Sarah Kofman: Ugušene riječi
Ako je nakon Auschwitza kategorički imperativ postao onaj što ga je Adorno formulirao na Kantov način, lišivši ga pritom njegove apstraktne i idealne općenitosti („misliti i djelovati tako da se Auschwitz ne ponovi, da se ne dogodi ništa slično“); ako je s Auschwitzom bila dosegnuta apsolutnost, pri suočenju s kojom se prosuđuju druga prava i druge dužnosti; ako Auschwitz nije ni pojam ni čista riječ, nego ime izvan imenovanja (ili, u Lyotardovu jeziku, ime koje označuje ono što nema imena u spekulaciji, ime onog anonimnog, ime onog što ostaje bez rezultata i bez koristi za spekulativno), za mene, za židovsku intelektualku, koja je preživjela holokaust, nužno je iskazati počast Mauriceu Blanchotu za njegove fragmente o Auschwitzu, koji su raspršeni po njegovim tekstovima, iskazati počast za pismo pepela, pismo katastrofe, koje izbjegava zamku suučesništva sa spekulativnim znanjem, s onim što u njemu proizlazi iz moći i jest dakle suučesničko s mučiteljima Auschwitza.
*
Nakon
Auschwitza svi ljudi, Židovi (i) Nežidovi, umiru drukčije: ne umiru doista,
preživljuju smrt, jer što se ostvarivalo – tamo, ne događajući se pritom, smrt
u Auschwitzu, bilo je gore od smrti: „Čovječanstvo je u cijelosti moralo
umrijeti zbog iskušenja što ga je pretrpjelo u nekima (u onima koji su
utjelovljivali sam život, u gotovo cjelokupnom ljudstvu kojem je namijenjena
stalna prisutnost). Ta smrt još traje. Otuda obaveza da nikada ne umremo samo
jednom, a da nas pritom ponavljanje ne može priviknuti na njezin kraj, koji je
svagda smrtan“ (Blanchot).
Jer je moj
otac bio Židov, umro je u Auschwitzu: kako to ne bih rekla? I kako da to kažem?
Kako da govorim o tome, o tome pred čim prestaje svaka mogućnost govorenja? Kako
da govorim o tom događaju, mom apsolutu, koji komunicira s apsolutom povijesti
– je li zanimljiv samo zbog toga? Govoriti – treba – a da to ne možemo: ne da bi odveć snažan, suveren govor ovladao
najaporetičnijom situacijom, apsolutnom nemoći i samom nevoljom (détresse), ne da bi sve to zatvorio u
vedrinu i sreću dana? I kako ne bih govorila kad je želja svih onih koji su se
vratili – a on se nije vratio – da bi pripovijedali, pripovijedali bez kraja,
kao da bi mogao postojati samo nekakav „beskonačni razgovor“ prema mjeri
beskonačne bijede?
Moj otac:
Berek Kofman, rođen 10. listopada 1900. godine u Sobinu (Poljska), odveden u
Drancy 16. srpnja 1942. Bio je dio konvoja broj 12 s datumom 29. srpanj 1942,
konvoja na kojem je bilo 1000 deportiranih, 270 muškaraca i 730 žena, starih od
36 do 54 godine: 270 muškaraca s brojkama od 54.153 do 54.422, 514 žena,
odabranih za rad, označenih brojkama od 13.320 do 13.833, 216 drugih žena koje
su bila odmah poslane u plinsku komoru. To je napisano tamo, na spomeniku
Sergea Klarsfelda: svojim stupom imenâ, kojima nema kraja, svojom odsutnošću
patosa, svojom ogoljenošću, neutralnošću svojih informacija taj vam uzvišeni
spomenik oduzima dah. Njegov ''neutralni'' glas nagnuto (obliquement) vas oslovljava. U svojoj je krajnjoj sramežljivosti sam
glas nesreće, toga događaja u kojem se uništila svaka mogućnost i koji je
cijelom čovječanstvu nanio „odlučan udarac koji više ništa ne ostavlja
nedirnutim“ (Blanchot). Taj glas ostavlja bez glasa, pobuđuje vam sumnju u vašu
zdravu pamet i u svaki smisao, taj vas glas guši u tišini. ''Tišina kao krik
bez riječi; nijem, no bez kraja kriči''.
