Romano Guardini: Rilkeovo tumačenje postojanja - Interpretacija Devinskih elegija

Pjesničko djelo nije samo izraz, nego i iskaz. Svaki iskaz, međutim, po svojoj biti stoji pod mjerilom istine. Dakle, ne samo zahtjeva da se bude iskren i autentičan, nego da se bit postojećeg zahvati onakva kakva jest. Ako neki čovjek – pjesnik je ipak i kao pjesni čovjek – kaže: tako je, onda time daje iskaz i ima pravo da mu iskaz bude uzet ozbiljno. I više još: njegova je dužnost da se svojim iskazom legitimira pred istinom, a čitatelj ima pravo da to provjeri.

Uvod

I.

Devinske elegije stavljaju interpretatora pred nimalo lak zadatak. U njima se izražavaju iskustva i misli možda najizdiferenciranijeg njemačkog pjesnika s kraja novog vijeka. Rainer Maria Rilke kasan je čovjek. Intelektualno i duhovno on znade mnogo. Njegov život odvija se u mnogostrukim napetostima i križanjima, pozadinama i podlogama. Roman „Zapisi Maltea Lauridsa Briggea“ sigurno nećemo shvatiti kao prikaz samog sebe; ali koliko je ta knjiga važna za razumijevanje osobnosti svog autora pokazuju izjave poput pisma „jednoj mladoj djevojci“ ili, pak, Rilkeove napomene u razgovoru s francuskim prevoditeljem. U svakom slučaju, čitatelj će steći pojam o Rilkeovu duševnom svijetu, koji je veoma isprepleten i svako malo dodiruje ugrozu.

Isti čovjek, koji govori toliko značajnog o isteku novog vijeka, okrenut je, međutim, i prema naprijed i navješćuje ono što dolazi. Časoslov još valja razumijevati iz bivšeg, druge knjige, naprotiv, govore o onome što nastaje, njegovim mogućnostima i opasnosti, a u to spadaju Elegije. Ali tumačenje takvih iskaza uvijek vodi u neizvjesnost.

Tome valja pribrojiti i druge stvari. Devinske elegije ne počivaju samo na iskustvima finije, dublje, zabačenije vrste, kakva općenito stoje na raspolaganju, nego dijelom nose i karakter neobičnog. Tako se, primjerice, Osma elegija temelji na egzistencijalnom doživljaju, koji teško da bi mogao biti poznat većini čitatelja. Slika anđela postaje ozbiljno tek kad je dano bilo kakvo iskustvo ne-apsolutnog, ali numinoznog bića. Predodžbe o ljubavi i smrti, na kojima prema Rilkeovim vlastitim riječima počiva poruka Elegija, daleke su uvriježenom tumačenju tih životnih stvarnosti. Činjenica da je pjesnik gajio medijalne zasade dublje je utjecala na njegov osjećaj života nego što bi nam se to moglo učiniti na prvi pogled – i tako bi tu trebalo reći još mnogo toga.

Naposljetku, što se tiče sadržaja Elegija, Rilke nedvosmisleno postavlja zahtjev da njima izriče nešto duboko i novo, metafizičku, točnije rečeno religioznu poruku, koja iziskuje pomno izlaganje.

II.

Rilkeovo pjesništvo duboko dodiruje čovjeka koji stoji između novog vijeka i epohe koja će uslijediti. Ono izražava premještanja u duševnoj dubini, mogućnosti dobrog i lošeg, nade i strahove, koji djeluju na mnogim mjestima sadašnjosti. Tako interpretacija u isti mah znači stav, a taj ne iziskuje malu odgovornost. Koliko raznolik taj stav mogao ispasti pokazuje kratak pogled unazad na posljednja tri desetljeća. Elegije su prvi put objavljene u svibnju 1922. Isprva su naišle na dijelom ganutu, dijelom zbunjenu suzdržanost. Potom ih je jedan ne odveć širok, ali živ čitalački sloj prihvatio sa stavom koji je nadilazio puku estetsku radost. Dok se većima onih koji su voljeli Rilkea držala „Corneta“, „Časoslova“, te u najboljem slučaju još „Marijina života“, taj je uži krug u Elegijama i s njima tijesno povezanom „Sonetima Orfeju“ otkrio istinskog Rilkea, koji je progovarao i iz vremenski susjednih „Kasnih pjesama“:

