PREKO CRTE - Martinu Heideggeru za šezdeseti rođendan

─── Ernst Jünger

1.

U uvodnim rečenicama Volje za moć (Wille zur Macht) Nietzsche sebe sama označuje kao „prvog savršenog nihilista Europe, no koji je nihilizam sam već u sebi proživio do kraja – koji ga ima iza sebe, ispod sebe, izvan sebe.“

Tik potom slijedi napomena da se u njegovu radu već naviješta neki protupokret koji će „u nekom prišašću“ (in irgendeiner Zukunft) zasjeniti taj savršeni nihilizam, iako ga nužno pretpostavlja.

Premda je od koncepcije tih misli minulo više od šezdeset godišta, one na nas još uvijek djeluju uzbuđujuće, kao stavovi koji se bave našim usudom. U međuvremenu su se ispunili sadržajem, proživljenim životom, djelima i bolovima. Duhovna se avantura potvrdila i opetovala u zbiljnosti.

Osvrnemo li se s našeg dostignutog stajališta na taj iskaz, čini se da se u njemu izražava optimizam koji manjka kasnijim promatračima. Nihilizam se dakle ne smatra krajem, nego, naprotiv, fazom duhovnog procesa koji ga obuhvaća, onako kako su je ne samo kultura u svom povijesnom tijeku nego i pojedinac u svojoj osobnoj egzistenciji kadri u sebi prevladati i riješiti ili možda prerasti kao kakovu brazgotinu.

Tu povoljnu prognozu, kao što je rečeno, ne dijele kasniji promatrači. Blizina čini masive jasnijim samo u potankostima, ali ne u opsegu. Usto dolazi do toga da u okviru posvemašnjeg razvića aktivnog nihilizma prednja strana propasti biva odveć snažnom da bi još ostavila prostora razmišljanjima što prevladavaju svijet užasa. Vladaju vatra, teror, strasti, premda samo stanovito vrijeme. Naravski, duh nije kadar u djelokrugu katastrofe obaviti taj uvid; u njemu jedva jedvice ima utješnosti.

Što bi Trojancu, u času u kojemu se ruše Ilionove palače, moglo reći da će Eneja zasnovati novo kraljevstvo? S ovu ili onu stranu katastrofa pogled se može upravljati na prišašće (Zukunft) i može umovati o putovima što vode prema njemu – no njihovim virovima kraljuje susretno očekivanje (Gegenwart).

2.

Dvadeset godina prije, Dostojevski je završio rukopis Raskoljnikova što ga je 1866. dao objaviti u Ruskom vjesniku. S pravom se to ostvarenje odavna smatralo drugim velikim vrelom za upoznavanje nihilizma. Objekt je razmatranja posvema jednak kao u Volji za moć; različita je, naprotiv, perspektiva motrenja. Oko Nijemca usredotočuje se na duhovno-konstruktivne mjere, a njegov pogled prati osjećaj drskosti, više pustolovine. Rusa, naprotiv, zanimaju moralne i teološke sadržine. Nietzsche ga spominje letimice i možda je poznavao samo dijelove njegova djela za koje mu je prikovalo pozornost, ponajprije, psihološko, to jest: zanatsko umjeteonstvo (Meisterschaft).

Obojica su autora različno dovođeni u usporednicu s Napoleonom. To se najtemeljitije dogodilo u jednom posebnom radu Waltera Schubarta. Poredbu je tu lako razumjeti, budući da i u Volji za moći u Raskoljnikovu ukazivanje na Napoleona igra značajnu ulogu. Velika individua, oslobođena zadnjih okova osamnaestog stoljeća, tu se zamjećuje s njezine svijetle, a tamo s njezine tamne strane – tu u uživanju nove moći što pritječe poput bujice, tamo u patnji koja je s tom moći nerazlučivo povezana. Oba se postupka, kao pozitivan i negativan otisak, dopunjuju za predodžbu duhovne realnosti.

Kao najugodnije znamenje može se protumačiti da se oba autora slažu u prognozi. Ta je i kod Dostojevskog optimistička. Nihilizam ne smatra zadnjom, smrtnom fazom. Naprotiv, smatra ga ljekovitim, i to tako što bol liječi. Usud Raskoljnikova kao model predviđa veliku preobrazbu u kojoj će sudjelovati milijuni ljudi. I tu se ima dojam da se nihilizam poima kao nužna faza u okviru nekog na određene ciljeve upravljena pokreta.

3.

Pitanje koje je točke taj pokret u međuvremenu dostigao, nameće se zato odmah pri svakom ocjenjivanju položaja, u svim razgovorima i monolozima što se bave prišašćem. Ma kako bio formuliran i ma kako bio potkrijepljen, odgovor će dakako vazda biti prijeporan. Razlog je u tomu što on manje ovisi o stanju stvari nego o životnom ugođaju i životnom izgledu uopće. To ga opet, na drukčiji i uvjerljiviji način, čini poučnim.

Doduše, optimizam ili također pesimizam takva odgovora poziva se na dokaze, ali se ne zasniva na njima. Posrijedi su različni rangovi; snagu uvjerljivosti optimizmu dodjeljuje dubina, a dokazu jasnoća. Optimizam može dostići slojeve u kojima prišašće drijema i biva oplođenim. U tom se slučaju susreće kao znanje što seže dublje od snage činjenica – štoviše, koje činjenice može stvoriti. Njegovo je težište prije u značaju nego u svijetu. Tako fundiran optimizam treba cijeniti po sebi, ukoliko njegova nositelja moraju naravno oživjeti volja, nada, pa i izgled, kako bi postojao u mijeni povijesti i njezinih pogibelji. U tomu je puno sadržano.

4.

Protivnošću tom optimizmu ne treba smatrati pesimizam. Katastrofa je okružena pesimističkim, napose kulturno-pesimističkim strujama. Pesimizam se, kao kod Burckhardta, može očitovati kao gađenje prema onome što vidimo da se približava – tada se oči okreću ljepšim, iako prošlim slikama. Tada postoje preokreti prema optimizmu, kao, recimo, kod Bernanosa – svjetlost zasija kada se posvema smrači. Upravo apsolutna nadmoć neprijatelja govori protiv njega. Naposljetku, postoji pesimizam koji, premda zna da je razina opala, veličinu drži mogućom i na novoj razini i napose cijeni ustrajavanje, stajanje na mrtvoj straži. U tomu je Spenglerova zasluga.

Protivnost optimizmu jest, naprotiv, defetizam, koji je danas neobično rasprostranjen. Nemamo više ništa za protustaviti onome što vidimo da dohodi, ni u vrijednostima ni u nutarnjoj snazi. U takovom ugođaju panika ne nailazi na nikakav otpor; širi se poput kakvog vira. Čini se da se zlobnost neprijatelja, užas sredstva, povećava u istoj mjeri u kojoj čovjeku raste slaboća. Naposljetku ga okružuje teror kao neki element. U takovu ga stanju ukroti već nihilistička glasina, pripremi ga za propast. Strah obuzima s gramzivošću užasno, bezmjerno ga uvećavajući, neprestance je u lovu na nj.

„Jesi li od Holofernesa opetovano čuo neku novu grozotu?“, pita u Hebbelovoj Juditi građanin drugog građanina pri pozdravu. Taj komad, uopće, izvrsno pogađa ugođaj nihilističke glasine koja se vezuje na figure užasa, poput Nabukodonosora, i njihove metode. O Holofernesu se kaže da misli da je milostiv kad mu je žeravica jednog te istog grada dostatna za čišćenje mača i spravljanje večere: „Sreća je što zidine i vrata nemaju oči! Srušili bi se od straha kada bi mogli vidjeti sve te grozote.“

To onda izazivlje hybris (osionost, prim. prev.) vlastodržaca. Za sve vlasti koje hoće raširiti užase, nihilistička je glasina najsnažnije propagandno sredstvo. To ne vrijedi manje za teror upravljen prema unutra, nego za onaj upravljen prema vani. Prvom je ponajprije važno proklamirati nadmoć koju društvo ima nad pojedincem. On se treba jednom moralno osvijestiti: „Narod je sve; ti nisi ništa!“ i da ujedno duhu vazda bude prisutno kao fizička prijetnja, kao prostorno i vremenski neprekidna blizina pljačke i likvidacije. U takovom stanju strah postiže još više negoli nasilje; glasine su vrednije od činjenica. Neodređeno djeluje s više prijetnje. Iz toga se razloga aparatura užasa rado skriva, a njezina boravišta premještaju u pustopoljine.

Izvanjskim se terorom države ugrožavaju obostrano; njima je važan gorgonski učinak, onaj kobni bljesak što zrači iz oružja kada se prikaže iz daljine – štoviše, kada se pusti samo navijestiti. I tu se računa na strah koji se treba povećati do apokaliptičnih vizija. Protivnika hoće uvjeriti da su sposobni upriličiti propast svijeta. Kao prvi primjer vrijedi propaganda što je prethodila ispaljivanju letećih bombi na Englesku i koja je nalikovala mračnom navještaju kozmičke katastrofe.

U međuvremenu su metode pojačane, kako po opsegu tako i po rafiniranosti. Trebaju pokazati da se ima neograničena potencija i da se neće prezati da se ona u borbi razuzda. U tom se nadmetanju teži sjedinjenju fizičke i ideološke nadmoći koja granice treba sjajem daleko nadmašiti, čak i ako akcije nisu u tijeku. One su jedva poželjne – u takovom stanju ratovi mogu nalikovati prometnim nesrećama ponajvećeg opsega što ih svatko nastoji izbjeći. Tomu usuprot, mogući su i slučajevi u kojima se jedan od partnera ne pokazuje više doraslim napetosti i svojemu se sklopu razlama i bez primjene izvanjske sile. Za takova su djelovanja napose pogodne one faze koje su označene kao rat živaca. Jedan takav slom, kako ga je recimo opisao Sartre u Le Sursis (Odgoda), vazda će pretpostavljati zbroj pojedinačnih slučajeva. Država biva šupljom ne samo u svojim vođama nego, ponajprije, u svojim anonimnim slojevima. Pojedinac biva uvučen u prokletstvo nihilističke napetosti i povinuje se. Zato je svakako vrijedno istražiti kakovo mu se ponašanje može preporučiti u takovu iskušenju. Njegova je duša, naravno, istinski forum ovoga svijeta; i njegova je odluka važnija od odluke diktatorâ i vlastodržaca. Njezinom je pretpostavkom.

