Maurice Blanchot: Književna beskonačnost: Aleph
Zboreći o beskonačnosti, Borges kaže da ta ideja kvari druge. Henry Michaux evocira beskonačnost, čovjekova dušmanina, i kaže da meskalin koji ''odbija kretanje konačnog okrećući u beskonačnost, uznemiruje''.
Istina bi književnosti bila u obmani
beskonačnosti. Srećom je svijet u kojem živimo i takav kakav živimo ograničen.
Dostatno je nekoliko koraka za izaći iz naše sobe, nekoliko godina za izaći iz
našeg života. No, pretpostavimo da smo u tom uskom prostoru, neočekivano
mračnom, neočekivano zaslijepljeni, zalutali. Pretpostavimo da je zemljopisna
pustinja postala biblijskom pustinjom: nisu više dostatna četiri koraka, nije
više dostatno jedanaest dana da bismo je prešli, nego vrijeme dvaju naraštaja,
nego čitava povijest čovječanstva, a možda i više. Za odmjerena čovjeka i čovjeka mjere, soba,
pustinja i svijet strogo su određena mjesta. Za pustinjskog i labirintskog čovjeka,
osuđena na obmanu koraka nužno malo dužeg od njegova života, isti bi prostor
zapravo bio beskonačan, čak i kada zna da nije tako i utoliko bi to više bio
upravo stoga što zna da nije tako.
Smisao bitka
Lutanje, činjenica da idete bez mogućnosti da
se ikada zaustavite, mijenjaju konačnost u beskonačnost. Za to se vezuju posebne
značajke: iz konačnog, koje je ipak zatvoreno, možemo se svagda nadati da ćemo
izići, dočim je beskonačno prostranstvo zatvor, budući bez izlaza; otuda svako
apsolutno bezizlazno mjesto biva beskonačnost. Mjesto gdje se gubimo ne poznaje
pravu crtu; tu se nikada ne ide od jedne do druge točke; ne polazi se odavde da
bi se stiglo tamo; hod nema polazišta ni početka. Svagda se počelo već prije
nego što se započelo; ponavlja se prije nego što se i završilo, a ta vrsta
apsurdnosti, koja se sastoji u vraćanju a da se nikada nije ni pošlo, ili u
počinjanju time što se već započelo, jest tajna ''loše'' vječnosti koja
odgovara ''lošoj'' beskonačnosti, pri čemu se u obje možda skriva smisao bitka.
Borges se, u biti čovjek književnosti (što
znači da je svagda kadar razumijevati na način svojstven književnome
razumijevanju), hvata ukoštac s lošom vječnošću i lošom beskonačnošću, jedinima
koje bismo možda mogli iskusiti, sve do onoga glasovitog okreta što se imenuje
ekstazom. Za njega je knjiga u načelu svijet, a svijet je knjiga. To bi ga
moralo umiriti kad je riječ o smislu svemira, jer u razlog svemira se može
sumnjati, ali knjiga koja je naše djelo, napose knjige fikcije koje spretno sklapamo,
kao što su one sa savršeno nerazrješivim problemima koji dobivaju savršeno
jasna rješenja, primjerice policijski romani, takve knjige su dostižne našem
znanju, budući da su prožete inteligencijom i oživotvorene uređujućom moći
duha. No ako je svijet jedna knjiga, svaka knjiga je svijet, a iz te nevine
tautologije proishode užasne konsekvence.
Ponajprije slijedi da više ne postoji
referentna granica. Svijet i knjiga međusobno odašilju vječno i beskonačno
svoje odražene slike. Ta će neodređena moć zrcaljenja, to iskričavo i
neograničeno umnožavanje – koje je labirint svjetlosti i koje uostalom nije
ništa – biti onda sve ono što ćemo naći, vrtoglavo, na dnu naše želje za
razumijevanjem.
