna knjiga iz čijeg izvora proishodi ona nit mišljenja koja studije u ovoj knjizi drži na okupu i koja im podaruje jedinstvenost.
Naime, iza naslova Filozofija i život skriva se, kako posredno razotkriva jedna od studija u knjizi, studija o poznatom ranom djelu Vanje Sutlića Bit i suvremenost, zapravo filozofsko pitanje o bivstvovanju. Jer život je upravo ono biti. A ono je u ovom složaju formulirano na posve određen način.

Bit je, naime, u tradicionalnoj filozofiji nasuprot prolaznosti ime za ono što je svagda već bilo, ime za ono postojano naspram nepostojanom i krhkom, za vječno naspram vremenitom, za trajno naspram suvremenom itd. Suvremenost kao „verzija“ vremenitosti spada u tradicionalnoj filozofiji dakle u sklop onih pojmova koji su pojmu biti dakle suprotni. Veznik „i“ u naslovu Sutlićeve knjige, prema tome, imao bi značiti suprotnost između biti i suvremenosti. No Šegedin, čitajući Sutlića, ne ostaje u tom tradicionalnom horizontu. Život, odnosno bivstvovanje, naime unosi u bit vremenitost i tako bit prerasta u njegovoj tradicionalnoj slici, to jest kao vječnost, odnosno stalnost. Ukoliko je tada vrijeme postalo bitno, a bit vremenita, bit i suvremenost ne mogu više značiti suprotnost, nego konstitutivnu međusobnu ovisnost. Biti suvremen tada znači isto što i biti bitan.

Ako je tako, tada ni povijest više nije, na primjer, hegelovski pad biti, to jest duha u vrijeme, kompozicija vječnosti i vremenitosti, nego bit događanja, odnosno događanja biti. Bit (essentia) prestaje biti apriorna forma, priroda, zakon, projekt itd., ne umičući pred egzistencijom, pred golim sada i tu, jer kako esse essentiae kao i esse existentiae omogućeni su upravo događanjem biti, to jest poviješću. Vremenitost je prestala biti prolaznost, slijed onoga sada u sadašnjosti, koja se temelji na bezdanu, na onim sada kojih još nema, koji još nisu tu, ne umičući pred vječnošću kao stalnim sada. Kako prolaznost tako i vječnost jesu naime samo po onom ništavnom, po omogućujućoj negaciji (ništosti) – ili jednostavnije: po povijesti. Bit nije ono što je bilo, što je svagda već bilo, nego ono što pridolazi, ono buduće, iz kojeg izvire i u kojeg uvire dano i prošlo, sadašnje i nekadašnje.

Takva bit onemogućuje vječno vraćanje jednakog, puko ponavljanje istog. Ona ruši totalnu mobiliziranost za očuvanje stabilnog u promjenljivom, koje se skriva iza ovoga ili onoga, ali samo unutarsvjetskog, nipošto ne biti same. Ta bit uključuje negacije, uključuje ništost. Zato iz nje ne raste potreba za iskoračenjem iz ništenja, što je karakteristično za cjelokupnu metafiziku, nego se na njoj zasniva mogućnost odupiranja ništenju na njezinu vlastitom tlu. To tlo predstavlja svjetskost svijeta kao mogućnost ljudi i svega bivstvujućeg. Posrijedi je svjetskost svijeta kao mogućnost, a ne puka svota stvari, sredstava, oružja, strojeva, vrijednosti, područja, niti njihov odnos i poredak, podređenost i nadređenost. No ako svijet nije samo prostorno artikuliran, nego i vremenski individualiziran, ako dakle nosi u sebi ništost, koje je već oduvijek princip individualizacije, tada je ništost samosvojno određenje svjetskosti svijeta, a ne nekakav njegov „moment“.

Zapravo se sama svjetskost svijeta naspram tvrde nazočnosti bivstvujućeg u svijetu čini kao „ništost“, budući da nije ništa bivstvujuće, nego njegov položaj, njegova blizina i udaljenost, njegova prijetnja i zavjesa, njegova značajnost i zadaća itd. Ukratko: njegova nazočnost ili nenazočnost, značenje i smisao. Već dugo smo naviknuti prihvaćati sve to kao samo „subjektivno“, ako već ne i kao samo privatno. No ako svijet artikuliraju subjektivni „doživljaji“, nije li sam svijet postao tada nešto privatno, nešto antropomorfno, nešto čega bi se zapravo morali osloboditi, kako bismo mogli govoriti o svjetskosti svijeta kao o nečemu „objektivnom“ što odista jest?

No zar ti doživljaji nisu „odistinski“? Karakteristika svijeta u kojem jesmo jest da naše upravo osobne stvari nisu uzete kao nešto odistinsko, kao nešto odista zbiljsko. Ne proizlazi li možda iz toga da izvor ništosti nije u svijetu, nego u našoj vlastitoj svijesti? Nije li svijet kao takav siguran pred navalom ništosti? Iz našeg odnosa spram bivstvujućeg tada bi bilo najbolje isključiti sve subjektivno, sve ništavno, očistiti subjektivnost i zajamčiti istovjetnost subjektnosti subjekta i objektnosti objekta u apsolutno progresivnom, to jest spiralnom kruženju jednog te istog totaliteta čovjeka i prirode. Istovjetnost kruženja naime ne isključuje promjenu, nego je uključuje: aproksimacija pri identificiranju subjekta i objekta, ta loša beskonačnost, zahtijeva neprestano mijenjanje. No ono živi samo na temelju prednosti totaliteta pred dijelovima i njegove premoći nad njim. To progresivno kruženje svega što jest ne vlada samo ništošću, subjektivnošću svijeta, ne briše samo tragove „ništosti“ u svakom određenju, nego pretvaranjem svega bivstvujućeg u funkciju za nešto drugo, uspostavljanjem opće funkcionalnosti bivstvujućeg, oduzima tom bivstvujućem čvrstoću, značenje i nadasve smisao.

Upravo iz pobjede totaliteta nad ništošću, koja je prisutna u metafizici, od Platona do Hegela, nastaje dakle beznačajnost privatnog u njegovoj nemoćnoj pobuni. Ukoliko je svjetskost svijeta upravo značenje i smisao, u tom se događanju sam svijet pretvara u nešto vječno, u prazno kruženje ničega oko ništosti. Iskočiti iz njega nije moguće nikakvom promjenom unutar svijeta.  Naspram vječnog vraćanja jednakog, totalnog kruženja apsoluta, imena za bit onoga što se danas događa, susrećemo izvanredno tešku jednostavnost smislenog - života. Kako je misaono dosegnuti, kako je domašiti, to je pitanje koje, mogli bismo reći, prijeti svojom naglašenom odsutnošću na svoj način u svim studijama Šegedinove knjige, od uvodne rasprave o predfilozofskom razumijevanja uma i mišljenja kod Homera, preko slike mora i morske pučine kod Nietzschea do pitanja biti čovjeka na pozadini odnosa između njega i Boga kod Schellinga.

Šegedin i ovom knjigom potvrđuje već stečeni ugled ozbiljnog i odgovornog filozofskog autora. Čitatelj koji pročita njegovu knjigu uvjerit će se da je ona dragocjen prilog sve rjeđim, gotovo usamljenim pokušajima da se očuva dostojanstvo filozofije, odnosno ne odstupi od samostalnosti i nepovredivosti filozofskog mišljenja.