5.

No prije nego što se okrenemo toj zadaći, bit će primjereno nekoliko prethodnih dijagnostičkih napomena. Pojam nihilizma se danas ubraja samo u nerazjašnjenje i prijeporne. Rabi se i polemički. Nihilizam se pak mora nasluti kao velika sudba, kao osnovna moć, utjecaju koje nitko ne može izbjeći.

S tim općim značajem nihilizma tijesno je u svezi to što je dodir apsoluta postao nemoguć ako hoće apstrahirati od žrtve. Tu nema svetaca. Nema ni savršene umjetnine. Isto tako, premda ne vlada oskudica u planovima, nema ni najvišeg mišljenja poretka; manjka i kneževska pojava (fürstliche Erscheinung) čovjeka. I u području morala može se prepoznati onaj provizorij koji smo u Radnikuoznačili kao radionički značaj. Moralno smo upućeni ili na prošlo ili na nevidljivo, ono što biva (Werdendes). U tomu je konflikt, a napose pomutnja pravnih govora.

Dobra definicija nihilizma mogla bi se prispodobiti s iznašašćem uzročnika raka. Ne bi značilo izlječenje, ali bi svakako značilo njegovu pretpostavku, ako ljudi uopće u tome sudjeluju. Posrijedi je izvjesno proces koji daleko prekoračuje povijest.

Konsultiramo li obojicu na početku uvedenih majstora, tada ćemo kod Nietzschea pronaći shvaćanje da je nihilizam izražaj obezvrjeđenja najviših vrijednosti. Kao stanje on ga naziva normalnim, kao međustanje patološkim – to je dobro razlikovanje koje znači da se čovjek u njemu može ponašati primjereno glede njegove aktualnosti. Glede prošlosti i  budućnosti, to nije slučaj; tu se nameće besmisleno i beznadno. Propast vrijednosti jest ponajprije propast kršćanskih vrijednosti; korespondira s nesposobnošću stvaranja ili makar koncipiranja viših tipova i ulijeva se u pesimizam. Taj se razvija u nihilizam, budući da se hijerarhija, najprije razočarana, promatra s mržnjom i odbacuje. Preostaju samo usmjerujuće, dakle kritičke vrijednosti: slabi se o njih razbijaju, snažniji razaraju ono što se ne razbije, a najsnažniji prevladavaju usmjerujuće vrijednosti i prodiru dalje. Nihilizam može biti isto tako znamenje slaboće kao i snage. Veliki rast donosi sa sobom neizmjerno odronjavanje i nestajanje, a s tog aspekta, pojavljivanje nihilizma kao najekstremnijeg oblika pesimizma, može biti povoljnim znamenjem.

Kod Dostojevskog, nihilizam biva učinkovit u pojedinčevoj izolaciji, u njegovu istupanju iz zajednice koja je, u biti, općina (Gemeinde). Aktivni se nihilizam priprema poput erupcije, tako u tjednima što ih Raskoljnikov samotnički provodi u svojoj sobi nalik mrtvačkom kovčegu. Vodi prirastu fizičke i duhovne moći na račun spasenja. Može se uliti u jezovito odumiranje, kako se u Idiotuopisuje studenta Hipolita. Može se okončati i samoubojstvom, kako se događa sa Smerdjakovom u Braći Karamazov, sa Stavroginom u Zlim dusima ili sa Svidrigajlovom u Zločinu i kazni, i kako se treba bojati da će nastupiti kod Ivana Karamazova i mnogih drugih. U najboljem će slučaju voditi izlječenju nakon što se javnim priznanjem krivnje ponovno stupi u općinu. Pročišćenjem u infernu ili u „mrtvačnici“ može se potom osvojiti viši stupanj nego što je postojao prije stupanja u nihilizam.

Ne može se ne spoznati da su obje koncepcije srodne. Napreduju u tri jednake faze: od dvojbe prema pesimizmu, odatle prema akcijama u prostoru lišenom vrijednosti i Boga, i potom prema novim ispunjenjima. To zacijelo omogućuje zaključiti da biva viđena jedna te ista zbilja, premda s vrlo udaljenih točaka.

6.

Teškoća da se definira nihilizam počiva u tome što je duhu nemoguće steći predodžbu o ništini (Nichts). Približava se zoni u kojoj iščezavaju kako zamjedba tako i spoznaja: oba velika sredstva na koja je upućen. O ništini se ne stvaraju ni slika ni pojam.

Otuda će se nihilizam i povezivati samo s pojasevima, s pred-terenima ništine, a nikada sa samom temeljnom moći (Grundmacht). Posvema slično, može se iskusiti umiranje, ali ne i smrt. Može se pak zamisliti i neposredan dodir s ništinom, ali tada posljedica mora biti neposredno uništenje kao da s apsoluta iskače iskra. Pokadšto se opisuje, recimo kod Malrauxa i Bernanosa, uglavnom u svezi s nenadanim samoubojstvom. Postoji izvjesnost egzistencije koja je postala nemogućom – tada je besmisleno produžavanje udaranja srca, krvotoka, sekrecije bubrega, kao na kakvu lešu otkucaji sata. Tada bi posljedica bila jezovito umiranje. Stavrogin to predviđa za svoj boravak u Švicarskoj i bira omču. Naslućuje već pogibelji što su povezane s očuvanjem gole sigurnosti.

Pojedinosti uništenja se književno ne samo opisuju nego i prikazuju. Ne samo da umjetnik bira za temu raspadanje, s njim se i identificira. Prodire u njegov govor, u njegove boje. To je razlika književnosti čistog gađenja prema naturalizmu, kod kojega, unatoč svim ružnim objektima, još uvijek vlada optimizam.

7.

Da bi se pridobila predodžba o nihilizmu, učinit će se dobro da se najprije izdvoje pojave koje se pokazuju u njegovu društvu ili u njegovoj pratnji i stoga se s njim rado spajaju. One su prije svega te koje toj riječi daju polemički smisao. U njih se ubrajaju tri velika područja bolesnog, zlog i kaotičnog (das Chaotische).

Počnimo s trećom; danas, nakon dobro stečenih iskustava, razlikovanje između nihilističkog i kaotičnog ne pada nam teško. Ono je ipak važno, jer postoji odluka između kaosa i ništine.

U međuvremenu se pokazalo da nihilizam može biti dobro usklađen s proširenim sustavima poredaka, štoviše, da to gdje biva aktivan i širi moć jest čak pravilo. Poredak je za njega povoljan supstrat; preinačuje ga za svoje ciljeve. Pretpostavlja se jedino da je poredak apstraktan i, prema tome, duhovni – tu ponajprije spada posve izgrađena država sa svojim službenicima i aparaturama, i to prije svega u času u kojem su se noseće ideje sa svojim nomosom i ethosom izgubile ili dospjele do propadanja, iako, možda, na površini nastavljaju živjeti s povećanom vidljivošću. Tada se vodi računa samo još o onomu što treba aktualizirati, a tom stanju odgovara jedna vrsta žurnalističke historiografije.

S tim je tijekom, u kojem država biva nihilističkim objektom, posvema tijesno u svezi pojavljivanje velegradskih masovnih partija koje nastupaju i racionalno i strasno. U slučaju uspjeha, mogu postati toliko nalik državi da je između njih teško načiniti razliku. Pobjednička vlast u građanskom ratu stvara organe koji korespondiraju s organima države, bilo radi infiltracije ili na način sisaljki. Naposljetku dolazi do srastanjâ.

Posvema je slično i s armijama koje za nihilističku akciju bivaju utoliko primjerenije što iz njih više iščezava stari nomosonako kako se poima kao tradicija. U istoj razmjeri moraju rasti čisti značaj poretka i značaj instrumenta, a time i mogućnost da se vojskom proizvoljno posluži svatko tko drži ruku na poluzi.

Budući da vojske vazda kriju u sebi starodrevne elemente, razviće će, tamo gdje one služe kao sredstvo preinake, biti manje silovitim. Tamo gdje se pojavljuju čak kao politički subjekt, dakle predočene generalima, izgledi na uspjeh bit će manje povoljni nego tamo gdje masovne partije gone stvari unaprijed. Sklonost da se puno starih osoba i vrijednosti preuzme u pokret ugrozit će akciju u njezinoj nihilističkoj oštrini. Mogla bi se postaviti maksima da u takovom stanju neki general mora biti posvema nadmoćan kao Cezar ili posvema beznačajan.

Za svako proizvoljno prevođenje i podređivanje ponajprije je primjeren tehnički poredak, premda upravo on tim podređivanjem mijenja snage kojima se služi pretvarajući ih u radnike. Izazivlje varku o potrebnoj mjeri praznine kojoj se može pridati svaki sadržaj. To vrijedi i za organizacije koje se lijepe na nj – udruženja, koncerne, zavode za zdravstveno osiguranje, sindikate i druge. Sve su primjerene za čisto funkcioniranje, ideal kojeg se vidi u tome da je potrebno „samo pritisnuti dugme“ ili „uključiti“. Zato se i bez prijelaza prilagođuju prividno oprečnim snagama. Marksizam je već rano u izgradnji kapitalističkih trustova i monopola vidio povoljan medij. S rastućim automatizmom vojske stječu perfekciju kukaca. Tada se nastavljaju boriti u položajima, održanje kojih bi ratno umijeće staroga stila smatralo zločinom. Tada pobjednik regrutira iz njih trupe s novim vojničkim obilježjima. Doduše, pouzdanost neće biti vrlo značajna, ali zato biva tananiji pritisak da se rabi znanost.

