Predrag Finci: Jedno

Prvi filozof, Tales, sve razabra u Jednom. Sve je po jedno i na jednom, na vodi. Iz nje život, na njoj zemlja na kojoj se život događa. To će načelo na različite načine biti iskazivano, od jedinstva svijeta preko jedne istine do jednog jedinog Boga. Sve je cjelina, očiglednost postojanja, dano s kojim se rodih. Sve je cjelina koja je moj život, život s kojom sam jedno. Jedno sam sa svojim postojanjem, jedno s bivanjem koje jest. Jedno sam sa svojim domom, roditeljima, bliskima, zemljom u kojoj rastem, nebom koje je nad mnom, jedno sam sa svijetom iz kojeg dođoh, jedno sa svijetom u kojeg dođoh. Iz cjeline koje više nema u cjelinu koju stvaram... Jedno koje je u meni je Jedno okupljanja, Jedno razbijene cjeline, sabiranje fragmenata koji tek sada postaju potpuna cjelina. Jedno, koje ne mogu pokazati, ali mogu opisivati. Stvarnost oblikuje ideje, ali i ideje stvarnost. Koliko naše iskustvo može formirati naš svjetonazor i utjecati na filozofske postavke, toliko i filozofske postavke mogu oblikovati naše iskustvo, koje nam potvrđuju ono do čega dođosmo kroz iskustvo refleksije. Filozofija ne govori o meni, nego govori meni. U tome je razlika između narcisoidne projekcije osobnog i osobnog interesa za filozofska pitanja. U promišljanju riječi znamenitih mislilaca prikrada se i mišljenje o osobnom. U kazivanju o onome što jest, kazujemo i o našem „jest“, kazujemo o onome što se nama i oko nas dogodilo. U razumijevanju je prisutan i naš osobni interes. Tako i sam kazujem o onome što je bilo Jedno, a više nije. U snivanjima, ponekad, dodam: u svakom životu svi životi postoje, a svi jesu u životu Jednog. A u tom Jednom uman razabire mnogo različitog. Iz vode sve i svi izašli, na njoj svoje izgradili. I kao načelo je prvi od filozofa postavio: otuda je i na tome sve što jest a to svakom jasno samo po sebi razumljivo ni zapisom nije trebalo biti potvrđivano. Iz vode mahovina i trava. Iz nje mulj i zemlja i tvrdo kamenje. Svakojako bilje, i lijepo, i jestivo raslinje. Iz vode ribe i ptice i zmije, i životinje na četiri i životinje na dvije noge. Rasli, nastajali, postajali, nestajali. Svijet nastanili. Živjeli i umirali, rađali i radili, borili se, ubijali i sami ginuli. Onda i vodi otimali, sve kaljali, trovali, sobom gadili. Neka ih još. Koji budu od dobrote i ljepote postat će krijesnice, prema dalekom svijetu u kojem će sve biti kako oni hoće otići, a oni drugi, zločesti, potonuti. Dok u kišno večer završavam ovu bilješku, dodajem: odozgo ne dolazi poplava ni dolje na trgu rata ne izbija bura ne vidi se lava ničega što se unutra dešava još ne provaljuje još ne sve dok jednom iz sebe u bijesu ne progovori. Kao što onomad sedmi dan bi potop na zemlji i svijet bi uništen vodom a samo jedan časni i oni koje sa sobom povede sebe spasiše, tako će ih sve opet jezera mora silna prostranstva oceana potopiti u sebe uvući i više nikada na život pustiti. I nitko ih neće spašavati. Sve što je bilo na vodi u vodu će se vratiti, sve opet biti dubina, mirna sinja površina. I pusta zemlja.