S kakvom prisutnošću možemo stupiti u odnos ako se prisutnost onoga tko je umro preobratila u nepopravljivu odsutnost, ako više ne mogu govoriti s njima već samo drugima o njima, ako je njihova egzistencija nepovratno odvojila od egzistencije, ako, ulaskom u carstvo mrtvih, ta prisutnost više nije dio ovog svijeta?
Smrt drugoga, piše Derrida, podudara se ne samo s nestankom „tog ili tog života“ već „s krajem svijeta u cjelini, s krajem sveg mogućeg svijeta“. Na isti način, mogli bismo reći, bol koja prati traumu gubitka nije bol koju možemo omeđiti na neki organ, koju možemo locirati ili identificirati, nego bol koja udara na cijeli naš život, bol koja našu egzistenciju čini bolnom kao takvu. Ali, još jednom, što u meni ostaje od nekoga tko je zavazda otišao, što u meni ostaje od tebe? Na koji način netko tko više nije tu još uvijek može biti tu? U kojim oblicima možemo sačuvati odnos s nekim tko je postao nepovratno odsutan?
Paradoks koji naši voljeni mrtvi izazivaju jest da, kako nas Derrida podsjeća, oni ostaju u nama mada nikada ne mogu biti naši. Ne možemo njima raspolagati, ne možemo ih dosegnuti, ne možemo ih vratiti u život. Njihova odsutnost, kako je C. S. Lewis napisao u djelu Problem boli, postala je „poput neba što se proteže preko svih stvari“, „oštri oblik prisutnosti“, prema jednoj moćnoj pjesmi Attilija Bertoluccija. No ova odsutnost, koja je nebo ponad moje glave i oštra je poput trna u tijelu, predodređena je postati krajnjim iskustvom kako bliske tako i daleke prisutnosti. Međutim, ako naši mrtvi više ne mogu čuti naš glas, mi još uvijek možemo čuti njihov u rezidualnom obliku nekog ostatka koji vrijeme nikada ne može potpunoma izbrisati. „Nasmiješite mi se... kao što sam vam se ja smiješio do kraja“, napisao je Derrida svojim voljenima u vlastitoj oproštajnoj poruci.
Rad žalovanja (Trauerarbeit) ne cilja izbrisati gubitak, nego ga preobratiti u zahvalnost. Ne cilja osloboditi se tereta mrtvog, nego uspostaviti uspomenu na nj na novi način, poput nadživljavanja u nama onog koji više nije među nama.
Moć ovog rada, dakle, ne sastoji se u integralnom oporavku libida koji omogućuje njegova nova buduća investiranja, kako je Freud vjerovao da bi trebalo kvalificirati takozvano dovršenje rada žalovanja (Vollendung der Trauerarbeit, rad žalovanja koji je obavljen do kraja, prim. M. K.) Jer u svakom žalovanju postoji nešto „beskrajno, neutješno, nešto što se ne da priznati“. Jer je nužno, kako Derrida doista tvrdi u ovoj knjizi, žalovati frojdovski ideal takozvanog dovršenja žalovanja. Jer zapravo ne postoji dovršenje žalovanja, nema žalovanja bez ostatka, ostatka koji se ne može elaborirati u žalovanju, jer svaki rad žalosti nosi sa sobom melankoličnu ranu koja se ne može zacijeliti. Drugog kojeg priznajemo kao nezamjenjivog ne možemo zaboraviti upravo zato što se ne može u potpunosti asimilirati, jer ga njegova prisutnost u nama, kako Derrida ponavlja, nikada ne čini našim, jer njegova blizina ostaje daleka blizina, jer se prisutnost njegove odsutnosti ne može rastvoriti. Umjesto toga, trebali bismo – na to nas Derrida potiče – odreći se prividne snage žalovanja, frojdovskog ideala njezina idealnog dovršenja. Trebali bismo priznati melankoličan neuspjeh koji svako žalovanje dostojno tog imena vazda nosi sa sobom. Zato Derridi nedostaje snage dok drži svoja posmrtna slova, zato onima koji ostaju i moraju govoriti o onima koji više nisu ovdje vazda nedostaje snage, zato mu vlastiti glas drhti, pa mu je čak i govor nemoguć, zato bi, možda, trebalo uvijek i samo šutjeti.
Jer istinska snaga žalovanja podudara se s njegovom najvećom slabošću, odnosno sa žalovanjem same snage žalovanja, s priznanjem da je zajedno s prijateljem, bratom ili sestrom, voljenim ili voljenom, sinom ili kćerkom, ocem ili majkom, umro i cijeli jedan svijet koji se više nikada neće vratiti. Ali kako postupiti da zbogom (adieu) ne bude zbogom zavazda? Na koji se način može održati odnos s nekim tko je, umirući, ostavio iza sebe svaki mogući odnos? Na koji način možemo održati odnos s nekim tko „više nije živ, više nije ovdje, više nam neće odgovoriti“? Nije li ono što Derrida naziva „radosnom nevinošću divljenja“ možda odgovor u nama nekoga tko više nije s nama? Ne potiče li nas ta spona slobode da u susretu koji smo imali s nekim tko nas je ostavio priznamo red milosti? Priznavanje i zahvalnost dva su oblika nasljeđivanja koja, odbacujući nostalgiju žaljenja, odgađaju zbivanje smrti. Priznavanje i zahvalnost, međutim, ne podrazumijevaju nikakvu identifikaciju. Nije stvar u tome da budemo ili postanemo netko tko više nije ovdje, već u prihvaćanju njegove odsutnosti kao ostatka jednog plodnog duga. Samo vjernost događaju onoga što je naš susret bio održava događaj tog susreta još živim, čini da on još uvijek postoji, da nikada ne završi, čini da se on nastavlja ponavljati, da nikada ne prestane ponovno započinjati. Zbogom onima koji više nisu s nama objavljuje nezamjenjivost onih kojih više nema, ali, zajedno s njom, objavljuje i milost susreta koji se, s onu stranu smrti, nikada ne može prestati ponavljati.
U tom smislu, naše bezbrojni mrtvi nisu samo sjenke koje zamračuju naše dane, već prisutnosti sačinjene od odsutnosti što prate naš život unatoč tome što su nepovratno odvojene. Zato Derrida naposljetku može napisati da „'Bog', Dieu, znači: smrt može staviti točku na jedan svijet, ali ne može označiti kraj samog svijeta“.
[Massimo Recalcati, Gli addii di Derrida, La Repubblica, 15. 11. 2025. ]
Preveo s talijanskog Mario Kopić