Štovanje ne samo da je raslo, nego je na mahove poprimalo i razmjere neke vrste religiozne bezuvjetnosti – slično kao što se pristupalo i djelu Stefana Georgea ili Hölderlinovim kasnim himnama i fragmentima. Bilo je takve vrste da bi kritika našla u opasnosti da je se više neće stručno vrednovati, nego odbaciti kao nedopuštenu. Potom se odnos prema Rilkeu ponovno promijenio. Dok je još neposredno nakon Drugog svjetskog rata imao taj intenzivni, gotovo netrpeljivi karakter, sad se počelo obraćati više pozornosti negativnim elementima u Rilkeovom pjesništvu i osobnosti. Kritike Rilkeovog pjesništva nikad nije manjkalo. Iz usta poklonika Stefana Georgea zadobila je oštrinu, čija je priroda upućivala na religiozne ili polureligiozne korijene: u njoj su se sljedbenici jednog majstora okretali protiv drugog – pri čemu su, naravno, fenomeni „majstora“ kao i „sljedbeništva“ u različitim slučajevima poprimali različite forme. Ali i na strani takvih koji su Rilkea jako voljeli i posvećivali mu intenzivne studije, probudila se kritika; i to ne samo pojedinih momenata, primjerice, njegovog tretiranja riječi i rima, nego i njegova tumačenja postojanja, njegova stava spram života i religioznosti, pa i čitave ukupnosti tog dugoročno tako uznemirujućeg pjesništva.

Da su Devinske elegije djelovale na takav način i izazvale takav stav zasnovano je na njihovoj posebnosti. One dolaze iz veoma dubokih predjela unutarnjeg života kao i povijesti i podložne su zakonima koji nam se bez daljnjeg ne čine racionalnima. Čitatelj se mora oslanjati na jednu silu koja je vladala prilikom njihova nastanka i upravlja kretanje njihovih misli i slika – na „duh“.

Iz toga slijedi da one mogu izricati dublje, u svakom slučaju drukčije stvari od pjesama koje govore neposredno iz danog osobnog ili povijesnog života – primjerice, kao što san otkriva sprege koje budan život ne poznaje, a možda ih čak i ne želi poznavati. A ako je istina da pjesnik upravo kad govori iz najosobnijeg kaže ono što se tiče svih, onda takvi tekstovi otvaraju vrata prema zbivanjima u dubini nenastalog i neoblikovanog, koje se probija iz dubine povijesti.

III.

Da su Devinske elegije takve vrste, sugerirano je već i načinom njihova nastanka, poznatim iz izvješća kneginje Thurn und Taxis ili, pak, Rilkeovih pisama iz Muzota.

U tom procesu ima nečeg iznenadnog, silovitog, gotovo opasnog. U dvorcu Devin na Jadranu Rilkea 1912. godine spopada inspiracija za pjesme osebujne vrste. Dvije od njih – prve dvije iz kasnijeg niza – on uspijeva završiti, ostale ostaju fragmenti, primjerice, posljednja s dvanaest redaka početka. Daljnji fragmenti uslijedit će na kasnijim putovanjima, u „Toledu, Rondi, Parizu“, a potom će se zanijemjeti. Rilke zna da se radi o veoma važnim stvarima i čega ponovni početak prekinutog. Ali čekanje je uzaludno. Izbija rat koji i njemu samome postaje teškom sudbinom; ali on sve vrijeme ostaje pod pritiskom velikog, nezavršenog uzleta.

Potom se odlučuje za život u strogoj samoći, za što mu je Walter Reinhart pružio mogućnost unajmljivanjem – poslije i kupljenog – dvorca Muzot kod Sierre na Rhoni. Tamo se u veljači 1922. nedovršen lik ponovno pokreće i krči si elementarnom silom put prema otvorenom. Nakon nekoliko tjedana ciklus od deset – zapravo jedanaest, jer je sadašnju Petu naknadno nadomjestila jedna ranija - elegija je gotov. U pismu što ga je neposredno nakon zgotavljanja posljednje uputio kneginji von Thurn und Taxis piše: „Sve u nekoliko dana, bila je to besprizorna oluja, orkan u duhu (kao i tada u Devinu), sve što je u meni vlakno i tkivo lomilo se, - na jelo nisam ni pomišljao, Bog zna tko me je hranio.“

U isto vrijeme – ili bolje rečeno: neposredno prije, tijekom i nakon istog vremena – prodire, jednako silovito, drug i veliki kompleks, naime, ciklus „Soneti Orfeju“. O prvih dvadeset i pet napisao je Lou Andreas-Salomé da su nastale „u predvihoru“, daljnjih trideset uslijedilo je neposredno nakon toga.