Potom, ako je knjiga mogućnost svijeta, smijemo
također izvesti zaključak da je u svijetu na djelu ne samo moć činjenja (faire),
nego i ona velika moć hinjenja (feindre), patvorenja i obmanjivanja čiji
je sav rad fikcije proizvod utoliko očigledniji što je ta moć u njemu bolje
prerušena. Fikcije, Majstorije riskiraju biti najopćenitiji
nazivi koje bi književnost mogla prihvatiti; i prigovarati Borgesu da piše
priče koje odveć dobro odgovaraju tim naslovima, znači prigovarati mu ono
pretjerivanje u prostodušnosti bez kojega bi se mistifikacija teško prihvatila
doslovno (Schopenhauer, Valéry, bjelodano je, jesu zvijezde što sjaje na tom
nebu lišenom neba.)
Riječi poput podvaljivanje, krivotvorenje,
primijenjene na duh i književnost, šokiraju nas. Držimo da je takva vrsta
obmanjivanja odveć jednostavna, držimo da ako postoji univerzalno
krivotvorenje, ono je to još uvijek u ime neke možda nepristupačne istine, ali
istine dostojne štovanja i, za izvjesne, dostojne obožavanja. Držimo da
hipoteza o zloduhu nije najbeznadnija: krivotvoritelj, čak i svemoćan, ostaje
pouzdana istina koja nas oslobađa misliti s onu stranu. Borges razumije da
pogibeljno dostojanstvo književnosti nije u tomu da nas navede pretpostaviti da
svijet ima nekog velikog autora, uronjenoga u onirične mistifikacije, nego da
okusimo blizinu neke neobične moći, neutralne i impersonalne. On voli da se za
Shakespearea kaže: ''Nalikovao je svim ljudima osim u tome što je nalikovao
svim ljudima''. On u svim autorima vidi jednog jedinog autora koji je
jedinstveni Carlyle, jedinstveni Whitman, koji nije nitko. Prepoznaje se u
Georgeu Mooru i Joyceu – mogao je reći i u Lautrémauntu, u Rimbaudu – kadrim u
svoje knjige unijeti stranice i figure koje im nisu pripadale, jer je to, u
biti, književnost, nikako pojedinci, a u književnosti, budući da jest
impersonalno, u svakoj knjizi jest neiscrpno jedinstvo jedne jedine knjige i
ponavljanje zasićeno svim knjigama.
Kad nam Borges predlaže zamisliti nekog
suvremenog francuskoga pisca koji, počevši od njemu svojstvenih ideja, piše
nekoliko stranica koje doslovno reproduciraju dva poglavlja iz Don Quijotea,
ta nezaboravna apsurdnost nije ništa drugo negoli apsurd koji se zbiva prigodom
svakog prevođenja. S nekim prijevodom imamo isto djelo u dvostrukom jeziku; u
Borgesovoj fikciji imamo dva dijela u identitetu istog jezika i u tom
identitetu koji nije jedan, fascinantni pričin podvostručenosti mogućnosti.
Tamo pak gdje postoji savršeni dvojnik, izbrisan je original, pa čak i izvor.
Tako bi i svijet, ako bi mogao biti točno preveden i podvostručen u nekoj
knjizi, izgubio svaki početak i kraj i postao bi sferičan svezak, konačan i bez
granica, kojeg svi ljudi ispisuju i u kojem su svi ispisani: to više ne bi bio
svijet, bio bi to i bit će svijet izopačen u beskrajnu sumu svojih mogućnosti.
(To izopačenje je možda čudesni, odurni Aleph.)
Književnost nije puka obmana, ona je opasna moć
da se ide, pomoću beskonačne mnogostrukosti imaginarnoga, prema onome što jest.
Razlika između realnog i nerealnoga, neprocjenjiva povlastica realnoga, jest da
ima manje realnosti u realnosti, koja nije drugo nego zanijekana nerealnost,
odstranjena energičnim radom nijekanja i onim drugim nijekanjem koje je isto
tako rad. Upravo to manje, vrsta slabljenja, stanjivanja prostora, dopušta nam
ići, sa srećom prave crte, od jedne do druge točke. No to je i ono
najneodređenije, bit imaginarnoga, što priječi K. da ikad dospije u Dvorac, kao
što za vječnost priječi Ahila da se pridruži kornjači i možda živa čovjeka da
se pridruži samome sebi u nekoj točki koja bi njegovu smrt učinila savršeno
ljudskom i, shodno tomu, nevidljivom.