Tehnika nije isto što i bit tehnike. Ako tražimo bit drveta, moramo zapaziti da ono što prožima svako drvo kao drvo, samo nije drvo koje se može sresti među ostalim drvećem.
Tako isto i bit tehnike nije apsolutno ništa tehničko. Stoga nikada ne iskušavamo naš odnos prema biti tehnike, dokle god predočujemo samo ono tehničko i samo se njime bavimo, dokle god se njime zadovoljavamo ili ga se klonimo. Posvuda smo neslobodno prikovani za tehniku, bilo da je strasno afirmiramo ili niječemo. Najgore smo ipak izloženi tehnici kada je promatramo kao nešto neutralno; jer ta nas predodžba, kojoj se danas naročito naginje, čini potpunoma slijepima spram biti tehnike.
Prema starom učenju važi da je bit nečega ono što nešto jest. Mi pitamo ο tehnici kada pitamo što ona jest. Svatko od nas poznaje oba iskaza koji odgovaraju na naše pitanje. Jedan kaže: tehnika je sredstvo za svrhe. Drugi kaže: tehnika je čovjekovo djelo (Tun). Oba ova određenja tehnike idu skupa. Jer, postavljati svrhe, pribavljati za to sredstva i koristiti ih, ljudsko je djelo. U to što tehnika jest spada zgotovljivanje i korištenje oruđa, pribora i strojeva, spada samo to zgotovljeno i korišteno, spadaju potrebe i svrhe kojima sve to služi. Ukupnost je tih uređaja tehnika. Ona sama neki je uređaj (Einrichtung), rečeno latinski: instrumentum.
Stoga se uhodana predodžba ο tehnici, po kojoj je ona sredstvo i ljudsko djelo, može nazvati instrumentalnim i antropološkim određenjem tehnike.
Tko bi htio poreći njezinu ispravnost? Ona se očigledno upravlja prema onome što se ima pred očima kada se govori ο tehnici. Instrumentalno je određenje tehnike čak toliko ispravno da vrijedi još i za modernu tehniku, ο kojoj se inače s određenim pravom tvrdi da je nasuprot starijoj rukotvornoj tehnici nešto posve drugo i stoga novo. Električna centrala sa svojim turbinama i generatorima također je sredstvo koje je zgotovio čovjek za neku svrhu, koju je isto tako postavio on sam. I mlazni su zrakoplovi i visokofrekventni strojevi sredstva za svrhe. Neka je radarska postaja, naravno, složenija od nekakva vjetrokaza. Zgotovljivanje nekog visokofrekventnog stroja potrebuje, naravno, uzajamno uklapanje različitih radnih procesa tehničko-industrijske proizvodnje. Pilana na vodeni pogon u nekoj je zabačenoj dolini Schwarzwalda, naravno, primitivno sredstvo u usporedbi s hidrocentralom na rijeci Rheini.
Ostaje ispravno: moderna je tehnika također sredstvo za svrhe. Stoga je svaki napor da se čovjeka dovede u ispravan odnos prema tehnici određen instrumentalnom predodžbom tehnike. Sve se sastoji u tome da tehnikom kao sredstvom treba rukovati na prikladan način. Želi se, kako se to veli, tehniku »duhovno dobiti u šake«. Hoće se njome zagospodariti. To htijenje da se njome zagospodari postaje utoliko prešnje, ukoliko više tehnika prijeti da se izmakne prevlasti čovjeka nad njom.
Ali, pretpostavimo (li) sad da tehnika nije nikakvo puko sredstvo, kako tada stoji s voljom da se njome zagospodari? No, rekli smo da je instrumentalno određenje tehnike ispravno. Jamačno. To ispravno utvrđuje svakad na onome što predleži — nešto točno. Ali, da bi bilo ispravno, utvrđivanju (Feststellung) nipošto nije potrebno da otkriva predležeće (Vorliegende) u njegovoj biti. Samo ondje gdje se takvo otkrivanje zbiva, stječe se (ereignet sich) ono istinito. Istom, ovo potonje dovodi nas u slobodan odnos prema onome što nam iz biti toga pristupa. Ispravno nam instrumentalno određenje tehnike prema tome još ne pokazuje njezinu bit. Da bismo do nje dospjeli, ili joj se bar približili, moramo putem onoga ispravnoga tražiti ono istinito. Moramo pitati: što je samo to instrumentalno? Kamo spada nešto takvo kao sredstvo i svrha? Sredstvo je ono čime se nešto očinja (bewirkt)
i tako postiže. Ono što uzrokuje neko očinjanje (Wirkung), nazivlje se uzrok. Ipak, nije uzrok samo ono pomoću čega biva očinjeno nešto drugo.
I svrha, primjereno kojoj se određuje vrsta sred-stva, jest uzrok. Ondje gdje se slijede svrhe i rabe sredstva, gdje gospodari ono instrumentalno, ondje vlada uzročnost, kauzalnost.
1. causa materialis, materijal, tvar, od koje se npr. izrađuje srebrna plitica;
2. causa formalis, forma, oblik koji materijal poprima;
3. causa finalis, svrha, npr. služba pri žrtveniku prema kojoj se potrebita plitica određuje po formi i tvari;
4. causa efficiens, onaj tko izaziva učinak, uobličuje gotovu, stvarnu pliticu: zlatar.
Ali kako, ako se kauzalnost sa svoje strane, u onome što ona jest, obvija tamom? Stoljećima se, zapravo, postupa tako kao da je nauka ο četiri uzroka pala s neba poput sunčano jasne istine. Jamačno je, međutim, trenutak da upitamo: zašto postoje upravo četiri uzroka? Što znači zapravo »uzrok« u odnosu na četiri imenovana? Odakle to da se uzročno značenje četiriju uzroka određuje tako jedinstveno da oni idu skupa?
Dokle god se ne upustimo u ova pitanja, ostat će kauzalnost i s njome ono instrumentalno, a s tim i uhodano određenje tehnike, tamno i bestemeljno.
Odavna je već u navadi da se uzrok predočuje kao ono očinjajuće (das Bewirkende). Očinjati (wirken) znači pri tom: postizati rezultate, učinke. Causa efficiens jedan od četiriju uzroka, na mjerodavan način određuje svu kauzalnost. To ide tako daleko da se causa finalis, finalnost, uopće više ne ubraja u kauzalnost. Causa, casus, pripada glagolu cadere, pasti, i znači ono što čini da nešto u rezultatu ispada ovako ili onako. Nauka ο četiri uzroka ima svoj izvor u Aristotelu. U području grčkoga mišljenja i za nj, međutim, sve ono što su kasnija razdoblja tražila u Grka pod predodžbom i naslovom »kauzalnost«, nema naprosto ništa s očinjanjem i dočinjanjem. Ono što mi nazivljemo uzrok (Ursache), a Rimljani nazivahu causa, u Grka se imenuje s αίτιον, i znači ono što skrivljuje/zadužuje nešto drugo. Četiri uzroka su načini krivnje/dugovanja (Verschulden) i međusobno idu skupa. Jedan primjer može ovo pojasniti:
Srebro je ono od čega je zgotovljena srebrna plitica. Ono je kao ta tvar (ΰλη) sukrivo za pliticu. Ova duguje, tj. zahvaljuje srebru to od čega se sastoji. Ali kao žrtveni pribor ona nije dužna samo srebru. Kao plitica pojavljuje se ono što je srebrom skrivljeno u izgledu plitice, a ne u vidu kopče ili prstena. Ona je, dakle, istodobno dužna izgledu (Aussehen, ειδος ) plitičastog. Srebro, u što je upušten izgled neke plitice, izgled, u kojemu se pojavljuje ono srebrno, oboje su na svoj način sukrivi za žrtvenu pliticu.
Krivo je za nju ipak, prije svega, nešto treće. To je ono što pliticu već unaprijed uključuje u područje posvete i darovanja. S time se ona obgraničuje kao žrtveni pribor. Ono što obgraničuje (das Umgrenzende) skončava stvar. S ovim koncem stvar ipak ne prestaje, već, počev od njega, počinje kao ono što će biti prema izradbi. Ono što u ovom smislu skončava i dovršava stvar, nazivlje se grčki τέλος, što se odveć često prevodi sa »cilj« ii »svrha«, i tako krivo tumači. Τέλος skrivljuje ono što kao tvar i što kao izgled suskrivljuje žrtveni pribor.