*
Auschwitz:
nemogućnost počinka. Moj otac, rabin, bio je ubijen jer je u logoru smrti htio
štovati Šabat. Kao što su izvještavali svjedoci, živog su ga zakopali zamasima
pijuka jer je odbio toga dana raditi, jer je htio slaviti Šabat, jer je htio
moliti Boga za sve njih, žrtve i krvnike, i u toj situaciji krajnje nemoći i
nasilja uspostaviti odnos koji izmiče svakoj moći. I to im je bilo
nepodnošljivo: da neki Židov, ta gamad, čak u logoru ne očajava nad Bogom. Kako
nije očajavao onoga poslijepodneva 16. srpnja 1942. godine kad ga je došao
uhapsiti neki francuski policajac na čijim je usnama plesao smiješak neprilike
i zbog čega se gotovo ispričavao. Nakon što je pošao upozoriti Židove iz svoje
sinagoge da se sakriju na sigurno, jer je znao da će biti racija, vratio se moj
otac kući moliti Boga neka uzmu njega samo da njegova žena i djeca budu
zaštićeni. I nije se sakrio, otišao je s policajcem. Da ne bismo umjesto njega
mi bili uzeti za taoce, s milijunima je drugih pretrpio to beskonačno nasilje:
umrijeti u Auschwitzu.
U tom
„mjestu“ što ga nije moguće imenovati poštovao je židovski monoteizam, ako pod
tim izrazom, kao i Maurice Blanchot, razumijemo otkrivenje govora kao mjesta
gdje su ljudi u odnosu s onim što isključuje svaki odnos: s beskonačno Udaljenim,
s apsolutno Stranim. Odnos s beskonačnim s kojim nijedan oblik vlasti, pa
premda to bila vlast krvnika u logorima, nije mogao izaći na kraj, osim tako da
ga je negirala, da ga je zakopala u jarak udarcima pijuka, nikada ga pritom ne
susrevši.
*
O
Auschwitzu i nakon Auschwitza nije moguća više nikakva pripovijest razumijemo
li pod pripoviješću pripovijedanje povijesti događaja koje ima smisao. „Pripovijest?
Ne, nikakve pripovijesti, nikada više“, kaže pripovjedač Blanchotova djela Ludost dana (La Folie du jour) on koji je, poput Edipa, gotovo izgubio vid,
smisao dana i svoju sreću, sreću koja je u pripovjednom glasu, čak i kad
pripovijeda najgore nesreće, kad podsjeća na „najgore dane“: „Vidim da sam čak
i u najgorim danima, kad sam bio uvjeren da sam posve i u cjelini nesretan,
gotovo cijelo vrijeme bio krajnje sretan“.
Od djela Ludost dana iz 1947. godine, Maurice Blanchot
briše riječ „pripovijest“ iz svih svojih tekstova (ili iz njihovog reprinta)
nakon holokausta. I to ne samo zato kako bi iznova doveo u pitanje
tradicionalnu podjelu književnih vrsta. U djelu Aposteriori (Après coup), zapravo pojašnjenju uz knjigu Vječno opetovano prosijavanje (Ressassement éternel), Blanchot objašnjava taj čin brisanja: „Svaka će
pripovijest odsada biti pripovijest iz vremena prije Auschwitza, neovisno o
tome kada je bila napisana“. Od tog događaja, od tog prijeloma, koji ništa nije
ostavio nedirnutim, „bilo bi moguće da je svako pripovijedanje, čak svaka
poezija, izgubila podlogu, na kojoj se uzdigao neki drugi govor, jer je ta
sreća govora umrla“. Fikcijska pripovijest o Auschwitzu je neodrživa. Taj
događaj nije mogla „anticipirati“ nijedna književnost.
