Riječ „apsurdno“ izvorno znači „bez dna“ u smislu „bez korijena“. Kao što je, primjerice, biljka bez dna kad je se ubere, kako bi je se stavilo u vazu. Cvijeće na stolu prostrtom za zajutrak primjer je apsurdna života. Pokušamo li se uživjeti u takvo cvijeće, moći ćemo osjetiti njegov poriv da pusti korijenje i utjera ga u bilo kakvo dno. Taj poriv korijena lišena cvijeća raspoloženje je apsurdna života. Namjera je ove knjige da svjedoči o tom raspoloženju.
Riječ „apsurdno“ u pravilu znači „bez dna“ u smislu „besmislenog“. Kao što je, primjerice, sustav planeta bez smisla, zapitamo li zašto i čemu se točno okreće oko Sunca u razjapljenoj, bezdanoj praznini svemira. Merkur i Venera na svojim putanjama primjeri su apsurdnog funkcioniranja. Promatramo li planete s tog stajališta, lako bismo mogli pati u iskušenje da njihov sustav uspoređujemo s različitim upravnim sustavima u kojima se odvija velik dio naših života. Besmisleno kružno kretanje s ništavilom kao pozadinom raspoloženje je apsurdna života. Ova knjiga pokušat će dati svjedočanstvo o njemu.
Riječ „apsurdno“ znači „bez dna“ u smislu „bez razumne osnove“. Kao što je, primjerice, bez razumne osnove rečenica koja tvrdi da je dva puta dva četiri u sedam sati navečer u São Paulu. Primjer je to apsurdnog mišljenja. Pritom čovjeka obuzima vrtoglav osjećaj lebdenja iznad ponora, u kojem pojmovi „istinito“ i „neistinito“ ne funkcioniraju. (Rečenica je bez osnove, jer bi bilo apsurdno kad bismo o njoj htjeli reći je li istinita ili neistinita. Ona je jedno i drugo i nijedno od toga.) Taj vrtoglavi osjećaj raspoloženje je apsurdna mišljenja. Ova knjiga dat će svjedočanstvo o njemu.
Navedeni primjeri iz botanike, astronomije i logike nisu, kao što smo rekli, ništa doli pokušaji uvođenja u raspoloženje ove knjige. Raspoloženje, što ga svatko dobro poznaje i iz vlastita iskustva, iako će najčešće pokušavati ne dopustiti mu da dođe do izražaja. Religiozno je to raspoloženje. U njemu su nastale sve religije, jer religije su metode da se bezdanosti dade čvrst oslonac. Ali to je ujedno i raspoloženje koje ugrožava sve religije. Jer u njemu uporište i oslonac što ih nude sve religije razjeda jetka kiselina bezdanosti. U osnovi su svi naši problemi religiozni problemi, u svakom slučaju u sljedećem pogledu: kad se nalazimo u raspoloženju bezdanosti, tragamo za religioznim rješenjem našeg položaja, a da ga pritom ne uspijevamo pronaći. A ako pod nogama osjećamo sigurno tlo (bilo zbog religije, bilo zbog nadomjeska religije, bilo zbog religiozne snage svakodnevice koja nas čuva i zastire sve), izgubili smo istinsko religiozno raspoloženje. Ali možda je i sama ova formulacija nastala iz raspoloženja bezdanosti.
Kao što smo rekli, svatko to raspoloženje dobro poznaje iz vlastita iskustva, a također i iz niza javnih manifestacija – primjerice, manifestacije nadrealizma, egzistencijalističke filozofije ili romana i kazališta apsurda. Postojala su vremena, u kojima je raspoloženje bezdanosti vladalo svim kulturnim artikulacijama – primjerice, vrijeme kasne antike, vrijeme kasnog srednjeg vijeka ili, pak, sadašnje vrijeme. To su vremena mijene i preokreta. U takvim artikulacijama bezdanosti (primjerice, u Bergmanovim filmovima) možemo, doduše, dobro prepoznati sami sebe, ali i svrhu da prikrijemo vlastiti položaj. Čim, naime, bezdanost postane javnom temom, ona to prestaje biti. Ona je iskustvo usamljenosti i rastače se, ako se o njoj javno razgovara, u prazno naklapanje. Ona je načelno antikulturna i stoga ne može okoštati u kulturnim formama.
Iskustvo bezdanosti ne može se prikazati u književnosti, filozofiji ili umjetnosti, a da se ne iskrivi. Možemo ga samo pokušati opisati u takvim formama, zaokružiti ga i na taj način uhvatiti. Ili, pak, možemo pokušati da o njemu izravno svjedočimo, tako što ćemo autobiografski opisati vlastiti položaj, u nadi da će se u tom opisu prepoznati i drugi. Vlastiti život tada takoreći postaje laboratorijem za druge, ne bi li sami izvana mogli prepoznati položaj bezdanosti. To je motiv ove knjige, a - nadam se - ne taština i nagon prema samopotvrđivanju.
Svatko poznaje bezdanost iz vlastita iskustva. Ako tvrdi da je ne poznaje, onda samo zato što je neprestance uspijeva potiskivati: uspjeh je to, koji je u mnogim pogledima nadasve dvojben. Ali postoje ljudi za koje je bezdanost ono raspoloženje u kojem se nalaze takoreći objektivno. Ljudi koji su izgubili svako tlo pod nogama, ili zato što su djelovanjem vanjskih čimbenika izgnani iz krila stvarnosti koja iz zbrinjava ili, pak, zato što su svjesno napustili tu stvarnost, prepoznavši je prethodno kao obmanu. Takvi ljudi mogu poslužiti kao laboratorij za druge. Oni takoreći egzistiraju intenzivnije, ukoliko pod pojmom „egzistencije“ želimo razumjeti život u bezdanosti. Sada ćemo opisati jednu u tom smislu intenzivnu egzistenciju.
Građanski Prag prije Drugog svjetskog rata
Carski grad sa svojom gotičkom gradinom i njezinim baroknim predgrađem na maloj strani Vltave, gotičkim labirintom krovova i industrijskim četvrtima koje se nastavljaju na velikoj strani, ima izraženu osobnost, kakvom se može podičiti samo mali broj gradova. Kad razmišljamo o Pragu prije Drugog svjetskog rata, padamo u iskušenje promisliti suprotnost „civilizacije i kulture“. „Kultura“ je proizvod poljoprivrede, ona je seoska i ladanjska. Ona je skupljanje „colere“) i nastaje kad ljudi u borbi protiv prirode otimaju (žanju, beru) stvari prirode, kako bi ih skupljali. „Civilizacija“ je proizvod gradskog života. Ona je pokušaj da smisleno oblikuje život građanina („civis“). Ona, dakle, nije skupljanje, nego oblikovanje. Samo mali broj gradova ima tu formativnu snagu, a Prag je svakako jedan od njih. Većina gradova jesu i ostaju žarišta svog seoskog okruženje; žarišta kultura. Rijetki među njima doživljavaju zaokret i postaju inkubatorima civilizacija. Vjerojatno se to zaokretanje može objasniti sociološki, ali takva objašnjenja nisu nužna: u liku ljepote civilizacijski karakter nekog grada odmah postaje razvidan, a posrijedi je ljepota, koja nema nikakve veze ni s veličinom grada, ni s njegovom okolicom. Pariz je takav grad u svojoj kraljevskoj veličini, Firenca u skladnom odnosu svojih dijelova spram cjeline, a vjerojatno i klasična Atena, koja je iz druge vizure bila veliko selo. Takve gradove volimo (ili mrzimo) kad ih posjećujemo, a ako smo u njima rođeni, ono su središte svemira što isijava civilizaciju. „Sum civis pragensis.“
Kao i svaki drugi od tih malobrojnih odličnih gradova, Prag pečati svoje građane markom, što je nikad više neće moći zanijekati. Možemo joj pokušati izmaknuti, kao što je to činio Rilke, možemo je uzeti na svoja pleća kao sudbinu, kao što je to činio Kafka, možemo je učiniti životnom svrhom kao Neruda, ali što god činili, za svijet tamo vani, izvan praških kapija, uvijek ćemo ostati Pražani. Za Prag je pritom karakteristično da njegova osobnost prevladava sve nacionalne, religiozne i socijalne razlike. Bio Čeh, Nijemac ili Židov, katolik, protestant ili marksist, građanin ili proleter, čovjek je prije svega Pražanin. Tako snažna gradska osobnost nuka nas da posumnjamo u velik broj socioloških teorija i njihove infra- i substrukture. Prag je egzistencijalna klima (ili je to u najmanju ruku bio do provale nacista) i u toj se klimi razvija sva društvena slojevitost sa svim svojim napetostima.