Posvema se slično vidi kako pojedinac utoliko prije podliježe prihvaćanju proizvoljnih sila što ga više ispunjaju elementi poretka. Znani su prigovori koji su upućivani protiv službenika, sudaca, generala, učitelja. Usmjeruju se protiv nekog prizora koji će se vazda vraćati čim dođe do revolucija. Ne mogu se, naravski, staleži prevoditi u čiste funkcije i pritom očekivati da će se njihov etos zadržati. Dužnosnikova se krepost sastoji u tome što funkcionira i dobro je da se o tome ni u mirnim vremenima ne stvaraju nikakve iluzije.

Neka to bude dostatno za navijestiti da nihilizam doista može biti u skladu s proširenim svjetovima poredaka, štoviše, da je, kako bi u velikoj mjeri postao aktivan, na njih upućen. Kaos će se objelodaniti tek tamo gdje nihilizam u nekoj od svojih konstelacija propadne. Čak je i u katastrofama poučno kako široko, štoviše, gotovo do zadnjega ostaju i elementi poretka. To zacijelo pokazuje da je nihilizmu poredak ne samo ugodan nego da pripada i njegovu stilu.

Kaos je dakle u najbolju ruku jedna konzekvenca nihilizma, čak ne i najgora. Presudno ostaje koliko je prave anarhije skriveno u kaosu i time još nesređene plodnosti. Nju treba poiskati u pojedincu i društvu, a ne u ruševinama na koje se država slama. Sentence u Zaratustriuperene protiv „aždaje države“ i, napose, ideja vječnog opetovanog došašća (die Idee der Ewigen Wiederkehr), jesu jasna ukazivanja na to da kod Nietzschea nihilizam nije prodro u dubinu. Anarhist će često imati odnos prema obilju i dobroti i u svojim dobrim tipovima prije biti nalik prvom nego zadnjem čovjeku; i nihilist će ga smjesta osloviti kao protivnika tamo gdje dođe do vlasti. U španjolskom je građanskom ratu postojala i jedna anarhistička grupa koju su podjednako progonili crveni i bijeli.

Kao razlika između kaosa i anarhije neka se tu shvati razlika neporetka (Unordnung) u nenaseljenom i u živom. Pustinja i prašuma bile bi forme. U tom smislu kaos za nihilista nije nužan; nije mjesto na koje je upućen. Još mu manje godi anarhija. Ometala bi strogi tijek u kojem se kreće. Vrijedi to i za opijenost. Čak i na mjestima na kojima nihilizam očituje svoje najjezivije crte, poput mjesta velikog fizičkog uništavanja, vladaju do kraja trijeznost, higijena i strogi poredak.

8.

Isto se tako oprezno mora primiti mišljenje da je nihilizam bolest. Pri ponekom promatranju će se prije naći da je s njim u svezi fizičko zdravlje – ponajprije tamo gdje snažno proklijava. Kod pasivnog nihilizma to će biti drukčije. Na tomu počiva dvostruka igra rastuće osjetljivosti i akcija koje se snažno povećavaju, igra što pokreće naše doba. Primarno se ne može tvrditi da nihilizam počiva na bolesti, pa čak ne ni na décadance, premda se oboje, zacijelo mogu sresti u izobilju.

Pri silnom učinku rada i volje što je aktivni nihilist ište od sebe, pri njegovu preziranju sućuti i bola, pri promjeni visokih i nižih temperatura kojoj se izlaže, i pri štovanju tijela i njegovih ovostranih snaga, na koje se kod njega većinom nailazi, može se pretpostaviti da mu je dodijeljeno dobro zdravlje. I doista, može se konstatirati da je posve dorastao mjeri učinka koju odmjeri sebi i drugima. U tomu nije nesličan jakobincu koji se može smatrati jednim od njegovih predšasnika.

Razumije se, osobito jest da takovi kiklopi i titani izlaze iz jednog svijeta u kojemu je oprez izvanredno porastao i u kojemu se čak i propuh želi izbjeći. Usred država blagostanja, s njihovim osiguranjima, zavodima za zdravstveno osiguranje, socijalnim staranjem i narkozom, vidi se pojava tipova čija se tjelesna koža, čini se, uštavljuje za uporabnu kožu i čiji je kostur izliven od željeza. Neka su to i komplementarne figure u smislu znanosti o bojama; zahtijeva ih opća živčana slaboća. Pita se za njihove škole, za njihove kalupe. Bit će vrlo različiti.

U prvom redu treba prepoznati kalup građanskog rata – život političkih nihilista i socijalnih revolucionara, zatvori i kaznionice.  Sibir. U to spadaju, isto tako, eksproprirani, lišeni dostojanstva, obeščašćeni, koji su umakli valovima terora, čistki i likvidacija. Tu se vide jedni, a tamo drugi kako trijumfiraju ili se također, kao u Španjolskoj, jedni s drugima mučno poravnavaju. Zajedničko svim tim susretima jest njihova posvemašnja nemilosrdnost. Protivnik se ne vidi više kao čovjek, on je izvan zakona.

Drugi izvor jesu materijalne bitke Prvoga svjetskog rata. Stvorile su potkovana čovjeka i s njim jedan novi stil djelovanja i jedan niz frontovskih pokreta prema kojima je naslijeđena politika stajala nemoćna. Može se predvidjeti da će Drugi svjetski rat, napose u Njemačkoj i Rusiji, donijeti slične tvorbe. U iskustvu, u poznavanju onih istočnih godina, uključivši i usud zarobljenika, skriva se još neistraženi kapital bola, istinske valute našega vremena.

Naposljetku, u tom je kontekstu važan navlastiti značaj rada koji se označuje kao šport. U njemu se ne samo objelodanjuje težnja da se učini normalnim visok stupanj fizičkog zdravlja nego i da se u rekordima ide do granica mogućih učinaka, pa čak i preko njih. U alpinizmu, kod letenja, kod preskakanja rovova, postoje zahtjevi koji nadmašuju ljudsko i svladavanje kojih zahtijeva automatizam kojem je prethodilo mrcvarenje. Takovi rekordi, opet, podižu normu. Taj se proces prenosi i na radionice; porađa one heroje rada koji dvadesetostruko svladavaju zadaću eksploatiranog radnika iz 1913. godine.   

Promatrano s te strane, tom razviću se ne mogu prebaciti bolest, décadence ili morbidezza. Prije se vidi pojavljivanje ljudi koji poput željeznih mašina idu svojim putem, bezosjećajni čak i tamo gdje ih katastrofa slama. Naravno, krajnje neuobičajen ostaje prizor u kojem se dodiruju pasivna i aktivna strujanja, dok plankton tone na dno, a morski se psi uzdižu – tu najnježniji impresionizam, tamo eksplozivne akcije, tu najfinije i bolno razumijevanje, tamo volja i prekomjerno širenje moći.

Cjelina se odigrava i književno, čak prvenstveno književno, i to jedinstvenije i preglednije no što suvremenik sluti. Velika tema od prije stotinu godina jest nihilizam, svejedno izlaže li se pasivno ili aktivno. Utoliko ona i nema nikakva posla s vrijednošću, daju li slabost ili snagu djelu svjetlosti: to su inačice u jednoj te istoj igri. Tako različiti autori poput Verlainea, Prousta, Traklea, Rilkea, i opet Lautréaumonta, Nietzschea, Rimbauda i Barrèsa, ipak imaju puno toga zajedničkoga. Djelo Josepha Conrada je svojevrsno zato što u njemu rezignacija i akcija drže ravnovjesje i tijesno su isprepletene. Bol je pak i tu i tamo, svakako i smjelost. Veliki rez leži u tome što se uništavanje najprije osjeća patnički. To često donosi zadnju ljepotu, kao u šumama prvi mraz, također jednu istančanost koja nije bila dana klasičnim vremenima. Potom se tema preokreće, prema otporu; postavlja se pitanje kako čovjek može postojati pred uništenjem u nihilističkom viru. To je preokret u kojem se nahodimo; to je stvar na srcu naše književnosti. To se može potkrijepiti brojnim imenima – kao da se istrgnu neka imena, imenima Wolfa, Faulknera, Malrauxa, T. E. Lawrencea, Renéa Quintona, Bernanosa, Hemingwaya, Saint-Exupéryja, Kafke, Spenglera, Benna, Montherlanta i Grahama Greena. Svima je njima zajedničko eksperimentalno, provizorno u držanju i poznavanju pogibeljnog stanja, velike prijetnje; to su dvije činjenice koje, prevladavajući govore, narode i carstva, određuju stil – jer da jedan postoji i da ne živi samo u tehnici, o tomu nema nikakve dvojbe.

Neka još bude naviješteno da u posvemašnje obuhvaćanje nekog doba pripada i poznavanje njegovih krajnjih krila, u ovom slučaju, dakle, kako pasivnog tako i aktivnog susreta s ništinom. Na tom dvostrukom zahvatu počiva učinak što ga je Nietzsche dosegao na duhove.

9.

Toliko o pojedincu glede zdravlja. Bi li kod naroda i rasa trebalo biti drukčije? Pitanje svakako treba zanijekati, jer će se jedva moći tvrditi da je nihilizam svojstven samo starim narodima. U njima živi jedna vrst skepse koja im je prije primjerena. U mladih i svježih plemena on će se, jednom prihvaćen, snažnije probiti. Primitivno, nerazlučeno, nekultivirano, obuhvaća moćnije negoli svijet obdaren poviješću, tradicijom i kritičkom moći. Takova će se područja teže i automatizirati. Primitivne snage, naprotiv, rastu kao iz vode. Otuda će se baš tamo naići na svojevrsnu vatrenost koja obuzimlje ne samo strojnu tehniku nego i nihilističku teoriju. Ta biva zamjenom za religiju. Profesorske teorije  dvadesetog stoljeća bivaju sakrosanktnim. Iz sigurnosnih razloga, današnjem se putniku preporučuje poznavanje stanja do kojeg je u pojedinim zemljama napredovalo prosvjetiteljstvo ili na kojem se održava.

