1.
U javnoj
raspravi često se protiv subjektivne pogrešnosti interpretacija poteže istina
činjenica. A zapravo u
našem vremenu, koje bi htjelo biti posve razmađijano, istina činjenica sve je više
podređena istini ideologije. Posrijedi
je perverzni porok u osnovi svakog ideološkog diskursa: istina činjenica je
odista istina samo ako potvrđuje dogmatsku istinu ideologije.
To je ono što dijalog, proturječje i
pluralno razilaženje ideja čini nemogućim.
Potpuno
posjedovanje prave istine omogućuje ne toliko suprotstavljanje mišljenju
političkog protivnika, koliko osudu njegove nemoralnosti, nedostatka etičkog
osjećaja i osnovne laži. Posrijedi
je paradoksalna crta našeg vremena. S
jedne strane, ono se, zapravo, odreklo velikih jedinstvenih naracija o svijetu,
ali s druge strane, apsolutni karakter istine ima tendenciju da se konstantno
nanovo pojavljuje u odori ideologije svedene na čvrstu obranu vlastitih
vrijednosti i parcijalnih interesa.
Posrijedi
je specifičan simptom demokratske nezrelosti nekog kolektiva: javna rasprava
nije rasprava između različitih ideja jer je njezina premisa da treba nametnuti
pravu istinu protiv protivnika optuženog za manipuliranje činjenicama u ime
vlastite lažne istine. Suvremeni
građanski leksikon, umjesto da se laicizira, teži tako uspostavljanju novih
mitova za mase, manihejskih postrojavanja, fanatičnih (ideoloških i političkih)
borbi i fideističkih suočavanja.
U ime
prave istine, političari, novinari, influenceri i aktivisti najrazličitijih
stvari optužuju svoje antagoniste za zlonamjerno manipuliranje istinom
činjenica. Kao da je
ta istina – istina činjenica – konačna istina, kada je, suprotno tome, svaka
ideologija prepoznatljiva upravo po manipulaciji (svjesnoj ili nesvjesnoj) tom
navodnom istinom. Ali
ideologija nije jednostavno laž onih koji manipuliraju činjenicama za vlastitu
korist, nego je prije oblik sekularne vjere koja tumači činjenice iskrivljujući
ih upravo u ime istine. U
igri nije, kao što bi laički trebalo biti, uvijek neizvjesno traganje za
istinom, jer svaka ideologija podrazumijeva uvjerenje da ona ima isključivo
vlasništvo nad njom. U
tome je njezina fanatična dimenzija.
Umjesto
traženja istine, ideološka misao uvijek teži prilagoditi činjenice vlastitoj
istini. Stoga ona
ne tolerira ono neočekivano, anomaliju, iznimku, divergenciju, složenu
artikulaciju. Ondje gdje
dodir s realnim može dovesti u pitanje, poremetiti ili narušiti njezine
izvjesnosti, ona ga briše ili poriče. Kao
i u svakom paranoičnom deliriju, prava istina ideologije uvijek je dogmatska
jer ne može prihvatiti poricanja.
Stoga se
trijumf ideologije podudara sa smrću demokracije: nije moguće nikakvo
proturječje, nikakvo divergentno čitanje, nikakav disonantni glas.
Pluralitet gledišta biva demontiran u ime
istine koja pretendira da bude apsolutna. Posrijedi je netolerantni i nasilni
karakter svake ideologije: od političkog protivnika se traži da šuti iz
poštovanja prema istini koja se nameće izvan diskusije.
Ali koja istina – ako ne religiozna i
dogmatska istina – može zahtijevati šutnju od svog kritičkog sugovornika?
Ideologija je trijumf predrasude: sud anticipira i uvjetuje slušanje.
Nije slučajno da je u ideološkom polju
važnije tko govori nego ono što se govori. Zato
proučavanje i čitanje bivaju zamijenjeni uvredom i nasiljem po kratkom
postupku.
U
totalitarnim zemljama čuvanje prave istine zajamčeno je sistematskim
provođenjem cenzure, koja odlučuje da se samo jedna određena istina može
slobodno iznijeti bez, naravno, ikakvog suprotnog mišljenja.