Prag je, doduše, bio bogat napetostima i sve njegove manifestacije vibriraju u toj napetosti. Tek će ona inače nevjerojatno bogatstvo Praga na mnogim područjima civilizacije učiniti objašnjivim. U doba između dva svjetska rata Prag je, da navedemo samo nekoliko primjera, bio središte Masarykom inspirirane nove češke kulture, bio je žarište europskog židovskog kulturnog života i bio je središte one njemačke kulture, u kojoj se tradicija habsburške monarhije vinula do novog procvata. Te tri kulture oplođivale su jedna drugu u borbi i suradnji toliko silovito, da su se u to vrijeme u Pragu mogli promatrati začeci mnogih danas dominantnih tendencija. Pritom je dovoljno pomisliti samo na prašku lingvističku školu, na Kafku, na praško eksperimentalno kazalište, na fenomenologiju, na Einsteinova predavanja na Sveučilištu i na psihoanalitičke eksperimente. Stasati u takvoj klimi, osjetiti te produktivne napetosti u svojoj okolini i u sebi samome, sudjelovati od puberteta nadalje aktivno u njima, sve se to za sina židovskih intelektualaca razumjelo samo po sebi, što će se tek s prostorne i vremenske distance pokazati privilegiranim položajem.
Posebnost tog položaja razvidna je već iz njegova jezičnog aspekta. Razumjelo se samo po sebi imati dva materinja jezika, češki i njemački, kliziti nesvjesno iz jednog u drugi i sasvim spontano sudjelovati u dvama svjetovima, onom zapadno- i onom istočnoeuropskom. Dubokosežnu strukturalnu razliku između slavenskog i germanskog (primjerice, specifična funkcija glagola u slavenskom i sposobnost stapanja njemačkih imenica, koje podsjeća na grčki) duh u razvoju uopće nije doživljavao kao razliku, nego kao komplement. Mislilo se spontano u kategorijama dvaju za druge međusobno neuskladivih svjetova. Spontano, jer to je mišljenje jednostavno bilo mišljenje Pražana. (Uzgred, jezik Kafke ili Rilkea ne može se baš u potpunosti razumjeti, ako se ne osluhne i slavenski prizvuk, što, mutatis mutandis, vrijedi i za češke pisce i mislioce te epohe, primjerice za Čapeka.)
Osebujan, premda možda ne i toliko karakterističan za Prag bio je problem samodiferencijacije. Naravno, bilo smo Pražani, to se nije ni dovodilo u pitanje. Tlo je bilo to, na kojem su se postavljala sva druga pitanja. No, je li čovjek kao Pražanin bio Čeh, Nijemac ili Židov? Je li uopće imao pravo staviti židovsku dimenziju na istu liniju s dvjema drugima? Je li se morao opredijeliti među tim alternativama ili su one bile na neki način dane? Naravno da čovjek ne bi bio Čeh ili Nijemac u smislu u kojem je to bio moravski ili saski seljak, ali ne bi bio ni Židov u smislu u kojem su to bili stanovnici nekog poljskog gradića ili Frankfurta. Ljudi su, doduše, govorili da su „asimilirani“, ali nisu točno znali po čemu, jer to što su bili Pražani, to nije bila asimilacija, nego se Pražaninom bilo u jezgri vlastita bića.
Ta poteškoća imala je za posljedicu da se potanje nacionalne identifikacije preziralo kao arhaično ili drugorazredno. Bili smo rođeni internacionalisti (ne ideološki), jer smo na vlastom postojanju osjećali koliko je smiješno povlačiti oštre razlike među narodima. To nije bilo socijalistički internacionalizam, koji prevladavanje nacionalnih razlika očekuje od političke revolucije. Nacionalne razlike bile su prevladane samim bivanjem Pražaninom. Na nacionalne pokrete, koji su toliko snažno okarakterizirali međuratno razdoblje, gledalo se kao na neku vrstu arhaičnog izmeta.
Ali to stajalište spram nacionalnog pitanja (ma koliko opravdano bilo) nije se moglo održati. U njemačkom je nacizam počeo uzurpirati pravo da govori uime njemačkog naroda i mnogi su praški Nijemci (odveć lako) postalo žrtvama njegove demagogije. Kao reakcija na to nastao je tek neznatno plemenitiji češki nacionalizam. Je li to značilo da treba nijekati vlastitu njemačku komponentu? Ili, pak, bi to ipak bilo priznavanje prava nacistima da govore uime Nijemaca? Ili se, naprotiv, trebalo angažirati na strani češkog nacionalizma? Ili, pak, bi to, s obrnutim predznakom značilo prihvaćanje nacizma? Ali čovjek je nekako ipak morao primiti na znanje da se u neposrednoj blizini jedna posebno pogubna i antisemitska forma nacionalizma priprema da ga ubije. (Iako se u mogućnost toga ubijanja nije moglo pravo povjerovati, jer je zvučala odveć fantastično.) Kao treća mogućnost izbora nudio se, pak, cionizam.
Na cionizam se načelno gledalo sa skepsom. Prvo, on je bio nacionalizam, stoga smo osjećali da smo ga u vlastitom biću već prevladali. Drugo, shvaćalo ga se kao reakciju na antisemitizam općenito, a posebice na nacizam. Treće, on je židovstvu pripisivao ulogu koja je bila dijametralno suprotstavljena ulozi praškog židovstva, naime, da bude most među narodima. Četvrto, u socijalističkom smislu shvaćalo ga se kao građansko otuđenje, ali o tome kasnije. Peto – i to je najvažnije – nitko nije mogao zamisliti da napusti Prag i preseli u Palestinu. Prag je bio tlo stvarnosti u kojem smo bili ukorijenjeni, a cionističke predodžbe o seoskom kolektivnom životu u Palestini ostale su utopijsko snatrenje. Svejedno nas je naraslo barbarstvo u Njemačkoj sve više tjeralo u naručje cionizmu. Taj se prije svega nudio kao metoda da se obezvređivanju židovstva što su ga provodili nacisti (istina, isprva se to smatralo smiješnim) suprotstavi nova slika dostojnog židovskog postojanja. Cionizam, dakle, nije bio atraktivan kao metoda bijega, nego kao borbeni stav protiv nacizma.
Angažman za cionizam bio je, međutim, opterećen nizom teških rezervi. (Iz današnje vizure neobično je priznati da je pritom arapski problem jedva igrao neku značajniju ulogu. Arapi su, kao i konkretna Palestina uopće, stajali izvan obzorja Praškog postojanja.) Na površini te su rezerve imale veze s marksističkom problematikom, dok su u biti bile vezane za onu religioznu.
Naravno da smo bili marksisti i marljivo proučavali marksističke spise. „Naravno“ iz različitih razloga. Prvo, bili smo mladi i vjerovali da marksizam može „znanstveno“ promijeniti svijet i to su smislu stvaranja novog čovjeka. Drugo, bili smo Pražani i vjerovali da marksizam može postići kulturnu sintezu za koju je Prag tada već bio primjer u minijaturi. Treće, bili smo Židovi i vjerovali da ćemo u marksizmu židovski mesijanizam vidjeti ukinut na „znanstvenoj“ i univerzalnoj razini. I četvrto, bili smo religiozno izgladnjeli i vjerovali da smo u marksizmu pronašli sustav, u kojem će svi religiozni problemi, prije svega oni egzistencijalnog angažmana, pronaći rješenje primjereno vremenu i nama samima. Bilo smo, dakle, naravno marksisti, ali iz marksističke vizure iz samih pogrešnih razloga – naime, iz građanskog otuđenja, a ne iz konkretne pobune protiv kapitalističkog potlačivanja. Takav marksizam nazivao se tada „salonskim komunizmom“ i pravi su se marksisti prema njemu tada s pravom odnosili s prijezirom i nepovjerenjem.
Uistinu, taj marksizam štošta nije mogao spriječiti. Primjerice, nije mogao spriječiti da se osjeti odbojnost prema sovjetskoj sceni (prije svega prema moskovskim sudskim procesima). Nije mogao spriječiti da se u Španjolskom građanskom ratu kritički interpretira sovjetska uloga. Nije mogao spriječiti da se marksističkim tezama na znanstvenom tlu, prije svega u biologiji i psihologiji, pristupalo s krajnjim nepovjerenjem. Nije mogao spriječiti da se na području filozofije marksizam prepoznaje kao odveć plitak i odveć dogmatski. Prije svega, međutim, on nije mogao spriječiti angažman za cionizam. Bio je to jednostavno lažni marksizam.
Neobično je, pak, bilo to što smo uvijek znali da smo lažni marksisti. Pravi marksizam nije mogao pristajati ni uz Prag općenito, ni uz vlastiti položaj. Ne uz Prag općenito, jer smo imali prilično lijevu vladu, socijalne nepravde bile su na podnošljivoj razini, a životni standard mogao se nakon prevladavanja privredne krize općenito nazivati dostojnim čovjeka. I ne uz vlastiti položaj, jer se čovjek kao sin intelektualaca ne bi osjećao niti kapitalistom, niti, pak, bliskim radništvu u predgrađima. Bili smo dio elite, ali ne ekonomske. Od revolucije nije se moglo očekivati ni dobro, ni loše. Svejedno smo bili marksisti, ne iz političkih, nego iz religioznih razloga.