Ima li se prilika izbliza promatrati neko nihilističko tijelo – nije potrebno pritom pomisliti čak ni na neku grupu dinamiterosaili neko udruženje mrtvačkih glava (Totenkopfverbände), nego, možda, na neko zborovanje liječnika, tehničara ili službenika u privredi koji se bave dotičnim pitanjima – onda će se zacijelo moći doći do nekih zamjedbi, ali jedva do zamjedbi o nekoj osobitoj bolećivosti.

Zacijelo i bolest raste. Na to već ukazuje bezbroj liječnika. Postoji nihilistička medicina, značajka koje leži u tome što neće liječiti, nego ide za drugim svrhama, i ta škola se širi. Odgovara joj pacijent koji želi ustrajavati u bolesti. Na drugoj strani, može se govoriti o specijalnom zdravlju koje pripada krugu nihilističkih pojava, o propagandističkoj svježini koja izaziva snažan dojam fizičke nesumnjivosti. Susreće se kod privilegiranih slojeva kao i u fazama konjunkture koje su povezane s komforom.

Nietzsche ima pravo u tome da je nihilizam normalno stanje, a da je patološki samo prispodobi li se s vrijednostima koje više nisu ili još nisu valjane. Kao normalno stanje, obuhvaća zdravo i bolesno na svoj navlastit način. Na drugom mjestu Nietzsche rabi sliku južine koja će izazvati da, tamo gdje se u svoje vrijeme nije još moglo ići, naskoro nitko više neće moći ići. Slika je dobra; u svojoj razornoj i prišašćem bremenitoj nasilnosti, nihilizam spominje na južni vjetar što dolazi s gorja. Posvema je sličan i učinak na sustave – jedni se paraliziraju, drugi bivaju živahni u svom dobrom zdravlju i svojoj duhovnosti. Znano je da se u nekim zemljama delikti blaže ocjenjuju ako su počinjeni pri južnom vjetrom.

10.

To nas vodi trećem razlikovanju, naime onom što ga treba napraviti između nihilizma i zla. Nije potrebno da se zlo u njemu pojavi – napose ne tamo gdje postoji sigurnost. Tamo gdje se stvari približuju katastrofi, zlo će biti tijesno spojeno s kaotičnim (das Chaotische). Tada se pojavljuje kao popratna okolnost, kao kada kazalište zahvati požar (Theaterbränden) ili kada brod tone (Schiffsuntergängen).

S druge strane, zamisao i programi nihilističkih akcija mogu se odlikovati dobrom namjerom i filantropijom. Često slijede, kao protuudarac na prve nerede, s tendencijom spašavanja, no ipak produžuju, zaoštravajući ih, započete procese. To potom vodi tomu da se na duge staza pravo i nepravo gotovo ne mogu razlikovati, i to tako da ih djelatelj (Handelnde) teže razlikuje negoli onaj koji pati.

Čak se kod velikih nedjela zlo jedva pojavljuje kao pobuda; morao bi doći neki zlobnik koji će iskoristiti nihilistički proces. Takove naravi prije donose objektivne smetnje. Indiferentnost vrijedi kao primjerenija. Manje je uznemiravajuće da ljudi s kriminalnom pretpoviješću postanu pogibeljni nego da u moralni automatizam stupe tipovi koji se vide na svakom uličnom uglu i iza svakog šaltera. To ukazuje na pad klime. Kad se vrijeme popravi, iste egzistencije se vide kako se mirno  vraćaju na uobičajeno mjesto. Nihilist nije zločinac u uobičajenom smislu, jer bi za to još morao postojati valjani poredak. Iz istog razloga pak zločin za njega i ne igra nikakvu ulogu; iz moralne veze prelazi u automatsku. Tamo gdje nihilizam postane normalno stanje, pojedincu preostaje samo još izbor između vrsta neprava. Usmjerujuće vrijednosti pak ne mogu doći s mjestâ  na kojima čovjek još nije uvučen u proces. Nova će plima, naprotiv, rasti polazeći od najnižih točaka.

Ako bi se nihilizam mogao nazvati navlastito zlim, tada bi dijagnoza bila povoljnija. Protiv zla postoje dokazani lijekovi. Više uznemiruje stapanje, čak posvemašnje brisanje dobra i zla, koje često izmiče i najoštrijem oku.

11.

Što to vrijeme uključuje od svoje najveće nade, neka ostane nedodirnuto. Ako je istinita Hölderlinova riječ, tada spasonosno mora silno narasti. U svojoj prvoj zraci izblijedit će besmisleno.

Tu nas, naprotiv, privlače učinci preokreta koji su, nezamijećeni od masa, prethodili. Tu se možda nahode znamenja za praktičnu uporabu posred nihilističkih strujanja. Posrijedi je dakle opisivanje simptomâ, a ne uzrokâ.

Pri tim simptomima pada na prvi pogled u oči glavna značajka koja se može označiti kao značajka redukcije. Po svojoj biti nihilistički svijet jest svijet koji je reduciran i koji se dalje reducira, kao što to nužno odgovara pokretu prema nultoj točki. Temeljni osjećaj koji u njemu vlada jest osjećaj redukcije i reduciranja. Protiv toga romantizam više nije dostatan, stvara samo odjek iščezle zbilje. Preobilje sahne; čovjek ćuti da je eksploatiran u raznovrsnim, a ne samo ekonomskim odnošajima.

Redukcija može biti prostorna, duhovna, duševna; može dotaknuti lijepo, istinito, gospodarstvo, zdravlje, politiku – samo će se vazda u posljetku primijetiti kao smanjivanje. To ne isključuje da je redukcija na duge staze povezana s rastućim razmahom moći (Machtenfaltung) i rastućom probojnošću (Durchschlagskraft). To ponajprije vidimo na pojednostavnjivanju znanstvene teorije. Odričući se dimenzija, isijeca prave crte. To vodi prema verižnim zaključcima, kako se to valjano može studirati, primjerice, na darvinizmu. Za nihilističko mišljenje karakteristično je i nagnuće da se svijet sa svojim zamršenim i mnogostrukim tendencijama svede na jedan imenitelj. Zahvat djeluje zapanjujuće, premda samo kratko vrijeme. On se uči, budući da je njegova dijalektika najbolje sredstvo demontiranja protivnika koji više nema pričuva. A potom i napadnuti prihvaća tu metodiku. Na tomu se zasniva duhovna oštrina reakcije. U stanovitim fazama nihilističkog razvića to sredstvo može postati nezaobilaznim; u osnovi, ostaje znamenjem redukcije.

12.

U ta znamenja se dalje ubraja iščezavanje čudesnog, a s njim nestaju ne samo forme poštivanja nego i čuđenje kao vrelo znanosti. Što se u takovom stanju naziva divljenjem, čuđenjem, to je ponajprije dojam cifre u svijetu prostora i brojeva. Tada će u svakom smjeru pasti u oči ono neizmjerno (das Unermeßliche) – pandan egzaktnoj i, konačno, na čisto umijeće mjerenja reduciranoj znanosti. Vrtoglavica pred kozmičkim bezdanom jest nihilistički aspekt. Može dostići uzvišenost, kao u Heureki E. A. Poea, ali će s njom vazda biti povezan jedan poseban i s ništinom povezan strah.

Već je Léon Bloy povećanje pokreta doveo u tijesnu korespondenciju sa strahom takve vrste. Iznašašće sve bržih strojeva svodi na volju za bijegom, na nekovrsni instinkt kojim čovjek naslućuje prijetnje od kojih se treba spasiti možda velikom žurbom od jednog do drugog dijela svijeta. Bilo bi to tada kopija, naličje volje za moć: zamjedba praznine pred tajfun. U svakom povećanju pokreta obavlja se redukcija. Posve slično kao bogata ležišta i slojevi u prirodi, i mirovanje biva smanjeno i posve prevedeno u pokret.

Kao znamenje koje je tomu srodno treba shvatiti sve veću sklonost prema specijalnom, odcjepljivanje i prevođenje u pojedinačno. Pada u oči i u duhovnim znanostima, gdje sinoptička obdarenost gotovo posvema nestaje, kao i viši zanat u svijetu rada. Specijalizacija ide dotle da pojedinac razvija samo jednu odvojenu ideju, čini samo jedan pokret rukom na pokretnoj traci. Ne manjkaju teorije koje uzročnik tog opadanja, onako kako se pojavljuje u osobama, ištu u toj specijalizaciji, no ipak, točno je posve oprečno, i zbog toga sredstva što se preporučuju ne sežu dostatno duboko.

Tom upojedinjenju (Vereinzelung), koje u znanostima i praksi izazivlje uznemirenje, ali i povećava optok, moralno odgovara odnos prema manjoj vrijednosti. Činjenica da se „obezvrjeđuju najviše vrijednosti“ vodi novim ubacivanjima u tako ispražnjenu religiju. Takovi se pokušaji mogu obavljati kako u crkvama, tako i u svakom drugom polju. Jedno reducirano ubacivanje otkriva se, recimo, tamo gdje se Bog poima kao „dobro“ ili gdje ideje odlaze u prazno.

Kao pod nekim nebom nižih bogova, dolazi do nepregledna broja nadomjesnih religija. Štoviše, može se reći da detronizacijom najviših vrijednosti sve i svašta stječe mogućnost kultnog osvjetljenja i osmišljavanja. U tu ulogu ne stupaju samo prirodne znanosti. Svjetonazori i sekte uspijevaju; vrijeme je to apostola bez naloga. Naposljetku i političke stranke dopuštaju da im pripadne apoteoza, i ono što služi njihovim doktrinama i njihovim promjenljivim ciljevima biva božanskim.

13.