Zato je također izuzetno rijetko čuti
nekog političara kako se upušta u samokritiku, modificira svoju viziju stvari,
čini korak unatrag u odnosu na svoje uvjerenje, priznaje poraz ili pogrešku u
prosudbi.
Suprotno
tome, istina napisana malim slovom, od koje je sačinjena svaka demokracija,
nametnula bi žalovanje za pravom istinom (Istinom napisanom velikim slovom)
koju svaka ideologija pretendira da posjeduje. Freud
je tvrdio da je svako tumačenje uvijek nepotpuno jer se „istina nikada ne
podudara s cjelinom“. Čak
ni u našem najintimnijem psihičkom životu: mi smo splet proturječja, jedan
svadljivi parlament u kojem se sukobljavaju alternativne i disidentske
instance. Istina
činjenica, ako se ne čita kroz ideološki ekran, može biti samo parcijalna.
Ideologija,
naprotiv, poteže tu istinu – istinu činjenica – kako bi potkrijepila svoje
potpuno posjedovanje istine. To
se u politici naziva i propagandom. U
ime istine, laž se može sistematski proizvoditi.
Ovdje smo
kod krajnjeg korijena svakog oblika fanatizma, koji ne samo da podređuje istinu
činjenica ideologiji, nego je neprestano priziva kako bi bez ikakve sumnje
potvrdio vlastitu apsolutnu istinu. Posrijedi
je umirujući i zaštitnički karakter svake ideologije: svijet je već potpuno
objašnjen; dobri s
jedne strane, a loši s druge.
Demokracija,
nasuprot tome, neprestano živi u konfliktu tumačenja, u priznavanju pluraliteta
koji u načelu isključuje monopol istine. Dok
loši učitelji pozivaju svoje protivnike na šutnju u ime Istine, provođenje
demokracije zahtijeva dug i mukotrpan put traženja istine.
Posrijedi je pluralna logika Duala (dvojine)
koja se suprotstavlja monoteističkoj logici Singulara (jednine). To znači
ponovno otkrivanje kontradiktorne dimenzije iskustva nasuprot apstrakciji
dogme.
To znači
prepoznati da istina nije nešto što posjedujemo, nego nešto što se zbiva –
i što nas svaki put iznenađuje –
premještajući naše izvjesnosti. To
je jedan od najneodložnijih zadataka našeg vremena: razlikovati one koji govore
u ime Istine i one koji je traže, one koji istinu pretvaraju u ideološko oružje
i one koji je poštuju kao vazda otvoreno iskustvo.
2.
Napad na torinsko
uredništvo dnevnika La Stampa (od strane ljevičarskih pro-palestinskih
aktivista, prim. prev.) izazvao je raspravu koju ne bi trebalo prebrzo
prigušiti. Kontinuirane
epizode političkog nasilja, koje u ime jedne jedine nepobitne Istine
sprječavaju pluralitet glasova, pokazuju koliko je naše vrijeme, pogrešno
smatrano post-ideološkim, zapravo prožeto sveobuhvatnim povratkom ekstremnog
ideološkog fanatizma.
Minimiziranje ovih
epizoda i ne prepoznavanje njihovih korijena u komunističko-boljševičkoj
kulturi starog tipa bila bi pogreška. Etički
i politički rez koji je Enrico Berlinguer promovirao sedamdesetih godina
prošlog stoljeća protiv te kulture, čiji je početni poticaj, po njegovom
lucidnom sudu, morao biti definitivno iscrpljen, nažalost nije doveo do toga da
određena talijanska ljevica (u svom nesvjesnom, usuđujem se reći) u potpunosti
prihvati demokraciju kao nepremostiv horizont kolektivnog života.
Komunistička kultura, u svojim
najortodoksnijim marksističkim korijenima, strukturalno je alergična na
demokraciju, koju je povijesno smatrala sistemom u potpunosti homogenim s
konzervativnom zaštitom klasnih privilegija i koju bi revolucija imala
ukloniti.
Ova alergija nije površinska kožna
reakcija, nego opisuje DNK komunističko-boljševičke kulture kao duboko
antidemokratske. S filozofskog gledišta, to je ono što ortodoksni marksizam
drži unutar područja filozofije apsoluta, poput Hegelove: Istina može biti samo
jedna jedina, može biti samo Istina Istine. To je razlog da se neslaganje
(disenzus) smatra jednostavno nelegitimnim i, kao takvo, biva progonjeno u
svakom obliku.
