O slabostima neke proze, da li umrlih autora ili suvremenika, ne želim pisati. O tome možda, ponekad, mogu govoriti, jer izgovorene riječi odlaze u vjetar, a ono što želim da od mene ostane zabilježeno u vezi književnosti, želim da bude lijepo i dobro, no naravno, samo ukoliko je i istinito. Književnosti samoj je to potrebno, i zbog toga na tome inzistiram – u njoj je slaba snaga, koja se neprestano na površini očituje, pa se često doima da je ona sama na nekoj vrsti „vječitog izdisaja“. No, po njenu i našu sreću, postoje i krucijalnost i bitnost koji je određuju – tragovi kakve ona u senzibilnom čovjeku urezuje neizbrisivi su pred salvama vremena i mišljenja, koje su sve samo ne postojane, i zbog toga fatalnost njenih otisaka, koji traju u čovjekovoj podsvijesti poput kakvih paleolitskih naslaga, otvarajući šire – sveznanje – ljudskoga iskustva, kroz razne izraze prostora i vremena. Taj meridijan njene egzistencije želim da izvučem i da rasprostrem.
Prema suvremenicima naročito na smijemo biti zlobni – svi mi dajemo maksimum svojih snaga, onih koje u određenom trenutku posjedujemo, a koje su također i posljedica spoja mnogih okolnosti i manje ili više naklonjene sreće, ulažući velika pouzdanja u budućnost, koja će u najvećoj, ukoliko ne i apsolutnoj mjeri, ove naše djetinje tlapnje i pouzdanja iznevjeriti, zbog čega zaslužujemo tihu sućut, pa time – u granicama kulturne uviđavnosti kakva neće okrenuti leđa istinitosti – i određenu blagonaklonost.
---
Pridržavanje za određene ideje mnogim ljudima služi samo zato kako bi se, prema njihovoj procjeni, uz pomoć tih ideja dokopali određenog cilja. Tako one, izgovorene iz njihovih usta, pronicljivijem umu mogu vrlo rano početi zvučati kao floskule, kojima barataju poput neplivača koji lamata udovima, stvarajući puno pjene i buke, samo kako bi se nekako održao na površini vode. Pa ipak, i uz tako neugledan i neuvjerljiv scenarij, nevjerojatno je koliko su ljudi takvi ideolozi sposobni pridobiti na svoju stranu – mase onih koji, očito, ne uspijevaju uvidjeti da su u pitanju najobičniji lažovi, koji bi, kada bi im uistinu uspjelo dokopati se onoga čemu streme, sve goruće ideje kojima su buntovnički i slobodarski mahali, bacili istoga časa u kut, kao neku isluženu, prljavu i poderanu košulju, koju ne žele zadržati niti za uspomenu.
Teška srca ponekad zaključujem kako je najveći broj ljudi uistinu ili glup, ili slijep, ili moguće oboje istovremeno.
---
Postoje dani tijekom kojih osjećamo užurbana i kaotična komešanja u Univerzumu, kakva ne mogu a da ne proizvedu mnoštvo tragičnih događanja, zbog čega osjećamo živu i intenzivnu patnju, a da pri tome sami ostajemo sačuvani od kobnih posljedica ovako snažnih pomjeranja, kakva imaju nekih dodirnih točaka sa potresima visokih razmjera. Pogibija kao da vreba iza svakog ugla, a čovjek se čudi vlastitim, najbezazlenijim izlascima na ulicu, odnosno slijepom vjerovanju da je u takvim okolnostima išta moguće preživjeti.