Mogla bi se spomenuti još mnoga polja na kojima opadanje biva posvema jasno, kao recimo, polje umjetnosti ili erotičnog. Posrijedi je upravo proces koji napada cjelinu i naposljetku vodi krajnje oskudnim, sivim ili spaljenim krajobrazima. U najboljem slučaju niče kristalinizam. Ono što je u tomu svojstveno nije novovrsno (Neuartige). To je, naprotiv, ono što odavno obuhvaća svijet. Prvi put promatramo nihilizam kao stil.

Već je često u ljudskoj povijesti, bilo kod pojedinaca, bilo kod manjih ili većih cjelina, objelodanjivan pad besmrtnih hijerarhija sa svojim posljedicama. Tada su vazda na raspolaganju stajale goleme pričuve ili u elementarnom ili, također, u obrazovnom svijetu. Bilo je još divljeg zemljišta u obilju i cijele su kulture ostajale netaknutima. Danas opadanje – koje, razumije se, nije samo opadanje nego istodobno ubrzanje, pojednostavljivanje, potenciranost i nagon za neznanim ciljevima – obuzima cijeli svijet.

Promatra li se negativna strana redukcije, tada se kao njezino možda najznačajnije obilježje pojavljuje svođenje broja na cifru ili, također, simbola na gole odnošaje. To onda stvara dojam pustoši ispunjene prebiranjem po brojanicama koja se širi pod zvjezdanim nebom. Neprekidno biva važnijom mjerljivost svih odnošaja. Tomu se još dodaje blagoslov, premda se više ne vjeruje u preobrazbu. Tada se preobrazba drukčije tumači, čini razumljivijom.

Jedan raniji tip jest dandy; još raspolaže izvanjskim mjerilima kulture, smisao koje počinje nestajati. Tu spada prostitucija kao spolnost ogoljena od simbolâ. Tada se pridružuje ne samo ono što se može kupiti nego i mjerljivost. Najopširnija redukcija jest redukcija na čistu kauzalnost; u njezine podvrste ubraja se ekonomsko razmatranje povijesnog i socijalnog svijeta. Postupno se sva područja mogu svesti na taj imenitelj, čak i rezidencije koje su toliko oslobođene kauzalnosti, kao što je san.

Time dotičemo rušenje tabua koje u prvi mah užasava, iznenađuje, a svakako i razdražuje. Ono što je tako raskuženo stupa u razumljivo o sebi. U prvi mah je smjelost motorizirati mrtvačka kola, potom to biva ekonomskim faktom. Jedna tako mrtvačka knjiga kakovu je Evelyn Waugh napisala o pogrebnom poslu u Hollywoodu spada danas u zabavnu literaturu. Smjelost je vazda samo u počecima. U međuvremenu je obavljena neka vrsta kulminacije i sudjelovanje u velikom nihilističkom procesu lišila privlačnosti.

Na čemu se zasniva zlovolja (Mißstimung) koja, između ostalog, prijeti da će radikalnim strankama presjeći vodu i koja tako značajno razdvaja godine nakon 1945. i one nakon 1918? Razlog treba pretpostaviti u tome što smo u međuvremenu nultu točku prošli ne samo ideološki nego s bitnim sadržajem koji je u osnovi ideologije. To onda donosi nov smjer duha i zamjedbu novih fenomena.

14.

Jedva se može očekivati da se ti fenomeni pojave iznenađujući ili zasjenjujući. Prelaženje crte, pasaža nulte točke, dijeli prizor; naviješta sredinu, ali ne i kraj. Sigurnost je  još vrlo daleko. Umjesto toga bit će moguća nada. Stanje barometra poboljšava se unatoč izvanjskom ugrožavanju, i to je povoljnije nego ako bi pao pri još postojećim aspektima sigurnosti.

Isto se tako ne može pretpostaviti da će se fenomeni odmah uzmoći spoznati kao teološki, shvati li se ta riječ u užem smislu. Prije se može naslutiti da će izići na vidjelo na onim poljima za koja se danas vezuje vjera, dakle upravo na poljima svijeta cifara. I doista, može se spoznati da na granici na kojoj se dotiču matematika i prirodna znanost nastaju goleme preinake. Mijenjaju se astronomske, fizikalne, biološke predodžbe na način koji prevladava puko smjenjivanje teorema.

Time dakako ne nadmašujemo radionički stil, premda se pomalja jedna značajna razlika. Radnički krajobraz, onako kako ga poznajemo, u biti počiva na uklanjanju starih formi u korist veće dinamike procesa rada, uklanjanja koje ide do temelja. Tu, s njihovim destrukcijama, spadaju cijeli svijest strojeva, svijet prometa, svijet rada. U slikama užasa, kao u slici paljenja gradova, uklanjanje dostiže najveći intenzitet. Bol je neizmjerna, a ipak se posred povijesnog uništavanja ozbiljuje lik vremena. Njegova slika pada na preoranu zemlju, pada na tlo žrtve. Iza toga slijede novi nacrti.

Oko još razmišlja o preinaci dekoracija koje treba razlikovati od dekoracija svijeta napretka i kopernikanske svijesti. Dojam je da se plafon ne manje od scenske dekoracije na krajnje konkretan način približava i stupa u novu optiku. Već se može predvidjeti da će se u tom teatru pojaviti i nove figure.

Usto nitko neće previdjeti da se u svijetu činjenica nihilizam približava zadnjim ciljevima. Samo, pri ulasku u njegovu zonu glava je već bila ugrožena, dočim je tijelo, naprotiv, još bilo u sigurnosti. Sada je obrnuto. Glava je s onu stranu crte. No niži dinamizam se dalje pojačava i goni na eksploziju. Prisustvujemo jezivom nagomilavanju metaka sračunatih na bezizuzetno uništenje velikih dijelova ljudskog roda. Nije slučajno što tu djeluju iste snage koje diskriminiraju vojnika što još poznaje pravila borbe i razliku između ratnika i onih koji su bez oružja.

Time taj proces ne treba biti osuđen kao apsolutno besmislen. Ništa ne može pomoći zatvore li se pred njim oči. Izražaj je kozmopolitskog rata u kojem se nahodimo. Čudovišnost moći i sredstava dopušta zaključak da je sada ugrožena cjelina. Usto dolazi zajedničkost stila. Sve to ukazuje na svjetsku državu. Nisu više posrijedi pitanja nacionalne države, niti razgraničenja velikoga prostora. Posrijedi je planet uopće.

To je prvi pogled nade. Prvi se put pokazuje jedan pouzdan, objektivan cilj posred bezobalna napretka i njegove preinake. Pa ni volja da se postigne nije posvema u smislu politike moći – naprotiv, odgovara mnijenju koje se čuje na svakom uličnom uglu, u svakom kupeu.

Ujedno bi se imalo razviti shvaćanje da treći svjetski rat, premda nije nevjerojatan, ipak nije neizbježan. Nije isključeno da se jedinstvo svijeta može postići putem ugovorâ. To bi moglo potpomoći nastanku treće sile, kakvom se može zamisliti ujedinjena Europa. I taj bi okret mogao dostići mjeru koja će omogućiti da već u miru propadne jedan od konkurenata. Tada će postojati nepredviđeno. Sve to nagoni na sud da pri dovoljnoj snazi duha nema povoda ni za optimizam ni za očaj.

15.

Što učiniti u takovom stanju? Bezbrojni mozgaju o tom pitanju. Tema je našega vremena. Ne manjkaju ni odgovori. Naprotiv, prije je njihovo mnoštvo to koje izazivlje zbrku. Zdravlje neće nastati tako što će svatko postati liječnik.

Pravi uzroci našeg stanja jesu neznani i neće biti osvijetljeni prebrzim objašnjenjem. To jedva pogađa sekundarna izvođenja. Moglo bi biti da sudimo odveć povoljno. Također bi moglo biti da nam blizina katastrofe zamućuje pogled i da će kasnije faze epohe u svojoj ukupnosti donijeti svjetlost. Tada bi to bilo znamenje da se nihilizam bliži svojemu kraju. Možda ćemo ga već uskoro vidjeti u posvema drukčijim kontekstima.

Isto je tako i poznavanje lijekova ograničeno. Kada bismo znali veliki arcanum, stanje bi dakako izgubilo svoju teškoću. Neizvjesnost, smjelost, strah, obilježuju ga daleko prije, a svaki viši pokušaj da se ono svlada ostaje eksperimentom. Može se, naprotiv, tvrditi da se svaki onaj tko hvali sigurne recepte ubraja ili u šarlatane ili u one koji još nisu primijetili da je vrijeme otkucalo. Dopušta li u znanosti ili svugdje drugdje vrsta sigurnosti zaključiti da se sadržaji devetnaestog stoljeća još nisu posvema reducirali.

Tomu usuprot, vrlo se dobro mogu preporučiti načini ponašanja, praktični savjeti s pogledom na kretanje u nihilističkom polju, jer, naposljetku, iskustvo ne manjka. Slobodan je čovjek već iz razloga samoodržanja obvezan razmisliti kako će se ponašati u svijetu u kojem je nihilizam ne samo vladajući nego je i, što je još gore, postao normalnim stanjem. Što je takovo razmišljanje već postalo mogućim, u tome leži znamenje boljeg, bistrijeg vremena, pogleda koji je postao moguć preko područja moćnih prisilnih predodžbi.

16.

Glede optike, treba spomenuti još jednu okolnost koja se onomu tko je u tim širinama neiskusan mora pojaviti kao smetnja, čak i kao nepojmljiva: da, naime, s prijelazom nultog meridijana stare cifre nisu više točne i da treba započeti novo računanje.

To napose vrijedi u odnosu na nužnu destrukciju. Konzervativno držanje, u svojim predstavnicima dostojno poštovanja, često čak i divljenja, nije više kadro uhvatiti i zajaziti rastući pokret, kako se to još činilo mogućim nakon Prvog svjetskog rata. Konzervativac se, naravski, vazda mora osloniti na parcijalna područja koja još nisu pokrenuta, kao na monarhiju, plemstvo, armiju, selo. Tamo pak gdje sve počinje klizati, gubi se početna točka. Na odgovarajući se način vidi kako mladi konzervativci prelaze sa statičkih na dinamičke teorije: ištu nihilizam na njegovom polju.