Napokon je i nešto četvrto sukrivo za predležnost i raspoloživost gotova žrtvena pribora: zlatar; ali nipošto tako da on očinjajući očinja gotovu žrtvenu pliticu kao učinak nekakva pravljenja, nipošto kao causa efficiens.
Aristotelova nauka ne poznaje niti uzrok imenovan ovim naslovom niti rabi neko odgovarajuće grčko ime.
Zlatar prokazuje i sabira tri imenovana načina krivnje/dugovanja (Verschulden). Prokazivati (überle-gen), to će reći na grčkom λέγειν, λόγος. To počiva u άποφαίνεσθ-αι, iznositi na vidjelo. Zlatar je sukriv kao ovaj počevši od koga proizvođenje i na-sebi-počivanje žrtvene plitice (uz)ima i pridržava svoje prvo ishodište. Tri prije imenovana načina krivnje/dugovanja zahvaljuju prokazivanju zlatara da oni i kako oni pri proizvođenju žrtvene plitice dolaze na vidjelo i ulaze u igru.
U predležećem i raspoloživom žrtvenom priboru vladaju, dakle, četiri načina krivnje/dugovanja. Oni se među sobom razlikuju, a ipak idu skupa. Što ih to unaprijed sjedinjuje? U čemu igra suigra četiriju načina krivnje/dugovanja? Odakle potječe jedinstvo četiriju uz-oka? Što znači, dakle, grčki mišljeno, ta krivnja/dugovanje?
Mi današnji odveć smo lako skloni tome da krivnju dugovanje razumijemo ili moralno kao ogrešenje (Verfehlung) ili je pak tumačimo kao neku vrst očinjanja. U oba slučaja zakrčujemo put k prvotnom smislu onoga što se kasnije nazivlje kauzalnost. Dokle god se taj put ne otvori, nećemo uvidjeti što je zapravo ono instrumentalno koje počiva u kauzalnome.
Da bismo se zaštitili od imenovanih krivih tumačenja krivnje/dugovanja pojasnimo njena četiri načina, polazeći od onoga što oni skrivljuju. Prema primjeru oni skrivljuju predležnost i raspoloživost srebrne plitice kao žrtvena pribora. Predležnost i raspoloživost (ύποκεϊσθαΐ) označavaju prisutnost nekog prisutnog (das Anwesen eines Anwesenden). Četiri načina krivnje/dugovanja izvode nešto u pojav. Oni puštaju da se to pojavi u pri-sutnost (An-wesen). Oni to od-puštaju onamo i tako pri-puštaju (lassen...an), naime, u svoj ispunjeni nadolazak. Krivnja/dugovanje ima temeljnu crtu ovog pri-puštanja u nadolazak. U smislu takva pri-puštanja, kriv-nja/dugovanje jest pro-pust (Ver-an-lassen). S obzirom na ono što su Grci iskusili u krivnji/dugovanju, u αιτία' dajemo sada riječi »pro-pustiti« (»ver-an-lassen«) jedan širi smisao, tako da ta riječ imenuje bit kauzalnosti onako kako su mislili Grci. Uobičajeno i usko značenje riječi »Veranlassung« kazuje naprotiv samo toliko koliko poticaj i pobuđivanje, i znači neku vrst sporednog uzroka u cjelini kauzalnosti.
Ali u čemu igra sada su-igra četiriju načina propusta? Oni puštaju da ono još ne-prisutno pridođe u pri-sutnost. Prema tome su jedinstveno prožeti nekim izvođenjem (Bringen), koje ono prisutno izvodi na vidjelo. Što je ovo izvođenje, kazuje nam Platon u jednoj rečenici dijaloga »Symposion« (205 b): ή γάρ το ι έκ τοϋ μή οντος είς τό δν ΐόντι ότωοϋν αιτία πασά έστι ποίησις. »Svaki pro-pust onoga što uvijek iz ne-prisutnog prelazi i pridolazi u prisutnost, jest ποίησχς, jest pro-iz-vođenje« (Her-vor-bringen ).
Sve je u tome da pro-iz-vođen je mislimo u svoj njegovoj širini i istodobno u smislu Grka. Neko pro-iz-vođenje, ποίησις, nije samo rukotvorno zgotovljivanje, niti samo umjetničko sačinjajuće izvođenje- do-sijanja-i-u-sliku. I φύσις, samoniklost (von-sich-her Aufgehen) jest neko pro-iz-vođenje, jest ποίησις. Φύσις je čak ποίησις u najvišem smislu. Jer φύσει prisutno ima raskriljenje pro-iz-vođenja u sebi samome (έν έαυτω), npr. raskriljenje cvijeta u procvatu. Nasuprot tome, ono rukotvorno i umjetnički pro-iz-vedeno, npr. srebrna plitica, nema raskriljenje pro-iz-vođenja u sebi samome, već u nečem drugom (έν άλλω), u rukotvorcu i umjetniku.
Načini pro-pusta, četiri uzroka, igraju dakle unutar pro-iz-vođenja. Pro-iz-vođenjem izlazi na vidjelo svagda u nekom određenom slučaju isto tako ono izraslo prirode kao i ono zgotovljeno rukotvorstva i umjetnosti.
Ali kako se zbiva pro-iz-vođenje, bilo to u prirodi bilo u rukotvorstvu i umjetnosti? Što je pro-iz-vođenje, u kojemu igra četverostruki način pro-pusta? Pro-pust se tiče prisutnosti onoga što u pro-iz-vođenju svagda u nekom određenom slučaju dolazi na vidjelo. Pro-iz-vođenje iz-vodi nešto iz skrivenosti u neskrivenost. Pro-iz-vođenje se stječe samo utoliko ukoliko ono skriveno dolazi u ne-skriveno. Ovo dolaženje počiva i omahuje u onome što mi nazivljemo raskrivanje (Entbergen). Grci imaju za to riječ αλήθεια. Rimljani to prevode s »veritas«. Mi velimo »istina« i obično je razumijemo kao ispravnost predočavanja.
No kamo smo to zabludili? Mi pitamo ο tehnici, a prispjeli smo sada do αλήθεια, do raskrivanja. Što ima bit tehnike s raslkrivanjem? Odgovor: sve! Jer u raskrivanju se temelji svako pro-iz-vođenje. Ovo, međutim, sabira u sebi čeltiri načina propusta — kauzalmost — i prozirnije ih. U njino područje pripadaju svrha i sredstvo, pripada ono instrumentalno. Ovo važi kao temeljna crta tehnike. Pitamo li postupno, što je zapravo tehnika predočena kao sredstvo, dospijevamo k raskrivanju. U njemu počiva mogućnost sveg izradbenog zgotavljanja.
Tehnika, dakle, nije neko puko sredstvo. Tehnika je neki način raskrivanja. Obratimo li pozornost na to, otkriva nam se tada jedno posve drugo područje za bit tehnike. To je područje raskrivanja, tj. istine.
Ovaj nas izvid začuđuje. On to i treba, treba što duže može i takvom silinom da se konačno već jednom ozbiljno latimo pitanja naprosto — što kaže samo ime »tehnika«?
Riječ potječe iz grčkog jezika. Τεχνικόν označava nešto što pripada k τέχνη. Glede značenja ove riječi moramo uvažiti dvoje. Jednom τέχνη nije samo ime za rukotvornu djelatnost i umijeće, već i za visoku umjetnost i lijepe umjetnosti. Τέχνη pripada pro-iz-vođenju, k ποίησις-u; ono je nešto poietieno.
