28. O ovome predmetu, međutim, on vrlo rado i često govori, ali ga zbog toga ni najmanje ne prekoravam. Jednom tako velikom i čuvenom filozofu i priliči da brani neustrašivo svoju nauku, ali zato što, čini mi se, čulno uživanje, koje svi narodi tako nazivaju, uzima pod jaku zaštitu, dolazi pokatkad u vrlo nezgodan položaj. Dobiva se utisak da ne postoji nijedno nemoralno djelo koje on ne bi bio spreman radi uživanja učiniti samo ako je zagarantovano njegovo prikrivanje. Zatim, kada se zbog toga zacrvenio (jer snaga prirodnog instinkta je na kraju krajeva najjača), on traži zaštitu u tvrdnji da ništa ne može povećati uživanje onome koji ne osjeća bol. Stanje bezbolnosti se, međutim, ne naziva uživanje! ’Ne uznemiruje me mnogo ime’, odgovara on — ’ali stvar je potpuno drugačija’. — Naći ću stotine, a ako hoćeš i na tisuće ljudi koji nisu tako sitničavi, ni tako mučni kao vi, koje ću ja lako uvjeriti u sve. — Zašto ne pođemo korak dalje i ne dokazujemo da ne osjećati uživanje znači najveću bol, kad ne osjećati bol znači najveće uživanje. Zašto ne slijedi takav zaključak? — ’Jer bolu nije oprečno uživanje, nego odsustvo bola’.
29. Potpuno ne uvidjeti da mu kao najveći dokaz služi ona vrsta uživanja bez koga, kako sam izjavljuje, uopće ne shvaća šta je dobro (on ga definira kao uživanje koje se nepcem ili ušima uživa, a nadovezuje i druge vrste uživanja koje se iz pristojnosti ne bi mogle imenovati). On nije u stanju, ponavljam, da uvidi da ovo dobro koje jedino ovaj strogi i ozbiljni filozof poznaje, ne treba čak ni željeti jer mi, prema njegovoj izjavi, ne osjećamo potrebe za ovom vrstom uživanja sve dotle dok smo u stanju bezbolnosti. Koliko protivrječnosti u ovome!
30. Da je Epikur naučio kako se pojmovi definiraju i dijele, da je shvatio snagu izraza i konačno uobičajeno značenje riječi, nikad ne bi upao u takve teškoće. Sada, eto vidiš, šta radi. On naziva uživanjem ono što prije nikad niko nije tako nazvao; on od dvije stvari pravi jednu. Ovo uživanje u pokretu (kinetičko) — (tako naziva ugodna i, tako reći, slatka uživanja) on pokatkad tako ponižava da bi mogao pomisliti da govori Manije Kurije, a pokatkad ih toliko u zvijezde kuje, izjavljujući da ne može ni zamisliti da neko drugo dobro može postojati. Takvu bi izjavu trebalo da suzbija cenzor, a ne neki filozof, jer njezin nedostatak nije samo u riječima nego i u moralu. On ne osuđuje raskoš ukoliko je bez neograničenih želja i straha. Izgleda da on ovim nastoji pridobiti sljedbenike: budući razvratnici treba prethodno da budu filozofi.
31. Čini mi se da on početke najvećeg dobra traži u samom zametku živih bića. Čim se živo biće rodi, ono se raduje uživanju i teži za njim kao za dobrom, bola se kloni kao zla. Po njegovom mišljenju su ona živa bića koja još nisu iskvarena, najbolji suci dobra i zla. I ti si ovako ovo formulirao, i ovo je terminologija vaše škole. Koliko tu ima zabluda! Kojom će vrstom uživanja dijete koje cvili moći prosuditi šta je najveće dobro i zlo, da li uživanjem u mirnom stanju ili uživanjem u pokretu (statičkim ili kinetičkim), jer nas Epikur— neka nam bogovi budu na pomoći! — uči govoriti. Ako statičkim uživanjem, očigledno i priroda ide samo za samoodržanjem, a s ovim se i mi slažemo, a ako kinetičkim, — a to je vaša tvrdnja, onda ne postoji ni najgnusnije uživanje kojem se ne bi mogli odati; i novorođeno živo biće u ovom slučaju ne nalazi svoje prve pobude u najvišoj formi uživanja, jer se ono po tvom mišljenju nalazi u stanju neosjećanja bola.
32. Ipak, ovaj dokaz nije Epikur uzeo od male djece i životinja, koje on smatra ogledalom prirode; teško da je mogao reći da ih prirodni instinkt nagoni da osjećaju želju za bezbolnim stanjem. Ono ne može podstaći duševnu moć htijenja, ovo stanje bezbolnosti nema nikakve udarne snage kojom bi potaklo volju (u ovom griješi i Hijeronim) Istinski osjećaj uživanja i naslade stvara pobude. Zato Epikur uvijek nastoji da dokaže da je uživanje prirodni instinkt, jer kinetičko uživanje sebi primamljuje i malu djecu i životinje, a ne statičko, koje se jedino sastoji u neosjećanju bola. Prema tome, nelogično je reći da prirodni instinkt polazi od jedne vrste uživanja, a najveće dobro stavljati u drugu vrstu.
Iz: O krajnostima dobra i zla, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.