Lutao sam Palestinom tražeći biljku koju Talmud naziva samtra. Nisam je našao. Ime joj ne zaboravljam. Ona je, čini se, vrlo rijetka. Stari rabini kažu da nije iščeznula. U nju se još može samo vjerovati. Želio sam također pronaći «ružu Jerihona». Arapi je zovu zahrat ariha. Najčešće je neprimjetna. Sunce je sasuši, vjetar zamete - pustinja je izlaže i suncu i vjetru, spašava i od jednog i od drugog. Jerihonska se ruža pretvori u mrvu nalik na uginula kukca. Tako preživi unatoč svemu, ponekad i desetak godina. Beduini je prepoznaju među zrncima pijeska, pokupe je i sačuvaju. Bez njih je nikad ne bih ni vidio. Kad se napokon ta ruža - ono što ostane od nje - nađe u blizinu vode, nadoji se i nabubri. Postane jedra i puna, nalik na skrovitu draž tamnoputih ljepotica Eritreje. Ruža Jerihona i njezino lutanje dokazuju da je nomadstvo u samoj naravi, da nije jedino tlapnja Mediterana.
Neobjavljene dopune Mediteranskom brevijaru, Zarez, broj 78, Zagreb, 2002.
Neobjavljene dopune Mediteranskom brevijaru, Zarez, broj 78, Zagreb, 2002.