Drugo, što glede riječi τέχνη vrijedi promisliti, još je važnije. Od rana do u razdoblje Platona, riječ τέχνη ide skupa s riječju επιστήμη. Obje su riječi imena za znanje u najširem smislu. One znače znati se snaći u nečemu, razumjeti se u nešto. Znanje projašnjava. Kao takvo ono je raskrivanje. U jednom odjeljku razmatranja (Nikomahova etika VI, c. 3 i 4) razlikuje Aristotel έπιστήμη i τέχνη , i to s obzirom na ono što oni i kako oni raskrivaju. Τέχνη je način άληθεύειν. Ono raskriva nešto takvo što se ne pro-iz-vodi samo po sebi i što ne predleži, što stoga može izgledati i ispasti čas ovako, čas onako. Netko tko gradi kuću ili neki brod ili izrađuje neku žrtvenu pliticu, raskriva da se to ima proiz-voditi uzimajući u obzir četiri načina pro-pusta. To raskrivanje sabira unaprijed izgled i gradnju broda i kuće na dovršeno uočenu gotovu stvar i polazeći od toga određuje način zgotoviljivanja. Ono odlučno τέχνη-a ne leži time nipošto u pravljenju i postupanju niti u uporabi sredstava, nego u imenovanom raskrivanju. Kao raskrivanje, a ne kao zgotovljivanje, τέχνη je neko pro-iz-vođenje.
Tako nas, dakle, uputa na to što kazuje riječ τέχνη i kako su je Grci određivali, vodi u istu svezu koja nam se otkrila kada smo proslijeđivali pitanje: što je uistinu ono instrumentalno kao takvo?
Tehnika je način raskrivanja. Tehnika prebiva (west) u području gdje se zbiva raskrivanje i neskrivenost, αλήθεια, istina.
Ovom određenju bitnog područja tehnike može se prigovoriti da ono doduše važi za grčko mišljenje i u najboljem slučaju odgovara rukotvornoj tehnici, a da ipak nije ispravno za modernu strojnu tehniku. A upravo ona, jedino ona je ono uznemirujuće što nas pokreće da pitamo ο »toj« tehnici. Veli se da je moderna tehnika nešto neusporedivo drugačije nasuprot svoj ranijoj tehnici, jer da ona počiva na novovjekovnoj egzaktnoj prirodnoj znanosti. U međuvremenu se jasnije spoznalo da vrijedi i obratno: novovjekovna je fizika, kao eksperimentalna, upućena na tehničke aparature i na napredak u izradbi aparata. Utvrđenje tog uzajmičnog odnosa tehnike i fizike je ispravno. Ali ono je puko historijsko utvrđenje činjenica i ne kazuje ništa ο tome u čemu se temelji ovaj uzajmičan odnos. Odlučujuće pitanje ostaje ipak: kakve je biti moderna tehnika da ona može doći na to da rabi egzaktnu prirodnu znanost?
Što je moderna tehnika? Ona je također raskrivanje. Istom kada primirimo pogled na toj temeljnoj crti, pokazuje nam se ono novo vrsno moderne tehnike.
Raskrivanje koje prožima modernu tehniku ne razvija se sada, međutim, u pro-iz-vođenje u smislu ποίησις. Raskrivanje koje vlada u modernoj tehnici neko je iz/zazivanje (Herausfordern) koje na prirodu polaže zahtjev isporuke energije, koja kao takva može biti izvađena (herausgefördert) i pohranjena (akumulirana). Ne važi li to, međutim, za staru vjetrenjaču? Ne. Krila vjetrenjače vrte se doduše na vjetru, no neposredno su prepuštena puhanju vjetra. Vjetrenjača ipak ne koristi raspoložive energije uzdušnih strujanja tako da ih pohranjuje (akumulira).
Neka pokrajina, naprotiv, izaziva (se) na vađenje ugljena i rudače. Zemljište se sada raskriva kao rudno područje, tlo kao unosno nalazište rudače. Drugačijim se pojavljuju polja koje je seljak nekoć obradio, pri čemu obrađivati (bestellen) znači još: brižno uzgajati. Ratarski posao ne iz/zaziva oranicu. Kada je zrno zasijano, prepušta se sjeme snagama rastenja i nadzire njegovo uspijevanje. U međuvremenu je, također, obrađivanje polja dospjelo za neku drugačijevrsnu obradu (Bastellen) koju iziskuje (stellt) priroda. Ona to iziskuje u smislu iz/zazivanja. Poljodjelstvo je danas motorizirana prehrambena industrija. Na zrak se stavlja (gestellt) zadatak isporuke dušika, na tlo — rudače, na rudaču npr. — uran, uran za isporuku atomske energije, koja može biti oslobođena u svrhu razaranja ili mirnodopskog korištenja.
To stavljanje (Stellen), koje iz/zaziva prirodne energije, neko je promicanje (ein Fördern) u dvostrukom smislu. Ono promiče (fördert) s time što otkriva i ispostavlja. Ovo promicanje ipak je unaprijed upravljeno na to da promakne nešto drugo, tj. da pregoni na najveću moguću korist pri najmanjem utrošku. Ugljen izvađen (gefördert) u rudnu području ne biva položen (iskan) da bi samo uopće i negdje bio predručan. On je uspremišten, to će reći, on je spreman na mjestu za ispostavljanje u njemu pohranjene sunčeve topline. Ova biva iz/zazvana na toplotu, koja je ispostavljena da daje paru pritisak koje tjera pogonske motore, čime neka tvornica ostaje u pogonu.
Hidrocentrala je stavljena u riječnu struju Rheine. Ona je stavlja na svoj vodeni pritisak, koji stavlja turbine na to da se okreću. To okretanje tjera onaj stroj kojega pogonski motori ispostavljaju električnu struju za koju su ispostavljene dalekovodne centrale i njihova električna mreža za prijenos struje. U području ovih isprepletenih sljedbi ispostavljanja električne energije pojavljuje se i riječna struja Rheine kao nešto ispostavljeno. Hidrocentrala nije u riječnoj struji Rheine sagrađena kao stari drveni most koji već stoljećima povezuje jednu obalu s drugom. Naprotiv je riječna struja ustavljena podizanjem elektrane. Riječna je struja, što ona sada kao struja jest, naime, isporučilac vodena pritiska, iz biti elektrane. Da bismo tu golemu snagu, koja ovdje vlada, makar samo iz daljega premjerili, obratimo ipak na jedan trenutak pozornost na suprotnost koja se iskazuje u oba naslova: »Rheina« ustavljena podignućem elektrane (Kraftwerk) i »Rheina« kao naslov umjetničkog djela (Kunstwerk) — istoimene Hölderlinove himne. Ali Rajna ostaje ipak, može se odvratiti, rijeka pokrajine. Da, ali kako? Ne drugačije doli kao objekt ispostavljen na razgledanje nekoj putujućoj družbi koju je tamo ispostavila neka industrija dopusta.
Raskrivanje koje prožimlje modernu tehniku ima značenje stavljanja (Stellen) u smislu iz/zazivanja. To se zbiva s time da se u prirodi prikrivena energija o-slobađa, to oslobođeno transformira, transformirano pohranjuje, pohranjeno ponovno razdjeljuje i razdijeljeno iznova prebacuje. Oslobađati, transformirati, pohranjivati, razdjeljivati, prebacivati jesu načini raskrivanja. To se, međutim, ne odvija tako jednostavno. Ono se, također, ne gubi u nečem neodređenom. Raskrivanje raskriva samome sebi svoje vlastite, višestruko isprepletene putove s time — da njima upravlja. Upravljanje samo, sa svoje strane, biva osigurano. Upravljanje i osiguravanje ovoga postaju čak glavne crte iz/zazivajućeg raskrivanja.
Kakva je vrst neskrivenosti svojstvena sada onome što iz/zazivajućim stavljanjem biva ostvareno? Ono što biva ostvareno posvuda je ispostavljeno da stoji odmah pripravno, i to da stoji tako da samo bude ispostavljivo za neko daljnje ispostavljanje. To tako ispostavljeno ima svoju vlastitu stojnicu (Stand). Nazivljemo je stanje (Bestand). Riječ kazuje ovdje nešto više i bitnije negoli samo: »zaliha«. Riječ »stanje« uzdiže se sada u stupanj nekoga naslova. On ne označuje ništa manje nego način kako pribiva sve što biva pogođeno izzazivajućim raskrivanjem. Ono što jest (steht) u smislu stanja nije nam više nasuprot kao predmet.