U nekom pozitivnom smislu židovstvo kao religija nije nam mogla dati gotovo ništa. Malobrojni rituali koji su se bili održali unutar oslabjele tradicije činili su nam se praznim formalizmom. Osjećali smo prema njima, doduše, estetizirajuću privlačnost, ali smo u isti mah znali da tak privlačnost prikriva ono što je u religijskom fenomenu bitno. Židovskim tekstovima nismo imali pravog pristupa, s jedne strane jer smo hebrejskim jezikom vladali samo fragmentarno, prije svega, međutim, zato što su ti tekstovi pisani stilom koji nam je bio potpuno stran. Ortodoksni Židovi Praga, mahom galicijskog podrijetla, bili su nam daleko veći stranci od katoličkih Pražana. U biti nismo imali pravo da se u religioznom smislu nazivamo Židovima.
Ali u nekom negativnom smislu židovstvo kao religija igralo je veliku ulogu. Priječilo nam je pristup kršćanstvu i to na pomalo neobičan način. Prvo, ono je strogo osvjetljavalo dogmatsku stranu kršćanstva, čime bi izblijedjela njegova egzistencijalna poruka. Drugo, puštalo je da u prvi plan stupi ritualna i para-poganska strana kršćanskog bogoslužja, čime se potiskivala kršćanska liturgija. Treće, ono nije dopuštalo da se Kristov lik vidi u punom opsegu. Začudo, ono je prikrivalo i blisku srodnost između židovskog i kršćanskog religioznog mišljenja i osjećanja. Prije svega, međutim, a to je bilo sasvim razumljivo, ono nije dopuštalo da se zaborave progoni, koji su se uime kršćanstva provodili nad Židovima. Sasvim razumno, znali smo, doduše, da su ti progoni uvijek bili nekršćanski i da istinsko kršćanstvo nikad ne bi moglo biti antisemitsko (pa „semitsko“ je i samo), te da je stoga trebalo biti saveznik u borbi protiv novog antisemitizma nacista. Ali emotivno se nije moglo premostiti proturječje između kršćanske ljubavi i svećenika koji su huškali na pogrome. Pristup kršćanstvu ostao je stoga zapriječen.
Kako se nije moglo biti ni Židov, ni kršćanin, kao posljednja alternativa preostajao je marksizam. To može biti tipično za asimilirane Židove međuratnog razdoblja, ali u Pragu to je imalo i jednu karakterističnu stranu. Tamo je marksizam bio angažman protiv svakog nacionalizma, a za nadnacionalizam. Bili smo marksisti, dakle, nije više bio problem opredjeljivanja između Čeha i Nijemaca. Pražani smo, međutim, mogli ostati. Ta vrsta marksizma bila je religija koja se nudila praškim Židovima. Ali svejedno je val iz Njemačke sve jače prijetio, tako da se čovjek ne bi mogao trajno učahuriti u tako krhkoj i lomljivoj čahuri. Podijeljena srca odlučismo se za marksistički obojan cionizam. Naoko idealno rješenje: čovjek bi ostao internacionalist, ali bi se spram nacista ipak dokazivao kao Židov. U stvarnosti, međutim, nikakvo rješenje: jer kako se kao cionist moglo ostati vjeran svom egzistencijalnom tlu, naime, da se prije svega bude i ostane Pražanin?
Biti Pražanin značilo je, ma koliko neobično ovo moglo zvučati, religiozno postojanje. (Možda zvuči začuđujuće, ali ne za one koji pravilno razumiju Kafku.) Prag je bio religiozan grad u dubokom smislu te riječi. U tom pogledu suprotnost Parizu i Prag nije vrijedan mise, nego je misa vrijedna Praga. Ne crkva Naše Gospe pred Týnom, ne Staronova sinagoga, ne židovski grobovi i ne Vaclavova kapela, svaki kutak Staroga grada i Male strane zrači ozračjem koje se najbolje može opisati kao „religiozna strepnja“. Mističan grad, u kojem se dijalektika između Boga i đavla, koja se na drugoj razini očituje kao proturječje između fantastičnog vjerovanja i oštroumnog mišljenja, nije odigravala samo arhitektonski, nego u brojnim mitovima i duhovima njegovih stanovnika. U Pragu se nije moglo živjeti, a da se ne živi religiozno.
Svi problemi bili su tamo uronjeni u tu sumračnu atmosferu (pomislimo samo na Rilkeove Elegije) i taj u isti mah gotički, barokni i nadrealistički chiaroscuro bio je tlo u kojem su Pražani bili ukorijenjeni. Za Ne-Pražane ta dijalektička razdrtost i iz nje proizlazeći ironijski odmak kao religiozna baza duboko ukorijenjena postojanja samo su teško razumljivi. Koliko takvo postojanje može biti ukorijenjeno u ironiji, razvidno je, primjerice, iz Čapekovog kazališta. Naoko apsurdno (poput Ionesca avant la lettre), ali ipak sačuvano u stvarnosti. Religiozna atmosfera je bila ta koja nas je čuvala i automatski vodila prema filozofiji.
Baviti se kao mlad čovjek u Pragu tik pred Drugi svjetski rat filozofijom značilo je preuzimati u sebe sve raspoložive tendencije, kako bi se uključile u temeljnu dijalektiku; prije svega, međutim, dopustiti da dvije naoko nedijalektičke tendencije „fenomenologija i egzistencijalizam“ s jedne, te „neopozitivizam i lingvistika“ s druge strane, prenesu na dijalektičko tlo već opisana marksizma. To je zadaća za čitav život. Bio sam opijen time i vjerovao da mi je otvoren čitav svijet. Nisam bio svjestan koliko su se praška obzorja tada već bila stisnula. Kad bih čitao Ortegu, stjecao bih dojam da sam sagradio mostove prema dalekom svijetu. Nisam znao da sam se zapravo nalazio usred srednjoeuropskog svijeta, na čijim su se obzorjima francusko, englesko i američko mišljenje ocrtavali tek u obrisima. Provincijski Prag, njegova skučenosti bio je zastrt vlastitom dubinom, pa bi čovjek pomislio da se nalazi u središtu svemira.
Upravo to je simptom ukorijenjenosti: vidjeti samoga sebe u središtu svijeta. Naravno da se znalo da je to središte ugroženo: kratkoročno nacističkim barbarstvom, koje se sve više približavalo gradskim kapijama Praga, dugoročno, pak, dubokosežnim promjenama u ljudskom društvu općenito, promjenama koje su cijelu Europu stavljale u pitanje, a anakronizam kakav je bio Prag ne bi mogle ni dopustiti. Znalo se za to, ali se to egzistencijalno nije moglo primiti na znanje. Prag, to je bila stvarnost, a kako stvarnost može nestati? Ne, nacisti u nadiranju fantastične su tvorevine, baš kao i Kinezi, koji se skupljaju na horizontu. Pred kamenom zbiljom Starogradskog trga i katedrale sv. Vida one će se rasplinuti. Prag je bilo uvijek i uvijek će biti. Jer kad bi nestalo Praga, nestalo bi svega.
Provala nacista u Prag
I zaista, nestalo je svega. Ne „u mah“ (kako su nacisti rado govorili), ne s ulaskom prvih tenkova i njemačkim natpisima nad ulicama: „U Pragu se vozi lijevo“, nego se stvarnost stala osipati i dio po dio padala u bezdan. U Prager Tagblattu izašao je, primjerice, nevjerojatan naslov „Finis Austriae“ – to se moralo pokušati nekako probaviti. Ali kako pritom nastaviti filozofirati, kad se u sestrinskom gradu Praga, u Beču, ubijaju rodbina i prijatelji? Zbivanja u Beču, o kojima se čitalo i slušalo iz prve ruke, nije se moglo uskladiti s iskustvima kakva smo imali o Beču. Nešto takvo bilo je moguće u srednjem vijeku ili u središnjoj Africi (dakle, u područjima koja su se nalazila izvan bilo kakve mogućnosti iskustva), ali ne u Koruškoj ulici. Fantastični likovi iz snova prodrli su u stvarnost i ispostavilo se nemogućim ugraditi ih u nju. Čitava konstrukcija stvarnosti počela se opasno ljuljati.
To je prije svega značilo da čovjek više nije mogao pravo odrediti kad je budan, a kad sanja. Bilo je, doduše, noćnih mora najgore vrste, ali budna stvarnost (ili ono što smo bili prisiljeni pretpostavljati kao stvarnost) grozotom je nadilazila te snove. Posljedica je bila ta da se u prihvaćanju stvarnosti, kakvom se iznenada pokazala, prepoznavao presudni problem života. Sve što se prije toga doživljavalo kao stvarnost (obitelj, prijatelji, škola, filozofija, umjetnost, planovi za budućnost, ukratko: Prag) trebalo je prozreti kao prazan privid, a vjerojatnost da će vas u bliskoj budućnosti ubiti morala se prihvatiti kao činjenica koja nadilazi sve ostalo. To je bio zadatak koji je prijetio nadilaženjem snage čak i mladog čovjeka.
