Maurice Blanchot: Književna beskonačnost: Aleph

Zboreći o beskonačnosti, Borges kaže da ta ideja kvari druge. Henry Michaux evocira beskonačnost, čovjekova dušmanina, i kaže da meskalin koji ''odbija kretanje konačnog okrećući u beskonačnost, uznemiruje''.

Sumnjam da je Borges beskonačnost pronašao u književnosti. Ne želim insinuirati da postoji samo jedna smirena spoznaja, crpljena iz književnih djela, nego namjeravam reći da je iskustvo književnosti možda temeljno blisko paradoksima i sofizmima onoga što je Hegel, kako bi ga odstranio, prozvao lošom beskonačnošću (le mauvais infini).

Istina bi književnosti bila u obmani beskonačnosti. Srećom je svijet u kojem živimo i takav kakav živimo ograničen. Dostatno je nekoliko koraka za izaći iz naše sobe, nekoliko godina za izaći iz našeg života. No, pretpostavimo da smo u tom uskom prostoru, neočekivano mračnom, neočekivano zaslijepljeni, zalutali. Pretpostavimo da je zemljopisna pustinja postala biblijskom pustinjom: nisu više dostatna četiri koraka, nije više dostatno jedanaest dana da bismo je prešli, nego vrijeme dvaju naraštaja, nego čitava povijest čovječanstva, a možda i više.  Za odmjerena čovjeka i čovjeka mjere, soba, pustinja i svijet strogo su određena mjesta. Za pustinjskog i labirintskog čovjeka, osuđena na obmanu koraka nužno malo dužeg od njegova života, isti bi prostor zapravo bio beskonačan, čak i kada zna da nije tako i utoliko bi to više bio upravo stoga što zna da nije tako.

Smisao bitka

Lutanje, činjenica da idete bez mogućnosti da se ikada zaustavite, mijenjaju konačnost u beskonačnost. Za to se vezuju posebne značajke: iz konačnog, koje je ipak zatvoreno, možemo se svagda nadati da ćemo izići, dočim je beskonačno prostranstvo zatvor, budući bez izlaza; otuda svako apsolutno bezizlazno mjesto biva beskonačnost. Mjesto gdje se gubimo ne poznaje pravu crtu; tu se nikada ne ide od jedne do druge točke; ne polazi se odavde da bi se stiglo tamo; hod nema polazišta ni početka. Svagda se počelo već prije nego što se započelo; ponavlja se prije nego što se i završilo, a ta vrsta apsurdnosti, koja se sastoji u vraćanju a da se nikada nije ni pošlo, ili u počinjanju time što se već započelo, jest tajna ''loše'' vječnosti koja odgovara ''lošoj'' beskonačnosti, pri čemu se u obje možda skriva smisao bitka.

Borges se, u biti čovjek književnosti (što znači da je svagda kadar razumijevati na način svojstven književnome razumijevanju), hvata ukoštac s lošom vječnošću i lošom beskonačnošću, jedinima koje bismo možda mogli iskusiti, sve do onoga glasovitog okreta što se imenuje ekstazom. Za njega je knjiga u načelu svijet, a svijet je knjiga. To bi ga moralo umiriti kad je riječ o smislu svemira, jer u razlog svemira se može sumnjati, ali knjiga koja je naše djelo, napose knjige fikcije koje spretno sklapamo, kao što su one sa savršeno nerazrješivim problemima koji dobivaju savršeno jasna rješenja, primjerice policijski romani, takve knjige su dostižne našem znanju, budući da su prožete inteligencijom i oživotvorene uređujućom moći duha. No ako je svijet jedna knjiga, svaka knjiga je svijet, a iz te nevine tautologije proishode užasne konsekvence.

Ponajprije slijedi da više ne postoji referentna granica. Svijet i knjiga međusobno odašilju vječno i beskonačno svoje odražene slike. Ta će neodređena moć zrcaljenja, to iskričavo i neograničeno umnožavanje – koje je labirint svjetlosti i koje uostalom nije ništa – biti onda sve ono što ćemo naći, vrtoglavo, na dnu naše želje za razumijevanjem.