Kakav je točno bio proces koji se razvukao preko zijeva od deset godina govori jedno kasnije pismo Arthuru Fischer-Colbrieju: „… tu se, i sve je pritom bilo od pomoći, u najstrožoj samoći zime 1921/22., dogodio dugo očekivani ponovni priključak na prekinuta mjesta u radu iz godine četrnaeste, i bio je tako čist i strastven, a pritom tako blag u povezivanju, da je tijekom nekoliko tjedana neopisive predanosti nastala cjelina Elegija, kao da rad na njima nikad nije prekinut, kamoli da bi se u pojedinim dijelovima bio već ukrutio. Da čovjek, koji se kroz neumoljive udarce tih godina osjećao do temelja rascijepljenim u prije i s njime neuskladivo umiruće sada: da takav čovjek iskusi milost da opazi kako se u još tajnijoj dubini, ispod tog razjapljenog procjepa, ponovno uspostavio kontinuitet njegova rada i njegove ćudi… čini mi se većim od samo privatnog događaja; jer time je dana mjera za neiscrpnu slojevitost naše prirode, i koliki bi, koji su se iz ovog ili onoga razloga smatrali rastrganima, iz tog primjera nastavljivosti mogli izvući osebujnu utjehu.“

Što se, međutim, tiče međusobnog odnosa dvaju djela, iz „Pisama iz Muzota“ proizlazi koliko je tijesnom Rilke doživljavao njihovu povezanost. Tako će Witoldu v. Huléwiczu napisati: „Elegije i Soneti trajno se međusobno podupiru -, a ja vidim beskrajnu milost u tome da sam istim dahom smio napuhati oba jedra: malo hrđavo-crveno jedro Soneta i divovsko bijelo jedro Elegija.“ Svako od dvaju djela došlo je isprva iz vlastita ishodišta, različito prema formi, toku misli i ugođaju. Svejedno, ona se međusobno nose i tumače i tako zajedno čine veću cjelinu.

IV.

Rilke je Elegijama u njihovom jedinstvu sa Sonetima pripisao poseban značaj. On se, kao što to pokazuju njegova pisama pisana neposredno nakon njihova nastanka, osjetio u situaciji vidjeoca. Bio je uvjeren da izriče poruku koja da mu je „diktirana“ iz nekog ishodišta, koje se vjerojatno i ne može nazivati drukčije doli religioznim. Witoldu von Huléwiczu napisao je: „I jesam li ja taj, koji Elegijama smije dati pravo objašnjenje? One sežu beskonačno dalje od mene.“

Tako je i za ovaj spjev zahtijevao važenje ili bolje rečeno autoritet koji nadilazi karakter lijepog ili dubokoumnog djela. O Sonetima piše Xaveru von Mooosu: „Oni su možda najtajnovitiji, meni samome u njihovom javljanju i nalaganju najzagonetniji diktat što sam ga ikad izdržao i udovoljio mu; cijeli prvi proizvod je jednog jedinog slušanja bez daha, od 2. do 5. veljače 1922., a da u sumnji nije trebalo mijenjati nijednu jedinu riječ. I to u vrijeme kad sam se bio pripremio za drugi veliki rad i već se uvelike bavio njime. Kako da čovjek ne osjeća strahopoštovanje i beskrajnu zahvalnost zbog takvih iskustava u vlastitom postojanju. Ja i sam tek postupno prodirem u duh tog poslanja, kakvim mi se prikazuju soneti.“ U nedugo nakon toga napisanom pismu Clari Rilke on kaže: „gdje ostaje nešto tamno, ono nije takvo da bi zahtijevalo objašnjenje, nego podčinjavanje.“

Star koji Rilke zahtijeva d čitatelja znači, dakle, više od radosti zbog lijepog djela ili razumijevanja za velike misli. Ono ne počiva na „objašnjavanju“, nego – Rilke sam oštro ocrtava razliku – na „podčinjavanju“, drugim riječima, na vjeri. Njegov osobni odnos spram njih jest onaj proroka, koji je organ; koji daje dalje što božanski glas govori kroz njega i sam, kao čovjek, stoji nasuprot vlastitim riječima u stavu slušača koji polako prodire u njih.