Recimo, ta Blanchotova
pripovijest Idila iz 1935. Na jednoj
strani zato jer pripovijest, pa iako donosi određena pitanja, svagda ostaje strana interpretaciji i ispitivanju što
ga pobuđuje, ne može biti prevedena, ograničena na ovaj ili onaj pojam, „na
ništa što bi se moglo drukčije izraziti“, „na neko povijesno ostvarenje“,
navijestiti budućnost koja već prijeti. Pripovijest „naviješta samo svoje
vlastito kretanje“. Na drugoj pak strani zato jer je pripovijest Idila – upravo zato jer je pripovijest –
opravdano i nužno idilična, kao oglas
za svu svoju uzvišenost i ulazak u igru tog slavnog naslova. Jer takav je zakon
pripovijesti: „Premda se čini da otvara nesretne mogućnosti neke sudbine bez
ufanja“ (naslov je u tom pogledu parafraza, naviješta i pogođenost i nepravdu,
koju pripovijest nanosi upravo onomu što daje razumjeti – ono nesretno svojstveno
njegovoj sreći), ona ostaje „laka, bezbrižna i čuva vedrinu koja ne opterećuje
i ne zatamnjuje htijenje za skrivenim ili ozbiljnim značenjem.'' „Iz svih aspekata
nesretna pripovijest. No upravo kao pripovijest, koja, dok se izriče, kazuje sve što ima reći,
ili bolje, koja se naviješta kao vedrina, koja nastupa prije ozbiljnog ili
dvosmislenog značenja, što ga pripovijest također i propisuje, ili po njemu,
pripovijest bi bila idila, sličica, sretna u nesreći koju daje naslutiti i glede
koje je stalno u opasnosti da je pretvori u privlačnost. To bi bio zakon pripovijesti,
njezina sreća i radi potonje njezina nesreća.“
Idila, od
grčkog eidollion, što je umanjenica
od eidos, lik ili oblik: maleni
oblik, malena slika. Riječ se rabi i za sadržaj te „sličice“, njezine tematike,
koja je obično pastirska i tiče se seoskih predmeta. Idila je gotovo svagda
ljubavna pjesma, općenito nježna i naivna. Odabrani primjer – nije nikakva
slučajnost da pripada književnosti – jest Pavao
i Virginija: „Ganutljiva ideja Pavla i Virginije“. Idila, neodvojivo oblika i sadržaja, pravo pravcato znamenje propovijedi,
skandaloznog iskazivanja, koje prethodi svim prihvaćenim razlikovanjima,
prethodi razlikovanju označitelja i označenog. Idila, „slava“ pripovjednog glasa koji daje jasno razumjeti, a da
ga pritom nikada ne može zatamniti neprovidnost ili enigma ili strahovit užas
onoga što se priopćava – čak niti smrt. Idila
ne završava smrću stranca i njegovim pogrebom, koji nadomješta predviđeno
vjenčanje i gdje pozvani koji bi morali na njemu biti, budu na prvom, u istoj
odjeći, jedva jedvice iznenađeni, jednostavno krajnje razdraženi zbog promjene
programa, koju simbolizira jednostavna zamjena zavjesa. Kao što je prije toga
bio praznik, koji je slavio odlazak starca, „povezan“ s pokopom zarobljenika
Nicolasa Pavlova, gdje cvijeće na mrtvačkom odru nije blistalo ništa manje nego
kod „pravog“ praznika, ekonomija je pripovijesti, idilični zakon te toliko
gostoljubive kuće takav da pri zadušnici svagda služe pečenje svadbenog ručka
(ili obratno) – koje se tek ohladilo: The
funeral baked meats/ Did coldly furnish forth the marriage tables. Jer hladni su kolači pogrebni/ za svadbene
još bili stolove (Hamlet). Posrijedi je to da je posvuda
razbacano isto cvijeće (retorike?) i da je moguće sve „lančano povezati“. Nakon
pogreba - kao u Kafkinom Preobražaju,
gdje se odmah kad je Gregor Samsa umro u krajnjoj stisci i samoći, sve
preporodi i već se njegova sestra, inače najsuosjećajnija, predaje nadi u
obnovu koju joj obećava njezino mlado tijelo – „život“, odnosno pripovijest, „idila“,
se nastavlja. Ne zaključuje se smrću, nego tvrdnjom „čudesnog i pobjedonosnog
neba, stranoga strancu, koji govori da što god se dogodilo, svjetlo onoga što
je izrečeno, pa premda u najnesretnijoj riječi, neće prestati rasvjetljavati na
način toga laganog zračenja što svagda preobražava tamnu noć, noć bez zvijezda,
kao da bi tmine također i – je li to sreća ili nesreća? – da, kao da bi tmine
također bile i rasvjetljenje beskonačnog dana, sjaj prvog dana“.