Ali zrakoplov za robni promet, koji stoji na uzletištu, ipak je neki predmet. Jamačno. Stroj možemo tako predočiti. Ali tada se on skriva u onome što on jest i kakav jest. Raskriven stoji on na uzletištu kao stanje, samo ukoliko je ispostavljen da osigura mogućnost transporta. Za to mora on sam čitavom svojom konstrukcijom i svakim svojim sastavnim dijelom biti sposoban za ispostavu, tj. biti spreman za startanje. (Ovdje je bilo mjesto da objasnimo Hegelovo određenje stroja kao samostalnog oruđa. S gledišta rukotvorstvena oruđa, njegova je odredba ispravna. Ali, tako stroj baš nije mišljen iz biti tehnike, u koju on pripada. S gledišta stanja stroj je naprosto nesamostalan, jer svoju stojnicu ima on jedino na temelju ispostavljanja ispostavljivog.)
To da nam se sada, tu gdje pokušavamo poka-zati modernu tehniku kao iz/zazivajuće raskrivanje, na-meću riječi »staviti,« »ispostaviti«, »stanje« i gomilaju se na jedan suhoparan, jednoličan i zato nepriličan način, ima svoj razlog u onome ο čemu raspravljamo.
Tko obavlja to dz/zazivajuće stavljanje, čime se ono što se nazivlje zbiljsko raskriva kao stanje? Očigledno čovjek. Kako to on smaže takvo raskrivanje? Čovjek može doduše predočiti, oblikovati i obaviti ovo ili ono na ovaj ili onaj način. Ali s neskrivenošću, u čemu se svagda ono zbiljsko pokazuje ili susteže, čovjek ne raspolaže. To da se od vremena Platona ono zbiljsko pokazuje u svjetlu ideja, nije učinio Platon. Mislilac je samo od/govorio onome što se njemu prireklo.
Ovo ispostavljajuće raskrivanje može se zbiti samo ukoliko je čovjek sa svoje strane već izazvan da oslobađa prirodne energije. Ako je čovjek na to iz/zazvan, ispostavljen, ne pripada li i on u stanje izvornije još negoli u ovo spada priroda? Za to govori opticajni govor ο čovjekovu materijalu, ο bolesničkom materijalu neke klinike. Lugar, koji u šumi premjerava drvo i po svoj prilici na isti način kao njegov djed obilazi šumu istim šumskim putovima, danas je ispostavljen od drvno-preradbene industrije, bilo da on to zna ili ne zna. On je ispostavljen za ispostavu celuloze, koja je sa svoje strane iz/zazvana potrebom za papirom što se dostavlja glasilima i ilustriranim magazinima. Ovi, međutim, stavljaju na javno mnijenje zahtjev da ono otiskano »proguta«, kako bi bili na raspolaganju nekom ispostavljenom upravljanju mnijenja. Ipak, upravo zato jer je čovjek iz/zvan u ispostavljanju izvornije negoli prirodne energije, ne postaje on nikada pukim slučajem. Dok tjera tehniku, uzima čovjek udjela u ispostavljanju kao nekom načinu raskrivanja. No, neskrivenost sama, unutar koje se razvija ispostavljanje, nije nikada čovjekova učimba u takvom stupnju kao što je područje koje čovjek svakad već prolazi kada se kao subjekt odnosi prema nekom objektu.
Gdje i kako se zbiva raskrivanje, ako ono nije nikakva puka čovjekova učimba? Ne treba nam daleko tražiti. Ma gdje da čovjek otvori oči i uši, otkrije svoje srce, slobodno se poda razmišljanju i snovanju, oblikovanju i djelovanju, zamolbama i zahvalama, nalazi se on posvuda već smješten u ono neskriveno. Neskrivenost ovoga se već stekla, tako često ona priziva čovjeka u njemu primjereni način raskrivanja. Ako čovjek na svoj način unutar neskrivenosti raskriva ono prisutno, od/govara on tada samo pririjeku neskrivenosti, čak ondje gdje mu proturječi. Ako, dakle, čovjek istražujući, promatrajući slijedi trag (nachstellt) prirode kao nekog okružja svojega predočavanja, onda je on već zazvan od nekog načina raskrivanja, koji ga iz/zaziva da prirodi pristupa kao nekom predmetu istraživanja sve dok predmet mu također ne iščezne u bez-predmetno stanja.
Tako, dakle, moderna tehnika kao ispostavljajuće raskrivanje nije nikakvo puko ljudsko djelo. Zato moramo i ono iz/zazivanje koje na čovjeka stavlja zahtjev da ono zbiljsko ispostavlja kao stanje uzeti tako kako se ono pokazuje. To iz/zazivanje sabira čovjeka u ispostavljanje. Ovo sabiruće pribire čovjeka na to da ispostavlja ono zbiljsko kao stanje.
Ono što brda izvorno sustavlja u planinski lanac, i što njega prožima u njegovoj nabranoj skupnosti, jest ono sabiruće, koje imenujemo gorjem (Gebirg).
Ono izvorno sabiruće, iz kojega se razvijaju na-čini prema kojima se ovako ili onako ćutimo, nazivljemo ćut (Gemüt).
Onaj iz/zazivajući nagovor (Anspruch), koji čo-vjeka pribira na to da seberaskrivajuće ispostavlja kao stanje — imenujemo sada po-stav (Ge-stell).
Odvažujemo se na to da ovu riječ (»Gestell«) uporabimo u jednom do sada nenavednom smislu.
Prema uobičajenom značenju označuje riječ »Gestell« neki pribor, npr. policu za knjige. »Gestell« označuje, također, neki skelet. I tako grozna kao ova čini nam se da je i upravo predložena uporaba riječi »Gestell«, da i ne spominjemo samovolju s kojom se tako zlorabe riječi suvremenog jezika. Može li se ovo čudaštvo još dalje tjerati? Dakako, ne. Ali, ovo je čudaštvo stara navada mišljenja. Mislioci su mu se podavali upravo ondje gdje je valjalo misliti ono najviše. Mi kasnije rođeni nismo više u stanju odvagnuti što znači to da se Platon odvažuje da za ono što u svemu i svačemu prebiva uporabi riječ είδος . Jer είδος u svakodnevnom govoru znači vid, koji neku vidljivu stvar nuđa našem tjelesnom oku (sinnlichen Auge). Platon ište od ove riječi nešto posve neuobičajeno: da označi ono što upravo nije moguće i nigda se ne može razabrati tjelesnim očima. Ali i ovako neubičajenoga nije još nipošto dosta. Jer ιδέα ne imenuje samo netjelesni izgled naprosto vidljivog. Izgled, ιδέα, znači i jest također ono što u čujnome, opipljivome, osjetilnom, u svakom pojedinom što je na neki način dostupno, otvara bit. Nasuprot tome što Platon u ovom i u drugim slučajevima zahtijeva od jezika i mišljenja, jest upravo zaiskana uporaba riječi »Gestell«, kao imena za bit moderne tehnike, gotovo bezazlena. Međutim, sada zaiskana uporaba riječi jest neki začudan zahtjev i nesporazumak.
Po-stav znači to sabiraće onoga stavljanja koje čovjeka stavlja, tj. izaziva da ono zbiljsko raskriva kao stanje na način ispostavljanja. Po-stav znači način rasikrivanja koji vlada u biti moderne tehnike, a sam nije ništa tehničko. U tehničko, naprotiv, pripada sve što mi poznajemo kao podpornje i nagomilane oblutke i skele, a sastavni su dio onoga što se nazivlje montaža. Montaža, međutim, skupa s imenovanim sastavnim dijelovima, spada u okružje tehničkog rada koji odgovara vazda samo iz/zazivanju postava, ali nikada ne čini ili čak očinja po-stav sam.