Iskušenje je bilo veliko da se pred zbivanjima u Beču zatvore oči i ponada se da će jeza jednom proći. Mnogi su mu podlegli. Uhvatili su se grčevito za Prag kao za ledenjak koji pluta na toploj struji. Kao most preko provalije nudio se, međutim, cionizam i tu se život u agrarnom kolektivu u sasvim nepoznatoj zemlji počeo zaista promatrati kao budućnost.
Pritom sam ustanovio da za takav život ni duhovno, ni tjelesno ni u pogledu naobrazbe nisam bio ni najmanje osposobljen, te sam se odjednom počeo doživljavati kao biće sasvim beskorisno za život. Od mladog čovjeka koji je pripadao jednoj od elita iznenada sam postao manje vrijedan višak. U jednom kutku mišljenja počeo sam se nadati da će me nacisti ubiti, jer to bi bilo najjednostavnije rješenje. Ali borio sam se protiv tog iskušenja, učio hebrejski, zanimao se za zemljopis Palestine i pokušavao prodrijeti u duh nemehaniziranog poljoprivrednog rada. A to je neprestance pratio mukli osjećaj izdaje vlastitog bića, koji se ničime nije mogao nadglasati.
Onda su stigli München i zaposjedanje takozvane Sudetske oblasti. Samrtni trzaji čehoslovačke republike doživljavali su se kao površinske pojave, jer što je bio smrt republike u usporedbi s vlastitom smrću, koja je stajala pred vratima? U usporedbi s činjenicom da se mora odustati od samoga sebe htjela se izbjeći fizička smrt? Ta nesposobnost istinskog suosjećanja s katastrofom češkog naroda otvarala je ponor između čovjeka samog i čeških prijatelja, koji se kobno nadovezivao na ponor između čovjeka samog i njemačkih prijatelja. Njemački prijatelji tvrdili su doduše (uvjereni u vlastitu iskrenost) da preziru nacističko barbarstvo. Ali dvije stvari ipak nisu mogli zanijekati: da im njemačka okupacija nudi neslućene mogućnosti i da bi pobjeda nacista u njima zadovoljila jedan mukli poriv. Češki prijatelji bili su na pragu gubitka slobode i budućnosti o kojoj su snivali i bili su očajni. Ali tlo koje ih je čuvao, Prag, ostalo je neokrnjeno, tako da im se valjalo pripremiti za dugu borbu protiv nacista. Ja sam, naprotiv, bio izgubio tlo, našao sam se u neposrednoj opasnosti da izgubim i život, te sam (premda vjerojatno neopravdano) problem Nijemaca morao ocijeniti kao izdaju, a problem Čeha kao problem od ne toliko načelnog značaja. Drugim riječima, Prag se počeo raspadati na tri komponente, a ja sam bio upućen na židovsku. Nisam ga mogao prepoznati, kao ni sebe samog u njemu.
Prijatelji i rodbina iz takozvane Sudetske oblasti preseljeni su u Prag i njih se također više nije moglo prepoznati. Ti proganjani, ustrašeni ljudi, koji su nosili loše namještene, nasmiješene krinke, ne bi li prikrili činjenicu da ovise o tuđoj pomoći – zar su to bili isti oni ljudi koje sam poznavao, volio i vodio s njima gorljive teorijske diskusije o budućnosti čovječanstva? Nisam znao kako da s njima razgovaram, jer me je bilo stid što sam prozreo njihovu krinku. U isti mah, međutim, znao sam da ću u najkraćem roku i sam nositi istu krinku. Mogućnost da bi me nacisti mogli nasilno ubiti sve je više postajala nadom.
S takvim izgledima počeo sam živjeti užurbano i intenzivno, dijelom da nadglasam slom stvarnosti i potisnem nadošle načelne religiozne probleme, dijelom da u posljednjoj minuti još izvučem nešto iz života. Bavio sam se filozofijom kao sumanut, čitao sam što god bi mi došlo pod ruku, organizirao diskusijske i glazbene večeri, intenzivno radio na fakultetu i angažirao se cionistički. Dan nikad ne bi imao dovoljno sati i ja nikad ne bih stigao dovoljno odspavati. Nisam ni htio spavati, jer u snu bih bio došao k sebi, a od toga se pod svaku cijenu trebalo čuvati. Samospoznaja bi bila čisti očaj. I tako sam oko sebe tkao fantastično tkanje, koje je, doduše, bilo manje fantastično od stanja stvari koje će nas snaći.
Onda su Nijemci stigli u Prag, bio je to očekivan, a ipak i nevjerojatan događaj. Ne samo da je bilo nevjerojatno što su bili tu, nego je još nevjerojatnije bilo kako se s njihovom prisutnošću sve promijenilo kao da je na djelu bio čarobni štapić. Vjerovao sam da je opasnost njihova dolaska sama već kraj stvarnosti. Sada sam morao uvidjeti da je to uvjerenje bilo posljedica manjkave moći uobrazilje. Brutalna, vulgarna nazočnost egzotičnih odora sa svojim podmuklo romantičnim kacigama, svojim ulaštenim čizmama i svojom zvjerski-materijalnom pomamom za robom u našim trgovinama bila je samo katalizator za nevjerojatnu promjenu u čitavoj okolini. Iznenada me je okruživala hrpa vrebajućih, prijetvorno nasmiješenih lica. Bio sam životinja stjerana u kut, a svjetina (nekadašnji prijatelji) samo je čekala najbolju priliku da mi zadaju smrtonosni udarac. Je li to bila noćna mora ili je bila stvarnost? Na što su svi čekali? Da čovjeku oduzmu materijalnu imovinu i položaj, nakon što su ga nacisti ubili: šakali njemačkih vukova, koji su pritom pred tim vukovima drhtali od straha. To je, dakle, bio Prag u „stvarnosti“, atmosfera koja bi čovjeka trebala čuvati? Površno oličena prašuma, u kojem me je dopala uloga progonjene divljači?
Iz današnje vizure znam da sam tada bio sučeljen sa zlom, koje posvuda i stalno vreba tik ispod površine. Ali taj distancirani uvid tada nije bio moguć. Unatoč svim očajničkim pokušajima da spram narasle plime sitničavosti, nemilosti, zluradosti i pomame za novcem zauzmem filozofski stav, u meni su sve vitalne snage bile mobilizirane za očuvanje pukog života. Strgnut sam na gotovo biološku razinu, takav doživljaj nikad se više ne može zaboraviti. Naočigled smrti i opačine svijeta bio sam ponižen u zvijer.
A ipak sam bio „metafizička zvijer“, da upotrijebim poznati izraz. Pokušavao sam u tom fantastičnom slomu stvarnosti prepoznati „dublji smisao“. Nisam se pokušavao pitati: „Što mi je činiti?“, nego: „Što je moja zadaća u tom grotesknom položaju?“ „Spasiti vlastiti život“ nije bio zadovoljavajući odgovor. Bio je to odgovor na razini nacista i bivših prijatelja koji su neprestance vrebali. Morao je postojati neki bolji, čovjeka dostojniji odgovor. Kako bi se taj pronašao, trebalo je mobilizirati sve skrivene ideale, nade i nagone. Ali on nije došao. Trebalo je ponovno oživjeti krhotine zadrijemale transcendentalne vjere. Ali on nije došao. Sve te metode spašavanja vlastite časti i identiteta pokazale su se praznim formama. Nikakav angažman, ni za političku slobodu, ni za cionizam, ni (što je bilo mnogo gore) za bilo kakvo kulturno dobro nije se u tom slučaju mogao oduprijeti sverazornoj kušnji. Odlučio sam pobjeći na zapad, svjestan da sam time donio odluku da izdam samog sebe i vlastitu sudbinu. Žrtvovao sam dostojanstvo života.
Opravdavao sam se činjenicom da je i sam bijeg bio opasan po život. Ali što znači „životna opasnost“ naočigled gotovo sigurne smrti? Nijedan pokušaj da svoju kukavičku odluku učinim herojskom nije uspijevao. Vrijedilo je samo razumno razmišljanje da smrt od nacističke ruke ne može biti korisna nijednom čovjeku i nijednoj ideji. Ali kakvo važenje imaju razumna razmišljanja kad je čovjek u apsurdnom položaju? I razum je zauvijek izgubio tlo. Nikad više nisam se mogao osloboditi sasvim nerazumna, ali situaciji primjerena uvjerenja da bih „zapravo“ trebao skončati u plinskim pećima; da odsad vodim „nepredviđen“ život; da sam s bijegom istrgnuo samog sebe, ne bih li se bacio u razjapljen ponor besmislice. Time su svaki čin i svaka patnja budućeg života bili nekako đavolje posvećeni. Odsad ću živjeti od vlastitih snaga, ne od snaga koje dolaze iz nekog hranjivog tla. Ali upravo to prema mnogim mitologijama znači živjeti dijabolično. Postao sam „titanom“, ali apsurdu za volju bijegom, ne pozitivnom odlukom. Život u bezdanu bio je započeo.