Kazuje
Blanchotova Idila: „U predvečerje smo
postavili veliki mrtvački odar i pozvani su ostali te se pridružili pogrebu. Sunce
je sada lijepo sjalo. Cvijeće u vrtu bilo je još napola vlažno od rose i
rascvjetavalo se. Zelenilo je prodiralo kroz prozore i ulazilo u sobe. 'Draga
moja' – rekla je Louis mladoj djevojci koja je jecala na klupi s glavom
skrivenom dlanovima, 'ne plačite tako, draga moja'. Automatski ju je potapšala po
koljenima i nakon što je pogledala u čudesno i pobjedonosno nebo, nebo koje ju
je pod zrcalom proljeća unatoč smrti i suzama još uvijek nadahnjivalo odsjajima
nepokolebljive vjere, ustala je, kako bi ispunila svoje dužnosti kućne
gospodarice.“
Zadnja
riječ pripovijesti namijenjena je dakle tomu da spriječi jecanje. Plakanje je
svagda „licemjerno“, lažljivo (kao što su pogrebne svečanosti za Nicolasom
Pavlovim s golemom količinom cvijeća pravo komedijaštvo, žalost na licima je
posve „prividna“, situaciji primjerene riječi, što iz izgovara Pierre,
direktor, odgovoran za smrt, čisti podsmijeh). Taj posljednji diktat izgovara – to nipošto nije
slučajnost – žena, kućna gospodarica, ona koja je u toj zemlji, u zemlji gdje
se tako lijepo ponašaju, zakon: Louise (iz Lux?
Lex?), koja je vječno mlada, svagda
nasmijana, živa, raspojasana, vesela, debeljuškasta, okrugla, sjajna, radišna i
gostoljubiva. Louise, svijetao i sjajan zakon, koji se upravo u svojem
zavođenju neprestance vrti oko Stranca, kako bi ga privukla, ugrabila mu
njegovu stranost tako da bi ga – svagda s osmijehom i „u njegovo dobro“, no ne
bez nasilja – podredila dobrom kućnom redu, zakonu vlasništva i čistoće.
*
Louise, knjižareva
štićenica, koju je taj opisivao kao vrlo vedro dijete, koje je voljelo slike i
književnost, nastoji u svojem proljetnom zrcalu uhvatiti stranca, koji pak, dok
opet dolazi svijesti i opet zamjećuje dan, prihvaća novo ime („dar imena, koji
ne može biti prijateljski dar“): Alexandre
Akim, vlastito ime, strano ime (kao
što je i inače bilo sa svim ostalim
zatočenicima, koji svi imaju grčka, ruska, židovska imena). Među njima će samo
Starac, nekakav Teresija, posrednik između svjetla i noći, između svijeta gospodara
i svijeta zatočenih, opet naći svoje pravo ime, izlazeći iz kuće. „To strano
ime mu pristaje upravo kao i neko drugo. Bio je samo nekakav prosjak.“
Alexandre,
iz alexo, odmaknuti, što je moguće
uspoređivati s elauno, odbaciti,
ružno postupati, progoniti, i preko toga, iz njemačke riječi Elend, bijedan, u nevolji, koja izvorno
znači izgnanstvo, kako kaže Nietzsche, ali u uzmak, u sjenu.
Alexandre,
čovjek izvana, koji dolazi srušiti ravnotežu zajednice, poticatelj prijeloma,
kršitelj zakona, skvrnitelj ugovora, koji se ne može držati riječi – nije više niti čovjek; kao neprijatelj izgubio je
pravo na zaštitu, na sućutnu milost, i zaslužuje kaznu, taj posebni oblik
ratnog prava, karakterističan za odnos moći i nasilja koji vladaju u svakoj
zajednici.
Alexandre Akim, izgnanik, bijednik, klatež kojeg
zakon hoće zaustaviti, učiniti nepomičnim (akim
iz akineo?), odvratiti izvana i koji
može samo doživjeti neuspjeh, jer Alexander jest i ostat će čovjek izvana. „'To
je stranac', kaže Louis veselo. Svagda sam tako mislila, nikada neće postati
domaćin“. „Vaša je žena to objasnila. Svagda ću biti samo čovjek iz nekog
drugog mjesta“. „U toj kući ćete naučiti da je gorak kruh stranstvovanja.
