Zaratustrin prolog
1.
Kad Zaratustra bijaše star trideset godišta, napusti on svoj zavičaj i jezero svojega zavičaja i ode u gorje. Tamo uživaše svoj duh i svoju samotnost i to mu deset godišta ne dodija. No naposljetku preobrazi se njegovo srce – i usta on jednoga jutra s jutarnjim rumenilom, stupi pred Sunce i ovako mu govoraše:
„Ti velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća kad ne bi imala one koje obasjavaš!
Deset godišta navraćaš ovamo gore k mojoj spilji: zasitila bi se ti bila tvoje svjetlosti i tog puta da nema mene, mojeg orla i moje zmije.
No mi te čekasmo svakoga jutra, preuzimasmo od tvojega preobilja i za nj te blagoslivljasmo.
Gle! Presit sam svoje mudrosti, poput pčele što je nabrala odveć meda; potrebne su mi ruke što se pružaju.
Rado bih darivao i dijelio, sve dok mudri među ljudima opet jednoć ne nađu radost u svojoj ludosti, a siromašni u svojem bogatstvu.
Toga radi moram sići u dubinu: kao što ti za večeri činiš, kad zapadaš u more pa još i podzemnom svijetu donosiš svjetlo, ti prebogata zvijezdo!
Moram, poput tebe, zaći, kako to imenuju ljudi kojima se hoću spustiti.
Blagoslovi me onda, ti mirno oko što si bez jala kadro gledati i preveliku sreću!
Blagoslovi pehar koji se hoće preliti eda bi voda iz njega zlatna potekla i posvuda raznijela odsjaj tvoje miline!
Gle! Ovaj pehar hoće opet biti praznim, i Zaratustra hoće opet biti čovjekom“.
– Tako započe Zaratustrin silazak.
2.
Zaratustra sam silažaše niz gorje i nitko ga ne srete. No kad zađe u šume, najednoć stade preda nj neki starac, koji bješe napustio svoju svetu kolibu da u šumi zaište korijenja. I ovako govoraše starac Zaratustri:
„Nije mi stran ovaj skitač: prije puno godišta prođe on ovuda. Zaratustra se zvaše; no preobrazio se.
Tada ti nošaše svoj pepeo u gore: hoćeš li danas nositi svoju vatru u dolinu? Ne bojiš li se kazne za potpaljivača?
Da, prepoznajem Zaratustru. Čisto mu je oko, okolo usta mu se ne krije nikakva gadost. Ne hoda li stoga poput kakva plesača?
Preobražen je Zaratustra, djetetom postade Zaratustra, probuđen je Zaratustra: što hoćeš sad kod spavača?
Kao u moru življaše ti u samotnosti, i more te nošaše. Jaoh, hoćeš stupiti na kopno? Jaoh, hoćeš opet sam tegliti svoje tijelo?“
Zaratustra odvrati: „Ljubim ljude.“
„A zašto ja odoh u šumu i pustoću?“ kaza svetitelj. „Nije li to zato što odveć ljubljah ljude?
Sad ljubim Boga: ljude ne ljubim. Čovjek mi je odveć nesavršena stvar. Ljubav prema čovjeku bi me pogubila.“
Zaratustra odvrati: „Ta čemu govorah o ljubavi! Donosim dar ljudima.“
„Ne daj im ništa“, kaza svetitelj. „Radije im nešto oduzmi i nosi to zajedno s njima – time ćeš im učiniti najbolje: samo ako to i tebi čini dobro!
A želiš li im što dati, tad ne daj više od milodara, i pusti ih još i za nj prositi!“ „Ne“, odvrati Zaratustra, „ne dajem milodar. Za to nisam dovoljno siromašan“.
Svetitelj se nasmija Zaratustri i ovako govoraše: „Tad uznastoj da prihvate tvoje blago! Nepovjerljivi su prema pustinjacima i ne vjeruju da dohodimo kako bismo darivali.
Naši im koraci odveć samotno odzvanjaju ulicama. I kao kad noću začuju u svojim posteljama nekoga kako hoda, puno prije no što Sunce izađe, tako se zacijelo i tu pitaju: kamo će to taj tat?
Ne idi ljudima i ostaj u šumi! Idi radije životinjama! Zašto nećeš biti kao ja – medvjed među medvjedima, ptica među pticama?“
„A što to čini svetitelj u šumi?“ upita Zaratustra.
