I. – Pessoin pluralistički tekst
Drama, kao objektivna cjelina, organski je sklopljena od tri dijela: ljudi ili likova, interakcije tih ljudi i fabularne radnje, s kojom i pomoću koje se ova interakcija zbiva i ovi ljudi pojavljuju.[4]
U djelu portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe (1888-1935) pronalazimo izgradnju pluralističkog teksta. Pessoa je u svom radu stvorio mnoštvo heteronima, od kojih su najpoznatiji Alberto Caeiro, Ricardo Reis i Álvaro de Campos. Heteronim je književni lik koji ima svoj svjetonazor, ideje, stil pisanja i svoje radove, napisane u njegovom književnom stilu. Konkretno, u tekstu naslovljenom "Aspekti", koji je trebao poslužiti kao uvod i objašnjenje heteronomnog djela, piše:
Ovim knjigama trebate pristupiti kao da niste pročitali ovo objašnjenje nego naprosto čitate knjige, kupujete ih jednu po jednu u knjižari, u kojoj ste ih vidjeli izložene. Ne trebate ih čitati ni u kojem drugom duhu... Ovo ne znači da opravdano vjerujete u moje objašnjenje. Čim ga pročitate, trebate pretpostaviti da sam lagao – da ćete čitati knjige drugih pjesnika ili drugih pisaca, u ovim ćete knjigama pronaći osjećaje i ovi će vas pisci poučiti, a ja s njima nemam ništa osim što sam njihov izdavač.[1]
Na taj je način Pessoa stvorio mnoštvo tekstova napisanih u raznim stilovima pripisanih njegovim raznim heteronimima. Čuvar ovaca koju potpisuje Alberto Caeiro i Knjiga oda koju je u Horacijevom stilu napisao Ricardo Reis, samo su neki primjeri za mnoštvo radova koje je Pessoa stvorio i pripisao ih svojim heteronimima. Međutim, Pessoino stvaranje pluralističkog teksta ima složenu strukturu. Osim heteronima, u Pessoinom djelu pronalazimo niz tekstova koje su napisali polu-heteronimi, kao što je Knjiga nemira pripisana Bernardu Soaresu i Obrazovanje stoika koje potpisuje Barun od Teive, kao i razne tekstove pripisane grupi pod-heteronima, kao što su Thomas Crosse i I. I. Crosse. Heteronim i polu-heteronim se razlikuju jer je heteronim drugačiji od autora koji ga je stvorio ne samo po svom mišljenju i osjećajima, već i u književnom stilu, a polu-heteronim se od svog autora razlikuje samo po svom mišljenju i osjećajima, ali ne i po stilu pisanja. O tome je Pessoa ustvari pisao u tekstu naslovljenom "Predgovor fikcijama u interludiju", u kojem objašnjava kako je konstruirao svoj polu-heteronim Bernarda Soaresa:
Bernardo Soares od mene je drugačiji po svojim idejama, ali on svoje osjećaje, način gledanja i shvaćanja izražava na isti način kao i ja. On je druga osoba, ali izražava se u mom prirodnom stilu...
Ovo je rečeno i u tekstu o nastanku polu-heteronima Baruna od Teive.
S druge strane, pod-heteronimi imaju potpuno drugačiju ulogu u književnom djelu Fernanda Pessoe. Podheteronimi su književni likovi kojima je povjeren zadatak da prevode s portugalskog na druge jezike i pišu eseje o radovima heteronima i polu-heteronima. Dakle, pod-heteronimi rade na propagiranju radova drugih književnih likova, a njihovo je postojanje isključivo povezano s tim radom.
Pessoa je također uspostavio veze između svojih heteronima, polu-heteronima i pod-heteronima. Na primjeru pod-heteronima Fernanda Pessoe imamo očiglednu vezu između njih i heteronomnih osoba, jer bi njihov zadatak bio prevođenje i propagiranje, pomoću predgovora i eseja, heteronomnog djela. Međutim, heteronimi su također međusobno povezani. U tekstu naslovljenom "Bilješke u spomen na mog učitelja Caeira", napisanog pod imenom Álvaro de Campos, pronalazimo objašnjenje veze između raznih heteronima. Među Pessoinim spisima također se nalaze prozni tekstovi, napisani rukom Caeirova izravnog učenika Reisa i njegovog filozofskog sljedbenika Mora, koji govore o važnosti, novini i izvornosti Caeirove poezije. Isto tako, postoje zapisi o prepirki Ricarda Reisa i Álvara de Camposa oko definicije umjetnosti. U djelu Fernanda Pessoe imamo mnoge primjere za ovu povezanost njegovih književnih likova.
Međutim, Pessoina konstrukcija svih ovih heteronima, polu-heteronima i pod-heteronima temelji se na velikom pred-heteronomnom radu. U glasovitom pismu Adolfu Casaisu Monteru, od 13. siječnja 1935., Pessoa je o nastanku heteronima rekao:
Već u djetinjstvu bio sam sklon stvaranju svog fiktivnog svijeta, okruživati se prijateljima i znancima koji nikad nisu postojali.[2]
Prvo pojavljivanje heteronima u javnosti zabilježeno je u prvom broju modernističkog portugalskog časopisa Orpheu, 1915. godine, u kojem je Pessoa prvi put objavio "Opijumnicu" i "Pobjedničku odu" Álvara de Camposa. Ali, do tada je već osmislio nekoliko književnih likova i pisao pod njihovim imenima. U ranoj Pessoinoj prozi, pronalazimo englesku i francusku poeziju koju su napisali likovi kao što su Charles Robert Anon, Alexander Search i Jean Seul de Méluret. U Pessoinim ranim spisima, iz 1902-1903., također pronalazimo nacrt za portugalski časopis naslovljen O Palrador [Cvrkut], u kojem bi navodno surađivali književni likovi, kao što su dr. Pancracio, Luis António Congo, Eduardo Lança. Pessoa je pisao pod više od 70 imena te se sa najsvestranijem umijećem stila okušao gotovo u svim književnim žanrovima. Osim poezije i proze, Pessoa je pisao o politici, sociologiji, filozofiji, pa i o astrologiji i okultizmu, skicirao je rasprave, diskutirao o prevođenju i predlagao nova tumačenja tema o kojima je raspravljao.
A ipak, Pessoina konstrukcija pluralističkog teksta nije završena sa stvaranjem književnih likova, dakle sa stvaranjem njegovih heteronima, polu-heteronima, pod-heteronima, pred-heteronima i okušavanjem u mnogim književnim žanrovima koji su mu bili na raspolaganju. Pessoa je također kreirao nekoliko književnih pokreta, kao što su neopaganizam, dinamizam, intersekcionizam. Svoje je književne likove smjestio u ove pokrete i okušao se u nekoliko književnih žanrova po načelima pokreta koje je stvorio. Stoga se značenje Pessoinih senzacionističkih tekstova pojavljuje u kontekstu razvoja novih književnih pokreta, kao i razvojnih načela mnogih književnih žanrova.
II. "Dramski književni prostor" kao "drama u ljudima"
Pessoa je sa stvaranjem heteronima, polu-heteronima, pod-heteronima i osmišljavanjem mnogih književnih žanrova, konstruirao novu sliku književnog prostora. Književni prostor više nije shvaćen kao homogeni prostor. U stvaranju mnogih književnih likova i pluralnosti stilova pojavljuje se razvoj heterogenog književnog prostora, a Pessoin opis za ovu novu koncepciju književnog prostora izražen je pomoću pojma "dramski književni prostor". Ustvari, upravo je to Pessoa rekao o svom pisanju u tekstu naslovljenom "Aspekti":
Pessoa je sa stvaranjem heteronima, polu-heteronima, pod-heteronima i osmišljavanjem mnogih književnih žanrova, konstruirao novu sliku književnog prostora. Književni prostor više nije shvaćen kao homogeni prostor. U stvaranju mnogih književnih likova i pluralnosti stilova pojavljuje se razvoj heterogenog književnog prostora, a Pessoin opis za ovu novu koncepciju književnog prostora izražen je pomoću pojma "dramski književni prostor". Ustvari, upravo je to Pessoa rekao o svom pisanju u tekstu naslovljenom "Aspekti":
Postoje autori koji pišu drame i romane, a oni likovima u svojim dramama i romanima često daju osjećaje i zamisli za koje tvrde da nisu njihovi. Ovdje je supstanca ista, ali forma je drugačija.[3]
Pessoa smatra da je polazište u izgradnji dramskog književnog prostora pojam drame, dramske igre, supstanca drame, ali s izmijenjenom strukturnom formom dramske igre. A koje je značenje "supstance drame"? Koje je značenje izmijenjene strukturne forme dramske igre u konstituiranju dramskog književnog prostora?