Odluka da bježim imala je jednu užasnu posljedicu, koja je nastupila trenutačno. Za roditelje, braću, sestre i najbliže prijatelje bio sam mrtav, a i oni su bili mrtvi za mene. Gledao sam njihova lica i vidio smrtne maske. Bio sam sablast među sablastima. Kad sam, mnogo kasnije i sukcesivno, primao obavijesti o njihovim različitim užasnim smrtima bilo je to samo potvrda onoga što sam tada doživio. Nije me više mogla bitno pogoditi. S odlukom da bježim oni su već uzmaknuli u carstvo sjena, a njihova ubojstva bila su samo još automatsko izvršavanje jednog tada kreiranog procesa. Nisu ih ubili nacisti, nego ja sam sa svojom odlukom o bijegu – kako bih samog sebe sjenovito spasio. Nikad više nisam mogao čitati Nietzscheov opis božje smrti, a da se u tome ne bih prepoznao na užasan način. Zato su u tom trenutku Nietzsche i Goetheov Faust postali dvjema objavama tajne. Ali dvije knjige, koje su bile jedino sa čime sam pobjegao, nisu bile Goethe i Nietzsche. Bile su Goetheov Faust (ne zbog Fausta, nego zbog Mefista) i jedan hebrejski molitvenik. Molitvenik u prvom redu zato što mi ga je u ruku bila stisnula već naoko mrtva majka (majka, o kojoj nisam znao je li ikada bila religiozna), zapravo, međutim, iz tada kao i danas potpuno neprozirnih razloga. Molitvenik (ne i Faust) poslije se izgubio.
Tako je umro Prag. Posljednjih dana lutao sam svojim dobro poznatim i tisućama sjećanja zasićenim ulicama i bio u tuđini. Još nije bilo poteklo mnogo krvi, a ipak sam bio u Orku. Ljudi koje sam viđao nosili su grimase ili smrtne maske: karneval smrti i pakla. Carstvo sjena, a u njemu sam otad morao živjeti. U isti mah s tim uvjerenjem spopao me je, međutim, i vrtoglav osjećaj oslobođenja. Od tog trenutka nisam pripadao nikom i ničem, bio sam „ja sam“ u najradikalnijem smislu riječi. Spopala me čudesna omamljenost. Sve, grad i njegovi građani i barbari koji ga bijaše zaposjeli, bilo je samo smiješno kazalište lutaka na koje se moglo gledati s vrtoglave visine. Tako oslobođenom pogledu nudila su se bezgranična obzorja, u kojima je kazalište lutaka, što sam ga upravo napuštao, predstavljalo samo jedno moguće i stoga prezreno poprište zbivanja. Bio sam otad, doduše, bez tla, ali nada mnom se širilo bezgranično nebo. Otad je sve bilo moguće. U tu bezgraničnu mogućnost strmoglavio sam se, doduše, krvareća srca, ali otvorena duha.
Engleska pod opsadom
Sve je sad imalo karakter sjena. Bio sam hologram među hologramima ljudi, gradova i zemalja. Svjetska povijest odvijala se kao na televizijskim ekranima i stoga izazivala isti zaigrani i senzacija gladni interes. To je, dakle, London? A zašto i ne bi, London ili Johannesburg su prazna imena. U Londonu treba živjeti? Može se to jako dobro, ako se ispunjavaju dva uvjeta: prvo, ako se zarađuje dovoljno novca da se prehranjuje začudo još uvijek fizičko tijelo i drugo, ako se nauči gledati okolinu s distanciranim zanimanjem promatrača. Ni jedno, ni drugo nije osobito teško. Prvo nije teško, jer je čovjeku sasvim svejedno što radi da bi se prehranio. Ne igra ulogu, jer on sam ne igra ulogu u kazalištu što ga drugi začudo doživljavaju kao stvarnost. Ni drugo nije teško, jer se prozire situacija što je drugu doživljavaju kao stvarnost. Na taj način moglo se u Londonu neposrednog predratnog razdoblja i prvih ratnih mjeseci živjeti jako dobro.
Jako je zanimljivo što se događa oko nekoga i sve potvrđuje uvjerenje da se radi o praznom kazalištu. Dakle, Španjolski građanski rat završava Francovom pobjedom? Ne možemo više razumjeti zašto smo nekoć, prije tisuću godina, u toj borbi vidjeli dvoboj ljudskog dostojanstva i barbarstva. Pa vidno se radi samo o marionetama, što ih supermarionete pomiču amo-tamo. Čak ni iz povijesne vizure Francova pobjeda nema ni najmanje značenje. A iz vlastite, sad natpovijesne vizure radi se o ideološkoj zapletenosti u kojoj se našlo čovječanstvo.
Sporazum između Hitlera i Staljina začudo ipak kao da još dodiruje neke strune u najdubljoj nutrini. To je, dakle, pravi marksizam: žrtvovati iz „taktičkih razloga“ milijune ljudi (koji imaju veze s konačnom pobjedom proleterske revolucije). A onda se marksizam još i naziva humanizmom. Čovjek je, tako bar vjeruje, definitivno oslobođen marksističke tlapnje i zgađeno joj okreće leđa. Pritom primjećuje da okretanje od marksizma zapečaćuje život u bezdanosti. Jer, ako je marksističko uvjerenje i bilo samo nadomjestak za istinsku religiju (ne jer bi marksizam po sebi bio takav nadomjestak, nego jer je vlastiti marksizam bio pogrešan), gubitak vjere u marksizam ipak je bio svjesno preuzimanje radikalne ireligioznosti, što je jednako odustajanju od svakog temeljnog objašnjenja stvari i zbivanja.
Najteža kušnja sposobnosti bezdana življenja bila mi je dana izbijanjem rata. Dok još nekoliko dana prije ulaska Nijemaca u Poljsku engleski znanci (s kojima sam imao površne kontakte) nisu mogli ni zamisliti rat, za mene je razvoj stvari bio nešto što se razumije samo po sebi, a rat događaj koji sam očekivao s distanciranim zanimanjem. Jer, ako je sve bilo nestvarno, onda je sve bilo moguće i ništa nije bilo dovoljno fantastično da bi čovjeka moglo prestrašiti. Razumije se samo po sebi da sam ratom bio ugroženiji od Engleza, jer sam u slučaju okupacije Engleske mogao pasti u ruke Nijemcima, a praška bi rodbina morala još intenzivnije patiti od rata, ali tu nije bilo stvarne ugroze. Bio sam već umro, praški rođaci bili su već sjene, a rat nije bio ništa doli zanimljiv igrokaz. Zato sam i gledao kroz njega, a to mi je oduzimalo svaku mogućnost da o situaciji diskutiram s Englezima, koji nisu vidjeli kroz rat, nego su u njemu vidjeli sami sebe.
Iz bezdane distance rat mi se tada prikazivao otprilike na sljedeći način: nacizam, malograđanski, međunarodnim kapitalom financirani antisocijalistički pokret (jer i nakon „prevladavanja“ marksizma ja sam i dalje razmišljao u marksističkim kategorijama) istkao je ideološku fantastičnu utvaru, čije žrtve nisu bili samo nacisti i Nijemci općenito, nego i velik dio kapitalističkog svijeta. Stvarnost, zastrta tom utvarom, bila je ta da rat bio posve nevažan, jer se središte povijesti nije više nalazilo u Srednjoj Europi, nego negdje u Aziji. Bilo je, dakle, svejedno tko će pobijediti, a žrtve rata bile su iz te vizure suvišne. Nijemci, međutim, nisu mogli pobijediti, čak i ako bi Rusija i Amerika (jedine snage koje bi dolazile u obzir) ostale neutralne; jer stanovništvo Europe (uključujući Njemačku) ne može trajno podnositi takvo mahnitanje. Postavljalo se, dakle, samo pitanje koliko će dugo i u kojim razmjerima to ludilo fascinirati same Nijemce i druge, te u takvoj somnambulnoj fascinaciji dovoditi do njemačkih pobjeda. Veoma zanimljivo pitanje, a imalo je i karakter igre na sreću. Mogao sam se okladiti da će Francuska, a vjerojatno i Engleska pasti u ruke nacistima i da će me tako nacisti naposljetku vjerojatno ipak ščepati. Nasmiješeno, distancirano kockanje s vlastitim životom: to je bilo istinski majstorsko vladanje bezdanim životom.