Naučit ćete se da nije lako prestati biti stranac. Ako osjećate nostalgiju za
vašom zemljom, ovdje ćete svakim danom nalaziti sve više razloga da ne osjećate
nostalgiju za vašom zemljom. No ako vam uspije zaboraviti je i ako vas uspije
zavoljeti svoje novo mjesto boravka, poslat će vas natrag kući, gdje ćete biti
još jednom bez domovine i gdje ćete započeti svoje novo izgnanstvo.“ Zakon će
nastojati zaustaviti proganjanje kaznama koje su kadšto smrtne, osudom na
podsmjeha vrijedan rad, udarcima koji su katkad odmjereni ludom okrutnošću. Iza
njihova privida nepravde i proizvoljnosti (i ovdje je doista moguće misliti na
dementnu igru udaraca što ih zadaju SS-ovci), imat će za cilj ponovnu uspostavu
ravnoteže i reda u kući, prisiljavanje na priznanje svemoći zakona
(pripovijesti) i njegove idilične ekonomije što silom promiče pravo na
usmrćenje svakoga tko mu hoće izmaknuti: kazne su svagda dane za „dobro i
sreću“, kazne su svagda dane veselo, s osmjehom, kao i žalovanjem, s tisuću
izgovora. (Kakav kapo u logorima je također sam govorio da ne voli tući, da je
često potrebno, da je potrebna disciplina). Najgora nepravda u toj kući, pa
premda najnevinija, jest da čovjek oboli, budući da na taj način već najmanje
loš osjećaj daje misliti da možda nije sve tako dobro u toj lijepoj zemlji, da
je unatoč nijekanju i jamčenju što ga daje zakon sreća ovdje krhka i da je
svagda već nagriza nesreća. Zato se morate
svagda dobro vladati, budući da vam prijeti snošenje udaraca, zatvaranje u
mračnu ćeliju (gdje ćete inače lijepo ozdraviti). Premda noću cvilite zbog
bolesti, premda ste pokriveni prašinom i imate isušeno lice i izgrebene ruke,
morate još uvijek tvrditi da je sve dobro i da je vaša patnja idilična. Morate
stalno očekivati da ćete biti tučeni – s osmjehom - jednostavno zato jer kao čovjek izvana ne
razumijete baš dobro zakone te – kafkijanske – kuće koja bi mogla biti hospicij
za prosjake, „gostoljubivo prebivalište za jednostavne i sretne snove“, poželjna
zbog svoje udobnosti, svoje raskoši, svoje sreće, u kojoj imate privilegij boraviti (takva je
barem varijanta knjižara, suučesnika gospodara, koji prodaje samo lijepe knjige
o hospiciju i upozorava pred svakom mušičavom namjerom napuštanja te ustanove).
Kuća koja je za vas prije pokajnički dom,gdje po nekom prokletstvu živite,
zatvor gdje vlada mješavina strogoće i miline, prisile i slobode, gdje se
unatoč svoj dobroj skrbi, koju vam namjenjuju iz ljubavi, ne osjećate slobodni,
to je najmanje što možemo reći. Ali upravo vi nemate prava to reći (jer je
riječ zatvor zabranjena u jeziku te
lijepe zemlje), jer bi time uznemirili njezin poredak i izložili bi se najgorim
kaznama. Ili najprofinjenijim. Jer zakon vlada i podlo, zavođenjem i
privlačnošću. Brzo će se naime odreći svega što bi moglo odveć podsjećati na
policijsko ispitivanje kojemu je Stranac bio podvrgnut pri „prijemu“, kad je
bio kao kakav špijun pozvan da kaže svoje podrijetlo – nastojanje da stranost
istrgnemo neotklonjivom Drugom, onome tko dolazi izvana, Najvišem, čovjeku
dolaska koji je svagda na putu, nepoznatom, koji kao takav iznova uspostavlja
poziv izvana i nad kojim vlast nema moć. I koji može u tu kuću, gdje vladaju
higijena i čistoća i gdje se čovjek guši (kao u cijelom tom suučesničkom
labirintskom gradu, gdje puše štetan, pokvaren, kužan zrak), jedino pustiti
zrak izvana i s njim nered: „Je li značajno da sam iz neke zemlje, a ne iz
kakve druge? Stranac sam, to je sve“, uspjelo mu je odgovoriti drugim zatočenim,
koji su ponavljali pitanja gospodara (zatočeni, koji za njega nisu nikad
postali pravi ''drugovi'', unatoč činjenici da dijele zajedničku slamnjaču, i
unatoč velikom promiskuitetu, zbog koje se doista rađaju ''prikrivene
intimnosti''. U toj lažnoj zajednici u kojoj nema nikakva korporativna duha,
gdje svatko živi sam za sebe, stranca će svatko olako smatrati špijunom koji se
ne pokorava općem pravilu, pa ni samo zato kako bi ga zaobišao). Na ispitivanje
gospodara nije mogao odgovoriti ništa,
ništa umjesto svega što su
zahtijevali: „Stranac s knedlom u grlu nije uspio odgovoriti“. Pri apsolutnosti
vlasti mogu vam riječi samo zastati u grlu, tamo se zadržati u rezervi, kako bi
se očuvale. Pa ipak treba govoriti, pri čemu riskiraš da se ugušiš, zadaviš.