U "Ogledu o drami", koji je napisao Pessoa osobno, piše:
Drama, kao objektivna cjelina, organski je sklopljena od tri dijela: ljudi ili likova, interakcije tih ljudi i fabularne radnje, s kojom i pomoću koje se ova interakcija zbiva i ovi ljudi pojavljuju.[4]
Dramsku igru posebno obilježava činjenica da su likovi, interakcija likova i fabula u kojoj se interakcija zbiva, okupljeni u jednom tekstu, objedinjeni u organskoj cjelini. Sjedinjena organska cjelina tvori formu dramske igre. Pessoa je s kreiranjem heteronima, polu-heteronima, pod-heteronima i s uspostavljenjem veza između ovih književnih likova promijenio formu dramske igre. Interakcija između heteronima više nije okupljena u cjelovitim tekstovima, odnosno u sjedinjenoj organskoj cjelini. Nekoliko književnih likova, odnosno razni heteronimi, interakcija između tih likova i radnja u kojoj se interakcija zbiva nisu ograničeni u sjedinjenoj dramskoj igri. Pessoa ne samo da je osmislio mnoštvo stilova, već je svaki stil pripisao određenoj osobi, koja ima drugačije ime, drugačiju biografiju, kao i drugačije radove, izražava drugačije ideje, drugačija književna i filozofske stajališta. Izgradnja književnih likova i pripisivanje određenog stila, ili barem određenog djela svakom književnom liku, stvara napuklinu u dramskoj formi, odnosno fragmentaciju drame. Na taj način, Pessoa u svom heteronomnom djelu nije stvorio dramu u činovima, nego ono što je nazvao "dramu u ljudima".
III. Senzacionistički pokret i pluralan književni prostor
Senzacionizam je knjiženi i filozofski pokret koji je Pessoa, s jedne strane, smislio kako bi na određeni način objedinio mnoštvo književnih pokreta koji su se u njegovo vrijeme pojavili u Portugalu i, s druge stane, opravdao razvoj pluralnosti stilova u svom djelu. Na temelju posebnog filozofskog stajališta koje je Pessoa koncipirao, u kojem je senzacionizam naša suštinska realnost i polazište umjetničkog stvaranja, senzacionistički pokret zasniva načela za uspostavljanje dramskog prostora sa pluralnom strukturom. Zbog toga je Pessoa isticao ovaj pokret i ukazivao na načela senzacionizma u kontekstu razvoja svog pisanja. Pessoa kaže da je senzacionistički pokret osmišljen kao kozmopolitski pokret. Senzacionizam dopušta sve stilove. Ustvari, u tekstu o senzacionističkom pisanju, čitamo:
Senzacionizam odbacuje shvaćanje klasicizma – koje je ustvari tipično za moderne učenike poganskih pisaca, a ne njima samima – da se svako pitanje mora obraditi u istom stilu, u istom tonu, s istom izvanjskom linijom koja ocrtava njihovu formu.[5]
U drugom tekstu o senzacionizmu, također čitamo da su "dopušteni svi stilovi",[6]da "ne postoji ni jednostavan ni složen stil, ni neobičan ni običan stil".[7] Dakle, odnos senzacionizma i književne tradicije nije odnos isključivosti. Senzacionizam obuhvaća obilježja svih prethodnih književnih pokreta. Pessoa raspravlja o književnoj tradiciji i navodi nekoliko izvora senzacionizma. Međutim, odnos između senzacionizma i književne tradicije nije naprosto prihvaćanje i uvrštavanje svih aspekata prethodnih književnih pokreta. Senzacionizam jedino prihvaća afirmativne aspekte prethodnih književnih pokreta, odnosno sve aspekte koji ne ograničavaju umjetničko stvaranje, a odbacuje njihovu negativnu stranu. Ustvari, u tekstu o odnosu između senzacionizma i umjetničke tradicije, on piše:
Spinoza je rekao da su filozofski sustavi u pravu u onom što afirmiraju, a griješe u onom što poriču. A ovu, najveću od svih panteističkih afirmacija, senzacionizam ponavlja u vezi estetičkih stvari. Iako je najviše savršenstvo (koje je nedostižno) samo jedno, imamo više svojevrsnih savršenosti. Homer je savršen na svoj način kao i Herrick na svoj, premda je homerski način mnogo nadmoćniji. Senzacionizam radosno prihvaća Homera i Herricka u veliko bratstvo umjetnosti.[8]
Dakle, kozmopolitski aspekt senzacionizma, činjenica da prihvaća afirmativnu stranu svih ranijih književnih pokreta i ne svojata monopol na ispravne osjećaje ni ispravan način pisanja, načela su koja temelje Pessoin pluralni književni prostor.
Tekstove koji su ovdje odabrani i prevedeni objavio je Jeronimo Pizarro u: Fernando Pessoa (2009) Senzacionizam i drugi izmi, Lisabon, INCM [na portugalskom: Sensacionismo e outros -ismos]. Neki su izvorno napisani na engleskom, a neki na portugalskom jeziku. Tekstovi na portugalskom naznačeni su u fusnotama, a preveo ih je Nuno Ribero. Engleski tekstovi ujednačeni su s onima u knjizi Senzacionizam i drugi izmi, koju je priredio Jeronimo Pizarro. Faksimili tekstova uzeti su iz Pessoina arhiva, koji je pohranjen u Nacionalnoj knjižnici u Lisabonu (Bilbioteca nacional de Lisboa), pod oznakom E3. Citati u zagradama poklapaju se s numeracijom papira kako su složeni u E3.
U transkripciji ovih tekstova poštivali smo kriterije korištene u kritičkom izdanju Pessoe, dakle konačnu namjeru autora. Tekstove smo poredali po tematskoj srodnosti. Mi smo odabrali naslove za skupine tekstova. Nastojali smo predstaviti tekstove na najjasniji način. Stoga smo odlučili izostaviti kritičke metode.
[...] – mjesto koje je autor ostavio praznim
Od simbolizma odbacuje isključivo zanimanje za isprazno, isključivo lirsko stajalište i općenito podređivanje inteligencije emociji, a to je ustvari tipično za ovaj estetički sustav.
Izbor i prijevodi iz Pessoinih senzacionističkih tekstova[9]
Porijeklo tekstova:
Tekstove koji su ovdje odabrani i prevedeni objavio je Jeronimo Pizarro u: Fernando Pessoa (2009) Senzacionizam i drugi izmi, Lisabon, INCM [na portugalskom: Sensacionismo e outros -ismos]. Neki su izvorno napisani na engleskom, a neki na portugalskom jeziku. Tekstovi na portugalskom naznačeni su u fusnotama, a preveo ih je Nuno Ribero. Engleski tekstovi ujednačeni su s onima u knjizi Senzacionizam i drugi izmi, koju je priredio Jeronimo Pizarro. Faksimili tekstova uzeti su iz Pessoina arhiva, koji je pohranjen u Nacionalnoj knjižnici u Lisabonu (Bilbioteca nacional de Lisboa), pod oznakom E3. Citati u zagradama poklapaju se s numeracijom papira kako su složeni u E3.
Urednička načela:
U transkripciji ovih tekstova poštivali smo kriterije korištene u kritičkom izdanju Pessoe, dakle konačnu namjeru autora. Tekstove smo poredali po tematskoj srodnosti. Mi smo odabrali naslove za skupine tekstova. Nastojali smo predstaviti tekstove na najjasniji način. Stoga smo odlučili izostaviti kritičke metode.
Korišteni znakovi:
[...] – mjesto koje je autor ostavio praznim
1 – Pismo engleskom izdavaču
[20 – 86, 87]
Poštovani,
U ovom pismom htio bih vas upitati jeste li zainteresirani za objavljivanje antologije portugalske "senzacionističke" poezije. Poznato mi je da vas zanimaju novi "pokreti" i stoga vam šaljem ovaj upit.
Radi se o tome da nije lako u određenom broju riječi, koliko se od pisma očekuje da ih sadržava, točno objasniti što je pokret nazvan senzacionizam. Međutim, pokušat ću vam predočiti neke ideje o njegovoj prirodi; ulomci koje sam priložio, a to su prijevodi senzacionističke pjesme i dijelovi pjesama, zacijelo će popuniti neizbježne praznine u ovom sažetom pojašnjenju.
Prvo u vezi preuzimanja. Bilo bi zaludu predmnijevati da senzacionizam izravno dolazi od Bogova ili iz ljudskih duša njegovih stvoritelja, a ne spomenuti mnoge prethodnike i utjecaje. Ali, reći ćemo da je izvoran koliko već ljudski pokreti, intelektualni i drugi, to mogu biti. Nećemo se ustručavati da ustvrdimo da on u osnovi (u svojoj metafizičkog supstanci) i pojavnosti (u svojim inovacijama u izrazu) predstavlja novu vrstu weltanschauunga. Kao, neću reći utemeljitelj (jer se to nikad ne smije spomenuti), već onaj koji je najviše odgovoran za njega, sebi i svojim sudrugovima-krivcima dužan sam da u vezi toga budem skroman samo koliko to nužno nalažu društveni običaji.