Takvo proziranje rata činilo je svaku diskusiju o situaciji s drugima potpuno nemogućom. Jer drugi nisu stajali iznad rata, nego u njemu. Englezima se ta vizura nije mogla objasniti, jer oni su takvo stajalište smatrali defetizmom: Engleska se morala boriti za slobodu i bila je spremna za to podnijeti najveće žrtve. Osim toga bila je cinična nezahvalnost spram Engleske kad bi se isticala uzaludnost takve žrtve. Ali o toj vizuri nije se moglo diskutirati čak ni s praškim emigrantima u Londonu. Ako bih rekao da će Engleska vjerojatno pasti, oni bi me smatrali nacistom. Ako bih, pak, kretao da sam prema ratu potpuno ravnodušan, spočitavala bi mi se bezosjećajnost i pomanjkanje srca za one koji su ostali u Pragu. Ako bih rekao da je nacizam građansko otuđenje, sumnjičili bi me da sam marksist. Pritom nije imalo smisla upućivati na činjenicu da sam puka suprotnost nacistima, bezosjećajnima ili marksistima. Začuđen sam zamjećivao da sam u svojoj bezdanosti bio sam.
Da Englezi nisu bili bez tla, razumjelo se samo po sebi. Oni su bili usidreni u svojoj kraljevskoj tradiciji i s jezikom sam počeo učiti razumijevati i voljeti i tu tradiciju. Ali da Praški emigranti nisu bili bez tla, nego su ratnim zbivanjima vidjeli samo prekid stvarnosti, ne bi li se poslije vratili u Prag, to mi je bilo neshvatljivo. U koji Prag su se mislili vratiti? U Prag grimasa i smrtnih maski? Zar oni nisu doživjeli što sam sâm bio doživio? Bilo je među njima cionista: što su oni zapravo htjeli u Palestini? Izgraditi novu stvarnost, kad zapravo nije bilo podloge na kojoj bi se moglo graditi? Je li, dakle, moguće da slom svega tla nije bio objektivan događaj, nego subjektivan doživljaj?
Tako sam polagano počeo na primjeru vlastita sloma tla razlikovati individualne od socijalnih dimenzija. Socijalno zadan bio je gubitak domovine, obitelji, tradicije i ekonomskog položaja. Ali taj gubitak sâm očito nije bio dostatan da uništi tlo. Individualno zadani bili su gubitak angažmana za kulturu (posebice discipliniranog studija filozofije), gubitak aktivnog, stvaralačkog posla iz snažnog unutarnjeg poziva (poziva prema pisanju) i gubitak vjere u marksizam. Tek kad bi se obje dimenzije spojile, tlo bi se urušilo. Ako bi se htjelo majstorski ovladati umijećem bezdana života, moralo se, dakle, naučiti vlastitu bezdanost kamuflirati čak i pred vlastitim drugovima po sudbini.
Prije svega, moralo se pokušati sakriti novo oduševljenje, koje bi se u čovjeku javilo: oduševljenje za zaigrano promatranje. Moralo se prikriti da se ništa više ne uzima ozbiljno i da je to ne-uzimanje-ozbiljno doduše rastakalo sve vrijednosti, ali u oduševljavajućem smislu te riječi. Nije se tu radilo o obezvređivanju vrijednosti, manje još o prevrednovanju vrijednosti (Nietzschea se polako prestizalo), nego se radilo o vrijednosnom izjednačavanju svih vrijednosti. Sve je bilo beznačajno, dakle sve je bilo jednakovrijedno i uslijed toga sve je zasluživalo da se prema njemu odnosim s jednakim zanimanjem. Nacisti su bili podjednako zanimljivi kao i mravi, nuklearna fizika bila je podjednako zanimljiva kao i engleski srednji vijek, vlastita budućnost bila mi je podjednako zanimljiva kao i budućnost istraživanja raka. Ravnodušnost spram svih sjena (uključujući onu koja sam bio sam) pokazivala je nejasne sličnosti s nekim filozofskim stajalištima (Schopenhauer je pritom istupao u prvi plan), ali je načelno ipak bila drukčija. Bila je to jedna oduševljeno zainteresirana ravnodušnost (što je upućivalo na znanost), a ipak i očajnička ravnodušnost (što je upućivalo na pakao).
Posljedica te ravnodušnosti bilo je otvaranje neslućenih horizonata. Prije svega, otvorili su mi se engleska kultura, engleska filozofija, englesko bivanje-u-svijetu i engleski jezik. A time i Amerika sa svojim neiscrpnim blagom. Počeo sam začuđeno gledati natrag na Prag. Pa taj se skučeni svijet kutova i zakutaka uopće nije mogao uspoređivati s anglosaksonskim prostranstvom. Kako li sam ga samo mogao smatrati središtem? Ali put u engleski svijet bio je samo prolaz prema sasvim drugim pogledima – prema spoznaji da skučenost i tjeskoba ne predstavljaju zemljopisni, nego egzistencijalni uvjet. Vidio sam svijet iz drugog kuta, ne zato što sam bio Pražanin, nego zato što sam bio raspoređen u jedan odjeljak tog svijeta, bilo to u Pragu ili u Londonu. Ako sam, međutim, kao sada, bio istrgnut iz reda, mogao sam sagledavati svijet iz široke vizure. Ono što sam tamo ugledao nije bio red, nego kaos, na koji su se tiskali različiti, smiješni i međusobno preklopljeni redovi. Bio je užitak promatrati kako ti redovi poput ameba plivaju amo-tamo u kaotičnoj hranjivoj juhi, kako jedan drugog proždiru i dijele se, pri čemu kao da je svaki od njih uvjeren da upravo on predstavlja bit te juhe. Čitao sam Hartmannovu ontologiju i nisam mogao potisnuti smiješak. Te infra- i superstrukture poznavao sam iz marksizma. Dakle, fizika je red na kojem se temelji biologija? Tko to kaže? Ameba Hartmann. Nije trebalo čekati Teilharda de Chardina, kako bi se znalo da bi druga ameba mogla izokrenuti tu hijerarhiju redova. Tamo gdje su svi redovi bili prozirni i dopuštali da se vidi ne samo kaos, nego i svi drugi redovi, tamo o hijerarhiji nije moglo biti govora. Ali bilo mi je jako zabavno što mogu promatrati borbu redova za hegemoniju na tolikim područjima. Svjetski rat ili biologija, religiozna scena ili psihologija, ekonomija ili umjetnost, sve su to bile zamjenjive pozornice na kojima se mogla promatrati smiješna međusobna borba redova. Tako je bezdanost za samorazumljivu posljedicu imala gubitak svakog metafizičkog promišljanja, a na misaonom obzorju počeo mi se sve jasnije ocrtavati jedan radikalizirani Kant. Ali imao sam posla samo s Kritikom čistog uma; kategorički imperativ nije mi tada govorio ništa.
Ali onda su došli momenti u kojima sam se pitao jesam li u tim stvarima sasvim iskren. Dobro, vodio sam razigran, neodgovoran, distanciran život. Svaki angažman prezirao sam se bahatim smiješkom. Promatrao sam engleske vojnike kako se vraćaju iz Dunquerkea, otprilike kao što se promatra kako se lišće drveća u proljeće razvija. Pad Pariza uzeo sam na znanje (pa i nije više postojao stvarni Pariz), otprilike kao što se uzima na znanje da je Bohrov model atoma prevladan (baš kao i Pariz, bio je nestvaran). Sve je to bilo odlično. Ali nisam li se u biti ipak bojao za vlastiti život – tako da se Dunquerke i Pariz, jer bili su životne opasnosti, ipak nisu mogli uspoređivati s listovima i modelima atoma? Na to pitanje nije bilo lako dati odgovor. Sasvim razumno, bilo mi je zaista svejedno hoću li umrijeti ili živjeti. U tom smislu Dunquerke je nalikovao listovima drveća. U nekom kutku mišljenja nadao sam se da ću biti ubijen. U tom smislu Dunquerke je bio događaj koji je valjalo pozdraviti i u tom smislu mogao sam se i nasmiješiti, kad se u Engleskoj pokušavalo od njega napraviti pobjedu. U svojoj animalnoj jezgri, međutim, pokušavao sam preživjeti unatoč svem razumu i boljem uvidu. U tom smislu Dunquerke i ideološko zamagljivanje koje je uslijedilo nakon njega bili su animalna jeza. Nijemci su sad mogli stići svaki dan i zaista su preko Kanala počeli pristizati i prvi borbeni zrakoplovi. Hoće li biti toliko glupi da se zapetljaju u Francuskoj, umjesto da zaposjednu Englesku? Da su bili glupi, to se za mene razumjelo samo po sebi. Ali iz kockarskih razloga nadao sam se da će stići u Englesku kako bi igru otjerali do krajnjih granica. A i nadao sam se tome, ako sam htio umrijeti. Ali ako sam htio živjeti, animalno sam se bojao toga. Ta podijeljenost i rascjep među stajalištima, ta dijalektika između egzistencijalne bezdanosti i biološke usidrenosti u životinjskom životu stavljali su u pitanje majstorsko ovladavanje bezdanim životom. Taj razdor morao se ukloniti, ako sam htio nastaviti igru. Morao sam nastaviti put i otići dalje, u područja koja se nalaze izvan bilo kakve zamislive stvarnosti. U egzotična područja: u Brazil, primjerice, ili u Sijam. Tamo gdje uopće nisam imao što raditi i tražiti. Bio je pritom u igri i strah za fizički život, ali prije svega pokušaj da stvarnosti i zemljopisno okrenem leđa.