To je znamenje da su stvari, od danâ staroga Prusa Friedricha Augusta Ludwiga von der Marwitza, ekstremno napredovale. Tada je još moglo izgledati da je gorjelo samo jedno skladište, samo jedna ekonomska zgrada. U odnosu na velike i sveobuhvatne požare potrebne su drukčije pripreme. Misli se tu na nove tlorise (Grundrisse).

Nema dvojbe da se naše pripravno stanje (Bestand) kao cjelina kreće preko kritične crte. Time se preinačuju kako pogibelj tako i sigurnost. Ne može se više razmišljati o tomu kako će se neka kuća, neka pojedinačna imovina, otrgnuti od vatrene oluje. Tu ne pomažu nikakva lukavstva, ne pomaže nikakav bijeg. Naprotiv – za tako spašene sadržaje prianja dah besmislenosti, u najboljem slučaju muzealnosti. To vrijedi i duhovno, otuda danas malo znači čuva li neki mislilac desetljećima svoje stajalište. Čak se ni razviće ne čini dostatnim u tim posebnom svjetovima – nego prije preobrazba u Ovidijevu smislu, mutacija u smislu današnjih ljudi.

Kakove se sad figure nude duhu koje se salamanderski kreće svijetom vatre? Tu vidi tvorbe koje se povezuju na stari način: ne mogu se, čak i da leže na Tibetu, oduprijeti. Tamo vidim crtu na kojoj se tope sve vrijednosti i na kojoj bol dolazi na njihovo mjesto. A potom ponovno vidi obrise koji se naviještaju. Zahtijevaju, ponajprije, oštro oko; kao zameci ili početne točke, mogu biti samo od kristala. A svi ti sadržaji zahtijevaju drukčiji zahvat koji se mora pojaviti zbrkan i pun protuslovlja onomu tko ne može realizirati negativnu i pozitivnu stranu uništavanja. Inteligencije dijeli babilonska pomutnja, tema koje je egzaktno stanje nulte točke. Odatle bi, naravno, proizašlo i poznavanje budućeg koordinatnog sustava.

Moguća je i optika kojoj se crta pojavljuje kao oznaka dubine, kao pri iskopavanju. Prodire se prema poretku tako što se odnosi otpadni materijal vremenâ i ruše građevine felaha. U toj se nakani vidi kako se snažni duhovi služe silom nivelacije koja se nahodi u nihilističkim metodama i terminologijama. Tu spada „filozofiranje čekićem“ kojim se Nietzsche dičio ili naziv „poduzeće za rušenje“, koji je Léon Bloy dao tiskati na svojoj vizitkarti.

Ostaje presudno u kojoj će mjeri duh podrediti sebi nužno razaranje i vodi li marš kroz pustinju novim zdencima. To je zadaća koju krije naše vrijeme. Ukoliko rješavanje ovisio o značaju, svatko će u njemu sudjelovati. Postoji zato i jedno pitanje o temeljnoj vrijednosti što ga danas treba postaviti osobama, djelima i ustanovama. Pitanje glasi: u kojoj ste mjeri prešli crtu?

17.

Prije naviještena zbrka pojavljuje se ponajprije tamo gdje se s pravom naslućuje srž naših teškoća, naime u stvarima vjere. Već je naslućivanje (Vermutung) korak naprijed prema boljem u poredbi s posvemašnjom indiferentnošću kasnog liberalizma i onim što je lošije. Katastrofe Drugoga svjetskog rata učinile su jasnim mnogima, čak i velikim masama, jedan manjak koji inače uopće nisu zamjećivali. To je produktivna snaga bola, a takovi pristupi liječenju vrijedni su posebne njege, posebnog čuvanja.

U naravi je stvari da se u takovom stanju najprije nude crkve. To je njihova dužnost na koju su se obvezale. No odmah se postavlja pitanje koliko su one kadre pomagati ili, drugim riječima, u kojoj mjeri još posjeduju sredstva spasenja. To se pitanje ne može odbaciti, jer bi se upravo u neispitanim građevinama napose mogla nahoditi građa za nihilistički zahvat. Tada bi se pokazalo ono što smo na početku opisali: prizor (Schauspiel) davanja blagoslova koji ne bi imao pandan u transcendenciji i time bi postao praznim pokretom, strojnim aktom kao i svi drugi – štoviše, njima podređen, jer zavarava vrijednostima. To je čas u kojemu okretanje motora biva snažnije, smislenije, od milijunima puta ponovljenih formula u molitvi. Toga se užasavaju mnogi, oči kojih je nihilizam izoštrio.

Tako postavljeno pitanje neće dugo ostati neriješeno: to se može predvidjeti (das ist vorauszehen). Čas u kojem se prelazi crta donosi neko novo obraćanje (Zuwendung) bivstvovanja i time započinje svjetlucati ono zbiljsko. To će biti vidljivo i za slabe oči. Tome se priključuju nove svečanosti.

S ovu stranu crte pak ne može se suditi u samoj stvari. Ostaje se pri slučaju nihilističkog sukoba, u kojem je, nedvojbeno, ne samo razboritije nego i dostojnije stupiti na stranu crkava nego na stranu onih koji ih napadaju. To se pokazalo tek nedavno, a pokazuje se još i danas. Ipak, osim nekolikim vojnicima, svakako da jedino crkvi treba zahvaliti što uz klicanje masa nije došlo do otvorena kanibalizma i do oduševljenog obožavanja životinje. Kadšto se stajalo tik uz to; već je na zastavama prosijavao, i još uvijek prosijava, sjaj kajinitskih  svetkovina. Druge sile, što su se socijalnije i humanije ponašale, utekle su. Ne bi im više trebalo biti od pomoći pri njihovim nesočnim dekompozicijama.

Daljnje potiskivanje crkava ili bi posvema prepustilo mase tehničkom kolektivu i njegovu izrabljivanju ili bi ih gurnulo u ruke onih sektaša i šarlatana koji danas sviraju na svakom raskrižju. Tu se ulijevaju u jedno stoljeće napretka i dva stoljeća prosvjetiteljstva. Čuje se i prijedlog da se mase prepuste svojoj volji koja ih tako jasno goni na uništenje. To bi značilo ovjekovječiti ropstvo u kojem umiru milijuni i koje nadmašuje užase antike, no ipak bez njezine svjetlosti.

Neka to bude prethodno napomenuto kako bi se izbjegle uobičajene zablude.

Potom treba konstatirati da se teologija nipošto ne nahodi u stanju u kojem se može uhvatiti u koštac s nihilizmom. Ona se, naprotiv, tuče sa zaštitnicima prosvjetiteljstva, dakle, i sama je još upletena u nihilistički razgovor.

Daleko više nade ima u tomu što pojedine znanosti same po sebi prodiru do slika primjerenih za teološko tumačenje – prije svega astronomija, fizika i biologija. Čini se da se iz ekspanzije opet približuju zgušnjavanju, ograničenju, oštrijem i time, možda, i ljudskijem pogledu, uz pretpostavku da se ta riječ iznova koncipira. Tu ćemo se morati čuvati prebrzog tumačenja; ponajbolje govore posljedci. Eksperimentima se podastiru nova pitanja. To donosi i nove odgovore. Za njihovo sažeto izlaganje filozofija neće biti dostatna.

Manjak biva najmanje uočljiv tamo gdje je dostatno bogoslužje – u ortodoksnoj jezgri. To je, možda, jedino koje crtu prelazi nerazloženo ili, razloži li se, donosi neizmjerne preinake. Manjak će se i kod protestanata pojaviti snažnije nego kod katolika, zbog toga će i kod njih težnja biti upravljena na svjetsko kretanje i blagostanje. Odluka nipošto neće biti oduzeta duhovnim vrhovima. To goni prema tomu da teološke teme sve snažnije prodiru u književnost. Autorovo ujednačavanje i ograničavanje u odnosu na crkvu stvara pritom sukob koji se stalno iznova vraća. Nova egzegeza vodi razračunavanju između proroka i viših svećenika, koje se, kao ono između Kierkegaarda i biskupa Mynstera, vazda ponavlja. Teološki se roman, koji se razložio sa Sternom, počinje ponovno pojavljivati i u anglosaksonskim zemljama; kadšto mu se čak posvećuju ista pera koja su se upravo još bavila opisivanjem nadčovjeka ili zadnjeg čovjeka.

Te tri činjenice: metafizičko uznemiravanje masa, pojavljivanje pojedinih znanosti iz kopernikanskih prostora i nastup teoloških tema u svjetskoj književnosti jesu pozitivnosti višeg ranga koje se s pravom smiju protustaviti čistom pesimističkom ili na propast upravljenom prosuđivanju stanja. Usto dolazi vrsta elana, sa spremnošću istodobno trijeznom i snažnom, kako se u toj jasnoći nije mogla naći nakon 1918. godine. Može se susresti upravo tamo gdje je bol bila najveća, i odlikuje njemačku omladinu. Značajnijom nego ikada u pobjedi ona se čini kada se nakon takovog ispitivanja vidi kako se vraća kući iz ruševina, obruča i zarobljeništva u kojem je bila desetkovana. Sada manjka neobuzdanost, ali umjesto toga raste nova odvažnost koja leži u tomu da se ispije pehar. To slabi u napadu i daje neizmjerne snage za otpor. One se uvećavaju onome tko je bez oružja.

18.

Gdje se danas pokazuju spremnost, volja za žrtvu i time supstancija, vazda je blizu i pogibelj besmislena korištenja. Eksploatacija je temeljna osobina svijeta strojeva i automata. Gdje se pojavljuje Levijatan, povećava se do nezasitnosti. O tome se ne treba varati čak ni tamo gdje se čini da veliko bogatstvo pozlaćuje krljušt. Bogatstvo je još strašnije u komforu. Svanulo je doba država-čudovišta, kako ga je Nietzsche navijestio.