Dakle, u vezi preuzimanja, nabrajanje naših izvora bit će prvi element u smjeru bilo kojeg cjelovitog objašnjenja pokreta. Potječemo od tri starija pokreta – francuskog "simbolizma", portugalskog transcendentalnog panteizma i kolopleta besmislenih i proturječnih stvari koje futurizam, kubizam i slični katkad izražavaju, premda, točnije rečeno, više potječemo od njihova duha nego od pisma. Poznato vam je, i zacijelo ste svjesni, da je francuski simbolizam u biti do krajnosti doveo romantičarski subjektivizam, i povrh toga do krajnosti je doveo romantičarsku slobodu versifikacije. Ovo je nadalje bila krajnje precizna i bolećiva analiza (iznova sklopljena u svrhe poetskog izraza) osjećaja. Ovo je već bio "senzacionizam", premda rudimentaran u usporedbi s našim. Svijet je izbačen iz središta zbog praćenja onih mentalnih stanja čije se izražavanje ne bi moglo uklopiti u uobičajen ekvilibrij (ravnotežu) osjećaja.
Od francuskog simbolizma preuzeli smo naše temeljno stajalište o isključivoj pozornosti na naše osjećaje, u skladu s tim je naše učestalo bavljenje zamorom, apatijom, i odbacivanje čak i najjednostavnijih i najnormalnijih stvari u životu. Ovo nije svojstveno svima nama, premda je bolećiva i duboka analiza osjećaja zajednička crta čitavog pokreta.
A sada o razlikama. U potpunosti odbacujemo, osim katkad isključivo u estetičke svrhe, religijsko stajalište simbolista. Bog je za nas postao riječ koja se po potrebi koristi za ukazivanje na otajstvo, ali nema nikakvu moralnu ili neku drugu svrhu – estetička vrijednost i ništa više. Osim toga, odbacujemo i grozimo se simbolističke nesposobnosti za ustrajni napor, njihove nemogućnosti da napišu duge pjesme i njihove iskrvarene "konstrukcije".
Vama nije poznat portugalski "transcendentalni panteizam". Šteta, jer je izvoran, premda nije dugotrajan. Recimo da se engleski romantizam, umjesto regresije na Tennysonovsku-Rossetti-Browning razinu, nastavljao razvijati nakon Shelleya i da je spiritualizirao svoj postojeći spiritualni panteizam. Došli biste do koncepcije o Prirodi (naši transcendentalni panteisti u biti su pjesnici Prirode) koja tijelom i duhom u cijelosti prelazi u nešto što nadilazi i jedno i drugo. Ako zamislite recimo Williama Blakea u duši Shelleya i s njom piše, onda ćete imati pobližu predodžbu o čemu govorim. Ovaj je pokret proizveo dvije poeme za koje sam dužan reći da su među najvećima svih vremena. Jedna je "Oda svjetlosti" Guerra Junqueiroa, najvećeg od svih portugalskih pjesnika (zbacio je Camoensa s prvog mjesta kad je 1896. objavio "Patriu") – ali "Patria", a to je lirska i satirička drama, ne pripada ovoj transcendentalno-panteističkog fazi. "Molitva svjetlosti" zacijelo je najveće metafizičko-poetsko postignuće nakon Wordsworthove velike "Ode".[10] Druga poema, koja kao ljubavna pjesma zasigurno nadilazi Browningovo "Naše posljednje jahanje" i nalazi se na istoj metafizičkoj razini ljubavi-emocije, premda je više religiozno panteistička, je "Elegija" Teixeire de Pascoaesa, koji ju je napisao 1905. – Ovoj pjesničkoj školi mi, "senzacionisti", dugujemo činjenicu da se duh i materija naše poezije međusobno prepliću i među-transcendiraju. A mi smo taj proces odveli dalje od predšasnika, premda sa žaljenjem moram reći da još uvijek ne možemo ustvrditi da smo dali nešto na razini ovih dviju poema koje sam spomenuo.
U vezu utjecaja na nas od modernih pokreta koji prihvaćaju kubizam i futurizam, radi se ustvari o sugestijama koje od njih samo dobili, a ne o pravoj supstanci njihovih radova. Mi smo intelektualizirali njihov proces. Rastvaranje modela koji su oni ostvarili (jer na nas nije utjecala njihova književnost, ako kod njih uopće ima neke književnosti, već njihove slike), prenijeli smo u ono što smatramo pravom sferom za ovo rastvaranje – ne stvari nego naših osjećaja o stvarima.
Pokazavši vam naša izvorišta i zanimljivo, naše korištenje i odstupanja od ovih izvora, sada ću otvorenije reći, koliko je to već moguće, u nekoliko riječi, što je središnje stajalište senzacionizma.
Radi se o tome da nije lako u određenom broju riječi, koliko se od pisma očekuje da ih sadržava, točno objasniti što je pokret nazvan senzacionizam. Međutim, pokušat ću vam predočiti neke ideje o njegovoj prirodi; ulomci koje sam priložio, a to su prijevodi senzacionističke pjesme i dijelovi pjesama, zacijelo će popuniti neizbježne praznine u ovom sažetom pojašnjenju.
Prvo u vezi preuzimanja. Bilo bi zaludu predmnijevati da senzacionizam izravno dolazi od Bogova ili iz ljudskih duša njegovih stvoritelja, a ne spomenuti mnoge prethodnike i utjecaje. Ali, reći ćemo da je izvoran koliko već ljudski pokreti, intelektualni i drugi, to mogu biti. Nećemo se ustručavati da ustvrdimo da on u osnovi (u svojoj metafizičkog supstanci) i pojavnosti (u svojim inovacijama u izrazu) predstavlja novu vrstu weltanschauunga. Kao, neću reći utemeljitelj (jer se to nikad ne smije spomenuti), već onaj koji je najviše odgovoran za njega, sebi i svojim sudrugovima-krivcima dužan sam da u vezi toga budem skroman samo koliko to nužno nalažu društveni običaji.
Dakle, u vezi preuzimanja, nabrajanje naših izvora bit će prvi element u smjeru bilo kojeg cjelovitog objašnjenja pokreta. Potječemo od tri starija pokreta – francuskog "simbolizma", portugalskog transcendentalnog panteizma i kolopleta besmislenih i proturječnih stvari koje futurizam, kubizam i slični katkad izražavaju, premda, točnije rečeno, više potječemo od njihova duha nego od pisma. Poznato vam je, i zacijelo ste svjesni, da je francuski simbolizam u biti do krajnosti doveo romantičarski subjektivizam, i povrh toga do krajnosti je doveo romantičarsku slobodu versifikacije. Ovo je nadalje bila krajnje precizna i bolećiva analiza (iznova sklopljena u svrhe poetskog izraza) osjećaja. Ovo je već bio "senzacionizam", premda rudimentaran u usporedbi s našim. Svijet je izbačen iz središta zbog praćenja onih mentalnih stanja čije se izražavanje ne bi moglo uklopiti u uobičajen ekvilibrij (ravnotežu) osjećaja.
Od francuskog simbolizma preuzeli smo naše temeljno stajalište o isključivoj pozornosti na naše osjećaje, u skladu s tim je naše učestalo bavljenje zamorom, apatijom, i odbacivanje čak i najjednostavnijih i najnormalnijih stvari u životu. Ovo nije svojstveno svima nama, premda je bolećiva i duboka analiza osjećaja zajednička crta čitavog pokreta.
A sada o razlikama. U potpunosti odbacujemo, osim katkad isključivo u estetičke svrhe, religijsko stajalište simbolista. Bog je za nas postao riječ koja se po potrebi koristi za ukazivanje na otajstvo, ali nema nikakvu moralnu ili neku drugu svrhu – estetička vrijednost i ništa više. Osim toga, odbacujemo i grozimo se simbolističke nesposobnosti za ustrajni napor, njihove nemogućnosti da napišu duge pjesme i njihove iskrvarene "konstrukcije".