Otuda proishodi
pravo na uklanjanje, čak i fizičko, onih koji imaju drugačija mišljenja, onih
koji se ne uklapaju u stranačku liniju ili liniju njenog vođe.
Staljinizam je, iz ove perspektive, bio
uzorna ideologija terora prakticirana u ime Istine.
To je ono što se mora istaknuti: svaka
ideologija uvijek provodi nasilje kao manifestaciju Istine.
To je u oštroj suprotnosti s pluralnim i
radikalno sekularnim duhom koji bi trebao karakterizirati demokraciju.
U tom smislu Pasolini nezgodno podsjeća da
fašizam antifašista ne treba smatrati sekundarnim simptomom, nego izrazom
ideološke strasti za Istinom koja bi htjela izbrisati svaki oblik kritičkog
neslaganja.
Danas se ovo
strašno iskušenje vratilo u prvi plan. Ali
ne toliko u nasilno ekstremističkim oblicima onih koji fizički napadaju
novinske urede ili sprječavaju novinare i političare da javno govore jer su
krivi što ne isporučuju ispravni prikaz jedine moguće Istine – Istine Istine –,
koliko u glasovima njihovih učitelja, koji su intelektualno odgovorni za te
manifestacije mržnje. U
prepisci između dva velika Židova, Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda, koju je
Liga naroda promovirala početkom tridesetih godina prošlog stoljeća na temu
ljudskog iskušenja u odnosu na rat, usuglašeno je da prava odgovornost za
razobručenje mržnje prema neprijatelju ne leži toliko na „neobrazovanim masama“
koliko na „odgovornosti intelektualaca“ koji su vodili te mase.
Loši učitelji su
ti koji naoružavaju ruke ekstremista, koji uče da oni koji misle drugačije, oni
koji nisu usklađeni s jedinom mogućom Istinom – s Istinom Istine – jednostavno
moraju šutjeti. A ako su arogantni i ne šute, nego uzimaju riječ, i stoga kazuju
svoju istinu, s pravom ih se mora spriječiti, čak i silom.
To je ono što se, među brojnim primjerima
koje nudi naše vrijeme, nalazi u riječima (propalestinske talijanske
aktivistkinje, prim. prev.) Francesce Albanese u vezi s agresijom počinjenom
protiv dnevnog lista Stampa. Ukratko:
prema Albanese, agresija se mora odlučno osuditi, ali novinari moraju naučiti
dobro obavljati svoj posao! S
tipično totalitarnom silogističkom posljedicom da ako novinar ne obavlja dobro
svoj posao – to jest, ne usklađuje se s ideološkom verzijom Istine – onda
zaslužuje da bude udaren?
Nahodimo se ovdje
u srcu komunističko-boljševičke kulture i njezine radikalno antidemokratske ideologije. Nasilje se
navodno opravdava kao čin preodgoja i pročišćenja od zla.
To je isto opravdanje, da uzmemo uistinu
ekstreman primjer, koje se pojavilo i u komunikeima Crvenih brigada, u njihovim
političkim atentatima ili u takozvanim „ranjavanjima u noge“.
Ako se, naime, nasilje provodi u ime
Istine, tada ono što se provodi nije nasilje nego ekstremna obrana Istine.
U svom impresivnom
predgovoru knjizi Andree Valcarenghija iz 1973. godine, Marco Pannella se, na
pazolinijevski način, distancirao od fašizma antifašista riječima koje bi, sada
više nego ikad, bilo prikladno ponovno pročitati u cijelosti i zapamtiti: tko
se pokreće u ime čisto ideološke Istine neizbježno ima tendenciju „ponoviti
protiv neprijatelja geste zbog kojih sam im ja neprijatelj, geste nasilja,
mučenja, diskriminacije, prezira... puško-centrična ili puško-kratska
revolucija, ili čak samo pesnično-centrična ili pesnično-kritična, nije ništa
drugo nego sistem koji se reinkarnira i nastavlja.“
[Massimo
Recalcati, Se l’ideologia
trasforma la verità dei fatti; L’allergia alla democrazia, La Republicca,
24. 10. 2025; 2. 12. 2025]
Preveo s
talijanskog Mario Kopić