Poraz vazda ostaje dostojan žaljenja. Pa ipak, ne ubraja se u ona zla što leže posvema u prisoju; ima i prednosti. Među njima je značajna moralna prednost, ukoliko poraz isključuje iz akcija, a time i iz sudioništva koje je s njima povezano. Na taj način može narasti pravna svijest koja je nadmoćna nad sviješću akterâ.

Tih i drugih prednosti ne bi se trebalo odreći samo da bi se sudjelovalo u problematičnim akcijama. Na našu zemlju već padaju sjene novih sukoba. Nijemac je poželjan u očima svojih neprijatelja ne samo zbog središnjeg položaja svoje zemlje nego i zbog elementarne snage koja se u njemu krije. To poboljšava njegov položaj i donosi nove pogibelji. Prisiljava ga da se temeljito bavi problemima koji su, naravno, politički samo za grub pogled.

Razračunavanje s Levijatanom, koji se nameće čas kao izvanjski čas kao unutarnji tiranin, jest najobuhvatnije i najopćenitije u našem svijetu. Dva velika straha, naravno, ovladavaju čovjekom kada nihilizam kulminira. Jedan počiva na užasu od nutarnje praznine i prisiljava ga da se po svaku cijenu očituje prema vani – širenjem moći, ovladavanjem prostora i povećanom brzinom. Drugi djeluju izvana prema unutra kao napad svijeta koji je istodobno demonski i automatski moćan.

Na toj dvostrukoj igri počiva nesavladivost Levijatana u našem vremenu. Iluzorna je; u tome je njezina moć. Smrt koju obećava iluzorna je, i zato je strašnija od smrti na bojnom polju. Ni snažni ratnici nisu joj dorasli, njihov nalog ne prevladava iluzije. Zbog toga radnička slava mora izblijedjeti tamo gdje je na cijeni zadnja, nad pričinom nadmoćna zbilja.

Ako bi pošlo za rukom oboriti Levijatana, oslobođeni se prostor morao popuniti. No nutarnja praznina, stanje bez vjere, nije kadra za takovo postavljanje. Iz tog razloga, tamo gdje vidimo da pada slika Levijatana, izrastaju nove tvorbe poput hibridnih glava. Praznina ih zahtijeva.

Jedanaka teškoća čini u unutarnjosti država nemogućim spriječiti zadiranja u tuđa prava, upravljena protiv pojedinca. Mogla bi se zamisliti stanja u kojima bi se male elite ujedinile kako bi, kao nekoć demosu, tako danas Levijatanu, slomile zube i naškodile mu. Posljedica bi tada bila njihova propast. To smo doživjeli. Isto tako bi se mogle zamisliti stranke, i čak bi bile smislene, koje bi naoružavale za napadaj na one birokracije pomoću kojih se polipski obavlja isisavanje. Mogle bi biti sigurne u većinu, čak u jednodušno odobravanje; ništa se time ne bi promijenilo. Stvaranje kratkovječne idile bilo bi još ono najbolje što se može očekivati. Tada bi se stvorila nova središta, ne zaposjedne li Levijatan jednostavno izvana pogodan plijen kako bi ga iscijedio još snažnije nego vlastite nasljednike. On voli kvijetističke ideologije i propagira ih, premda samo kod drugih.

Stvari dakle nisu tako jednostavne. Danas to i čovjek s ulice vidi začuđujuće trijezno; naposljetku, platio je novac za poduku. Vrijeme ideologija, kako su još bile moguće nakon 1918, minulo je; one na velikim silama samo još kao posvema laka šminka. Totalna mobilizacija je stupila u stadij koji prijetnjom nadmašuje i minuli. Nijemac, naravski, nije više njezinim subjektom i zato raste pogibelj da se shvati kao njezin objekt i da po učinjenoj dužnosti bude prevaren glede svoje nagrade.

Svakako da se na taj proces ne može odgovoriti jednostavno tako što će se ignorirati. Zahtijeva političko ponašanje utoliko prije što postoji veća nezaštićenost – čak i ako je politička odluka reducirana i ako se, recimo, ograniči samo na izbor zaštitnika.

Usto dolazi naslućivanje da je cjelina nužna i prema krajnjim ciljevima smislena. Stvaranje velikih prostora i, prije svega, njihov narastajući značaj građanskog rata ukazuju na to da više nisu posrijedi pokreti nacionalnih država, nego priprema obuhvatnog jedinstva, u okviru kojega se onda mogu ponovno očekivati veća zaštita i slobodan život narodâ i domovina.

Jedan od šahovskih poteza Levijatana leži u tomu da zavara omladinu da je njegov poziv u vojsku identičan s pozivom domovine. Tako prikuplja najbolje žrtve.

19.

Put koji ni iznutra ni izvana ne pruža sigurnost: to je naš put. Pjesnici i mislioci su ga opisali, točnije, osvijestiti svakim novim korakom. To je put na kojem se katastrofe ocrtavaju sve jasnije i sve gigantskije.

U takovoj se nevolji čovjeku nudi organizacija. Ta je riječ tu shvaćena u svojemu najširem opsegu, ponajprije kao poredak zasnovan na znanju i znanosti. Za njim slijede gospodarska, tehnička, politička pojednostavnjivanja. Nemoguće je da čovjek u tom stanju prezrivo odbije pružene ruke. Puno mu se time oduzimlje, ponajprije ključna odluka, osobna riješenost. U okviru tog poretka, on sebi stvara i sigurnost. Naravski, bezbroj oduzetih odluka prevaljuje se na malobrojne centrale. Time se pojavljuje pogibelj univerzalnih katastrofa.

Može se predvidjeti da će potkresivanje slobode još potrajati. Ono postoji i tamo gdje čovjek naivno umišlja da posjeduje odluku. Je li neka razlika izmišljaju li se i nagomilavaju li se genocidna sredstva prema nalogu oligarha ili pak prema odluci parlamenta? Svakako da je razlika: u drugom slučaju univerzalna ponuda biva još jasnijom. Strah vlada nad svima, premda se tu može očitovati kao tyrannis, a tamo kao fatum. Sve dok on vlada, sve se okreće u potmulom krugu, a na oružju počiva koban sjaj.

20.

Time se postavlja pitanje je li sloboda još moguća čak i na ograničenom polju. Svakako da nije dana neutralnošću – prije svega ne onom iluzijom sigurnosti koja se poduhvata moraliziranjem onoga tko se nahodi u areni.

Isto tako se ne može preporučiti ni skepsa, napose ne ona skepsa koja čini bjelodanim. Duhovi koji su vladali dvojbom i od nje profitirali došli su odavno u posjed moći i sada je dvojba prema njima sakrilegij. Za sebe i svoja učenja, i za svoje crkvene očeve, zahtijevaju štovanje kakovo nikada nije iskao neki car, neki papa. Tu još dvojiti, na to bi se mogao osmjeliti onaj tko ne zazire od mučenja i prisilna rada. Neće ih biti puno. Na takav način učiniti sebe očiglednim znači: upravo Levijatanu ukazati pomoć koja mu godi, za koju izdržava gomile policajaca. Tako nešto savjetovati ugnjetenim, recimo za sigurnim radijskim pultom, jest sušti zločin. Današnji tirani se ne boje onih koji govore. To je bilo moguće još u dobra stara vremena apsolutne države. Puno je strašnija šutnja – šutnja milijuna, pa i šutnja mrtvih, koja iz dana u dan biva dubljom i koju bubnjevi ne nadjačavaju, sve dok ne prizove sud. U mjeri u kojoj nihilizam biva normalnim, simboli praznine bivaju strašnijima od simbola moći.

No sloboda ne obitava u praznini. Boravi, naprotiv, u nesređenom i nerazlučenom, u područjima koja se, doduše, mogu organizirati, ali ih ne treba ubrojiti u organizaciju. Hoćemo je nazvati „divljinom“ (die Wildnis); to je prostor iz kojega čovjek ne samo da smije voditi borbu nego iz kojeg se smije nadati da će i pobijediti. To onda, naravno, nije više romantična divljina. Pratemelj je njegove egzistencije, grmlje iz kojega će jednoga dana izbiti lav.

I u našim pustinjama ima oazâ u kojima cvjeta divljina. Izaija je to spoznao u sličnom prevratničkom vremenu. To su vrtovi u koje Levijatan nema pristupa, oko kojih srdito tumara. To je najprije smrt. Danas, kao i vazda, ljudi koji se ne boje smrti beskrajno su nadmoćni i nad najvećom vremenskom moći. Na tomu počiva to što se strah mora neprekidno širiti. Vlastodršci vazda žive u užasnoj predodžbi da bi ne samo neki pojedinac nego i mnogi drugi mogli izići iz straha: to bi bio njihov siguran pad. Tu također leži pravi razlog ogorčenja prema svakom učenju koje transcendira. Tu drijema najveća pogibelj: da čovjek postane neustrašiv. Ima područja na Zemlji u kojima se već riječ „metafizika“ progoni kao hereza. Da tamo svako štovanje heroja i svaku veliku ljudsku figuru treba uvući u prašinu, razumije se samo po sebi.

Druga temeljna moć jest eros: gdje se dvoje vole, tu Levijatanu uskraćuju područje, stvaraju prostor koji ne nadzire. Kao istinski glasnik bogova, eros će vazda trijumfirati nad svim titanskim tvorbama. Nikada se neće pogriješiti stupi li se na njegovu stranu. U tom kontekstu treba dotaći romane Henryja Millera – u njima se spol navodi kao dokaz protiv tehnike. Donosi iskupljenje od željezne prisile vremena; čovjek uništava strojni svijet tako što mu se okreće. Pogrešan zaključak leži u tome što je to uništavanje punktualno i što se neprestance mora pojačavati. Seksus ne protuslovi, nego korespondira s tehničkim tijekovima u organskom. Na tom je stupnju isto tako srodan s titanskim kao i, recimo, besmisleno prolijevanje krvi, jer nagoni protuslovlje samo tamo gdje vode bilo do ljubavi, bilo do žrtve. To nas oslobađa.