Potom, ako je knjiga mogućnost svijeta, smijemo također izvesti zaključak da je u svijetu na djelu ne samo moć činjenja (faire), nego i ona velika moć hinjenja (feindre), patvorenja i obmanjivanja čiji je sav rad fikcije proizvod utoliko očigledniji što je ta moć u njemu bolje prerušena. Fikcije, Majstorije riskiraju biti najopćenitiji nazivi koje bi književnost mogla prihvatiti; i prigovarati Borgesu da piše priče koje odveć dobro odgovaraju tim naslovima, znači prigovarati mu ono pretjerivanje u prostodušnosti bez kojega bi se mistifikacija teško prihvatila doslovno (Schopenhauer, Valéry, bjelodano je, jesu zvijezde što sjaje na tom nebu lišenom neba.)

Riječi poput podvaljivanje, krivotvorenje, primijenjene na duh i književnost, šokiraju nas. Držimo da je takva vrsta obmanjivanja odveć jednostavna, držimo da ako postoji univerzalno krivotvorenje, ono je to još uvijek u ime neke možda nepristupačne istine, ali istine dostojne štovanja i, za izvjesne, dostojne obožavanja. Držimo da hipoteza o zloduhu nije najbeznadnija: krivotvoritelj, čak i svemoćan, ostaje pouzdana istina koja nas oslobađa misliti s onu stranu. Borges razumije da pogibeljno dostojanstvo književnosti nije u tomu da nas navede pretpostaviti da svijet ima nekog velikog autora, uronjenoga u onirične mistifikacije, nego da okusimo blizinu neke neobične moći, neutralne i impersonalne. On voli da se za Shakespearea kaže: ''Nalikovao je svim ljudima osim u tome što je nalikovao svim ljudima''. On u svim autorima vidi jednog jedinog autora koji je jedinstveni Carlyle, jedinstveni Whitman, koji nije nitko. Prepoznaje se u Georgeu Mooru i Joyceu – mogao je reći i u Lautrémauntu, u Rimbaudu – kadrim u svoje knjige unijeti stranice i figure koje im nisu pripadale, jer je to, u biti, književnost, nikako pojedinci, a u književnosti, budući da jest impersonalno, u svakoj knjizi jest neiscrpno jedinstvo jedne jedine knjige i ponavljanje zasićeno svim knjigama.

Kad nam Borges predlaže zamisliti nekog suvremenog francuskoga pisca koji, počevši od njemu svojstvenih ideja, piše nekoliko stranica koje doslovno reproduciraju dva poglavlja iz Don Quijotea, ta nezaboravna apsurdnost nije ništa drugo negoli apsurd koji se zbiva prigodom svakog prevođenja. S nekim prijevodom imamo isto djelo u dvostrukom jeziku; u Borgesovoj fikciji imamo dva dijela u identitetu istog jezika i u tom identitetu koji nije jedan, fascinantni pričin podvostručenosti mogućnosti. Tamo pak gdje postoji savršeni dvojnik, izbrisan je original, pa čak i izvor. Tako bi i svijet, ako bi mogao biti točno preveden i podvostručen u nekoj knjizi, izgubio svaki početak i kraj i postao bi sferičan svezak, konačan i bez granica, kojeg svi ljudi ispisuju i u kojem su svi ispisani: to više ne bi bio svijet, bio bi to i bit će svijet izopačen u beskrajnu sumu svojih mogućnosti. (To izopačenje je možda čudesni, odurni Aleph.)

Književnost nije puka obmana, ona je opasna moć da se ide, pomoću beskonačne mnogostrukosti imaginarnoga, prema onome što jest. Razlika između realnog i nerealnoga, neprocjenjiva povlastica realnoga, jest da ima manje realnosti u realnosti, koja nije drugo nego zanijekana nerealnost, odstranjena energičnim radom nijekanja i onim drugim nijekanjem koje je isto tako rad. Upravo to manje, vrsta slabljenja, stanjivanja prostora, dopušta nam ići, sa srećom prave crte, od jedne do druge točke. No to je i ono najneodređenije, bit imaginarnoga, što priječi K. da ikad dospije u Dvorac, kao što za vječnost priječi Ahila da se pridruži kornjači i možda živa čovjeka da se pridruži samome sebi u nekoj točki koja bi njegovu smrt učinila savršeno ljudskom i, shodno tomu, nevidljivom.

S francuskoga preveo Mario Kopić

Maurice Blanchot, L'infini littéraire: L'Aleph, u: Lelivre a venir, Paris: Gallimard, 1969, str. 139-141.