Negdje na sredini svoje autobiografije Agamben se dotiče Alfreda Jarryja, posebno njegova Doktora Faustrolla. “Postao sam filozof kako bih sebe odmjerio o poetičku aporiju s kojom nisam drukčije uspijevao izaći nakraj”, tako Agamben zapisuje uz reprodukciju jedne Jarryjeve razglednice, iskopane među nepreglednim i već požutjelim snopovima u nekom od pariških antikvarijata, uokvirene i postavljene na zidu uz pisaći stol. “Tko nastoji pisati o filozofiji, a ne postavlja sebi poetički problem njezine forme, taj nije filozof”. Riječi su to zamalo dramatičnog prizvuka, ali pouzdane u upućivanju na jednu istaknutu značajku ovoga Autoportreta: bez “zakona dobrog susjedstva” i “tajnih solidarnosti” među humanističkim diskurzima ne bi njega ni bilo. Doktor Faustroll patafizičar je i graditelj stroja za istraživanje vremena; čitajući Jarryjev roman, Agamben zapaža kako taj Faustrollov stroj nije drugo negoli sama čitana knjiga, a vrijeme čitanja – poetička aporija leži u tome – vrijeme raznosmjernog kretanja. Dok se zapućuje prema još nepročitanim i neistraženim dionicama teksta, čitanje se istodobno okreće unatrag, prema pamćenju i njegovu nastajanju. Tu mrtvu točku vremena čitanja između prošlosti i budućnosti Jarry naziva imaginarnim prezentom. Ona je jedno od uporišta koja navode Agambena na korektivan potez: čitanje jest zapravo sricanje što se provlači nizom odijeljenih sjećanja. Autoportret u radnoj sobi nudi se upravo u tome svjetlu, kao niz labavo povezanih sjećanja i gesta koje “prekidaju pretendirani kontinuitet povijesti”.
Međutim, već na početnim stranicama Autoportreta nalazi se sjećanje koje s ništa manje prava može biti razumljeno kao autorov iskaz o tome kako je i zašto je postao filozofom. Baš kao u slučaju susreta s Jarryjevom patafizikom, ono se također odnosi na događaj iz druge polovice šezdesetih godina, ali ovoga puta uživo i u pauzama između čitanja. Riječ je o sudjelovanju u Heideggerovom seminaru u Le Thoru. “Što je za mene bio susret s Heideggerom u Provansi?”, pita se Agamben danas, s odmakom od pola stoljeća, i prisjeća nekadašnjeg samoga sebe te vremena dok je bio autor jedva nekolicine eseja i prevoditelj Jarryja, Artauda, Bretona i Eluarda. “Postoje u životu događaji i susreti do te mjere odlučujući da ne mogu u potpunosti ući u zbilju. Dogode se, naravno, i obilježe život – ali, takoreći, ne prestaju se događati. Susreti, u tome smislu, kontinuirani, kao što su to teolozi govorili da Bog nikada ne prestaje stvarati svijet, da postoji kontinuirano stvaranje svijeta”. U isti mah, prisjeća se nadahnuto Heideggerova lica, “istodobno blagog i strogog”, njegovih očiju, “usplamtjelih i nepopustljivih”, šetnje sa seminaristima prema zaseoku Thuzon i “parcele dobrobiti” na kojoj “mišljenje i život još nisu bili razdvojeni, a osjećanje sunca na koži i sjena riječi u mislima tako su se sretno miješali”. Kako je to dobro zapazio Leland de la Durantaye u svojoj pomnoj i znalačkoj monografiji (Giorgio Agamben. A Critical Introduction, Stanford University Press, Stanford 2009), protokoli seminara vrlo su oskudni u podacima o pripremama seminara; iz svega što je prethodno bilo objavljeno teško je doznati kako je Agamben isposlovao pristupnicu za sebe i Ginevru Bompiani, tada buduću urednicu Autoportreta u radnoj sobi. Odgovor što ga nudi Kevin Attell u studiji o Agamben – Derrida “gigantomahiji” (Giorgio Agamben. Beyond the Threshold of Deconstruction, Fordham University Press, New York 2015) oslanja se, možda privremeno, na uočen dar s neba: stjecajem sretnih okolnosti, jedno je poznanstvo vodilo drugome. Na temelju dostupnog, de la Durantaye ne može kazati više od toga da je skup bio namijenjen malobrojnim i izabranim, ali premda svraća pozornost kako Heidegger od 1945., odlukom savezničkih vlasti, nije više imao pristup poučavanju, jedno propušta prepoznati. Malobrojni izabrani u Le Thoru jesu dio europske kulturne elite, skup odličnika, ali okupljenih gotovo krišom, potajno, na mjestu podalje od javnih biblioteka, studijskih soba i fakultetskih dvorana, gdje vita contemplativateče ukorak s vita clandestina. Također i to da se te 1966. Agamben nalazi u Provansi s Dominiqueom Fourcadeom, pjesnikom i mladim proučavateljem Renéa Chara, domaćina okupljenima. Sve što Autoportret pridodaje tome jest da je Fourcade obavijestio autora o održavanju seminara; nema dvojbe da biti prisutan događaju i biti o njemu prethodno obaviješten nisu isto, ali treba li se čitatelj zadovoljiti takvim ipak sitnim pomacima?