Vama nije poznat portugalski "transcendentalni panteizam". Šteta, jer je izvoran, premda nije dugotrajan. Recimo da se engleski romantizam, umjesto regresije na Tennysonovsku-Rossetti-Browning razinu, nastavljao razvijati nakon Shelleya i da je spiritualizirao svoj postojeći spiritualni panteizam. Došli biste do koncepcije o Prirodi (naši transcendentalni panteisti u biti su pjesnici Prirode) koja tijelom i duhom u cijelosti prelazi u nešto što nadilazi i jedno i drugo. Ako zamislite recimo Williama Blakea u duši Shelleya i s njom piše, onda ćete imati pobližu predodžbu o čemu govorim. Ovaj je pokret proizveo dvije poeme za koje sam dužan reći da su među najvećima svih vremena. Jedna je "Oda svjetlosti" Guerra Junqueiroa, najvećeg od svih portugalskih pjesnika (zbacio je Camoensa s prvog mjesta kad je 1896. objavio "Patriu") – ali "Patria", a to je lirska i satirička drama, ne pripada ovoj transcendentalno-panteističkog fazi. "Molitva svjetlosti" zacijelo je najveće metafizičko-poetsko postignuće nakon Wordsworthove velike "Ode".[10] Druga poema, koja kao ljubavna pjesma zasigurno nadilazi Browningovo "Naše posljednje jahanje" i nalazi se na istoj metafizičkoj razini ljubavi-emocije, premda je više religiozno panteistička, je "Elegija" Teixeire de Pascoaesa, koji ju je napisao 1905. – Ovoj pjesničkoj školi mi, "senzacionisti", dugujemo činjenicu da se duh i materija naše poezije međusobno prepliću i među-transcendiraju. A mi smo taj proces odveli dalje od predšasnika, premda sa žaljenjem moram reći da još uvijek ne možemo ustvrditi da smo dali nešto na razini ovih dviju poema koje sam spomenuo.
U vezu utjecaja na nas od modernih pokreta koji prihvaćaju kubizam i futurizam, radi se ustvari o sugestijama koje od njih samo dobili, a ne o pravoj supstanci njihovih radova. Mi smo intelektualizirali njihov proces. Rastvaranje modela koji su oni ostvarili (jer na nas nije utjecala njihova književnost, ako kod njih uopće ima neke književnosti, već njihove slike), prenijeli smo u ono što smatramo pravom sferom za ovo rastvaranje – ne stvari nego naših osjećaja o stvarima.
Pokazavši vam naša izvorišta i zanimljivo, naše korištenje i odstupanja od ovih izvora, sada ću otvorenije reći, koliko je to već moguće, u nekoliko riječi, što je središnje stajalište senzacionizma.
1. Jedina realnost u životu je osjećaj. Jedina realnost u umjetnosti je svijest o osjećaju.
2. Ne postoji filozofija, etika, pa ni estetika, čak ni u umjetnosti, štogod postojalo u životu. U umjetnosti postoje samo osjećaji i naša svijest o njima. Kakva god ljubav, radost i bol postojali u životu, u umjetnosti jedino postoje osjećaji; po sebi, oni su bezvrijedni za umjetnost. Bog je naš osjećaj (zbog toga što je ideja osjećaj), a u umjetnosti se koristi u izražavanju određenih osjećaja – kao što su pobožnost, otajstvo, itd. – [...].[11]Nijedan umjetnik ne može vjerovati ili ne vjerovati u Boga, kao što se nijedan umjetnik ne može ili može zaljubiti s radošću ili bolom. U trenutku kad piše, on ili vjeruje ili ne vjeruje, a ravna se po misli koja mu najbolje omogućava da dosegne svijest i izrazi taj osjećaj u tom trenutku. Kad taj osjećaj dođe, te stvari za njega, kao umjetnika, postaju puka tijela koja nastanjuju duše osjećaja kako bi bila vidljiva onom unutrašnjem oku onih s čijim viđenjem on zapisuje svoje osjećaje.
3. Umjetnost je, ispravno definirana, skladan izraz naše svijesti o osjećajima; što će reći, naši se osjećaju moraju izraziti na način da stvore predmet koji će drugi doživjeti. Umjetnost nije, kao što je Bacon rekao, "čovjek pridodan prirodi"; ona je osjećaj umnožen pomoću svijesti – umnožen, neka se upamti.
4. Tri su načela umjetnosti (1) svaki osjećaj treba u potpunosti izraziti, dakle, svijest o svakom osjećaju treba do kraja prosijati; (2) osjećaj treba izraziti tako da ima mogućnost prizivanja – poput aureole oko konačnog središnjeg prikaza – najvećeg mogućeg broja drugih osjećaja; (3) cjelina stvorena na ovaj način treba u najvećoj mogućoj mjeri biti slična organiziranom biću, jer je to uvjet vitalnosti. Ova sam tri načela nazvao (1) načelo osjećaja, (2) načelo sugestije, (3) načelo Konstrukcije. S ovim zadnjim, najvećim načelom Grka – a njihovi su najveći filozofi uistinu smatrali da je pjesma "životinja" – vrlo se nemarno baratalo u modernim rukama. Romantizam je u potpunosti odbacio sposobnost gradnje koju je imao, barem, niži klasicizam. Shakespeare, sa svojom kobnom nesposobnošću zamišljanja organiziranih cjelina, u ovom je pogledu imao koban utjecaj (sjetit ćete se da je klasični poriv vodio Matthewa Arnolda kad je ovo naslutio). Milton je i dalje Veliki graditelj u poeziji. Osobno, priznajem da sam sve više sklon staviti Miltona iznad Shakespearea kao pjesnika. Ali, moram priznati – ukoliko sam bilo što (a silno sam se trudio da ne budem ista stvar u trominutnoj jurnjavi, jer je to loša estetska higijena) da sam pogan, dakle radije sam uz poganskog umjetnika kao što je Milton nego sa kršćanskim umjetnikom Shakespeareom. Međutim, sve ovo kažem uzgred, i nadam se da mi nećete zamjeriti ovu digresiju na ovom mjestu.
Katkad smatram da je pjesma – isto tako rekao bih slika ili skulptura, ali ne držim da su skulpture i slike umjetnost, već samo usavršeni zanatlijski radovi – osoba, živo ljudsko biće, koja je tijelom prisutna i realno tjelesno postoji u drugom svijetu, u koji ga je bacila naša mašta, njegov odnos prema nama, kad ga čitamo u ovom svijetu samo je nesavršena sjena te stvarne ljepote koja je drugdje božanska. Nadam se da ću jednog dana, nakon smrti, susresti, u njihovom stvarnom obličju, neku od ove djece koju sam do sada stvorio i nadam se da ću ih zateći lijepima u njihovoj rosnoj besmrtnosti. Možda se čudite da onaj koji za sebe kaže da je pogan podržava ove maštarije. Ali, ja sam bio pogan prije dva ulomka. To više nisam dok ovo pišem. Nadam se da ću na kraju ovog pisma već biti nešto drugo. Ovo duhovno razgrađivanje provodim u praksi koliko god mogu. Ako sam ikad dosljedan, onda je to samo nedosljednost stvorena od nedosljednosti.
Katkad smatram da je pjesma – isto tako rekao bih slika ili skulptura, ali ne držim da su skulpture i slike umjetnost, već samo usavršeni zanatlijski radovi – osoba, živo ljudsko biće, koja je tijelom prisutna i realno tjelesno postoji u drugom svijetu, u koji ga je bacila naša mašta, njegov odnos prema nama, kad ga čitamo u ovom svijetu samo je nesavršena sjena te stvarne ljepote koja je drugdje božanska. Nadam se da ću jednog dana, nakon smrti, susresti, u njihovom stvarnom obličju, neku od ove djece koju sam do sada stvorio i nadam se da ću ih zateći lijepima u njihovoj rosnoj besmrtnosti. Možda se čudite da onaj koji za sebe kaže da je pogan podržava ove maštarije. Ali, ja sam bio pogan prije dva ulomka. To više nisam dok ovo pišem. Nadam se da ću na kraju ovog pisma već biti nešto drugo. Ovo duhovno razgrađivanje provodim u praksi koliko god mogu. Ako sam ikad dosljedan, onda je to samo nedosljednost stvorena od nedosljednosti.
2 – Senzacionizam u usporedbi s drugim književnim pokretima
[20 – 114, 115]
Senzacionizam:
Senzacionizam se izdvaja u općem književnom strujanju po tome što nije isključiv, što će reći, ne prisvaja monopol na ispravan estetički doživljaj. Konkretno govoreći, on za sebe ne kaže da je neko strujanje ili pokret, osim u jednom ograničenom smislu, već samo jednim dijelom stajalište, a dijelom i dodatak svih prethodnim strujanjima.
Pozicija senzacionizma nije, kao kod općih književnih pokreta kao što su romantizam, simbolizam, futurizam i slični, pozicija koja se poklapa s pozicijom neke religije, koja implicite odbacuje sve druge religije. On se točno poklapa sa pozicijom koju teozofija zauzima glede drugih religijskih sustava. Poznata je činjenica da teozofija ne tvrdi da je neka religija, već fundamentalna istina u osnovi baš svih religijskih sustava. Kao takva, teozofija se naravno protivi onim dijelovima religijskih sustava koji isključuju druge sustave i također onim dijelovima religijskih sustava koji kvare fundamentalno stajalište nazvano religijskim. Zbog toga je teozofija, premda se ne protivi protestantizmu po sebi, protiv njega utoliko što je on protiv katoličanstva, i zbog toga ne može prihvatiti teorije kao što su vječno kažnjavanje, koje kvare, po njenom mišljenju, sve što je fundamentalno i istinsko u smislu štovanja Božjeg djela.
