Treba ostaviti nogama da sve urade, da misle i odlučuju. Ostaviti nogama da pokrenu to prestrašeno tijelo što se uvilo u sebe, to izgladnjelo tijelo što se hrani vlastitom srdžbom kao najslađim voćem. Oživjeti arhetipski stroj u sebi, lovca sakupljača, usredotočena na zrak i šum vjetra, na žarenje u stopalima… (To je rezultat jedne bolesti, jedne boleštine što samo nutarnji uvid može proizvesti!)
Pokrenuti zamašnjak što je zaspao u nama, zalajati srcem koje zna put, koje se ne koleba. Jednim pročišćenim pokretom, somnambulnom kretnjom što drijema u nama uhvaćena u klopku vlastita samosažaljenja, jednim nehotičnim valom energije, da se ne poludi, da se ne izgubi razum, otisnuti se u neko drugo stanje prapostojbine koja još samo udiše i izdiše, koja guta taj beskonačni trenutak zastao u vremenu, u nigdini, između vremena prošlog i vremena budućeg.
Nekada smo bili jedri i zaneseni, a sada smo trule jabuke, sagnjile, zagubljene u visokoj travi.
Koraci. Nikako bijeg, nikako strah. Samo koraci koji nisu monolozi već su ptice u letu, klinasto postrojene, u velikoj seobi prema jugu. Život nam protječe u putovanju, u nagonu za putovanjem, na tom putu bez odmora. Sve je put, sve je pokret, opetovani pokreti kroz vrijeme i prostor, dokidanje vlastitih misli koje bi da izjedu tijelo trujući ga iznutra.
Probijajući se kroz božje krajobraze, kroz tomove slika i mirisa, probijajući se u pokretu koji čisti tijelo - umarajući ga osnažuje. Jer na kraju ostaje samo tijelo, nijemo, pročišćeno tijelo, spremno da zalegne na suho tlo pogledom uprto prema nebu, prema svemiru što se ljeska u noći.
Sve je izvjesno, naša podsvijest, raštimani monolozi i strahovi, te sumnje i ti kratkotrajni uzdasi, sve je izvjesno i događa se mimo nas koji sve to ispraćamo krmeljavih očiju kao otpremnici vlakova na peronu. Sve je izvjesno u tom solilokviju što se neprestano nameće i namješta kao ukras i kao šega, kao nečija utabana mantra. Trebalo bi preuzeti inicijativu, kao lopatom po nasutom putu, pljunuti u žuljave ruke i krenuti negdje, bilo gdje, negdje gdje ima kisika, gdje se vidi sunce i mjesec noću. Razdrmati to zakržljalo tijelo što je svakodnevno bičevano u tišini, u monaškoj niši udarano vlastitim rukama, rukama što drhture, zavučene i zapete u vlastitoj utrobi, jer sve je već ugušeno kao da je sišlo s uma, kao da je nabijeno na kolac u hibernaciji zaumnih misli.
Zato treba hodati, treba koračati i kretati se bez pogovora. Čitava je tajna u pokretu, u našem tijelu koje se pokreće, u koži koja se ježi, u očima koje trepere okrećući se od sunca, sve su tajne složene u tom naraštaju od boli, u tim stamenim očima i nježnim, preciznim rukama. Zato treba hodati, razdrmati savršeni stroj što nam ga je Bog dao na dar, njime upravljati i kretati se dok nas umor ne savlada, dok nas san ne utješi, utopljene u vlastitom animalnom, probuđene u najčudnovatijem pejzažu što se širi nad ishlapjelim ušćem tajanstvene rijeke čiji se usjeci ulijevaju u nepregledno more tišine.
Pokrenuti zamašnjak što je zaspao u nama, zalajati srcem koje zna put, koje se ne koleba. Jednim pročišćenim pokretom, somnambulnom kretnjom što drijema u nama uhvaćena u klopku vlastita samosažaljenja, jednim nehotičnim valom energije, da se ne poludi, da se ne izgubi razum, otisnuti se u neko drugo stanje prapostojbine koja još samo udiše i izdiše, koja guta taj beskonačni trenutak zastao u vremenu, u nigdini, između vremena prošlog i vremena budućeg.
Nekada smo bili jedri i zaneseni, a sada smo trule jabuke, sagnjile, zagubljene u visokoj travi.
Koraci. Nikako bijeg, nikako strah. Samo koraci koji nisu monolozi već su ptice u letu, klinasto postrojene, u velikoj seobi prema jugu. Život nam protječe u putovanju, u nagonu za putovanjem, na tom putu bez odmora. Sve je put, sve je pokret, opetovani pokreti kroz vrijeme i prostor, dokidanje vlastitih misli koje bi da izjedu tijelo trujući ga iznutra.
Probijajući se kroz božje krajobraze, kroz tomove slika i mirisa, probijajući se u pokretu koji čisti tijelo - umarajući ga osnažuje. Jer na kraju ostaje samo tijelo, nijemo, pročišćeno tijelo, spremno da zalegne na suho tlo pogledom uprto prema nebu, prema svemiru što se ljeska u noći.
Sve je izvjesno, naša podsvijest, raštimani monolozi i strahovi, te sumnje i ti kratkotrajni uzdasi, sve je izvjesno i događa se mimo nas koji sve to ispraćamo krmeljavih očiju kao otpremnici vlakova na peronu. Sve je izvjesno u tom solilokviju što se neprestano nameće i namješta kao ukras i kao šega, kao nečija utabana mantra. Trebalo bi preuzeti inicijativu, kao lopatom po nasutom putu, pljunuti u žuljave ruke i krenuti negdje, bilo gdje, negdje gdje ima kisika, gdje se vidi sunce i mjesec noću. Razdrmati to zakržljalo tijelo što je svakodnevno bičevano u tišini, u monaškoj niši udarano vlastitim rukama, rukama što drhture, zavučene i zapete u vlastitoj utrobi, jer sve je već ugušeno kao da je sišlo s uma, kao da je nabijeno na kolac u hibernaciji zaumnih misli.
…..
Zato treba hodati, treba koračati i kretati se bez pogovora. Čitava je tajna u pokretu, u našem tijelu koje se pokreće, u koži koja se ježi, u očima koje trepere okrećući se od sunca, sve su tajne složene u tom naraštaju od boli, u tim stamenim očima i nježnim, preciznim rukama. Zato treba hodati, razdrmati savršeni stroj što nam ga je Bog dao na dar, njime upravljati i kretati se dok nas umor ne savlada, dok nas san ne utješi, utopljene u vlastitom animalnom, probuđene u najčudnovatijem pejzažu što se širi nad ishlapjelim ušćem tajanstvene rijeke čiji se usjeci ulijevaju u nepregledno more tišine.