Eros živi u prijateljstvu koje u odnosu na tiraniju doživljuje posljednja iskušenja. Tu se ono, kao zlato u peći, pročišćava i isprobava. U vremenima u kojima sumnjičavost prodire sve do u obitelj, čovjek se prilagođuje obliku države. Naoružava se kao neka tvrđava iz koje ne prodire nikakvo znamenje prema vani. Tamo gdje bi kakva šala, čak propuštanje nekog gesta, mogla značiti smrt, vlada velika budnost. Misli i čuvstva ostaju zatvoreni duboko u duši; izbjegava se čak i vino, jer budi istinu. U takovim stanjima razgovor s povjerljivim prijateljem može ne samo beskrajno utješiti nego i povratiti i potvrditi svijet u njegovim slobodnim i pravednim mjerama. Jedan čovjek je dostatan kao svjedok da sloboda još nije iščezla; ipak, on nam je potreban. Tada će nam narasti snage za otpor. To tirani znaju i nastoje u zajednici i javnosti rastočiti ljudsko – to drži podalje ono neproračunljivo i izvanredno.

Sa slobodom je posvema u svezi glazbeni život koji cvjeta tamo gdje se nutarnja i vanjska sloboda nalaze u najpovoljnijem odnošaju. Još glazbeno stvaranje, to jest: umjetničko djelo, nailazi na enorman otpor iznutra i vani. To ga čini utoliko zaslužnijim. Niština isisava neizmjernom snagom i umjetničko djelo; to osvještava akt stvaranja. Obično se to smatra manjkom, ali bi u tome prije trebalo vidjeti stil vremena. U svakom glazbenom stvaranju, ma na kojemu se polju odigralo, krije se danas snažan dodatak racionalnosti i kritičke samokontrole – upravo je to njegova legitimacija, vremenski štambilj prema kojemu se prepoznaje autentičnost. Danas naivnost leži u drukčijim slojevima prije pedeset godina, i u krug mehaničkog ponavljanja pada baš to što san hoće iznuditi. Danas moramo svjesni duh izgraditi kao instrument koji iskupljuje. Za nas je građa neizrecivoga, a njegove se slike mogu i našim sredstvima uzdići do vječno-valjanog. Autentično počiva u ograničenju na dano.

Smisao umjetnosti ne može biti ignorirati svijet u kojem živimo – a to donosi sa sobom da je manje vrijedna. Duhovno prevladavanje i svladavanje vremena neće se odraziti u tomu što će savršeni strojevi okruniti napredak, nego u tomu što će epoha u umjetničkom djelu pridobiti oblik. U tomu se iskupljuje. Doduše, stroj ne može nikad postati umjetničkim djelom, ali metafizička pokretačka sila, koja raspaljuje cjelokupan strojni svijet, zacijelo može u umjetničkom djelu pridobiti najviši smisao i time u njega unijeti mir. To je važna razlika. Mir obitava u liku, također i u liku (Gestalt) radnika. Promatra li se put koji je slikarstvo prešlo u ovom stoljeću, naslutit će se žrtve koje su tu prinesene. Možda će se, također, naslutiti da ono vodi trijumfu, za što čisto služenje lijepome nije dostatno. Još je, naravski, prijeporno što će se spoznati kao lijepo.

Jedva da će se naći čovjek koji bi dopustio da u njegovu vrtu ekonomsko vlada na način da u njemu i cvijeće ne nađe svoje mjesto. Njegove gredice odmah oživljuju, povećava se ono što je čisto nužno. Isto to će doživjeti čovjek koji je sabijen u naš poredak, u naše države, koji se, pa bilo to i za kratko vrijeme, posveti umjetničkom djelu. Može biti da mu se, kao Krist križu, može približiti samo u katakombama. U levijatanskim područjima ne vlada, naravno, samo loš stil nego se i čovjek koji ima smisla za umjetnost nužno mora ubrojiti među najznačajnije protivnike. Proganjanje dokazuje umjetnika. Tomu usuprot, tirani hvale duhovne robovlasnike. Osramoćuju pjesništvo.

21.

Posve je slično s misliocem u tom vremenu.  S jednakim rizikom on stoji na granicama ništine. Time spoznaje strah koji ljudi osjećaju panično i kao u slijepim udarcima usuda. Istodobno se, zacijelo, približava  i spasonosnom koje Hölderlin vidi zajedno s pogibelji.

Pritom treba ukazati na neobičnu simetriju koja danas pjesnika i mislioca dovodi u sličnost kakovu daje odraz u zrcalu. Pjesnikovanje je osviješteno na način koji prevladava svaki raniji pristup. Svjetlost prodire sve do u pletivo snova i ranih mitova. Tu spada i sve veći udio žene u duhovnom. S ovu stranu crte on se ubraja u procese redukcije; tek će se s one strane pokazati je li i s kojim dobicima povezan. Ako bi se danas na svijetu pojavio neki inteligentni neznanac, mogao bi iz pjesnikovanja zaključiti da mora postojati poznavanje rendgenskih zraka, pa čak i atomskih procesa. To još nedavno nije bio slučaj i ostaje čudnovato razmisli li se koliko polako riječ slijedi pokret duha. Tako se, naravno, sunce još uvijek porađa u govoru.

Zasvođuje li se u pjevanju govor, poput plodna tla, u duhovne sfere, u mišljenju pušta korijene u ono nerazlučeno. To su pokreti neposredno na ništini i oboje su oslonjeni jedno na drugo. Stil mišljenja je posvema različit od stila klasičnih vremena kao što je, recimo, barok, u kojem ga je odlikovala puna sigurnost, čak suvremenost apsolutne monarhije. Više ne može zadržati čak ni pretenziju pozitivizma: da na svakom polju na koje bi se duh uputio dominira jasna svijest sa svojim zakonima. Velika bujica iz neznanoga nije samo prevladala sve razine nego i oznake s najvišim znanim vodostajem. Tu sigurnost biva problematičnom i u duhovnom, biva čak mukom, kao i svaki poduzeti posjed. Mišljenje mora poiskati druga osiguranja i podsjećati na druge, udaljenije motive, kao što su motivi gnoze, predsokratovaca, eremita koji su se nastanjivali u području Tebe. Pojavljuju se novi, a ipak prastari lajtmotivi, poput motiva straha. Pa ipak, treba ustanoviti da to mišljenje istodobno pokazuje precizna znamenja, kao dio nasljedstva devetnaestog stoljeća i njegove znanosti. No gdje se susreću određeno i neodređeno – odvažnost s preciznošću? U ponekom području, kao, recimo, u eksperimentu.

I doista, eksperimentalno također pripada značajima tog mišljenja. To je, razumije se, stil koji ne obilježuje samo slikarstvo, niti samo znanost, nego i život pojedinaca. Tragamo za mutacijama, mogućnostima u kojima bi se život u jednom novom eonu trebao voditi, postati podnošljivim, čak možda i sretnim. Znanstveni eksperiment se svojim pitanjima upravlja na materiju. Svi znamo nečuvene odgovore koje je ona dala i koji ugrožavaju ravnovjesje svijeta. Ono se može ponovno uspostaviti samo tako što će mišljenje dobiti odgovore iz duhovnog kozmosa koji su još nadmoćniji nad onim materijalnim. Osobitost našeg položaja omogućuje zaključiti da ti akti mišljenja vremenski moraju prethoditi teološkim postavkama, premda su na njih prethodno upravljeni – naravno, možda ne samo oni nego kretanje znanosti uopće, kao mreža u koju se hvata drukčiji plijen od očekivanog.

Da za to nije dostatno mišljenje onako kako smo ga naslijedili, to je bjelodano. Pa ipak, ne može se reći da se, kako uopće tako i u mišljenju, izvodi operacija uperena protiv prošlog stoljeća – njegov stil, napose njegov stil spoznaje, prije se širi i produbljuje. Time se on, naravno, i mijenja, možda čak i neprispodobivo snažnije – kao što i začetak novih materijalnih energija počiva na znanstvenom radu naših očeva. Razumije se, manje su to operacije i metode nego nove moći koje daju odgovore. To, naravno, dopušta pretpostavku da su metode od početka sadržavale drukčije ciljeve od namjeravanih.

Sada smo u području onoga što se ne mjeri. Tu je sigurnost manja, uz veću nadu u dobit. Drvarske staze su za to lijepa, sokratska riječ. Naviješta da se nahodimo postranice od pouzdanih putova, a u granicama bogatstva u nerazlučenom. Pokraj toga, uključuje mogućnost neuspjeha.

22.

Prigovor nihilizma ubraja se danas u omiljene i svatko ga rado primjenjuje na svoje protivnike. Vjerojatno je da svi imaju pravo. Zato bi trebalo odgovoriti da taj prigovor preuzmemo na se i da se ne zadržavamo kod onih što neumorno tragaju za krivcima. Ponajmanje  poznaje vrijeme onaj tko u sebi nije iskusio neizmjernu moć ništine i tko nije podlijegao iskušenju. Vlastito prsište: to je kao nekoć u Tebi, središte svijeta pustinje i ruševina. Tu je špilja u koju nadiru zlodusi. Tu je svatko, svejedno kojega stališa i kojega ranga, u neposrednoj i suverenoj borbi i s njegovom će se pobjedom preinačiti svijet. Ako je tu jači, niština će se povući u se. Ostavit će iza sebe na crti obale blago što je bilo naplavljeno. To će blago pretegnuti nad žrtvama.

S njemačkog preveo Mario Kopić

[Ernst Jünger, Über die Linie, Sämtliche Werke, Stuttgart: Klet-Cotta, 1980, Bd. VII, str. 237-280. Prva inačica ovoga eseja objavljena je u: Anteile. Martin Heidegger zum 60. Geburstag, Frankfurt am Main: Klostermann 1950, str. 245-284.]