Riječ »stellen« u naslovu Gestell ne znači samo iz/zazivanje, ona istodobno treba očuvati odjek nekoga drugog »Stellen« iz kojega ona vuče podrijetlo, naime, onoga Her-stellen (uspostavljanje) i Dar-stellen (pred-stavljanje), što u smislu ποίησις dopušta da prisutno proiziđe u neskrivenost. Ovo pro-iz-vodeće us-postavljanje, npr. postavljanje nekog kipa u okružju hrama i ono sada promišljeno iz/zazivajuće ispostavljanje, doduše su temeljno različiti, a ipak su u biti srodni. Oboje su načini raskrivanja, άλήθεια. U po-stavu se stječe neskrivenost prema kojoj rad moderne tehnike raskriva ono zbiljsko kao stanje. Ona zato nije ni samo neko ljudsko djelo (Tun) ni tek neko puko sredstvo unutar takva djela. Samo instrumentalno, samo antropološko određenje tehnike, u principu je slabo; ono se zato ne da dopuniti jednim, ovome određenju jednostavno pridodanim, metafizičkim ili religijskim objašnjenjem.
Istinito je, dašto, da je čovjek tehničkog doba iz/zazvan na raskrivanje na jedan posebice izrazit način. Raskrivanje ponajprije zatiče prirodu kao glavno pohranilište energetskih stanja. Shodno tome pokazuje se ispostavljajuće ponašanje čovjeka ponajprije u nadolasku novovjekovne egzaktne znanosti. Njen način predočivanja postavlja (stellt...nach) prirodu kao neki izračunljivi skup sila. Novovjekovna fizika nije eksperimentalna stoga što namješta aparature za propitivanje prirode, već obratno: eksperiment za propitivanje da li se i kako se javlja tako ispostavljena priroda ispostavlja se stoga što fizika, i to već kao čista teorija, prirodu svodi na to da se predočuje kao neki unaprijed izračunljivi sklop sila.
Ali matematska je prirodna znanost nastala gotovo dva stoljeća prije moderne tehnike. Kako ju je, dakle, već tu moderna tehnika mogla staviti u svoju službu? Činjenice govore suprotno. Moderna je tehnika nastupila ipak tek onda kada se mogla osloniti na egzaktnu prirodnu znanost. Historijski računano, to je ispravno. Povijesno mišljeno, to ne pogađa istinu.
Novovjekovna fizikalna teorija prirode nije pri-premila put istom samo tehnici, već biti moderne tehnike. Jer iz/zazivajuće sabiranje u ispostavljajuće raskrivanje vlada već u fizici. Ali to u njoj još ne dolazi navlastito na vidjelo. Novovjekovna je fizika po svojemu podrijetlu još nepoznati preteča postava. Bit moderne tehnike prikriva se još dugo i ondje gdje su već pronađene električne centrale, elektrotehnika upućena na stalni razvitak i atomska tehnika počela nastupati.
Sve bitstveno (alles Wesende), a ne samo bit moderne tehnike, drži se posvuda najduže prikriveno. Ipak, ono je s obzirom na svoje vladanje takvo što svemu prethodi: ono najranije. Ο tome su znali već grčki mislioci kada su govorili: ono što je glede vladajućeg nicanja ranije, nama ljudima postaje očigledo tek kasnije. Prvotna se ranost pokazuje čovjeku istom na koncu. Zato, u području mišljenja, nastojanje da se prvotno mišljenje promisli još izvornije, nije besmislena volja za tim da se obnovi ono prošlo, već trijezna pri-pravnost na to da se začudimo pred onim dolazećim te ranosti.
Za historijsko računanje vremena pada početak novovjekovne prirodne znanosti u 17. stoljeće. Nasuprot tome, elektromotorna tehnika razvija se istom u drugoj polovici 18. stoljeća. Ali, ono što je za historijsko odre-đenje kasnije — moderna tehnika — to je glede u njoj vladajuće biti povijesno ranije.
Ako se moderna fizika sve više i više mora mi-riti s time da njeno područje predočivanja ostaje nezorno, onda ova odreka nije diktirana od neke istraživačke komisije. Ona je iz/zazvana vladavinom po-stava koji zahtijeva ispostavljivost prirode kao stanja. Zato se fizika, uza sve napuštanje predočivanja okrenutoga samo prema predmetima, a koje do nedavno bijaše jedino mjerodavno, ne može nikada odreći jednoga: da se priroda javlja na neki računski utvrdljiv način i da se ispostavlja kao sustav informacija. Ovaj sustav određuje se tada na te-melju neke opet preinačene kauzalnosti. Ona ne pokazuje sada ni značenje pro-iz-vodećeg propusta ni način causa efficiens ili čak causa formalis. Po svoj se prilici kauzalnost u-steže (schrumpft... zusammen) u neku izazovnu dojavu istodobnih ili po slijedu osiguranih stanja. Tome u-stezanju kauzalnosti od/govarao bi proces sve većeg podmirenja zahtjeva što je na vrlo dojmljiv način ocrtalo Heisenbergovo predavanje.
Budući da bit moderne tehnike počiva u po-stavu, mora ona stoga rabiti egzaktnu prirodnu znanost. S time nastaje varljivi privid, (kao) da je moderna tehnika primijenjena prirodna znanost. Taj se privid može održati tako dugo dok se dostatno ne propita bitno podrijetlo novovjekovne znanosti ili čak bit moderne tehnike.
Mi pitamo ο tehnici da bismo iznijeli na svjetlo naš odnos prema njenoj biti. Bit moderne tehnike pokazuje se u onome što mi nazivljemo po-stav. Ali uputa na to još nipošto nije odgovor na pitanje ο tehnici, ako odgovoriti (antworten) znači: od/govarati (ent-prechen), naime, biti onoga ο čemu se pita.
Kamo smo to upućeni ako sada još jedan korak dalje promislimo što je sam po-stav kao takav? On nije ništa tehničko, ništa strojno. On je način prema kojemu se ono zbiljsko raskriva kao stanje. Pitamo ponovno: zbiva li se ovo raskrivanje negdje s onu stranu sveg ljudskog činjenja? Ne! Ali ono se, također, ne zbiva samo u čovjeku niti mjerodavno putem njega.
Po-stav je sabiruče onoga stavljanja koje na čovjeka stavlja zahtjev da ono zbiljsko raskriva kao stanje na način ispostavljanja. Kao onaj koji je tako iz/ zazvan, stoji čovjek u bitnom području po-stava. On dapače ne može tek doknadno prihvatiti prema njemu neki odnos. Zato pitanje — kako dospjeti u neki od-nos prema biti tehnike? u ovoj formi svakad dolazi pre-kasno. Ali nigda ne dolazi prekasno pitanje: jesmo li sami sebe iskusili kao one kojih je sve činjenje posvuda, čas očigledno, čas utajeno, iz zazvanο po-stavom? Nigda, prije svega, ne dolazi prekasno pitanje: upuštamo li se navlastito i kako se upuštamo u ono u čemu prebiva po-stav sam?
Bit moderne tehnike izvodi čovjeka na put onoga raskrivanja po kojemu ono zbiljsko posvuda, više ili manje očito, postaje stanje. Izvoditi nekoga na put — to u našem jeziku znači: pütiti (schicken). Ovo sabiruće pućenje (Schicken), koje čovjeka istom izvodi na put raskrivanja, nazivijemo sudba/uput (Geschick). Polazeći od ove određuje se bit sve povijesti. Povijest (Geschichte) nije samo predmet historije (Historie), ni samo provođenje čovjekova činjenja. Ona postaje povijesna istom kao sudbinska (usp. »O biti istine«, 1930; u prvom izdanju 1943, str. 16 i dalje). I tek sudba/uput u opredmećujuće predočivanje tvori ono povijesno za historiju, tj. za neku znanost kao predmet dostupno, i istom polazeći od toga omogućuje jednačenje povijesnoga s historijskim.
Kao iz/zazivanje u ispostavljanje puti po-stav u neki način raskrivanja. Po-stav, kao svaki način raskrivanja, jest neko pućenje sudbe/uputa. Uput/sudba u imenovanom smislu također je pro-iz-vođenje, ποίησις.