Svetitelj odvrati: „Sačinjam pjesme i pjevam ih, i sačinjajući pjesme smijem se, plačem i brundam: tako slavim Boga.
Pjevanjem, plačem, smijehom i brundanjem slavim Boga koji je moj Bog. No što nam to ti donosiš na dar?“
Kad Zaratustra sasluša te riječi, pozdravi on svetitelja i reče: „Što bih ja vama imao dati! No pustite me brzo odavde da vam štogod ne oduzmem!“ – I tako se rastadoše jedan od drugoga, starac i muž, smijući se, kao što se smiju dvojica dječaka.
No kad Zaratustra bijaše sam, ovako govoraše svojemu srcu: „Ta je li moguće! Ovaj stari svetitelj u svojoj šumi još ništa nije čuo o tomu da je Bog mrtav“.
3.
Kad Zaratustra dospije u najbliži grad, što leži na okrajcima šuma, zatekne tu baš mnoštvo puka sabrana na trgu: jer bijaše oglašeno kako će se moći vidjeti neki plesač na užetu. I Zaratustra ovako govoraše puku:
Učimvas nadčovjeku. Čovjek je nešto što ima biti prevladano. Što vi učiniste da biste ga prevladali?
Sva bića stvoriše dosad nešto iznad sebe: a vi hoćete biti osekom te goleme bujice i radije se još vratiti životinji negoli prevladati čovjeka?
Što je majmun za čovjeka? Ruglo ili bolan stid. I upravo to treba biti čovjek nadčovjeku: ruglo ili bolan stid.
Prevaliste put od crva do čovjeka i puno je toga u vama još crv. Nekoć bijaste majmuni, i sad je još čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna.
No onaj koji je najmudriji od vas, i taj je tek razdor i melez između biljke i utvare. No pozivljem li vas da postanete utvarama ili biljkama?
Gledajte, učim vas nadčovjeku!
Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja neka kaže: nadčovjek neka bude smisao zemlje!
Zaklinjem vas, braćo moja, ostajte vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam zbore o nadzemaljskim nadama! Trovatelji su to, znali oni ili ne znali.
Preziratelji života su to, na samrti i sami otrovani, od kojih je zemlja umorna: neka mirno odu!
Nekoć bijaše grijeh prema Bogu najveći grijeh, ali Bog umrije, a time umriješe i ti grešnici. Ogriješiti se o zemlju sad je ono najstrahovitije i nutrinu neistraživog štovati više negoli smisao zemlje!
Nekoć duša prezirno gledaše na tijelo: i tada taj prezir bijaše ono najviše: – htjela ga je mršava, ružna, izgladnjela. Tako mišljaše umaći i njemu i zemlji.
O, ta duša sama bijaše još mršava, ružna i izgladnjela: a okrutnost bijaše pohotom te duše!
No i vi još, braćo moja, kažite mi: što vaše tijelo naviješta o vašoj duši? Nije li vaša duša oskudica i nečist i bijedna lagodnost?
Uistinu, čovjek je nečista brzica. Mora se biti morem da bi se uzmoglo prihvatiti nečistu brzicu, a sam ne postati nečistim.
Gledajte, učim vas nadčovjeku: on je to more, u njemu se može utopiti vaš veliki prezir.
Što je ono najveće što možete doživjeti? To je čas velikog prezira. Čas u kojemu vam i vaša sreća biva gadošću, isto tako vaš um i vaša krepost.
Čas u kojemu kažete: „Što vrijedi moja sreća! Ona je oskudica i nečist i neka bijedna lagodnost. No moja bi sreća imala opravdati sam opstanak!“
Čas u kojemu kažete: „Što vrijedi moj um! Ne žudi li on za znanjem kao lav za hranom? On je oskudica i nečist i neka bijedna lagodnost!“
Čas u kojemu kažete: „Što vrijedi moja krepost! Nije me još učinila bijesnim. Kako sam umoran od svojega dobra i svojega zla! Sve je to oskudica i nečist i neka bijedna lagodnost!“
Čas u kojemu kažete: „Što vrijedi moja pravednost! Ne vidim da bih bio žeravica i ugljen. No pravednik je žeravica i ugljen!“
Čas u kojemu kažete: „Što vrijedi moja sućut! Nije li sućut križ na koji biva pribijen onaj koji ljubi ljude? No moja sućut nije nikakvo pribijanje na križ.“
Već tako govoraste? Već tako vikaste? Ah, da vas već čuh tako vikati!