---
Bezdušnost pojedinih ljudi ponekad se očituje na nevažnim, nezamjetljivim gestama, kakvima osoba koja ih sprovodi uopće ne pridaje značaj. Na primjer – način na koji je, sigurno i apsolutistički, jedna žena sa djetetom jučer zakoračila na odjel Gradske biblioteke. Knjižničarka, koja je ondje zaposlena, pozdravila ju je, no ova je prošla pored nje ne odgovorivši i ne pogledavši je, iako ona i dijete nisu bili ni u kakvoj zanesenosti ni u žurbi. To je uvježbano ignoriranje koje signalizira da se osobe nižega ranga ne zamjećuju ukoliko nisu potrebne, lišeno svijesti o svojemu postojanju, pogodilo knjižničarku, i bilo je neprijatno pogledati u njeno snuždeno, povrijeđeno lice, koje je djelovalo kao da mu je netko udario šamar, zbog čega sam joj prišla glumeći da nešto tražim, postavila joj neko pitanje, ne bih li joj skretanjem pažnje na drugu temu pomogla vratiti osjećanja samopoštovanja i vrijednosti.
---
Zametke malih fašista, ljudi koji uživaju u sadističkim gestama potajno se njima hraneći, možemo susresti i kod, na oko vrlo simpatičnih ljudi, nekih koji i sami žele ostaviti dojam da su zbog nečega gurnuti u stranu, omalovaženi i potlačeni. Pa možda tome uistinu i jest tako, no ukoliko se takvi – maleni i sažaljenja vrijedni, dopadljivi ljudi, dokopaju barem zrnca moći koju u tajnosti mogu demonstrirati nad nekim tko im, zbog nečega, pobuđuje gotovo pa urođene osjećaje inferiornosti, mogu se pretvoriti u hladne i bešćutne tirane, koji malo po malo namještaju postolje za egzekuciju onome koga u stvari nisu kadri satrti, i u tome je sva žalobnost njihove iluzije, i veoma pažljivo, naoko skrivenog, tankoćutnog karaktera.
Iz tog razloga, čovjek čak i kada bi to želio, ne može takvim ljudima zamjerati, jer ih vidi kao slabašne, kukavički nastrojene prirode, koje bi, doduše, da se kojim slučajem dokopaju kakve veće vlasti, bile kadre pokazati ne samo svoje zube, nego i svu svoju narcisoidnost, samodopadnost, koju se, uostalom, i ovako suviše ne trude prikriti.
---
Naša potreba za religioznim, metafizičkim tumačenjima, prirodnost kojom ih, neupitnošću onih koji znaju, izvlačimo iz sebe, nije samo posljedica pečata što su ih duga i tmasta stoljeća vladavine crkve ostavile na naše – treba priznati, u osnovi krhke poput kokošjih duše, već i posljedica uzastopnih – i, pokazuje se, nezgrapnih i neuspjelih čovjekovih pokušaja da nekako ovlada sobom, tiranskim u svojoj prirodi, koje se na koncu, bez obzira na snagu stege i preše u koju smo zategnuti, pokazuje nadmoćnim, izbijajući naročito ondje odakle su prema stvarnosti ispoljeni snažni imperativi moralnosti, čistoće i strogoće na površinu, pokazujući odbojnu golotinju i izopačenost svoje, na koncu se samo ispostavlja, bolesne misije.
---
Samo riječi izgovorene ili zapisane s pravom, istinitom i plemenitom unutarnjom namjerom, rađaju u nama ispravno, dobro osjećanje, koliko god saznanja koja ponekad otkrivaju mogu biti neprijatna i teška. Ima toliko puno izgovorenih i napisanih riječi čija je pritajena unutarnja nakana u neskladu s onime kako one zvuče – ispravno, časno, čovjekoljubivo. U dodiru s njima, čovjek može isprva biti zaslijepljen njihovom pameti i snagom, da bi, nakon nekog vremena, počeo osjećati kako u toj konstrukciji isprva samo nešto škripi, a uskoro i kako se ona cijela raspada. To je ona pritajena nutarnja nakana učinila svoje, razotkrivši jedan sustav u njegovoj lažnosti i neodrživosti, gdje nesklad između onoga koji izgovara, s onim što je izgovoreno, počinje isplivavati na površinu poput neke trule lešine, otkrivajući slabost, nejakost motiva u djelovanju ovih samozvanih veličina.
Ovdje se mogu dotaknuti Kafke, njegovih razgovora s Gustavom Janouhom – „Grijeh je ustuknuti pred vlastitim poslanjem. Piščev zadatak je profetski. Točna riječ vodi, netočna zavodi.“
x