Neskrivenost onoga što jest stječe se uvijek na nekome putu raskrivanja. Uput/sudba raskrivanja uvijek prožima čovjeka. Ali ona nije nigda kob neke prinude. Jer čovjek postaje slobodan zapravo istom ukoliko on pripada području sudbe/uputa i tako postaje onaj koji sluša, ali ne onaj koji je slijepo poslušan.
Bit slobode nije izvorno pridijeljena volji ili čak samo kauzalnosti čovjekova htijenja.
Sloboda upravlja ono slobodno u smislu osvijetljenoga, to će reći raskrivenog. Događaj raskrivanja, tj. istine, jest ono prema čemu sloboda stoji u najbližem i najtješnjem srodstvu. Sve raskrivanje pripada u neko krijenje (Bergen) i prikrivanje. Ali prikriveno, i ono što se vazda prikrivajući oslobađa, jest tajna. Sve raskrivanje dolazi iz slobodnog, ide u slobodno i izvodi u slobodno. Sloboda se onoga slobodnog ne sastoji ni u nevezanosti samovolje ni u vezanosti za puke zakone. Sloboda je ono što se svijetleć prikriva, u koje se rasvjeti vije onaj veo koji zastire bitstveno (das Wesende) sve istine i dopušta da se veo pojavi kao zastiruće. Sloboda je područje sudbe/uputa koja svagda izvodi na svom putu neko raskrivanje.
Bit moderne tehnike počiva u po-stavu. Ovaj pripada u sudbu/uput raskrivanja. Ove rečenice kazuju nešto drugo negoli one češće glasine da je tehnika sudbina našega doba, pri čemu sudbina znači: ono neumitno nekakva neopoziva procesa.
Ako, međutim, promislimo bit tehnike, iskusit ćemo po-stav kao neki uput/sudbu raskrivanja. Tako se zadržavamo već u onom slobodnome sudbe/uputa, koje nas nipošto ne zatvara u neku tupu prinudu da se teh-nikom slijepo bavimo, ili, što je isto, da joj se bespo-moćno protivimo i proklinjemo je kao vražje djelo. Naprotiv: ako se navlastito otvorimo biti tehnike, naći ćemo se nenadano u nekakvu oslobađajućem nagovoru.
Bit tehnike počiva u po-stavu. Njegova vladavina pripada u uput/sudbu. Budući da ona čovjeka svagda izvodi na put raskrivanja, ide čovjek, dakle, usput, svagda na rubu mogućnosti da slijedi i da se bavi samo onim raskrivenim u ispostavljanju i da otuda uzima svu mjeru. S time se odbija druga mogućnost, da se čovjek prije i više i vazda izvornije upusti u bit neskrivenog i njegovu neskrivenost, kako bi u/potrebnu (gebrauchte) pripadnost prikrivanju iskusio kao svoju bit.
Smješten između tih mogućnosti, čovjek je sudbovno (aus dem Geschick her) izložen opasnosti. Uput/ sudba raskrivanja kao takva u svakom je od svojih načina i zato nužno opasnost.
Ma kako sudba/uput raskrivanja mogla vladati, neskrivenost, u kojoj se sve što jest svagda pokazuje, krije opasnost da se čovjek u neskrivenom previdi i to krivo protumači. Tako, gdje se sve prisutno predočuje u svjetlu uzrok-učinak-sklopa, može čak i Bog za predočivanje izgubiti sve sveto i uzvišeno, tajanstveno svoje daljine. U svjetlu kauzalnosti može Bog lako spasti na rang nekog uzroka, causa efficiens. Tada on, čak unutar teologije, postaje bog filozofa, onih, naime, koji ono ne-skriveno i skriveno određuju prema kauzalnosti pravlje-nja, da pri tom nikada ne promisle bitno podrijetlo te kauzalnosti.
Jednako tako može neskrivenost, prema kojoj se priroda predočuje kao neki izračunljivi sklop sila, dopustiti doduše ispravne tvrdnje, ali upravo s tim rezultatima ostaje opasnost da se u svemu ispravnome sustegne ono istinito.
Sudba/uput raskrivanja nije u sebi bilo koja, već ta opasnost.
Vlada li, međutim, sudba/uput na način po-stava, tada je ona najviša opasnost. Ona nam se posvjedočuje u dva vida. Čim jednom neskriveno više ne pristupa čovjeku kao predmet, već isključivo kao stanje i čovjek je unutar bezpredmetnog samo još ispostavljač stanja — stupa čovjek najkrajnijim rubom strmine, onamo, naime, gdje on sam treba biti uzet samo još kao stanje. Međutim, upravo se tako ugroženi čovjek nadimlje u lik gospodara zemlje. S time se širi jav (Anschein) da sve što se susreće postoji samo ukoliko je to čovjekova učimba. Taj jav proizvodi neki krajnje lažljivi privid. Prema njemu izgleda kao da čovjek posvuda susreće samo još sebe sama. Heisenberg je s punim pravom uputio na to da se ono zbiljsko mora današnjem čovjeku tako predstaviti (ibid., str. 60 i dalje). Uistinu, međutim, ne susreće čovjek danas baš nigdje više sebe sama, tj. svoju bit. Čovjek tako odlučno ide na ruku po-stavu da ga ne razabire kao neki nagovor, da sam sebe kao nagovorenog previđa i s time previđa, također, svaki način na koji on bitno eksistira u području nekog pririjeka te zato nikada ne može sresti samo sebe samoga.
Ali, po-stav ne dovodi u opasnost samo čovje-ka u njegovu odnosu prema samome sebi i prema svemu što jest. Kao uput/sudba upućuje on u raskrivanje vrste ispostavljanja. Gdje ovo gospodstvuje, prikraćuje se svaka druga mogućnost raskrivanja. Prije svega, prikriva po-stav ono raskrivanje koje u smislu ποίησις pro-iz-vodi prisutno u pojav. U usporedbi s tim sili iz/zazivajuće stavljanje u uzajaman odnos prema onome što jest. Gdje vlada po-stav, obilježavaju upravljanje i osiguravanje stanja svo raskrivanje. Oni čak više ne dopuštaju da njegova vlastita temeljna crta, naime, ova raskrivanja kao takvog, dođe na vidjelo.
Tako, dakle, iz/zazivajući po-stav ne prikriva samo neki pređašnji način raskrivanja, pro-iz-vođenje, već prikriva raskrivanje kao takvo, a s njime i ono u čemu se stječe neskrivenost, tj. istina.
Po-stav prikriva sijanje (Scheinen) i vladanje istine. Uput/sudba, koja puti u ispostavljanje, jest — da-kle, krajnja opasnost. Ono opasno nije tehnika. Ne postoji nikakva demonija tehnike, naprotiv — postoji tajna njene biti.
Bit je tehnike kao uput/sudbe raskrivanja — opasnost. Izmijenjeno značenje riječi »Ge-stell« bit će nam sada možda već unekoliko prisnije ako »Ge-stell« (po--stav) mislimo u smislu »Geschick« (uput/sudba) i »Ge-fahr« (opasnost).
Ugroženost čovjeka ne dolazi istom od eventualno smrtno djelujućih strojeva i aparatura tehnike. Istinska ugroženost nadošla je čovjeku već u njegovoj biti. Gospodstvovanje po-stava grozi se s mogućnošću da bi čovjeku moglo biti uskraćeno da svrati u neko izvornije raskrivanje i da tako iskusi pririjek neke prvotnije istine.
Tako, dakle, ondje gdje gospodstvuje po-stav, po-stoji opasnost u najvišem smislu.
»Ali gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno.«
Promislimo brižnije Hölderlinovu riječ. Što znači »spasiti« (»retten«)?