A ipak, senzacionisti su protiv svih umjetničkih pokreta. Za sve njih, ili gotovo sve (jer ne smijemo dopustiti da se ovaj pojam "umjetnički pokreti" s jednoznačnom dobrohotnošću primijeni na svaku zmiju koja glavu uzdiže iznad neke druge u književnom vrču moderne zbrke) smatra da su, u svojoj biti, u pravu. Spinoza je rekao da su filozofski sustavi u pravu u onom što afirmiraju, a griješe u onom što poriču. A ovu, najveću od svih panteističkih afirmacija, senzacionizam ponavlja u vezi estetičkih stvari. Iako je najviše savršenstvo (koje je nedostižno) samo jedno, imamo više svojevrsnih savršenosti. Homer je savršen na svoj način kao i Herrick na svoj, premda je homerski način mnogo nadmoćniji. Senzacionizam radosno prihvaća Homera i Herricka u veliko bratstvo umjetnosti.
Senzacionizam ima tri središnje zasade. Prva je da je umjetnost vrhunski konstruirana i da je najveća umjetnost ona koja može predočiti i stvoriti organizirane cjeline čiji se dijelovi prirodno uklapaju na svojim mjestima, veliko načelo koje je Aristotel objavio kad je rekao da je pjesma "životinja". Druga je da, pošto je sva umjetnost sklopljena od dijelova, svaki od tih dijelova mora po sebi biti savršen; prvo je klasično načelo jedinstva i strukturnog savršenstva, pa je ovo romantičarsko načelo "lijepih pasaža" u kojima je sadržana istina, a isključuje se greška koje je sve ovo tvori, bez poštivanja najvišeg klasičnog načela, da je cjelina veća od dijelova. Treća je zasada senzacionizma, kao estetike, da svaki mali fragment koji sačinjava dio cjeline treba po sebi biti savršen, a ovo je načelo na kojem u svojim pretjerivanjima inzistiraju svi oni umjetnici, kojima pripadaju i simbolisti, koji, zbog toga što su po temperamentu nesposobni za stvaranje velikih organiziranih cjelina, pa čak ni (kao romantičari) velikih elokventnih dionica, svoju aktivnost (jezgrovito) sažimaju i stvaraju lijepe pojedinačne linije ili vrlo kratke savršene lirske pjesme. To je zaista lijepo, kad je lijepo, ali je opasno podleći dojmu da je to nešto drugo, a ne najniži sloj umjetnosti.
Ovo su tri zasade senzacionizma, kao umjetničke filozofije. Što će reći, ovo su zasade koje on proklamira ukoliko prihvaća sve sustave i škole umjetnosti, a od svih uzima onu ljepotu i izvornost koja im je svojstvena.
Ali senzacionizam nije samo filozofija umjetnosti; osim svog stajališta o općem prihvaćanju onoga što je lijepo, on predstavlja i svoju izvornost. Ako bi bio samo estetičko stajalište, onda ne bi imao pravo da se ikako nazove – recimo senzacionizam – bilo kako osim da je ćelava, prema lucidna, umjetnička filozofija.
Kao novina, senzacionizam ima još tri zasade, a s njima on postaje pravi senzacionizam.
Kao prvo, smatra da je društvo duhovno podijeljeno u tri klase, koje se katkad preklapaju, a najčešće ne preklapaju sa "klasama" kako se općenito nazivaju. Ove je klase podijelio na plemstvo, srednju klasu i narod, ali vidjet ćemo da ova podjela nije (nužno) povezana sa općom podjelom društva na ove elemente. Za senzacioniste, plemić je osoba koja živi za umjetnost, za koju su sve stvari, materijalne ili duhovne, vrijedne ako su lijepe. Religija, moral, duhovnost – sve ove stvari vrijedne su zbog ljepote koju imaju ili koja se iz njih može uzeti. One nisu ni istinite li lažne, a plemiću su jedino interesantne zbog svog estetičkog svojstva.
Za osobu srednje klase, u ovoj podjeli, osnova interesa za bilo što je politička. Za njega je vrijednost svega povezana s političkim vrijednostima koje on u njima vidi. Nije bitno koja je njegova ideja o politici; može biti visoka ili niska, kao što i plemićeva ideja o umjetnosti može biti visoka ili niska, bitno je da je umjetnost njemu važna. A za čovjeka srednje klase: politika je njemu jedino važna, bilo da je Herbert Spencer ili John Jones, obični glasač.
Plebejsko stajalište jedino sadržava materijalni interes. Svi socijalisti i većina anarhista u biti su plebejci, zbog toga što su prije svega obuzeti ekonomskim razmatranjima. Doba ekonomista je doba zla za umjetnost, zbog toga što doba plebejskog doživljaja mora silom prilika biti doba zla za plemićku osjećajnost.
Senzacionizam podržava estetičko stajalište u čitavoj njegovoj poganskoj raskoši. Ne podržava nijednu od ovih ludorija – esteticizam Oscara Wildea ili umjetnost zbog nje same drugih zabludjelih ljudi koji imaju plebejsko gledište na život. On uviđa ljupkost morala kao što shvaća ljepotu u njegovom pomanjkanju. Za njega nijedna religija nije ispravna, niti je bilo koja religija pogrešna.
Sve religijske sustave na svijetu čovjek može prijeći u jednom danu, sa savršenom iskrenošću i tragičnim iskustvima duše. On mora biti plemić – u značenju u kojem koristimo ovu riječ – kako bi to učinio. Jednom sam rekao da je dužnost profinjenog i inteligentnog čovjeka da je u podne ateist, kad bistrina i materijalnost sunca prodire u sve stvari, i ultramontanski katolik točno u onaj čas nakon zalaska sunca kad sjene u sporom hodu još nisu zaposjele čisto prisuće stvari. Neki su pomislili da je ovo šala. Ali, ja sam samo opće osobno iskustvo preveo u brzu prozu (to je napisano u novinama). Nakon što sam se privikao da nemam vjerovanje ni mišljenje, osim da moram oslabiti svoje estetičke doživljaje, ubrzo nisam imao nikakvu osobnost osim one ekspresivne, pa sam postao puki prikladan stroj za izražavanje raspoloženja koja su postala tako snažna da su prerasla u osobe, a moja je duša postala puka ljuštura njihova nehajnog pojavljivanja, premda kako teosofisti kažu, zbog pakosnih duhova prirode moraju preuzeti odbačena astralna trupla ljudi i uživati skriven u njihovim sjenovitim prikazama (supstancama).
Ovo ne znači da svaki senzacionist ne smije imati poetsko mišljenje; to znači da, kao umjetnik, mora imati nijedno i sva. Onaj Marcijalov izgovor, koji je razbjesnio mnoge kojima je strana [...][12]umjetnosti, "... vita proba est", da iako je njegova umjetnost nečista, njegov život nije, ponovio je Herrick, koji je napisao "njegova je muza bila raskalašena, ali njegov je život bio krepostan", ustvari je dužnost umjetnika prema sebi.
Iskrenost je najveći umjetnički zločin. Neiskrenost je drugi najveći zločin. Najveći umjetnik nikad ne smije imati pravo fundamentalno i iskreno mišljenje o životu. Ali zbog toga bi trebao imati sposobnost da iskreno osjeća, ne, da bude apsurdno iskren u vezi svega na neko vrijeme – ono vrijeme koje je, recimo, nužno da se pjesma smisli i napiše. Vjerojatno se mora reći da se mora biti umjetnik prije nego što se to pokuša. Zaludu je pokušati biti plemić ako ste po rođenju čovjek srednje klase ili plebejac.
Pozicija senzacionizma nije, kao kod općih književnih pokreta kao što su romantizam, simbolizam, futurizam i slični, pozicija koja se poklapa s pozicijom neke religije, koja implicite odbacuje sve druge religije. On se točno poklapa sa pozicijom koju teozofija zauzima glede drugih religijskih sustava. Poznata je činjenica da teozofija ne tvrdi da je neka religija, već fundamentalna istina u osnovi baš svih religijskih sustava. Kao takva, teozofija se naravno protivi onim dijelovima religijskih sustava koji isključuju druge sustave i također onim dijelovima religijskih sustava koji kvare fundamentalno stajalište nazvano religijskim. Zbog toga je teozofija, premda se ne protivi protestantizmu po sebi, protiv njega utoliko što je on protiv katoličanstva, i zbog toga ne može prihvatiti teorije kao što su vječno kažnjavanje, koje kvare, po njenom mišljenju, sve što je fundamentalno i istinsko u smislu štovanja Božjeg djela.