Ne vaš grijeh – vaše zadovoljstvo onim što se ima vapi u nebo, vaša škrtost čak i u vašemu grijehu vapi u nebo!
Gdje li je ta munja koja će vas liznuti svojim jezikom? Gdje je ludilo kojim biste morali biti cijepljeni?
Gledajte, učim vas nadčovjeku: on je ta munja, on je to ludilo! –
Kad Zaratustra to izgovori, netko iz puka zavapi: „Dosta se naslušasmo o plesaču na užetu; dajte sad da ga i vidimo!“ I sav se puk smijaše Zaratustri. A plesač na užetu, povjerovavši da je o njemu riječ, dade se na posao.
4.
Zaratustra pak gledaše puk i čuđaše se. Potom ovako govoraše:
Čovjek je uže napeto između životinje i nadčovjeka – uže nad bezdanom.
Pogibeljno prijeko, pogibeljno na putu, pogibeljno osvrtanje, pogibeljna obuzetost jezom i ukopanost na mjestu.
Što je veliko na čovjeku jest to što je on most, a ne svrha: što se može ljubiti na čovjeku jest to što je on prijelaz i silazak.
Ljubim one koji ne znadu živjeti osim kao oni koji silaze, jer su oni koji prijeko prelaze.
Ljubim velike preziratelje, jer su veliki poštovatelji i strijele čeznuća za drugom obalom.
Ljubim one koji ne ištu tek iza zvijezda razlog da propadnu i budu žrtvom: nego se zemlji žrtvuju, da bi zemlja jednoć bila nadčovjekova.
Ljubim onoga koji živi da bi spoznavao, i koji hoće spoznavati da bi jednoć živio nadčovjek. I tako hoće svoju propast.
Ljubim onoga koji radi i iznalazi da bi nadčovjeku kuću sagradio i pripravljao mu zemlju, životinju i bilje: jer tako hoće svoju propast.
Ljubim onoga koji ljubi svoju krepost: jer krepost je volja za propašću i strijela čeznuća.
Ljubim onoga koji za se ne zadržava ni kapljicu duha, nego cijeli hoće biti duhom svoje kreposti: tako korača kao duh preko mosta.
Ljubim onoga koji od svoje kreposti čini svoje nagnuće i svoju kob: tako hoće radi svoje kreposti još živjeti i više ne živjeti.
Ljubim onoga koji ne mari imati suviše kreposti. Jedna je krepost više krepost nego dvije, jer je više kopčom na koju se kob vješa.
Ljubim onoga kojemu se duša rasipa, koji neće zahvalu i ne uzvraća je: jer vazda daruje i neće se uščuvati.
Ljubim onoga koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist i tad pita: nisam li onda varalica? – jer hoće propasti.
Ljubim onoga koji pred svoje čine baca zlatne riječi i održi vazda još više no što obeća: jer hoće svoju propast.
Ljubim onoga koji opravdava buduće i izbavlja prošle: jer hoće na sadašnjima propasti.
Ljubim onoga koji svojega boga huli, budući da svojega boga ljubi: jer od srdžbe svojega boga mora propasti.
Ljubim onoga kojemu je duša duboka i u pregorijevanju, i koji može propasti od kakva malena doživljaja: tako rado ide preko mosta.
Ljubim onoga kojemu je duša prepuna, tako da sebe sama zaboravlja i sve su stvari u njemu: tako sve stvari bivaju njegovim propadanjem.
Ljubim onoga koji je slobodna duha i slobodna srca: tako je njegova glava samo nutrina njegova srca, a njegovo ga pak srce goni k propasti.
Ljubim sve one koji su poput teških kapi, što jedna po jedna padaju iz tamnog oblaka što visi nad čovjekom: navješćuju da dohodi munja, i propadaju kao navjestitelji.
Vidite, ja sam navjestitelj munje i teška kaplja iz oblaka: ta se pak munja imenuje nadčovjekom. –
S njemačkog preveo Mario Kopić