Obično mislimo da znači samo: ono ugroženo oteti propadanju da bi se to sačuvalo u njegovu dosadašnjem trajanju. Ali »spasiti« kaže više. »Spasiti« je: unijeti u bit da bi se tako bit istom dovela do svoga istinskoga sijanja. Ako bit tehnike, po-stav, jest krajnja opasnost i ako istodobno Hölderlinova riječ kazuje istinu, onda se gospodovanje po-stava ne može iscrpsti u tome da samo prikriva sve svijetljenje svakog raskrivanja, sve sijanje istine. Tada, štoviše, upravo bit tehnike mora u se prikriti rast spasonosnog. Ali, ne bi li tada neki dostatan gled u ono što je po-stav kao sudba/ uput raskrivanja mogao dovesti do sijanja ono spasonosno u njegovu rastenju? Kako to ondje gdje postoji opasnost raste, također, ono spasonosno? Gdje nešto raste, ondje se to korijeni, počevši odatle uspijeva. Oboje se zbiva prikriveno i tiho i u svoje vrijeme. Ali, prema pjesnikovoj riječi ne bismo baš smjeli očekivati da ćemo moći ondje gdje postoji opasnost neposredno i nepri-premljeni dohvatiti ono spasonosno. Zato moramo sada prethodno promisliti, kako se to u onome što je krajnja opasnost, kako se to u vladavini po-stava čak najdublje korijeni ono spasonosno i počevši odatle uspijeva. Da bismo tako što promislili, nužno je da u zadnjem koraku našega puta još jasnije zagledamo u opasnost. Prema tome, moramo još jednom pitati ο tehnici. Jer u njenoj se biti korijeni i uspijeva, prema kazanom, ono spasonosno.
Kako da, međutim, ugledamo ono spasonosno u biti tehnike, dok još ne promislimo u kojem smislu »biti« je po-stav bit tehnike? Do sada smo razumijevali riječ »bit« u uobičajenu značenju. U školskom jeziku fiolzofije znači »bit« ono što nešto jest, latinski: quid. Quidditas, štostvo, odgovara na pitanje ο biti. Što npr. pripada svim vrstama drveća, hrastu, bukvi, brezi, jeli, jest ono isto drveno. Pod to kao opći rod, »univerzalno«, spadaju zbiljska i moguća drveta. Je li sada bit tehnike, po-stav, skupni rod za sve tehničko? Ako bi tome bilo tako, tada bi npr. parna turbina bila po-stav, radio-predajnik bi bio po-stav, ciklotron bio bi neki po-stav. Ali riječ »po-stav« ne označuje sada nikakav pribor ili bilo kakvu vrstu aparatura. Ona znači još manje opći pojam takvih stanja. Strojevi i aparati su upravo tako malo slučajevi i vrste po-stava kao čovjek uz komandnu ploču i inženjer u konstrukcionom birou. Sve to doduše pripada, kao sastavni dio, kao stanje, kao ispostavljač, svaka stvar na svoj način, u po-stav, ali ovaj nije nigda bit tehnike u smislu nekoga roda. Po-stav je neki sudbovni način raskrivanja, naime, iz/zazivajući. Neki takav sudbovni način također je pro-iz-vodeće raskrivanje, ποίησις. Ali ni ti načini nisu vrste koje poredane jedna uz drugu potpadaju pod pojam raskrivanja. Raskrivanje je ona sudba/uput koja se svakad nenadano i na svem mišljenju neobjašnjiv način razdjeljuje u pro-iz-vodeće i iz/zazivajuće raskrivanje i dodjeljuje se čovjeku. U pro-iz
-vodećem raskrivanju iz/zazivajuće rasikrivanje ima svoje sudbovno podrijetlo. Ali istodobno po-stav sudbovno prikriva ποίησις.
-vodećem raskrivanju iz/zazivajuće rasikrivanje ima svoje sudbovno podrijetlo. Ali istodobno po-stav sudbovno prikriva ποίησις.
Tako je, dakle, po-stav kao neka sudba/uput raskrivanja doduše bit tehnike, ali nikada bit u smislu roda i esisentia. Uvažimo li to, snalazi nas nešto začuđujuće: tehnika je ono što od nas zahtijeva da ono što obično razumijemo pod riječju »bit« mislimo u nekom drugom smislu. Ali u kojem?
Već kada kažemo »Hauswesen«, »Staatswesen«, ne mislimo ono općeno nekoga roda, već način kako kuća i država vladaju, kako se upravljaju, razvijaju i propadaju. To je način kako one prebivaju (wie sie wesen. J. Ρ. Hebel uporabljuje u jednoj pjesmi — »Gespenst an der Kanderer Strasse« — koju je Goethe naročito volio, staru riječ »die Weserei«. Ona označuje gradsku vijećnicu, ukoliko se tamo sabira život općinstva i tamo se odigrava, tj. prebiva (west) seoski život. Od glagola »wesen« istom potječe imenica. »Wesen« shva-ćena glagolski isto je što i »währen«; ne samo značenj-ski, već i po glasovnoj tvorbi riječi. Već Sokrat i Platon misle bit nečega kao bitstveno (als das Wesende) u smislu onoga što traje. Ipak, oni misle to što traje kao vazda trajno («εί δν). Ali to vazdatrajno nalaze oni u o-nome što kao stalno ustraje pri svakom pojedinom, što se pokazuje. To stalno otkrivaju oni opet u izgledu (εiδος, ιδέα), npr. u ideji »kuće«.
U njoj se pokazuje ono što je svaka tako izoblikovana stvar. Pojedinačne zbiljske i moguće kuće su naprotiv promjenljive i prolazne preinake »ideje« i pripadaju stoga onome što nije trajno.
Nikada se, međutim, nikako neće dati obrazložiti da ono što traje ima počivati jedino i samo u onome Što Platon misli kao ιδέα, Aristotel kao το τί ήν είναι ( ono što svaka pojedina stvar već bijaše), što metafizika u najrazličitijim izlaganjima misli kao essentia.
Sve bitstveno traje. Ali, je li to što traje samo ono vazdatrajno? Traje li bit tehnike u smislu vazdatrajanja neke ideje, koja lebdi ponad svega što je tehničko, tako da iz toga nastaje jav da ime »tehnika« označava neki mitski apstraktum? Kako tehnika prebiva, da se razabrati samo iz onoga vazdatrajnog, u čemu se stječe (ereignet sich) po-stav kao neka sudba/uput raskrivanja. Goethe je jednom uporabio namjesto »fortwähren« (vazdatrajati) tajnovitu riječ »fortgewähren« („vazda biti u skladu, jamčiti istinu, s-vjed-očiti"). Njegovo uho čuje ovdje »währen« (trajati, biti, vijestiti) i »gewähren« (do-puštati, s-vjed-ovati) u neku neizrecivu suglasju. No promislimo li sada promišljenije nego li dosad što zapravo traje, tada smijemo reći: samo ono s-vjed-ovno traje. Ono prvotno što iz ranosti traje jest ono što s-vjed-uje.
Kao bitstveno tehnike po-stav je ono što traje. Vlada li to još u smislu s-vjed-ovanja? Već je pitanje, izgleda, očigledni promašaj. Jer po-stav je, prema svemu kazanom, ipak sudba/uput koja sabira u iz/zazivajuće raskrivanje. Iz/zazivanje je sve drugo, samo ne nikakvo s-vjed-ovanje. Tako izgleda dokle god ne obratimo pozornost na to da i iz/zazivanje u ispostavljanje zbiljskog kao stanja uvijek još ostaje pućenje koje čovjeka izvodi na neki put raskrivanja. Kao taj uput/sudba upušta bitstveno tehnike čovjeka u ono što on sam, polazeći od sebe, ne može ni iznaći niti čak učiniti; jer takva nečega kao što je neki čovjek, koji je čovjek jedino samo po sebi, nema.
Ali, ako je ova sudba/uput, po-stav, skrajnja opasnost, ne samo za čovjekovu bit, već za sve raskrivanje kao takvo, smije li se to pućenje još nazvati s-vjed-ova-njem? Dakako, i posvema tada ako u ovoj sudbi/uputu treba da raste ono spasonosno. Svaka sudba/uput nekog raskrivanja stječe se iz s-vjed-ovanja i kao s-vjed-ovanje. Jer to istom daje čovjeku onaj udio u raskrivanju koje ga u/potrebuje stjecaj raskrivanja. Kao tako u potreban čovjek je doznačen (vereignet) stjecaju (Ereignis) istine. S-vjed-ovno, koje ovako ili onako puti u raskrivanje, jest ono spasonosno. Jer ovo pušta da čovjek zagleda i svrati u najviše dostojanstvo svoje biti. Ono počiva u tome da čuva neskrivenost i s njom već prije prikrivenost sve biti na ovoj zemlji. Upravo u po-stavu koji prijeti da odvuče čovjeka u ispostavljanje kao navodno jedini način raskrivanja i tako ga gurne u opasnost žrtvovanja svojega slobodnoga bića, upravo u ovoj najskranijoj opasnosti dolazi na vidjelo ona najprisnija, nerazoriva pripadnost čovjeka s-vjed-ovanju, uzmemo li da je na nama da obratimo pozornost na bit tehnike.