A ipak, senzacionisti su protiv svih umjetničkih pokreta. Za sve njih, ili gotovo sve (jer ne smijemo dopustiti da se ovaj pojam "umjetnički pokreti" s jednoznačnom dobrohotnošću primijeni na svaku zmiju koja glavu uzdiže iznad neke druge u književnom vrču moderne zbrke) smatra da su, u svojoj biti, u pravu. Spinoza je rekao da su filozofski sustavi u pravu u onom što afirmiraju, a griješe u onom što poriču. A ovu, najveću od svih panteističkih afirmacija, senzacionizam ponavlja u vezi estetičkih stvari. Iako je najviše savršenstvo (koje je nedostižno) samo jedno, imamo više svojevrsnih savršenosti. Homer je savršen na svoj način kao i Herrick na svoj, premda je homerski način mnogo nadmoćniji. Senzacionizam radosno prihvaća Homera i Herricka u veliko bratstvo umjetnosti.
Senzacionizam ima tri središnje zasade. Prva je da je umjetnost vrhunski konstruirana i da je najveća umjetnost ona koja može predočiti i stvoriti organizirane cjeline čiji se dijelovi prirodno uklapaju na svojim mjestima, veliko načelo koje je Aristotel objavio kad je rekao da je pjesma "životinja". Druga je da, pošto je sva umjetnost sklopljena od dijelova, svaki od tih dijelova mora po sebi biti savršen; prvo je klasično načelo jedinstva i strukturnog savršenstva, pa je ovo romantičarsko načelo "lijepih pasaža" u kojima je sadržana istina, a isključuje se greška koje je sve ovo tvori, bez poštivanja najvišeg klasičnog načela, da je cjelina veća od dijelova. Treća je zasada senzacionizma, kao estetike, da svaki mali fragment koji sačinjava dio cjeline treba po sebi biti savršen, a ovo je načelo na kojem u svojim pretjerivanjima inzistiraju svi oni umjetnici, kojima pripadaju i simbolisti, koji, zbog toga što su po temperamentu nesposobni za stvaranje velikih organiziranih cjelina, pa čak ni (kao romantičari) velikih elokventnih dionica, svoju aktivnost (jezgrovito) sažimaju i stvaraju lijepe pojedinačne linije ili vrlo kratke savršene lirske pjesme. To je zaista lijepo, kad je lijepo, ali je opasno podleći dojmu da je to nešto drugo, a ne najniži sloj umjetnosti.
Ovo su tri zasade senzacionizma, kao umjetničke filozofije. Što će reći, ovo su zasade koje on proklamira ukoliko prihvaća sve sustave i škole umjetnosti, a od svih uzima onu ljepotu i izvornost koja im je svojstvena.
Ali senzacionizam nije samo filozofija umjetnosti; osim svog stajališta o općem prihvaćanju onoga što je lijepo, on predstavlja i svoju izvornost. Ako bi bio samo estetičko stajalište, onda ne bi imao pravo da se ikako nazove – recimo senzacionizam – bilo kako osim da je ćelava, prema lucidna, umjetnička filozofija.
Kao novina, senzacionizam ima još tri zasade, a s njima on postaje pravi senzacionizam.
Kao prvo, smatra da je društvo duhovno podijeljeno u tri klase, koje se katkad preklapaju, a najčešće ne preklapaju sa "klasama" kako se općenito nazivaju. Ove je klase podijelio na plemstvo, srednju klasu i narod, ali vidjet ćemo da ova podjela nije (nužno) povezana sa općom podjelom društva na ove elemente. Za senzacioniste, plemić je osoba koja živi za umjetnost, za koju su sve stvari, materijalne ili duhovne, vrijedne ako su lijepe. Religija, moral, duhovnost – sve ove stvari vrijedne su zbog ljepote koju imaju ili koja se iz njih može uzeti. One nisu ni istinite li lažne, a plemiću su jedino interesantne zbog svog estetičkog svojstva.
Za osobu srednje klase, u ovoj podjeli, osnova interesa za bilo što je politička. Za njega je vrijednost svega povezana s političkim vrijednostima koje on u njima vidi. Nije bitno koja je njegova ideja o politici; može biti visoka ili niska, kao što i plemićeva ideja o umjetnosti može biti visoka ili niska, bitno je da je umjetnost njemu važna. A za čovjeka srednje klase: politika je njemu jedino važna, bilo da je Herbert Spencer ili John Jones, obični glasač.
Plebejsko stajalište jedino sadržava materijalni interes. Svi socijalisti i većina anarhista u biti su plebejci, zbog toga što su prije svega obuzeti ekonomskim razmatranjima. Doba ekonomista je doba zla za umjetnost, zbog toga što doba plebejskog doživljaja mora silom prilika biti doba zla za plemićku osjećajnost.
Senzacionizam podržava estetičko stajalište u čitavoj njegovoj poganskoj raskoši. Ne podržava nijednu od ovih ludorija – esteticizam Oscara Wildea ili umjetnost zbog nje same drugih zabludjelih ljudi koji imaju plebejsko gledište na život. On uviđa ljupkost morala kao što shvaća ljepotu u njegovom pomanjkanju. Za njega nijedna religija nije ispravna, niti je bilo koja religija pogrešna.
Sve religijske sustave na svijetu čovjek može prijeći u jednom danu, sa savršenom iskrenošću i tragičnim iskustvima duše. On mora biti plemić – u značenju u kojem koristimo ovu riječ – kako bi to učinio. Jednom sam rekao da je dužnost profinjenog i inteligentnog čovjeka da je u podne ateist, kad bistrina i materijalnost sunca prodire u sve stvari, i ultramontanski katolik točno u onaj čas nakon zalaska sunca kad sjene u sporom hodu još nisu zaposjele čisto prisuće stvari. Neki su pomislili da je ovo šala. Ali, ja sam samo opće osobno iskustvo preveo u brzu prozu (to je napisano u novinama). Nakon što sam se privikao da nemam vjerovanje ni mišljenje, osim da moram oslabiti svoje estetičke doživljaje, ubrzo nisam imao nikakvu osobnost osim one ekspresivne, pa sam postao puki prikladan stroj za izražavanje raspoloženja koja su postala tako snažna da su prerasla u osobe, a moja je duša postala puka ljuštura njihova nehajnog pojavljivanja, premda kako teosofisti kažu, zbog pakosnih duhova prirode moraju preuzeti odbačena astralna trupla ljudi i uživati skriven u njihovim sjenovitim prikazama (supstancama).
Ovo ne znači da svaki senzacionist ne smije imati poetsko mišljenje; to znači da, kao umjetnik, mora imati nijedno i sva. Onaj Marcijalov izgovor, koji je razbjesnio mnoge kojima je strana [...][12]umjetnosti, "... vita proba est", da iako je njegova umjetnost nečista, njegov život nije, ponovio je Herrick, koji je napisao "njegova je muza bila raskalašena, ali njegov je život bio krepostan", ustvari je dužnost umjetnika prema sebi.
Iskrenost je najveći umjetnički zločin. Neiskrenost je drugi najveći zločin. Najveći umjetnik nikad ne smije imati pravo fundamentalno i iskreno mišljenje o životu. Ali zbog toga bi trebao imati sposobnost da iskreno osjeća, ne, da bude apsurdno iskren u vezi svega na neko vrijeme – ono vrijeme koje je, recimo, nužno da se pjesma smisli i napiše. Vjerojatno se mora reći da se mora biti umjetnik prije nego što se to pokuša. Zaludu je pokušati biti plemić ako ste po rođenju čovjek srednje klase ili plebejac.