Zahtjev je tako nečuven, da je čitatelj u pravi kad pita za njegovu legitimaciju.

U pravilu se taj zahtjev uzima samo estetski. U njemu se gleda ljudska obuzetost, uvjerenje pjesnika u djelo i s te se pozicije ono što on kaže vrednuje kao nešto posebno bogato i značajno. Ali time Rilke ni u kom slučaju ne bi bio zadovoljan. On je misli na nešto drugo. To proizlazi iz načina na koji doživljava nastanak Elegija i na koji je govorio o njima; nadalje, to se posebno jasno vidi na načinu na koji je njih, njihovu poruku i u njima izražen stav prema postojanju, doveo u suprotnost prema kršćanstvu. Tako ne samo da je dopušteno, nego i ispravno, primjereno jedino veličini zahtjeva, da se to pravo i provjeri.

Provjera bi se mogla izvršiti prema neposredno religioznim mjerilima; dakle tako da se pita kako Rilkeova poruka stoji spram čovjekova traženja spasa; koje mu mogućnosti otvara; kako se odnosi spram iskustava čovječanstva uopće, a posebice Zapada, i tako dalje. To će naše istraživanje provesti samo unutar veoma uskih granica. Njegov stav drži se u filozofskom. Ono također ne pita jesu li Rilkeova obećanja osobno vjerodostojna, nego jesu li njegovi iskazi u sebi samima točni; odgovara li ono što tako upečatljivo govori o ljubavi i smrti, o osobnosti, o odnosu čovjeka spram čovjeka.

Takav poduhvat danas nije bez daljnjeg upečatljiv. Autoru je priskrbio mnogo kritike kad je s povijesnog razumijevanja i estetskog vrednovanja pjesničkih tekstova prešao na njihovo filozofsko prosuđivanje, to jest, na pitanje o njihovoj objektivnoj istini. Relativizam kraja novog vijeka ne trpi da se s tim pitanjem pristupa takvom tekstu. On dopušta samo pitanja poput onog što pjesnik misli; kako ono što misli dovodi do izražaja; koje struje misli i osjećaja utječu na njega – ali ne je li to što misli istinito. Točnije rečeno, dopušteno je pitati je li to istinito u subjektivnom smislu, dakle autentično u osjećaju i čisto u riječi – ali ne i u objektivnom: odgovarali stvarnosti bitka.

Takvo zaziranje od pitanja istine može biti od značenja kod čistog izražajnog pjesništva; ali ne ako pjesnik nastoji shvatiti svijet, a posebice ne ako objavljuje izričitu poruku. Učiniti to svejedno, pa i proglasiti to metodološkom obavezom, nikako ne proizlazi iz biti znanstvenog postavljanja pitanja, nego iz jedne specifično novovjekovne nesigurnosti, koja se više ne osjeća u stanju govoriti o istini u objektivnom smislu, nego samo još o subjektivnoj autentičnosti doživljavanja i tumačenja. Time se, međutim, ne promašuje samo ozbiljnost same istine, nego i pjesnika, jer nema opravdane sumnje u to da bi smisao njegove riječi značio nešto drugo – osim ako on sam više nije sposoban za takvu egzistencijalnu ozbiljnost. Ali tada taj nedostatak određuje karakter njegova djela, a da se to utvrdi također je zadatak provjere.

Izrazimo stanje stvari ovako: pjesničko djelo nije samo izraz, nego i iskaz. Svaki iskaz, međutim, po svojoj biti stoji pod mjerilom istine. Dakle, ne samo zahtjeva da se bude iskren i autentičan, nego da se bit postojećeg zahvati onakva kakva jest. Ako neki čovjek – pjesnik je ipak i kao pjesni čovjek – kaže: tako je, onda time daje iskaz i ima pravo da mu iskaz bude uzet ozbiljno. I više još: njegova je dužnost da se svojim iskazom legitimira pred istinom, a čitatelj ima pravo da to provjeri.