Nasljeđe devetnaestostoljetne estetike sa svojim zahtjevom za dovršenom, cjelovitom i totalnom formom, živo još i danas među onima koji ne moraju strahovati da će umrijeti nenačitani, ovdje je od slabe pomoći. Detalji, nijanse i sitni pomaci nisu zanemarive veličine. Prije su zone propusnosti, “mala vrata” kako ih naziva Walter Benjamin, pa tako Carlo Salzani u svojem Uvodu u Giorgia Agambena (Melangolo, Genova 2013) nepogrešivo ustvrđuje postojanje “tajne solidarnost” dviju disciplina u Agambenovom kritičkom projektu: sprezanje mikroskopske egzaktnosti filologije sa širokim horizontom filozofije. Kao ni drugdje, Agamben nema u Autoportretu historiografskih ambicija, a prednost, kao i drugdje, umjesto sintezama daje analogijama. Nigdje ne kaže niti sugerira da svoj životopis ispisuje nakon što je premjerio sve događaje i situacije koji su ga se ovako ili onako dotakli. Štoviše, valja imati u vidu kako spomenuta nemogućnost nekih događaja da “u potpunosti uđu u zbilju” nije, za Agambena, nemogućnost autorske instance. Na jednom mjestu Agamben iskazuje svoj golem dug filologiji i ustvrđuje, kao da zakoračuje u kakvu šumsku krčevinu ili prosvjetlinu, kako sebe, i to “bez oklijevanja”, smješta među pristalice onog načela organizacije teksta koje se kod aleksandrijskih komentatora naziva harmonia austera. Benjaminova koncepcija promjene koju je modernost unijela u odnos prema prošlosti i tradiciji nije daleko pa tako govori o slijedu prekida i otrgnuća, o polju ruševina iz kojeg izranjaju tek pojedine riječi, ponekad samo “suprotan veznik”. Ujedno pridodaje kako se harmonia austera, taj neizglađen sklad, manifestira: “Jezik nam nije dan jedino za kazati nešto o nečemu, već je prije svega tenzija prema imenu, oslobađanje imena od beskonačnih diskurzivnih zapleta logosa”.
Jedna od “tajnih solidarnosti” Autoportreta u radnoj sobi jest ona između filozofskog i književnog diskurza. U popratnoj bilješci Calvinovim Američkim predavanjima, piščeva udovica Esther napominje da je pored pet objavljenih predavanja u knjizi trebalo biti objavljeno i završno šesto, naslovljeno “Konzistentnost” i zaokupljeno figurom pisara Bartlebyja Hermana Melvillea. Kratko prije negoli je započeo svoje biopolitičko istraživanje Homo sacer (1995–2014) Agamben je objavio esej o toj, za njega, uzornoj figuri nadolazeće zajednice, a u Autoportretuprisjeća se kako su za pariških druženja Calvino, Claudio Rugafiori, erudit koji “nije htio ostaviti djela ni tragova” za sobom, i on sâm pripremali pokretanju časopisa koji nikada nije ugledao svjetlost dana. Ako je do provjetravanja odavno ustajalih pogleda i ideja, autobiografije bi valjalo čitati ne samo zbog velikana, onih koji su “već sebi osigurali slušatelje”, nego i onih čija imena čitatelju znače malo ili ništa. Poput Giovannija Urbanija ili Nicole Chiaromontea; prvi autora “inicira u odsutnost misterija života”, drugi mu otkriva kako temeljno pitanje života glasi: “što od njega preostaje?”. “Claudio je možda jedina osoba”, piše Agamben o Rugafioriju, “koja je za mene imala ulogu učitelja, možda zato jer jedino je on izgledao kao da dolazi niotkuda i da nikamo ne ide”. Bartleby, Rugafiori, čovjek-tenk s pekinškog Trga nebeskog mira – tako Agamben u jednom nizu figura ispisuje analogije. U drugom, s pogledom na ljudskom biću neprisvojive nekretnine: provansalska “parcela dobrobiti”, Jarryjev “imaginarni prezent”, Chiaromonteovo “ono što preostaje, ako preostaje”. Ne treba stoga čuditi što ta igra analogija, taj put od pojedinačnog do pojedinačnog, od jedne singularnosti do druge, navodi autora da ispiše misao u kojoj dvojba i izvjesnost stoje jedno uz drugo: “Možda, u tome smislu, nisam filozof, nego pjesnik, kao što, obrnuto, mnoga djela koja se upisuju u područje književnosti s pravom pripadaju filozofiji”. Krug se time ne zatvara, ostaje nedovršen, kao što ni lisici, dok trči oko same sebe, nikako ne polazi za rukom zagristi vlastiti rep.
(Tekst objavljen 3. studenog 2018. u emisiji Bibliovizor Trećeg programa HR.)