 |
| Vanja Sutlić u Zagrebu, 1941. |
Ovdje je mjesto da se objasni još jedan nesporazum vezan uz interpretaciju Heideggerove misli na razini Bitka i vremena. U različitim interpretacijama postavljalo se pitanje: ako tubitak u svom bitku ima karakter svagda mojeg bitka, tj. ako egzistencija ima karakter svagda moje egzistencije — kako stoji sa egzistencijom drugih, kako stoji sa ontologijskim ustrojstvom zajednice? Na to se odgovaralo da Heidegger poznaje zajednicu samo u modusu nepravosti kao bezličnosti — »das Man«.
Ova zapalost, ustvari, ne znači ništa drugo nego zapravost (Eigentlichkeit), koja je zapravost modus bitka tubitka u ekstazi vremena, u ekstazi bavljenja stvarima. Kada se ja u svom bitku-u-svijetu bavim samo bićima koja me susreću u svijetu, a ne mislim ni o nabacaju — tj. o budućnosti, ni o bačenosti — tj o bilost onda sam u neautentičnom modusu, onda sam samo pri stvarima [tu treba imati na umu formalnu strukturu bitka tubitka: »biti-već-sebi-unaprijed-kao-biti-pri (unutarsvjetovnom biću)«]. U »das Man« se tako temelji opći stav metafizike i sama metafizika koja je bitost bića shvatila kao stvarnost stvari (realitas rerum) polazeći od onog navlastitog bića u svijetu kojeg bitkovnu vrstu Heidegger naziva predručnost, predstojnost (Vorhandenheit). Ako je »sada« koje stoji, »nunc stans«, paradigmatički oblik određivanja bitosti bića, onda je takvo određivanje dobiveno iz razumijevanja bitka bića u zaboravu bitka samog i ostajanju pri bitosti, jer se bitak sam razumije od bića kao predručnoga — i to je definitivna granica metafizike.
Da bi terminologijski pokazao razliku spram neautentične, u modusu nepravosti iskazane egzistencije tubitka (egzistencije u smislu bitka tubitka, a ne jednog određenja bitosti bića), Heidegger uvodi (naspram gore spomenutog prigovora da kod njega nema mjesta za druge ljude i za druge autentične egzistencije) termin su-bitak (Mitsein) u syijetu kao su-svijetu (Mitwelt). Svagda-mojost (moje, mojstvenost, »Jemeinigkeits-Charakter«) egzistencije je autentično pogođena u su-bitku, dok je neautentično određena u onome bezličnom samom (»das Man selbst«); kada npr. netko kaže: »ja sam svoj i ničiji«, onda je po Heideggeru takva izjava jednako u modusu neautentičnosti kao i kada bi rekao: »ja sam svačiji«). Prema tome, autentičnost i neautentičnost smiju biti razumljene samo u ovom ontologijski pozitivnom ili neutralnom smislu, te utoliko nemaju nikakve etičke implikacije kako se to pokušalo interpretirati.
Kako nepravi, tako i zaista pravo egzistirajući tubitak, jest bačeni, nabacujući, riječi redajući (razglabajući) i priskrbljujući bitak-u-svijetu kao su-bitak u svijetu kao su-svijetu, zajedničkom svijetu. Isto je i s određenjem da se tubitak u svom bitku odnosi spram tog bitka su-postavljen, u onom prije tumačenom smislu su-visle egzistencijalne su-bitka, kao ontologijski korijen zajednice, društva, društvene teorije i društvene prakse — samo što je jedanput fiksiran u njegovom autentičnom modusu (= zajednice) a drugi put u neautentičnom modusu (= društva itd.). Dakle, u egzistencijalnom određenju su-bitka svagda mojeg bitka tubitka osnova je teorije i znanosti, kao i prakse — socijalne, ekonomijske, pravne, moralne (običajnosne, etičke), retoričke itd. To znači da nije su-bitak moralna kategorija, nego obratno, da se sve moralne kategorije temelje na momentu egzistencijalnog ustrojstva su-bitka. I kao što je svaki tubitak u svom bitku on sam, tako je on u svom bitku su-bitak; kao što je svaki tubitak u svom bitku bitak-u-svijetu, tako je on u svom su-bitku bitak-u-su-svijetu.
Iz: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, August Cesarec, Zagreb