Stari odnos prema pjesništvu nije sumnjao u to. Nijednom Grku koji je nadilazio estetski užitak ne bi palo na pamet da bi bilo nedopustivo pitati govori li neki pjesnik o bogovima ili stvarima iz ljudskog života govori ispravno, a kritika filozofije najodlučnije je koristila to pravo. U srednjem vijeku nije se mislilo drukčije. A ne može se ni tvrditi da bi netko tko prirodno čita danas o nekom stihu prosudio samo: ovo je lijepo, ili: ove misli otkrivaju te i te ovisnosti, nego i: ovo je točno, ili: ovo nije točno. Navodna znanstvenost, koja pita samo za formu ili povijesni sadržaj nekog pjesničkog iskaza, sama je izuzetno povijesno uvjetovan stav, čiji se korijen otkriva pobližoj provjeri.

Tako je nužno prisjetiti se elementarne činjenice da ljudska riječ nije samo izraz subjektivnosti, nego ponajprije iskaz o nečem objektivnom. To prvo znači konstataciju: to je to – a tek potom izraz osjećaja: ja to tako doživljavam. To vrijedi posvuda, gdje god se javila ta riječ; a na poseban način tamo gdje zadobiva prodornost i moć pjesničkog.

Ova knjiga nije napisana s književno-znanstvenim, nego s filozofskim namjerama. Iz toga proizlazi da će istraživanja u bitnome ostati ograničena na tekstove, to jest, na Rilkeovo pjesništvo i pisma. Literatura o njemu već je nepregledna i stalno raste; samo nabrajanje onoga što je objavljeno do 1951. puni jedan svezak. Za književno-znanstvenu stranu problema čitatelj će morati konzultirati tu literaturu; ovo istraživanje se njime ne bavi. Prigovori koji proizlaze iz toga na dlanu su; ali ono se ne čine dovoljno značajnima da potaknu na mijenjanje metode.

Značajnija je činjenica da se „Zbirka razasutih i ostavljenih pjesama iz srednjih i kasnih godina“ (Pjesme 1906. – 1926., objavljeno 1953.) što ju je priredio Ernst Zinn nije više mogla koristiti, jer je u trenutku njezina objavljivanja rukopis već bio gotov. Ali novi tekstovi jedva da bi u njemu promijenili nešto bitno. I prepiska između Rainera Marie Rilkea i Lou Andreas-Salomé (objavio Ernst Preiffer, kop. 1952.) autoru je prekasno postala poznata. Oba izvora uzet će se u obzir kod eventualnog novog izdanja ovog rada.

Elegije

Prva elegija

Nastala u siječnju 1912., otprilike dvije godine nakon završetka rada na „Zapisima Maltea Lauridsa Briggea“ i neposredno nakon „Marijina života“ u dvorcu Devin na Jadranskom moru.

I.

Prva rečenica elegije neposredno je dana:

Tko bi me, da i zavapim, uopće čuo iz redova

anđela? 1-2

Djeluje kao krajnji ishod neke unutarnje borbe ili dugog promišljanja. Kneginja Marie von Thurn und Taxis-Hohenlohe svjedoči u svojim sjećanjima: „Rilke je, sav utonuo u misli, hodao gore-dolje, jer je bio veoma zaokupljen odgovorom na pismo. Odjedanput, usred razmišljanja, on zastane, sasvim iznenada, jer mu se učinilo kao da mu je u šumu vjetra neki glas doviknuo: 'Tko bi me, da i zavapim, uopće čuo iz redova / anđela?' … Stao je osluškivati. 'Što je to?', šapnuo je. … 'što je to, što dolazi?' Uzeo je bilježnicu koju je stalno imao uza se i zapisao te riječi, a nakon toga i još nekoliko stihova, koji su se formirali sami od sebe.“ Iz takvog raspoloženje proizlazi ta rečenica. Stvorila je atmosferu tjeskobne usamljenosti, pa i napuštenosti. Onaj koji tu govori traži nekoga kod koga bi mogao pronaći spas. Prvo među anđelima. Osjećaj mu smjesta prigovara: to nije moguće; pa nitko od njih te ne čuje. Oni su predaleko, preveliki su da ti se posvete – kao što će ubrzo postati jasno: oni su ravnodušni prema njemu.

