Nikolaj Berđajev: Veliki Inkvizitor i iskušenja

Tolstoj je pravedno smatrao da je prijestup bio uvjetom života države, kako se ona gradila u povijesti. On bijaše potresen smrtnom kaznom, kao i Dostojevski, kao i Turgejev, kao i VI. Solovjov, kao i svi bolji ruski ljudi. Zapadni ljudi nisu potreseni i pogubljenje ne izaziva kod njih sumnju, oni čak vide u njoj rođenje socijalnoga instinkta. Mi pak, slava Bogu, nismo bili tako socijalizirani. Kod Rusa je čak postojala sumnja u pravednost kažnjavanja uopće. Dostojevski je branio kaznu samo stoga što je u samom prijestupniku vidio potrebu kažnjavanja radi ublažavanja muka savjesti, a ne po principima socijalne korisnosti. Tolstoj je sasvim poricao sud i kaznu, temeljeći se na Evanđelju.

Izvanjski konzervativni politički nazori koje je Dostojevski iskazao u “Dnevniku pisca” smetali su sagledavanju njegova suštinskoga anarhizma. Monarhizam Dostojevskoga pripadao je toliko anarhističkom tipu koliko i monarhizam slavenofila. Teokratska utopija, koja se otkrivala u “Braći Karamazovima”, posvema je vandržavna, ona treba prevladati državu, u njoj država treba konačno ustupiti mjesto Crkvi, u Crkvi se mora otkriti carstvo, Carstvo Božje a ne neko carstvo ćesara. To je apokaliptičko očekivanje. Teokracija Dostojevskoga suprotna je “buržujskoj” civilizaciji, suprotna je svakoj državi, u njoj se razobličava nepravda izvanjskoga zakona (veoma ruski motiv, koji je bio prisutan čak kod K. Leontjeva), u nju ulazi ruski kršćanski anarhizam i ruski kršćanski socijalizam (Dostojevski izravno govori о pravoslavnom socijalizmu). “Država se zamjenjuje Crkvom i nestaje. Od istoka sva je zemlja zasjala”, govori otac Paisij. “Uvijek i budi, budi, makar i na kraju vjekova”. Nastrojenost je očito eshatološka. Ali pravo religijsko i metafizičko utemeljenje anarhizma dano je u “Legendi о Velikom Inkvizitoru”. Anarhijski karakter legende nije bio dostatno zamijećen, ona je mnoge uvela u zabludu, na primjer Pobjedonosceva (Pobedonosceva), kojemu se ona veoma svidjela. Očigledno, zbunjivalo je katoličko obličje legende. U zbilji “Legenda о Velikom Inkvizitoru” nanosi strašne udarce svakom autoritetu i svakoj vlasti, ona tuče po carstvu ćesara ne samo u katoličanstvu nego i u pravoslavlju i u svakoj religiji, jednako kao u komunizmu i socijalizmu. Religijski anarhizam kod Dostojevskoga nosi posebni karakter i ima drugo utemeljenje nego kod L. Tolstoja, i ide u veću dubinu, za njega problem slobode duha ima središnje značenje, koje ona nema kod L. Tolstoja. Ali Tolstoj je slobodniji od izvanjskog naleta tradicijskih ideja, u njemu je manje zbrkanosti. Veoma je originalno kod Dostojevskog to što sloboda za njega nije čovjekovo pravo, već obvezanost, dug; sloboda nije lakoća, već teškoća. Ja sam formulirao ovu temu tako da ne zahtijeva čovjek slobodu od Boga, već Bog zahtijeva slobodu od čovjeka i u toj slobodi vidi dostojanstvo čovjekove sličnosti Bogu. Zato Veliki Inkvizitor prekorava Krista za to što je On postupao kao da ne voli čovjeka, naprtivši na njega breme slobode. Sam Veliki Inkvizitor želi milijunima milijuna ljudi dati sreću nejačadi, skinuvši s njih preteško breme slobode, lišivši ih slobode duha. Cijela je legenda izgrađena na prihvaćanju ili odbacivanju triju Kristovih iskušenja u pustinji. Veliki Inkvizitor prihvaća sva tri iskušenja, prihvaća ih katoličanstvo, kao što ih prihvaća svaka autoritarna religija, svaki imperijalizam i ateistički socijalizam i komunizam. Religijski anarhizam utemeljuje se na Kristovom odbacivanju iskušenja carstva ovoga svijeta. Za Dostojevskog je prinudno ustrojavanje zemaljskoga carstva rimska ideja, koju nasljeđuje i ateistički socijalizam. Rimskoj ideji zasnovanoj na prisili on suprotstavlja rusku ideju, zasnovanu na slobodi duha, on razobličava lažne teokracije u ime istinske slobodne teokracije (izraz VI. Solovjova). Lažna teokracija i njezino bezbožno naličje i jest to što se sada naziva totalitarnim ustrojem, totalitarnom državom. Poricanje slobode duha za Dostojevskog jest sablazan antikrista. Autoritarnost jest antikristovo načelo. To je upravo krajnje odbacivanje autoriteta i prisile, koje poznaje historija kršćanstva, i Dostojevski ovdje izlazi iz okvira historijskoga pravoslavlja i historijskoga kršćanstva uopće, prelazi u eshatologijsko kršćanstvo, u kršćanstvo Duha, otkriva profetsku stranu kršćanstva. Kompromisni, oportunistički, prilagodbeni odnos prema državi, prema carstvu ćesara u historijskom kršćanstvu obično se opravdavalo time što je rečeno da se ćesaru da je ćesarevo, a Bogu Božje. Ali principijelni odnos prema carstvu ćesara u Evanđelju određuje se odbacivanjem iskušenja carstvom ovoga svijeta. Ćesar uopće nije neutralna osoba, to je knez ovoga svijeta, to jest načelo suprotno Kristu, antikristovstvo. U historiji kršćanstva stalno se davalo Božje ćesaru, to se izvodilo svaki put kada bi se u duhovnome životu učvršćivao princip autoriteta i vlasti, kada se zbivala prinuda i nasilje. Dostojevski kao da je sam nedostatno poimao anarhijske zaključke iz legende. Takva je bilo odvažnost ruske misli 19. stoljeća. Već krajem stoljeća i početkom novoga vijeka, čudni mislilac N. Fjodorov, najruskiji od Rusa, također će obrazlagati osebujni anarhizam, neprijateljski prema državi, spojen kao i kod slavenofila s patrijarhalnom monarhijom, koja nije država, i razviti najgrandiozniju i najradikalniju utopiju kakvu poznaje historija ljudske misli. Ali u njoj misao konačno prelazi u eshatološku sferu, čemu će biti posvećena posebna glava. Anarhizam u ruskim formama ostaje temom ruske svijesti i ruskih iskanja.

Preveo Ivan Varga

Iz: Ruska ideja, Osnovni problemi ruske misli XIX i početkom XX stoljeća, Demetra, Zagreb, 2006, str. 143-145.