Rat u São Paulu
Zamršen i neproziran je odnos prostora i vremena, zemljopisa i povijesti. Ova je knjiga, primjerice, putovanje iz sadašnjosti u prošlost, a pritom traga za budućnošću. Pritom se ispostavlja da prošlost drijema u sadašnjosti i anticipira budućnost. Pisanje ove knjige lokalno je vezano; ona se ne miče s mjesta. Tako vrijeme protječe kroz zastali prostor, a da pravo ne znamo u kojem smjeru. Sasvim drukčije stajale su stvari s putovanjem iz Engleske u Brazil godine 1949. To putovanje, onakvo kakvo mi sad izranja iz struje sjećanja, vožnja je kroz zijev atlantskog prostora, na kojoj stoji vrijeme. Kad se čovjek ponovno iz prostora pojavi u vremenu, kad završi u Brazilu, on tamo ne zatječe nov prostor, nego novo vrijeme. Da se kod prostora i vremena radi o formama opažanja, dakle, ne o „stvarnostima“, to sam kod Kanta bio teorijski naučio. Ali sad, u bezdanosti sjenovita postojanja, u korijena lišenoj gonjenosti, u kojoj su me valovi, nalik naplavinama, izbacili na brazilsku obalu, ono što sam bio teorijski naučio postalo je neposrednim doživljajem.
Isto nebo nadvilo se nad Pragom i São Paulom. Oba mjesta bila su, dakle, umetnuta u isti prostor i Svjetski rat koji ga je ispunjavao. Ali u São Paulu disao je sasvim drugi duh vremena. U Pragu su započele prve deportacije, a u Riju me dočekala vijest o smaknuću mog oca. Ali u São Paulu vršene su prve pripreme da se iz ratne isporuke iskuje budući industrijski uzlet. Kad bi se vremena smrtne borbe Praga i prvog puberteta São Paula htjela nekako smatrati procesima stvarnosti i kad bi se dodatno još htjelo pokušati da se oba grada ugrade u stvaran, zajednički prostor, moralo bi se očajavati nad zloćom i ludošću svijeta. Ali kad sam iz svoje bezdanosti spoznao da su prostor i vrijeme kategorije koje se mogu pomicati jedna u drugu i da se s njima mogu igrati kao s kockicama, pružila mi se sasvim drukčija slika scene. Otprilike ova:
Brazil, što ga je Europa sustavno pljačkala do te mjere da je čak i dugmad za svoje pustene pelerine morao uvoziti iz Engleske ili Njemačke, odlučio je iskoristiti priliku europskog komadanja i klanja da sa svoje strane iz Europe iščupa što je moguće više komada mesa. Tako je vrijeme Drugog svjetskog rata za Brazil bilo vrijeme osvete, a za Europu vrijeme kazne. S distance bezdanosti ta su vremena, međutim, bila pomična. Industrijski uzlet, za koji se São Paulo pripremao na teret i o trošku Europe, mogao se tumačiti i kao samrtni trzaj São Paula i ja sam sâm bio jedan od mikroba koji su uzrokovali proces raspadanja São Paula. Jer s motrišta bezdanosti razvoj i trulež, rođenje i smrt, vrijeme dolaska i vrijeme prolaženja bili su samo dvije strane jedne te iste pojave. Rat u Europi mogao se tumačiti kao samoubojstvo ili, pak, kao rađanje jedne nove Europe, kako kome drago. Oboje je značilo isto. I isti se rat u Brazilu mogao tumačiti kao „buđenje diva u svojoj veličanstvenoj kolijevci“ ili, pak, kao rastakanje brazilske osebujnosti, kako kome drago. Oboje znači isto. Djelovalo je smiješno kad se moglo promatrati kako su dva moguća tumačenje jedne te iste pojave kao suprotnosti snažno pokretala duhove Brazilaca. Stajao sam iznad scene i gledao odozgo na marionete koje su se smatrale industrijskim gazdama ili ratnim profiterima. Mogao sam to, jer sam gledao kroz njih, a iza njih nije se vidio samo kolonijalni Brazil sa svojim rajskim grmovima banana i pospanim masama, nego i njemački tenkovi koji su se kotrljali preko promrzlih tundri. Ledeni tenkovi bili su smrt rajskih banana, a „veličanstvena kolijevka“ najprljavija industrijska četvrt São Paula. A ja sam bio poslanik tenkova među grmovima banana. Vidio sam to jasno i nisam prema Brazilu osjećao grizodušje. (To se dogodilo mnogo kasnije.) Na lutkarskoj pozornici zvanoj São Paulo igrao sam ulogu „čimbenika koji donosi napredak“, što mi se dodijelila sama od sebe. Živio sam iznad i s prijezirom i zanimanjem (čudesan je to spoj) gledao svisoka i unazad na vrijeme Praga i São Paula.
To je značilo da sam danju sklapao poslove, a noću filozofirao. Jedno i drugo radio sam s odmakom, jedno i drugo s gađenjem. Poslove sam obavljao s odmakom, jer se razumjelo samo po sebi da nisam pratio cilj nekog osobnog privrednog ili čak socijalnog napretka, kao što su to radili brazilski ratni profiteri, a začudo i imigranti. Takav cilj bio je šupalj kao i sve drugo u tom carstvu sjena kojim sam se kretao. I obavljao sam ih s gađenjem, jer sam znao da pritom izdajem sve ono što mi se nekoć činilo časnim i vrijednim postizanja. Prag mi nije dopuštao da u São Paulu sklapam poslove bez gađenja. Filozofirao sam s odmakom, je nisam to više činio kao u Pragu, da upijam filozofiju i učinim je vlastitom životnom formom, nego da se bez angažmana igram mislima i sustavima. I činio sam to s gađenjem, jer sam znao da mi ta filozofska igrarija zaprečuje svaki put u brazilsku scenu. São Paulo mi nije dopuštao da filozofiram bez gađenja. Priznajem da se ta dvostruka igra između São Paula i Praga, između uvoza i Schopenhauera, između terenske kupnje i plinske komore mogla izdržati samo zato što sam se sve vrijeme u isti mah poigravao i mislima o samoubojstvu. Ali o toj temeljnoj igri sa samoubojstvom, koju sam tek tada spoznao kao istinsku igru bezdanosti, o toj đavoljoj klimi apsolutne slobode govorit ću malo kasnije.
Koliko god sam mogao, pokušavao sam kontakt s drugim emigrantima, navodnim drugovima po sudbini, držati u tijesnim granicama. Gotovo opijumska omamljenost s kojom su se bacali u ratni profit i pritom sentimentalno oplakivali rat budila je u meni gnušanje, bit će zato što sam samog sebe odveć dobro prepoznavao u takvom stavu. Naivna brutalnost s kojom su gledali na Brazil kao na međustadij u kojem se mogao „nadomjestiti“ mali dio pretrpljenih gubitaka djelovala mi je kao odbijanje bezdanosti i grčevito hvatanje za jednu stvarnost koju smo sami već spoznali kao zauvijek izgubljenu. Ja sam, pak, sa svoje strane emigrantima (s njihova stajališta s punim pravom) djelovao kao neodgovorni probisvijet, beznadno zapleten u maštarije. Činjenica da sam prozirao imigrante, a time automatski i stajalište što su ga morali zauzeti spram mene, činila je svaki kontakt s njima neugodnim. Bio sam jednostavno svjesnije bez tla nego drugi i zato sam i spram brazilskog tla bio otvoreniji nego oni. Bio sam zainteresiran za njega i poslije sam se u njemu mogao ukorijeniti daleko dublje nego ostali. Da bi se u potpunosti shvatila tragična proturječnost odnosa spram imigranata nužno je imati na umu da sam s jedne strane svjesno odbijao svako vrednovanje, a s druge stavove imigranata bahato odbacivao kao prezrive, ali da pritom ni sam sebi nisam bio izuzetak, jer se s jedne strane ponašao kao drugi imigranti, a s druge upravo ne. Taj unutarnji razdor bio je, kao što sam rekao, izdrživ isključivo zahvaljujući poigravanju s mislima o samoubojstvu. Misao o samoubojstvu s plinskim komorama kao pozadinom bila je klima u kojoj se tada filozofiralo.