[20 – 105, 106]
Senzacionizam
Senzacionizam odbacuje shvaćanje klasicizma – koje je ustvari tipično za moderne učenike poganskih pisaca, a ne za njih same – da se sva pitanja moraju obraditi u istom stilu, istom tonu, s istom izvanjskom linijom koja ocrtava njihovu formu. Senzacionizam ne smatra da umjetničko djelo mora uvijek biti jednostavno, jer postoje osjećaji i koncepcije koje, zbog svoje složene naravi, nisu podložne pojednostavljenom izražavanju jer bi sebe u tom izražavanju iznevjerile. Postoje neke duboke koncepcije, neki nejasni osjećaji koji su, naravno, podložni ovoj književnoj obradi, ali to nije slučaj sa svim osjećajima kao ni sa svim koncepcijama. Stoga senzacionist ne prihvaća klasično stajalište o ograničenju svoje vizije stvari. Interes za jasno viđenje stvari, kao interes za pojednostavljeno izražavanje, katkad je estetički pogrešan. U izvanjskom svijetu nije sve jasno. Naposljetku senzacionizam ne prihvaća fundamentalnu teoriju klasicizma – da se uplitanje temperamenta umjetnika mora svesti na minimum. On tumači estetičko načelo u osnovi ove afirmacije, koje se u toj afirmaciji pobija na drugi način, na način koji treba protumačiti. Umjetnik tumači pomoću svog temperamenta, ne s onim što je posebno u tom temperamentu, nego s onim što je opće ili poopćivo u tom temperamentu. A ovo je drugačije od uklanjanja u što većoj mjeri faktora temperamenta, a to uporni klasični ljudi žele ili tome teže; s druge strane, umjetnik mora što više istaknuti faktor temperamenta (ali u nekim temama više, a u nekim manje), ako ne koristi nepoopćive[13] strane tog faktora.
Senzacionizam odbacuje osnovnu teoriju romantizma o "trenutku nadahnuća". On ne vjeruje da umjetničko djelo treba brzo stvarati, u jednom potezu, ako umjetnik nije stekao (kao što su neki zaista stekli) disciplinu duha na način da je umjetničko djelo rođeno u svojoj konstrukciji.
Senzacionizam odbacuje osnovnu teoriju romantizma o "trenutku nadahnuća". On ne vjeruje da umjetničko djelo treba brzo stvarati, u jednom potezu, ako umjetnik nije stekao (kao što su neki zaista stekli) disciplinu duha na način da je umjetničko djelo rođeno u svojoj konstrukciji.
Od simbolizma odbacuje isključivo zanimanje za isprazno, isključivo lirsko stajalište i općenito podređivanje inteligencije emociji, a to je ustvari tipično za ovaj estetički sustav.
Od klasicizma prihvaća konstrukciju, intelektualni interes.
Od romantizma prihvaća slikovni interes, blagonaklon, sintetički senzibilitet za stvari.
Od simbolizma prihvaća muzički interes, analitičku senzibilnost, prihvaća dubinske analize duševnih stanja, ali ih želi intelektualizirati.
Senzacionizam prije svega afirmira načelo prvenstva osjećaja – da je osjećaj naša jedina realnost.
Nakon toga se senzacionizam udaljava i govori o dvije vrste senzacija koje možemo imati – senzacije koje navodno dolaze izvana i senzacije koje navodno dolaze iznutra. On uviđa da postoji treći poredak senzacija, koje nastaju u mentalnom radu – senzacije apstrakcija.
Senzacionizam pita koji je cilj umjetnosti i uviđa da se ne može posvetiti ni organizaciji izvanjskih senzacija, jer je to cilj znanosti, ni organizaciji senzacija koje dolaze iznutra, jer je to cilj filozofije, već onda organizaciji senzacija apstraktnog. Umjetnost je pokušaj stvaranja realnosti koja je potpuno drugačija od one koju nam sugeriraju navodno izvanjske senzacije i navodno unutrašnje senzacije.
Ali umjetnost mora poštivati uvjete realnosti (dakle, mora proizvoditi stvari koje, koliko je god moguće, izgledaju konkretno, jer, pošto je umjetnost stvaranje, ona mora pokušati proizvesti, koliko je god moguće, dojam koji se poklapa s onim koji proizvode izvanjske stvari). Umjetnost također mora poštivati uvjete emocija, jer mora proizvesti dojam koji proizvode samo unutrašnji osjećaji, a to je pobuđivati, bez navođenja na djelovanje, snovite osjećaje, a ovdje ćemo jasno reći, da su to u unutrašnji osjećaji u najčišćem stanju.
Umjetnost, zbog toga što mora objediniti sve tri kvalitete Apstrakcije, Realnosti i Emocije, ne može odbaciti svijest o sebi kao apstraktnoj konkretizaciji emocije (emotivnoj konkretizaciji apstrakcije).
Dakle, tema umjetnosti nije ni realnost (ustvari realnost ne postoji nego samo umjetno usklađene senzacije) ni emocija (ustvari ne postoje stvarne emocije nego samo senzacije o emocijama) već apstrakcija. Ne čista apstrakcija, koja stvara metafiziku, već kreativna apstrakcija, apstrakcija u pokretu. Dok je filozofija statična, umjetnost je dinamična; to je ustvari jedina razlika između umjetnosti i filozofije.
Za mene je apstraktna konkretizacija emocije, emocija koja se mora doimati kao realnost kako bi uopće bila važna, ali ne konkretna realnost, već apstraktna realnost. Zbog toga smatram da slikarstvo, kiparstvo i arhitektura, koji žele ostvariti emociju u konkretnom, nisu umjetnost. Postoje samo tri umjetnosti: metafizika (koja je umjetnost), književnost i muzika. A možda čak i muzika...
3 – Metafizička načela senzacionizma
[20 – 103, 104]
Senzacionizam:
1.
Ne postoji ništa, nikakva realnost, osim senzacija. Ideje su senzacije, ali o stvarima koje nisu smještene u prostoru, a katkad čak ni u vremenu. Logika, mjesto za ideje, je druga vrsta prostora.
Snovi su senzacije koje imaju samo dvije dimenzije. Ideje su senzacije sa samo jednom dimenzijom. Linija je ideja.
Svaka senzacija (čvrste stvari) je čvrsto tijelo ograničeno ravnima, koji su unutrašnje slike (prirode snova – dvodimenzionalne), a ograničene su linijama (koje su ideje, sa samo jednom dimenzijom). Senzacionizam nastoji, razmatrajući ovu realnu realnost, u umjetnosti uvidjeti rastvaranje realnosti na njene fizičko geometrijske elemente.
Cilj je umjetnosti naprosto povećati čovjekovu samosvijest. Njen je kriterij opća (ili polu-opća) prihvaćenost, prije ili kasnije, jer je to dokaz da želi povećati samosvijest kod ljudi.
Što više rastvaramo i analiziramo fizičke elemente naših senzacija, sve više povećavamo svoju samosvijest. Dakle, umjetnost je dužna da bude sve više svjesna. U klasično doba, umjetnost je razvila svijest na razini trodimenzionalne senzacije – dakle, umjetnost je primijenjena u savršenom i jasnom viđenju realnosti koja se smatrala čvrstom. Otud grčko mentalno stajalište, koje je nama vrlo strano, s kojim se koncepcije kao što je ona o kugli uvode u najapstraktnije apstrakcije, kao kod Parmenida, koji idealističkoj koncepciji vrlo apstraktnog univerzuma ipak prihvaća njegov opis kao kugle.
Post-kršćanska umjetnost uvijek je radila na stvaranju dvodimenzionalne umjetnosti.
Moramo stvoriti jednodimenzionalnu umjetnost.
To se doima kao sužavanje umjetnosti, a u određenoj mjeri i jest.
Kubizam, futurizam i njima slične škole su pogrešne primjene intuicija koje su suštinski ispravne. Greška je u činjenici da one pokušavaju riješiti problem koji zamjećuju na linijama trodimenzionalne umjetnosti; njihova je fundamentalna greška u tome da senzaciju pripisuju izvanjskoj realnosti, koju ona zaista ima, ali ne u smislu u koji vjeruju futuristi i drugi. Futuristi su nešto apsurdno, kao Grci koji žele biti moderni i analitični.
2.
Koji proces treba usvojiti da se realizira senzacionizam?
Postoji ih nekoliko – barem su tri definirana:
(1) intersekcionizam: senzacionizam koji razmatra činjenicu da je svaka senzacija ustvari nekoliko senzacija koje su zajedno pomiješane;
(2) [...][14]
(3) [...][15]
Kako ova tri procesa realiziraju senzacionizam? Intersekcionizam ga realizira u pokušaju da shvati iskrivljenje koje sve kubične senzacije trpe zbog iskrivljenja svojih ravni. Svaka kocka ima šest strana: tri strane, sa senzacionističkog stajališta, su senzacija o izvanjskom predmetu kao predmetu, qua predmetu; senzacija o izvanjskom predmetu kao senzaciji; objektivne ideje povezane s ovom senzacijom predmeta; subjektivne ideje povezane s ovom senzacijom – tj. "stanje uma" u kojem je predmet viđen u vremenu; temperament i temeljno individualno mentalno stajalište promatrača; apstraktna svijest iza ovog individualnog temperamenta.
4 – Sadržaji senzacija
[20 – 102]
Senzacionizam:
Sadržaji svake senzacije:
a) Senzacije unutrašnjeg univerzuma.
b) Senzacije predmeta doživljenog u vremenu.
c) Objektivne ideje povezane s njima.
d) Subjektivne ideje povezane s njima (stanje uma u tom vremenu).
e) Temperament i mentalna pristranost onoga koji doživljava.
f) Apstraktni fenomeni svijesti.