Ali ne samo to: čak i kad bi neki od njih bio spreman da ti se posveti, da te pun ljubavi privije uza se – ti u tome ne bi pronašao zajedništvo i spas, nego bi te uništilo.

i uzmemo li čak da bi me jedan od njih

nenadano privio k srcu: skončao bih od njegova

snažnijeg bivstva. 2-4

Ono što bi uništilo, bio bi čin anđela; djelovanje nenaklonosti i gnjeva, nakon kojeg bi, međutim, moglo uslijediti i djelovanje naklonosti i prijaznosti. Takvo ne bi bilo ni moguće, jer ono što bi uništilo, bilo bi ono što bi anđeo neosporno bio. Njegovo bivstvo samo za čovjeka je nesnosno. „Bivstvovati“ i „biti“ su glagoli; izraz onog čina što ga tvori egzistiranje kao takvo i koji je utoliko jači, što je veće ono o čemu se radi. Jer „bitak“ nije posvuda jednak. On ne tvori samo činjenicu da nešto prirodno jest, umjesto da ne bude; nego što je više nešto po rangu, to će moćnije biti u bitku.

To, dakle, znači da ne može biti zajedništva između anđela i ljudi – da ga ne bi moglo biti čak ni u slučaju da bi ga anđeo sam želio.

Odmah na početku naše interpretacije moramo reći nešto o biću o kojem je ovdje riječ i koje u kontekstu Elegija – te uopće u Rilkeovu pjesništvu – ima poseban značaj – o anđelu.

On se prvi put javlja u trenutku kad onaj koji govori traži ono što je istinsko; tako bismo kod religioznog čovjeka – a Rilke takav jest – očekivale ime Boga. U „Časoslovu“ ono bi se sigurno i pojavilo, u Elegijama više ne.

Bog se, čini se, sasvim udaljio od Elegija. On nije zanijekan, nekoliko puta čak se i spominje; ali on nije tu na živ način. Recimo točnije: on ne predstavlja neposredni cilj egzistencijalnog kretanja i još ćemo vidjeti na koji je osebujan način nestao iz vidnog polja. Prilično točno moglo bi se reći da je na mjesto boga kao cilj stupilo religiozno obraćanje anđelima.

Što, pak, se tiče karaktera anđeoskog lika, u njemu se pokazuje zanimljiv povijesni razvoj.  U Starom zavjetu anđeli su silna, štoviše, strašna bića. Ta moćnost ublažuje se u Novom zavjetu; oni zadobivaju nešto brižno, blisko. Svejedno, anđeo ostaje nadljudski velik i prva riječ koju izgovara glasi: „ne boj se!“ U ranoj kršćanskoj umjetnosti, na mozaicima i u romaničkom slikarstvu, ta je veličina još živa. Nakon Giotta lik počinje gubiti na transcendentnoj moćnosti. On postaje ljubak, zaigran i sladak, katkada čak i dvoznačan. U njega ulazi i figura anđeoskog putta, koja ga čini neozbiljnim. U Grünewaldovoj umjetnosti – s ograničenjima i kod El Greca i Rembrandta – lik anđela ponovno je velik; u cjelini, međutim, on sve više gubi svoje biće.

Novo značenje zadobit će u Hölderlinovom pjesništvu. Njegovi „anđeli domovine“, heroji starine, ponovno su moćne pojave, ali s biblijskim anđelima više nemaju ništa zajedničko. Taj postupak sekularizacije nastavlja se kod Rilkea. Slika anđela jako ga zaokuplja. U „Knjizi slika“, u „Novim“ i „Kasnim pjesmama“ javlja se često. Posebno upečatljivo mjesto ona zauzima u Elegijama. Taj anđeo nije više onaj biblijske objave; Rilke je to sam izričito naglasio. U pismu, što ga je 13. studenog 1925. iz Muzota pisao Witoldu von Huléwitzu i koje predstavlja autentičan komentar, piše: „'Anđeo' elegija nema nikakve veze s anđelima kršćanskog neba (prije s anđeoskim likovima Islama).“ U predodžbi o njemu se, doduše, odražavaju slike iz Svetog pisma, sadržaji kršćanske legende, pa i pojmovi iz teologije, ali misli se na nešto drugo. Možda se može izreći pretpostavka da se u njoj izražava pokušaj da se ponovno misle numina, bogovi. U „Voćnjacima“ nalazi se pod br. 9 mala pjesma sljedećeg sadržaja:

Kad pjesmom zaziva se bog,

to će biti bog tišine.

I nitko neće da se vine

Neg' do boga šutljivog.

Tu zamjenu nezamjetnu

od koje se koža ježi

baštinit će anđeo,

koji k nama i ne teži.