Razmijeniti riječi (što je u stanovitoj mjeri moguće sa Starcem, za kojega se
čini da igra dvostruku igru, igru asimilacije, igru drugosti, i da je shvatio
zakon kuće, njezinu sreću, njezinu nesreću). Gospodaru će šutnja Stranca biti
nesnosna. Toliko nesnosna koliko „crn i ustrajan pogled“ umirućeg, umorenog
udarcima, jer je kalio poredak, beskonačan pogled beskonačnog, jedini mogući
odgovor na nasilje vlasti koja se smije, koje će gospodara naposljetku prisiliti
da zašuti, da do vrha pun „idilične“ naivnosti prestane ispitivati čovjeka, čovjeka
čije su usne otečene, čeljusti rastrgnute, koji može samo plakati i cviliti kao
kakav pas, ako pati ili ako mu ništa ne manjka. Obično policijsko ispitivanje
brzo je završilo i stranca su nastojali pridobiti putovima suučesničke
ljubaznosti. Posebice ga žena (jer kao i sve pripadnice njezina spola ne voli
vagabunde) nastoji okružiti na najpodliji način, tako da nudi prizor sreće koji
se čini bez greške i nepokolebljivu vjeru u tu sreću. Posvuda po kući mogu se
naći nepobitna znamenja krajnjeg podudaranja para, recimo fotografije zaruke,
na kojoj obje osobe sjaje i „posve su
okrenute jedna drugoj kao da su dvije strane istog lica“. Sve vodi dojmu da je
vjenčanje gospodara prava idila, da njihova veza ostvaruje najsavršeniju
harmoniju i sreću. Ona se oslanja o njegovu ruku, on se naginje k njoj. Opisuje
je kao ženu koja je vedrija, mladolikija, svježija od svih drugih, koja ga
posve razumije – ne napuštajući pritom ikada njegovu misao – kao žena „koja vas
traži, koju tražite i koja je cijelo vrijeme upravo tamo, pokraj vas“.
Besramno
pokazivanje idilične sreće koja bi Stranca imala nagnati da prihvati vjenčanje
koje će mu jedino dati pravo na izlazak iz pokajničkog prebivališta upravo u
onom času u kojem će se odreći svoje stranosti i izgnanstva i u kojem to više
neće priželjkivati: „Oženim li se, uradit ću to zato jer vjerujem u vašu sreću,
jer vidim samo vašu ljubav i jer mi se čini sretnim život u kojem je mogla
procvasti takva sreća.“ I premda su na prvi mah sreća para i lijepa uređenost
doma, koja ga utemeljuje, već odmah stavljena u pitanje. Posvuda se mogu naći i
tragovi nesreće, očaja, šutnje, znakovi „jedva vidljive drame u kojoj se gospodari
okomljuju jedan na drugoga“, prizori straha i užasa. Posvuda se iza lijepog
apolinijskog prizora pojavljuje skriveno dionizijstvo – kao u Empedoklovu mitu,
na rubu kugle Ljubavi, njezine okruglosti i potpune harmonije - znakovi mržnje,
nesuglasja, sporova i razlika što razjedaju par. Posvuda prikriveno djeluju
nagoni smrti, neodvojivo povezani s Erosom.
*
Blizina i
moć komunikacije ovisni su o snazi odvajanja. Odnos se mora slomiti da bi
postao pravi odnos… Samo stranost onoga što ne može biti zajedničko utemeljuje
zajednicu. Idilična zajednica koja briše svaki trag nesuglasja, razlike, smrti,
idilična zajednica koja se pravi da se temelji na savršenoj harmoniji, odnosnu
stapanja, nužno je fikcija zajednice, lijepa (psihotična?) priča. Zakon zabrane
i njezine ekonomije jest da sa Strancem pokopa svaku stranost, prikrivanje
činjenice da sam povratak Stranca, noći, poput sablasti, kroz sve proreze kuće,
ni izdaleka ne izaziva njezino rušenje, nego jedino jamči idili istinski
temelj. Nesreća pripovijesti, inherentna njezinoj apolinijskoj sreći, jest da
lažno prikriva Dionisa u njegovoj slavi.