Dakle, svaka je senzacija kocka, koja se može razmatrati kao da je postavljena na stranu koja predstavlja F, a njena gornja strana predstavlja A. Druge su strane, naravno, B, C, D i E.
Sada se ova kocka može gledati na tri načina:
samo s jedne strane, pa se nijedna druga ne vidi;
s jednom stranom na kvadratu koji se drži ispred očiju, pa se vide dvije strane kocke;
s jednim kutom ispred očiju, pa se vide tri strane;
S objektivnog gledišta, kocka senzacija sastoji se od:
Ideja = linija
Slika = ravni
Slika (unutrašnjih) = ravni
Slike predmeta = čvrsta tijela
Sagledana na ovaj način, kocka senzacija svodi se na kvadrat, pa će ideje biti osnova umjetnosti, i slike predmeta kao metalne slike. Ovo je klasična umjetnost, koja suprotno usvojenom mišljenju, ne ide izravno u prirodu, već u njenu metalnu sliku.
[...][16]
5 – Senzacionizam kao umjetnički pokret
[88-11][17]
Osjećati je stvarati. Djelovati je samo uništavati. Shvatiti je samo obmanuti sebe.
Osjetiti, kao u pasivnom činu, je biti aktivan, jer to znači osvijestiti osjećaj. Osvijestiti osjećaj je udaljiti se od osjećaja.
Objektivni univerzum je istodobno halucinacija osjetila, apstraktni prosjek iluzije.
Jedinstvena realnost koja jest je da svijet realnosti nema (nikakvo) značenje.
Djelovati je umiješati se u opću iluziju, narušiti poredak univerzuma.
Dinamika je obustava statike. Pokretno je ono što se ne kreće. Subjekt je objekt sebe, a ovo nije točno.
Vidjeti jednu stvar i zamisliti jednu vidljivu stvar su identični fenomeni. Njihova je jedina razlika prostorni smještaj vizualizirane slike. Izvanjski svijet je halucinacija u općoj, prosječnoj kreaciji zbrojenih imaginacija.
Jedina prava realnost je senzacija. Jedina apsolutna realnost je razlika između senzacije i osjećaja.
[88-12][18]
1. Senzacija je bitna realnost.
2. Umjetnost je personalizacija senzacije, dakle, subtrakcija[19]senzacije je biti s drugima.
3. Prvo pravilo: osjetiti sve na svaki način. Ukinuti dogmu o osobnosti: svatko od nas mora biti mnogi. Umjetnost je jedinka koja teži da postane univerzum. Univerzum je zamišljena stvar; umjetničko djelo je proizvod imaginacije. Umjetničko djelo univerzumu dodaje četvrtu dimenziju suvišnosti. (??????)
4. Drugo pravilo: ukinuti dogmu objektivnosti. Umjetničko djelo je pokušaj da se dokaže da univerzum nije realan.
5. Treće pravilo: ukinuti dogmu dinamičnosti. Umjetničko djelo ima za cilj postaviti ono što je prolazno samo u pojavnosti.
6. Ovu su tri načela senzacionizma shvaćenog samo kao umjetnost.
7. Shvaćen kao metafizika, senzacionizam ima za cilj ne shvatiti univerzum. Realnost je činjenica da se stvari ne mogu shvatiti. Shvatiti ih je pogrešno ih shvatiti.
[20 – 107][20]
1. Osnova svih umjetnosti je senzacija.
2. Kako bi se prešlo od puke besmislene emocije na umjetničku emociju, ili onu koja bi mogla postati umjetnička, ova se senzacija mora intelektualizirati. Intelektualizirana senzacija prati dva povezana procesa: prvi je svijest o toj senzaciji i da činjenica o postojanju svijesti o senzaciji transformira ono u senzaciji što je i dalje drugačiji poredak; nakon toga ovo je svijest o toj senzaciji, dakle: nakon što je pojmljena po sebi – a to stvara umjetničku emociju – senzacija se zatim poima kao intelektualizirana, a to joj daje moć da bude izražena.
Dakle, imamo:
Čistu senzaciju, kao takvu:
Svijest o senzaciji, koja toj senzaciji daje vrijednost i, stoga, umjetnički pečat;
Svijest o ovoj svijesti o senzaciji, koja onda stvara intelektualizaciju intelektualizacije, dakle moć izražavanja.
3. Sada je svaka senzacija složena, dakle svaka je senzacija sklopljena od jednog jednostavnog elementa od kojeg se čini da se sastoji. Sklopljena je od ovih elemenata: (a) senzacije doživljenog predmeta; (b) prisjećanja analognih predmeta ili drugih koji se nužno ili spontano prikače toj senzaciju; (c) neodređenog osjećaja o stanju duše u kojem se ta senzacija doživljava; (d) primitivne senzacije o osobnosti osobe koja doživljava. Najjednostavnija senzacija sadržava, na nesenzibilan način, sve ove elemente.
4. Stoga, kad senzacija postaje intelektualizirana, ona postaje rastvorena. Jer što je intelektualizirana senzacija? Jedno od ove tri stvari. (a) senzacija rastvorena u nagonskoj ili izravnoj analizi njenih sastavnica; (b) senzacija koja se svjesno dodaje drugim elementima koji u njoj ne postoje, pa čak ni neprimjetno; (c) senzacija koja se namjerno iskrivljuje kako bi se od nje dobio željeni učinak, koji primarno ne postoji. To su tri mogućnosti za intelektualizaciju senzacije.
[88 – 14][21]
Sve su senzacije dobre, ako ih se ne pokuša svesti na djelovanje. Čin je senzacija koja se odbacila.
Djeluj iznutra, beri rukama duha cvijeće samo na rubu života.
Oduprijeti se mentalnom ropstvu koji predstavlja povezivanje ideja. Učiti kako ne povezivati ideje, kako razbiti dušu na komadiće. Znati kako dobiti simultanost senzacija, kako rasprostrti duh u njemu samom, difuzan i rasprostrt.
Mi imamo veliku dinamičku ravnodušnost prema društvenom i političkom životu. Koliko smo god postali zainteresirani za te stvari, one nas jedino zanimaju kako bismo povrh njih shvatili prolazne teorije, neizražene hipoteze.
S engleskog preveo Miloš Đurđević
Štampano u časopisu TVRĐA, 1-2/2018.
[1] Fernando Pessoa, Selected Prose of Fernando Pessoa (priredio i preveo Richard Zenith), New York, Grover Press, 2001, s. 4-5.
[2] Ibid, s. 254.
[3] Ibid.
[4] Fernando Pessoa, Pjesnička i prozna djela, sv. III, Porto: Lello & Irmãos – Editores [na portugalskom]. s.106. (Snosimo odgovornost za sve prijevode.)
[5] Pessoini tekstovi o senzacionizmu (preveo Nuno Ribero), s. 20-105, 106.
[6] Pessoa, F., Senzacionizam i drugi izmi, Lisabon, INCM, 2009 [na portugalskom], s. 184.
[7] Ibid.
[8] Pessoini tekstovi o senzacionizmu (preveo Nuno Ribero), s. 20-114, 115.
[9] U transkripciji izvornih tekstova, konzultirali smo knjigu koju je priredio Jeronimo Pizarro: Fernando Pessoa (2009) Senzacionizam i drugi izmi, Lisabon, INCM [na portugalskom: Sensacionismo e outros -ismos]. A ipak smo u potpunosti odgovorni za rješenja u tekstu, kao i prijevode.
[10] Oda koju Pessoa spominje je "Oda nagovještajima besmrtnosti".
[11] Praznina u izvorniku.
[12] Razmak u izvorno natipkanom tekstu. Namjerno ostavljena praznina u izvorniku.
[13] Ovo je prijevod portugalske riječi "inuniversalizável" koja se poklapa sa negacijom riječi "universalizable" [poopćivo. Prev.]. Stoga smo nastojali reproducirati značenje ove portugalske riječi korištenjem prefiksa "un" ispred "universalizable".
[14] Razmak u izvorno natipkanom tekstu.
[15] Razmak u izvorno natipkanom tekstu.
[16] Zbog nepotpunosti, ispustili smo posljednju rečenicu na toj stranici: "Sagledana na 2. način, kocka senzacija se svodi."
[17] Izvorno na portugalskom.
[18] Izvorno na portugalskom.
[19] "Subtrakcija" ("substracção", na portugalskom) je neologizam koji je Fernando Pessoa izveo iz riječi "substratum". Ova riječ za Pessou označava "uspostavljanje temelja za senzaciju". Dakle, u ovom tekstu, biti senzacija je postojati s drugim senzacijama.
[20] Izvorno na portugalskom.
[21] Izvorno na portugalskom.