Takvo filozofiranje izoliralo me je, ali poslovi su donosili prve kontakte s Brazilcima i to s ratnim profiterima. Znao sam točno s kim imam posla, naime, s klasom ljudi koja je svugdje bezdana, ali je ovdje, u São Paulu, predstavljala blistavu budućnost zemlje. I ti su mi ljudi otvorili prvi pogled na São Paulo, pružajući mi zbunjujuću sliku u kojoj sam se mogao orijentirati samo polagano i s poteškoćama.
Bilo su to bezdani ljudi, ali bili su to ovdje drukčije nego u Pragu. São Paulo, taj tada napola ladanjski gradić s jednakim brojem stanovnika kao i Prag, sa svojim malim, siromašnim jednokatnicama i svojim jedinim, smiješno hvalisavim neboderom, bio je mjesto dotjeranih bezdanih elemenata, koji su se okupljali oko jedne njima prikrivene jezgre pravih Saopauljana. Tako sam isprva stekao dojam da me val besmislice izbacio na meni odgovarajuće mjesto, na ono opće naplavine. U kantu za otpatke čovječanstva. Tamo je, prema jednoj sretnoj dosjeci, vladalo vječno pljesnivo-zeleno proljeće. Ali ubrzo sam shvatio da sam u zabludi, stvari su bile još gore. Bezdanost São Paula nije se mogla uspoređivati s mojom i ona mi nije mogla pružiti temelj ni za kakvo sporazumijevanje. Ti ljudi nikad nisu pustili korijenje i to korijenje nikad nije bilo istrgnuto. Oni su stoga svoje besmisleno plutanje na vjetru različitih konjunktura i kriza uzimali kao „normalno“ ljudsko stanje, ne znajući da žive u paklu. Ono kockarsko u njima, što i jest simptom bezdanosti, bilo je sasvim drukčije obojeno, oni su igrali hazarderski, a ne kao ja nezainteresiranu igru s vlastitim životom. Pritom su bili obavijeni tako debelim velovima fantastičnih ideologija da je bilo nemoguće doprijeti do njih i njihove istinske jezgre (ukoliko je ta još postojala). Razlika između njih i mene može se shvatiti otprilike ovako: ja sam bio izbačen u bezdanost i izgubio sve ideologije i iluzije. Oni su, umotani u oblake samoobmane, lebdjeli nad ponorom o čijoj prijetećoj praznini svjesno nisu slutili ništa, ali su ga nesvjesno sve vrijeme osjećali u vlastitoj srži. Ako je klima Praga bila mistična dijalektika, koja se kasnije razotkrila kao sitničava prepredenost i nemilost, klima São Paula sad je bila hvalisava samoobmana, koja će se, mnogo kasnije, razotkriti kao srdačno, ljudsko suosjećanje. Ali isprva je ta strana Brazila, koja će poslije voditi do novog angažmana, bila zastrta, jer je istinska ljudska komunikacija s Brazilcima bila nemoguća.
Barijera između njih i mene samog bio je rat i to na način koji je gotovo eksperimentalno pružao dokaz karakteru „manje“ povijesnog događanja i bitno doprinio opasnom približavanju vedantskom mišljenju. Ali i o tome poslije. Novine, radio, a slijedom toga i svi razgovori vrtjeli su se oko teme rata i isprva se nikako nisam mogao osloboditi dojma da se kod tog rata nikako nije moglo raditi o istom onom ratu koji me je izjedao do srži. Brazilci uopće nisu zamjećivali kičastu, vulgarnu zbunjenost nacista, njihovo malograđansko pretvaranje, smiješnost njihovih poza i mehanizirajuću masifikaciju Njemačke (sve što je za mene samog određivalo tragičnost događanja, jer je osvjetljavalo idiotizam rata). Umjesto toga, oni su vidjeli neku vrstu iskonske mitske sile koja se prolomila nad starim svijetom i vjerovali da prema toj sili moraju zauzeti pozitivan ili mahom negativan stav. Drugim riječima, vidjeli su Nietzscheova čovjeka-gospodara tamo gdje sam sâm prepoznavao Nietzscheova čovjeka stada. Slični nesporazumi izobličili su i sve druge ratne fenomene. Potrajalo je neko vrijemo prije nego što sam spoznao da se fenomen „rata“ (kao i svi ostali fenomeni) ne može objektivno vrednovati, jer se u različitim životnim svjetovima očituje sasvim različito. Da sam stekao taj budistički uvid, mogao bih se smješkati ne samo pogledima Brazilaca na rat, nego i vlastitima.
Posljedica tog nesporazuma bila je čudesno otkriće, koje će trajno obojiti moj kasniji angažman u Brazilu. Brazilci, koji su zauzeli antinacističku poziciju i stoga simpatizirali sa sudbinom koja me je bila snašla, bili su upravo oni malograđani kakvi su u Europi simpatizirali s nacizmom. Mala skupina Brazilaca, međutim, koja se zanosila nacizmom, sastojala se, doduše, s jedne strane od ljudi koji su bili istinski fašisti, dakle, podivljali građani (integralisti), ali s druge od ljudi koji su se suprotstavljali masificirajućim i mehanizirajućim tendencijama Zapada. I to su bili ljudi s kojima sam osjećao zajedništvo, iako su sami sebe smatrali neprijateljima i u meni vidjeli „Židova“. (Razumije se da nisu bili pravi antisemiti, jer o Židovima nisu imali ni najmanjeg pojma.) U Europi bi ti ljudi (među kojima su bili i ostali najbolji brazilski mislioci) bili radikalni ljevičari, ali ovdje u São Paulu smatrali su se radikalnom desnicom. Čak ni spram tih izvanrednih ljudi nikada mi nije uspjelo u potpunosti ukloniti nesporazum. Začudo to nije sprečavalo da poslije u prijateljstvu i plodnoj razmjeni misli s njima smijem sanjati o novom Brazilu, novoj kulturi i novom životu.
Kroz ratne vijesti izobličene Ufa-filmovima, američkom propagandom i različitim brazilskim ideologijama, ipak je prosijavalo određeno objektivno stanje stvari: da je sumanutim njemačkim napadom na Rusiju i isto tako sumanutom provokacijom Amerike ishod rata bio ubrzan i zapečaćen i da su se u Njemačkoj pridržavali obećanog masovnog ubijanja Židova. Pa, prema tome se morao zauzeti nekakav stav? Ne, u biti nikakav. Masovno ubijanje Židova doživio sam već unaprijed kad sam pobjegao, a jezivi detalji ostali su sjenovite slike koje se ne mogu doživjeti. A poratno doba, koje se u obliku atlantskih povelja, razgovora na Jalti i sličnih praznih fraza ocrtavalo kao borba između Amerike i Rusije, nije mi govorilo ništa ni izvana, ni iznutra. Izvana ne, živio sam kako egzistencijalno, tako i zemljopisno na rubu svijeta. A iznutra ne, jer sam bio izgubio marksističku pseudo-vjeru i od moguće pobjede revolucije nisam očekivao nikakav prijeloman događaj. S druge strane, imao sam dovoljno marksističke prednaobrazbe da ništa ne očekujem ni od moguće američke pobjede. Tako sam, kao i prema svemu drugome, postao ravnodušan i prema ishodu rata i njegovim posljedicama. Opće likovanje nad propašću nacizma ostalo mi je sasvim nerazumljivo. Pa nacisti su bili postigli sve čega sam se pribojavao. Izravnali su put prema općoj masifikaciji i zaglupljivanju. Srećom s time više nisam imao nikakve veze. Nisam više htio promijeniti svijet, nego sam se htio kockati.
Brazil mi je sa svojim problemima, koji su mi se redom nalazili nadohvat ruke, ostao zatvoren – ne samo zato što sam svojim filozofiranjem bio učahuren u sebe, nego i zato što se ti problemi nisu pokazivali u praznom naklapanju okoline. A i kako bih iza „pracinhe“, koji se, pušeći se navodno od bijesa poput zmije, bacao u talijanske bitke koje ga nisu doticale, prepoznati od sebe samog i od svijeta sasvim otuđenog „cabocla“, što su ga izrabljivali razvijeni svijet i vlastita buržoazija? Brazil za mene nije bio izazov da ponovno uhvatim tlo pod nogama, nego je ostao mjesto s kojeg se, kao, recimo, s Marsa, može gledati na smiješno, odvratno, ali zanimljivo zbivanje privida i na kojem se mogu sklapati poslovi. To je bila klima u kojoj sam počeo planirati životni put u bezdanosti, dakle, uređeno klizanje i lebdjenje nad provalijom.
S njemačkog preveo Boris Perić
Izvornik: Vilém Flusser, Bodenlos: Eine philosophische Autobiographie, S.Fischer, Frankfurt a. M., 1999.