*
Ako nakon
Auschwitza pripovijest više nije moguća, ipak se nameće govorenje, govorenje
bez kraja za one koji nisu mogli govoriti, jer su do kraja htjeli očuvati
istinsku riječ i pritom je ne izdati. Govoriti da bismo svjedočili, ali kako.
Kako može neko svjedočenje izbjeći idiličan zakon pripovijesti? Kako govoriti o
nepredstavljivom – nepredstavljivom koje je vrlo brzo isto za one koji su ga
doživjeli – ne pribjegavajući pritom imaginarnom? I ako može, kako kaže Robert
Antelme, samo književna umjetnost imati razlog za potrebno nevjerstvo, ne
vrijeđa li to onda svjedočenje, tako da zajedno s fikcijom uvodi privlačnost i
zavodljivost tamo gdje bi morala govoriti samo „istina“? Knjiga Roberta Antelma
Ljudska vrsta (L'Espèce humaine) jedinstvena knjiga koju, kako nam kaže Maurice
Blanchot, nije moguće čitati i reproducirati kao ostale knjige, iznimno značajna
knjiga, predstavljena kao jedno od tih noćnih znamenja, tih tihih stvari,
najjednostavnija, najčišća i najbliža tome apsolutu na kojeg nas spominje, ta knjiga
dakle naglašava potrebu za tim da izbor događaja i dakle pismo vodimo kroz
pripovjednu maštu fabulacije, kako bi
tako pokušali razumjeti nesnosne istine; kako bismo prisilili sluh onih koji bi
se inače odvratili od slušanja onoga što je bilo predugo prešućeno i kako bismo
bili pozorni prema onima kojima je bila oduzeta kako prava riječ tako i hrana i
koji se više nisu mogli zasititi govorenja. Vrlo su brzo, naime, oni koji se
nisu mogli zaustaviti u pripovijedanju, u nizanju svih istinskih priča jedne na
druge, u svoj njihovoj grozoti, od kojih se nijedna nije mogla previdjeti –
vrlo brzo su, upravo u trenutku kad im je bilo konačno dano govoriti, da se
opet povežu s istinskom dimenzijom Drugog i govora, shvatili da se iskopao
ponor između zatočenika logora, „koji su otada bili prepušteni nekakvoj
beskonačnoj, neprenosivoj spoznaji“ i osloboditelja, Amerikanca, onoga koji je
došao iz jednog drugog svijeta, koji je bio čist, snažan, koji je bio jedar i
čije „neznanje je beskonačno“. Jedni i drugi su bili takvi kao da se svatko od
njih upoznao s nekom drugom vrstom, nisu se više razumjeli, nisu više imali
iste navike, iste orijentacijske točke. Ponor što ga riječ užasno ili
nepredstavljivo u ustima Amerikanca nije mogla popuniti, budući da je zatočeniku
dala samo razumjeti da je bio shvaćen, da je bilo drugome dovoljno nekoliko
riječi da sve „shvati“, da je o nespoznatljivom i neprenosivom stvorio konačno
mišljenje što umiruje. Te iste riječi, što ih s jednakim tonom preuzima
zatočenik, suočen s prizorom tisuću mrtvih i umirućih, omogućuju osloboditelju
da bez nelagode preduhitri pogled drugoga, zadovoljnom mu daju misliti „da nema
prostora za sud, drukčiji od onoga što ga je izrekao“: „Nepredstavljivo, to je
riječ koja ne dijeli, koja ne ograničuje, to je najudobnija riječ. Čovjek se
šeće s tom riječju kao sa štitom, s praznom riječi, i korak zadobiva
izvjesnost, učvršćuje se, savjest dolazi k sebi.“ Kako dakle pripovijedati ono
što nije moguće „priopćiti“ bez imaginacije? Ono čemu manjkaju – ili ih ima
previše - riječi da bi bilo izrečeno, i to ne samo zato jer granično iskustvo
beskonačnog pomanjkanja, kao i svako drugo iskustvo, ne može biti preneseno?