Tako, dakle, što smo najmanje predmnijevali, bitstveno tehnike krije u sebi mogući rast spasonosnog.
Sve je zato u tome da rast (Aufgang, nicaj) promislimo i misleći ga čuvamo. Kako se ovo zbiva? Ponaj-prije tako da razaberemo ono bitstveno u tehnici, umjesto da samo piljimo u ono tehničko. Dokle god tehniku predočujemo kao instrument, prepušteni smo volji da njome zagospodarimo. Mi promičemo mimo biti tehnike.
Upitamo li, međutim, kako prebiva (west) ono instrumentalno kao neka vrsta kauzalnog, tada iskušavamo ono bitstveno kao sudbu/uput nekoga raskrivanja.
Promislimo li najposlije da se ono bitstveno biti (das Wesende des Wesens) stječe u s-vjed-ovanju, koje u/potrebuje čovjeka u udjelu na raskrivanju, tada se pokazuje:
Bit je tehnike u jednom visokom smislu dvoznačna. Takva dvoznačnost upućuje nas u tajnu sveg raskrivanja, tj. istine.
S jedne strane, po-stav iz/zaziva u ono odrešito ispostavljanja, koje zakriljuje svaki gled u stjecaj raskrivanja i tako iz temelja ugrožava odnos prema biti istine. S druge strane, stječe se po-stav sa svoje strane u s-vjed-ovanje koje čovjeka pušta da u tome traje, neiskusan dosad, ali ubuduće možda iskusniji, da bude u/potreban za dnstinstvovanje (Wahrnis) biti istine.
Ono nesuzdrživo ispostavljanja i ono suzdrživo spasonosnog prolaze jedno uz drugo kao u gibanju zvijezda dvije zvjezdane putanje. Ali, taj njihov mimohod je ono prikriveno njihove blizine.
Gledamo li u dvoznačnu bit tehnike, tada raza-biremo konstelaciju, zvjezdano gibanje tajni.
Pitanje ο tehnici je pitanje ο konstelaciji u ko-joj se stječe raskrivanje i skrivanje, i ono bivstveno istine.
Ipak, što nam pomaže gled u konstelaciju istine? Mi gledamo u opasnost i razabiremo rastenje spasonosnog.
S time mi još nismo spašeni. Ali smo nagovoreni na to da u rastućem svjetlu spasonosnog ne gubimo nadu. Kako se to može dogoditi? Ovdje i sada i općeno (im Geringen) tako da ono spasonosno gajimo u njegovu rastenju. To uključuje, da mi u svako doba imamo u vidu krajnju opasnost.
Ono bitstveno tehnike ugrožava raskrivanje, prijeti s mogućnošću da sve raskrivanje iznikne u ispostavljanje i da se sve predoči samo u neskrivenosti stanja. Ljudska djelatnost ne može nikad neposredno sresti tu opasnost. Ljudska činidba ne može nigda sama odagnati opasnost. Ipak ljudski promišljaj može promisliti da sve ono spasonosno mora biti više, ali istodobno srodne biti kao i ono što ugrožava.
Omogućuje li tada možda neko izvornije bitstve-no raskrivanje to da ono spasonosno dođe k svom prvom sijanju (Scheinen) posred opasnosti koja se u tehničkom razdoblju prije još prikriva negoli pokazuje?
Nekoć ime τέχνη nije nosila samo tehnika. Nekoć je τέχνη označavala također ono raskrivanje koje je pro-iz-vodilo istinu u sjaj onoga što sija (des Scheinenden).
Nekoć je τέχνη značila, također, pro-iz-vođenje istinitog u lijepo. Τέχνη je značila i ποίησις lijepih u-mjetnosti.
Na početku zapadnjačke sudbe/uputa uzdigle su se u Grčkoj umjetnosti do najviše visine raskrivanja ko-je je njima bilo dano. One su na svjetlo dana donijele nazočnosti bogova, raz-govor božanske i ljudske sudbe. I umjetnost se zvala samo τέχνη. Ona je bila jedno jedino, mnogostruko raskrivanje. Ona je bila nabožna, πρόμος, to će reći — pokorna vladanju i očuvanju istine.
Umjetnosti ne vuku svoje podrijetlo iz artističkoga. Umjetnička djela nisu bila predmet estetskoga uživanja. Umjetnost nije bila sektor nekog kulturnog stvaranja.
Što bijaše umjetnost? Možda samo za kratka, ali uzvišena vremena? Zašto je nosila skromno ponizno ime τέχνη? Zato što je bila neko pro-iz-vodeće raskrivanje i zato što je pripadala u ποίησις . Ovo ime dobilo je najposlije to raskrivanje kao vlastito ime, koje prožima svu umjetnost lijepog, poeziju, pjesničko.
Isti pjesnik, čiju smo riječ:
»Ali gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno«,
čuli, kaže nam:
» ...pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji.«
To pjesničko izvodi ono istinito u sjaj onoga što Platon u »Fedru« imenuje τό έκφανέστατον, ono što najčistije isijava. To pjesničko prožimlje svaku umjet-nost, svako raskrivanje bitstvenoga u lijepo.
Trebaju li možda lijepe umjetnosti biti dozvane u pjesničko raskrivanje? Bili ih raskrivanje trebalo za-htijevati na jedan izvorniji način, da bi one tako sa svo-je strane navlastito gajile rastenje spasonosnog, nanovo budile i začinjale gled i povjerenje u ono što s-vjed-uje?
Nitko neće smoći znanje ο tome, je li umjetnost posvjedovala ovu najvišu mogućnost svoje biti posred najskrajnije opasnosti? Ipak, možemo se diviti. Čemu? Drugoj mogućnosti: da se divljanje tehnike posvuda ustroji, dok se jednoga dana, kroza sve tehničko, bit tehnike ne nastani (west) u stjecaju istine.
Budući da bit tehnike nije ništa tehničko, mora se bitni promišljaj (Besinnung) tehnike i odlučna raspra s njom zbiti u području koje je, s jedne strane, srodno s biti tehnike i, s druge strane, od nje ipak u temelju različito.
Jedno je takvo područje umjetnost. Dakako, samo onda ako umjetnički promišljaj sa svoje strane ne odbija konstelaciju istine ο kojoj mi pitamo.
Pitajući, dakle, posvjedočujemo mi stanje opasnosti (Notstand) da od bučne tehnike još nismo is-kusili ono bitstveno tehnike, da od glasne estetike ne čuvamo više ono bitstveno umjetnosti. Međutim, što više mi ispitujući promišljamo bit tehnike, utoliko tajnovitijom postaje bit umjetnosti.
Što se više bližimo opasnosti, to vedrije poči-njemo osvjetljavati put u ono spasonosno: utoliko se više raspitujemo. Jer raspitivanje je nabožnost (die Frömmigkeit) mišljenja.
(Predavanje koje je održano 18. studenoga 1953. g. u Auditoriumu Maximumu Visoke tehničke škole u Münchenu u okviru više predavanja pod naslovom »Umjetnosti u tehničkom razdoblju«, što ih je priredila Bavarska akademija lijepih umjetnosti pod ravnateljstvom Emila Preetoriusa. Predavanje je objavljeno u svesku III Akademijina Godišnjaka (urednik: Clemens Graf Podewils); tisak R. Oldenbourg, Münchenu 1954, str. 70 i dalje)
Preveo: Josip Brkić
Iz: Uvod u Heideggera, Zagreb, 1972.