Ne želeći ovdje pobliže određivati odnos između anđela i „boga“, možemo pretpostaviti da takav postoji. U svakom slučaju, on je u Elegijama ono biće kojem se obraća religiozni zaziv; pred kojim se mjeri život i završava cjelina svijeta. On se pojavljuje kad postojanje zapada u krizu, dospijeva do svoje granice ili se ostvaruje.

O „redovima“ će biti riječi u sljedećoj elegiji. Ovdje samo toliko da se radi o jednoj staroj teološkoj misli, naime onoj o hijerarhijama; redu, dakle, u kojem se nalazi svijet anđela – doduše tako da se s njim dogodila ista promjena kao i sa samim glasnikom božjim.

Vraćamo se tekstu. Iz doživljaja svjetske usamljenosti izbija pitanje mogu li se kod anđela pronaći zajedništvo i spas? Ali na njega se odgovara niječno. Mala rečenica koja se javlja u 7. stihu i s kojom započinje Druga elegija otkriva nam razlog: „Svaki je anđeo strašan.“

No, je li to istina? Nije li zapravo lijep? Naravno, ali

lijepo nije doli

početak strašnoga, što ga uprav još podnosimo,

diveći mu se jer tako nehajno propušta

da nas uništi. 4-7

To nas podsjeća na psihološki fenomen kad jedan podražaj isprva radosno postaje osjećajem; ali tada, kad prijeđe određenu granicu, postaje bol, te naposljetku uništenje. Tako je, kaže Rilke, veliko postojanje vjerojatno lijepo; ali ljepota je upravo samo još podnošljivi stupanj djelovanja koje proizlazi iz njega. Čim ono naraste, oduševljenje ljepotom postaje strahotom uništenja.

Anđeo je nadmoćan i silan i stoga strašan, ali nije niti zao, niti okrutan. On ne želi uništavati, zato se drži podalje od čovjeka. Ali to ne znači da bi brinuo za čovjeka, nekmoli da bi ga ljubio, nego da ga čovjek ne zanima. Anđeo stoji u nedostižnoj visini iznad čovjeka. On se, za razliku od njega, ne odnosi na ovostrano-zemaljsku sferu, ali ni na onostranu, poput mrtvaca, nego na svemir koji se izdiže iz ovkraja i onkraja. Osma elegija to će izričito potvrditi. Tako on za čovjeka znači stvarnost granice na kojoj postaje osjetno ono što ne pripada zemaljskom biću. U lijepoj pjesmi „Anđelu“ iz 1913. kaže se:

Noć kuca točno u tvojoj visini,

ti snažna, tiha, uz rub stala luči.

Mi oklijevamo dolje u mrklini,

gdje temelji su nebeskoj ti kući.

Put izlaženja nepoznat je nama

iz kruga naše varljive nutrine.

Ti javljaš se na našim zaprekama,

što žare se ko visoke planine.

Jer volja ti je iznad naše tmice

i njena sipkost jedva nam je znana.

Ko čista noćca za ravnodnevnice

ti stojiš, dijeleć’ britko dan od dana.

Tko ikad tebe mog’o bi da kvasi

mješavinom, što potajno nas brine?

Dok tebe divna veličina krasi,

sitničavosti naše su vrline.

Tako je on ono nedostižno, na čemu se ljudsko pojašnjava, naravno i odbacuje, a njegovo držanje stav je ravnodušna dopuštanja. U olimpskoj uzvišenosti on „propušta da nas uništi“.

Stoga ostaje samo skromno suzdržavanje:

I tako se suzdržavam i gutam zamaman zov

tmastih jecaja. 8-9

Pomisao da bi se kod anđela moglo pronaći zajedništvo, ne vodi čak ni do pokušaja, a samoća postaje još dublja.

Pozornost nam zaokuplja osebujan izraz: „gutam zamaman zov tamnih jecaja.“ Tu bi zapravo bilo mjesto za religiozni čin molitve; na isto mjesto stupa, međutim, „zov“: I to zov koji „mami“. Napušta se jezik molitve; na njegovo mjesto stupaju riječi neposrednog bivanja u svijetu: jedno biće mami drugo.

To mamljenje nalazi se u samim jecajima, u izrazu žalosti. I jecaji su tamni, duboki, zakukuljeni, bez svjetla – nov izraz napuštenosti… Pritom valja skrenuti pozornost na muzikalni moment nakupljenih glasova „u“, koji se, s drugim emotivnim tonom, vraća u Trećoj elegiji. (I 7-10)

II.