Kako dakle govoriti dok
iskušavamo „frenetičnu želju!“; da bismo – nemoguća zadaća – izrekli to
iskustvo takvo kakvo jest, da bi sve objasnili drugome, kad je čovjek izručen
ludosti riječi, a ujedno vam nije moguće govoriti? Nemoguće bez gušenja. Kao da bi sam višak rezerve,
zadržavanja riječi, postavljene u zavjetrinu pred svakim kompromisom s jezikom
moći, izazvao kod čovjeka, koji je stalno bio u susjedstvu pakla (zime,
hladnoće, gladi i ušiju) u samom času njegova oslobođenja i njegove pobjede
čudnu dvostruku svezu: beskonačan
zahtjev za govorenjem, dužnost govoriti u
beskonačnost, koja se nameće nezaustavljivom silom – i gotovo fizičku
nemogućnost govorenja: gušenje,
zauzlana riječ, zahtijevana i zabranjena, jer se predugo vraćala, zaustavljala,
ostajala u grlu i koja vas guši, izaziva da gubite dah, zagušuje vas, uzima vam
čak mogućnost da započnete.
Dužnost govoriti
bez mogućnosti govorenja ili biti saslušan, dužnost gušiti, takav je etički zahtjev
kojim se Robert Antelme u Ljudskoj vrsti
priklanja. A to inače ne vrijedi niti za jednu od tih lijepih knjiga što
pripovijedaju lijepu priču – priču iz vremena prije Auschwita, pa premda je to
knjiga Alexandra Akima, pa premda je to pripovijest o nekoj patnji, naime
Kristovoj; „meka priča, nježna, lijepa smiješno beznačajna priča“; priča koja
je previše idilična, jer je priča „nekog čovjeka, ništa drugo nego čovjeka,
priča jednog samog čovjeka“. Čovjeka koji je imao pravo govoriti, imati neku
priču, imati na svojoj strani žene koje su ga voljele. „Nije preodjeven, lijep
je, u svakom slučaju ima svježe meso na kostima, nema uši, može govoriti nove
stvari, i ako mu se podsmjehuju, to je zato jer ga nastoje barem tretirati kao
nekoga … Govorio je o ljubavi i ljubili su ga. Dlake na nogama, mirisi, učenik
koji ga je ljubio, obrisano lice.“ Lijepa priča o Kristu, tom nadčovjeku, bila
je zajedno sa svim lijepim pričama pokopana pod tonama pepela Auschwitza.
Antelmova knjige nije lijepa, uzvišena je: kao knjiga nakon Auschwitza u
gušenju svjedoči o Neusporedivom, o broju mrtvih koje prekoračuje predstavljivu
veličinu, o milijunima muškaraca, žena i djece svedenih na pepeo koji nisu
imali pravo govoriti, imati neku priču, koji pri svojoj smrti nisu bili
izručeni svojoj majci, jer u Auschwitzu, ubijaju i majke, tamo se jede kruh
mrtvih, „zlato čupa iz usta da bi se jelo više kruha, iz tijela pravi sapun.
Ili se pak njihova koža koristi za sjenila ženskih članica SS: nikakvih tragova
čavala na sjenilima, samo umjetničke tetovaže.
K. je umro,
i nisu ga prepoznali.
Drugovi su umrli
vičući: 'Krave, crkotine…'.
Mali cigani
iz Buchenwalda, ugušeni kao štakori.
M. L. A….mrtva,
skelet, obrijana.
Sav pepeo
na tlu Auschwitza.
Oče, zašto
ste me…
Zavijanje
djece koja se guše. Šutnja pepela, sipanog po poljani“.
Uzvišena
knjiga koja zahtijeva divljenje i poštovanje, koja odgovara najvišem etičkom
zahtjevu i čije nam pismo može, lišeno moći, dati razumjeti tišinu onih koji
nisu mogli govoriti, „pravu riječ“, koja je jedno sa šutljivom prisutnošću
drugoga, kojemu je spriječeno da bi se izražavao u vrijeme svojega boravka u
logoru; zabranjeno, ali i odbačeno, očuvano, odmaknuto od svakog preokretanja,
od svakog kvarenja, svake nasilne zlouporabe, zbog koje bi je mogla pritiskati
sumnja da je napravila igru iz prekomjernog nasilja, zauvijek joj oduzeti
vjerodostojnost i „konačno kompromitirati budućnost komunikacije“.
S
francuskog preveo Mario Kopić
[iz: Sarah
Kofman, Paroles suffoquées, Paris:
Galilée 1987.]