Ivo Kara Pešić: Naglavačke

Na svijet sam došla Agrippa, hop! Na noge se dočekala Nisam pala! Ostali su pristizali Naglavačke, plačke A ja spretno… Poput mačke! Odmah na sve sam četiri krenula nisam ni trepnula Sve me je zvalo, veliko i malo: Dođi! Kušaj me! Nisam ni zamijetila Tek sam kasnije se sjetila Da oko mene bjehu Sve neki neradoznalci Pogleda tmurnih, žurnih Uprtih u nizine Mene gledahu s visine Razigranu, predanu danu… Donesoh odluku ranu Da kao oni neću biti Ushit života neću kriti Ni tugu, kad me ščepa, slijepa, nenadana… I hop! Okrenuh sve naglavačke! Ispalih se k’o iz praćke! I dočekah na ruke Bez po’ muke! Zvuke, puštajte zvuke! Povikah prolaznicima noćnim Svi me gledahu čudno Poskakivah rukohodom Naopako, pod nebeskim svodom Ugledah neprebroj zvijezda Krošnje stabala, Lunina gnijezda… Odjednom nesta turoblica! U izokrenutom svijetu Nosevi su brade Usta bez zuba grimase rade I smijeh mame iz najdublje tame Žongler sam klepsidra okretna k’o bljesak Kroz struk mi klizi Od kikota pijesak U cipele se zavlači Šetaču na Savi Za istrest ga mora Dubiti na glavi