Ne postoji, dakle, put koji bi vodio do zajedništva s anđelom – a postoji li put do drugih bića?

Ah, tko li nam samo može

trebati? Ne anđeli, ne ljudi,

a pronicljive zvijeri zamijetit će već

da nismo baš pouzdano udomaćeni

u protumačenom svijetu. 9-13

U stihovima zamjećujemo riječ „trebati“. Za Prvu elegiju ona ima karakter lajtmotiva. Osim na tome mjestu, ona se pojavljuje na početku druge strofe; na početku četvrte ¨javlja se kao imenica „običaji“ (njem. Gebräuche, prema brauchen, trebati, nap. prev.); u petoj ponovno dvaput kao glagol. U njoj se susreće više značenja. Prva strofa kaže da smo uzmožni „trebati“ bića: iznenađujući oblik primjene, jer smo na njega naviknuti prije svega kod oruđa. U drugoj i posljednjoj strofi riječ ima značenje potrebe: proljeća „nas trebaju“, jer mi ih trebao osjetiti; mrtvaci, međutim, „više ne“, jer oni su nam izmaknuli. U četvrtoj strofi ona naposljetku označava čvrste načine provođenja života. Ta različita značenja moramo čuti već na ovome mjestu: s kim možemo stupiti u odnos uređenog ophođenja i čuvanja, u odnos davanja i primanja, u spregu provođenja života?

Odgovor glasi: s nikim i s ničim. Ne s anđelom, ne s ljudima, a niti sa svijetom. Točnije, s „protumačenim svijetom“, dakle, sa stvarnošću, ukoliko je smo je doveli u određenu vezu s našim pojmovima, svrhama, načinima djelovanja. U tom „svijetu“ – sociolog bi rekao: koji smo učinili svojom okolinom – „mi nismo baš pouzdano udomaćeni“. Nesigurni smo. To primjećuju čak i „pronicljive zvijeri“. Motiv će se vratiti u Četvrtoj elegiji, gdje se „samojedinstvo“ zvijeri suprotstavlja našoj nesigurnosti, te u osmoj, gdje se „otvorenost“ zvijeri suprotstavlja našoj zatvorenosti.

U isti mah ta rečenica vjerojatno znači i da su životinje isto tako malo uzmožne „trebati“. U predivnim pjesmama kao što su „Pantera“, „Gazela“, „Plamenci“ i druge, Rilke je ocrtao tajnovito, u sebi počivajuće postojanje životinje i dao nam da osjetimo stranost koja postoji između n je i ljudi.

Preostaje nam možda

poneko stablo na litici, da ga danomice

ponovno viđamo; preostaje nam cesta jučerašnjice

i djetinja vjernost neke navike,

što joj se kod nas svidi, pa ostade i ne ode. 13-17

Ponajprije odnos se još čini moguć prema slučajnome, kod kojeg ne možemo reći zašto i čemu; gdje se, dakle, ne radi o uređenom „trebanju“, nego o odnosu ispletenom od iracionalnih motiva, koji bi mogao i ne postojati, ali, eto, postoji. Primjerice, prema „stablu na litici“, što ga „danomice ponovno viđamo“. Tu vjerojatno govori pjesnikovo iskustvo: negdje stoji neko stablo koje je na njega ostavilo dojam i u njemu probudilo osjećaj prisnosti. Kasnije, u Muzotu, do je, primjerice, mogao biti visok jablan, koji mu je bio drag, a onda ga je, bez istinskog razlog, vlasnik posjekao; što je na Rilkea djelovalo kao znak. I „cesta jučerašnjice“ ostaje: tada smo išli njome, a možemo to učiniti i danas. Isto tako i „djetinja vrijednost neke navike“, koja nam se, slučajno stečena, ukazuje kao ćudljivo biće, koje se jednom pojavilo kod nas i tu mu se svidjelo. Karakteristično je da se ne kaže da ona „ostade“, nego da „ne ode“. Bezdomnost postojanja postaje razvidna i uvlači nas duboko u Rilkeov osjećaj života. Niti je sam bio negdje kod kuće, niti je drugima kod sebe mogao pružiti dom.

Prijevod s njemačkog, prepjevi s njemačkog i francuskog: Boris Perić