Uvod
Što je (bio) totalitarizam? Ima li taj pojam uopće teorijsku konzistentnost bez onoga što čini njegovu bit i pojavu, subjekt i supstanciju u suvremenome dobu politike u mreži entropije? Mišljenje koje poseže za analogijom ne može nam pomoći u slučaju objašnjenja totalitarizma. Posebno to vrijedi za metodu i postupak nacističke politike genocida nad Židovima. Auschwitz se ne može usporediti ni s jednim prethodnim događajem grozomornih zločina protjerivanja i uništenja židovskoga naroda u povijesti od Egipćana, Rimljana do srednjovjekovnih pogroma u Europi. Singularnost dijaboličkoga zla svjedoči o „kraju povijesti“. A to znači da svaki govor o nekoj vrsti prvoga uzroka u metafizičkome smislu riječi ne donosi ploda u raspravi o totalitarizmu. Umjesto takvog načina mišljenja, potrebno je krenuti od pretpostavke da nastanak totalne države, totalitarizma i korporativnoga sustava upravljanja svijetom pripada modernome razdoblju povijesti. Raspadom tog poretka političkoga dolazi do raspada ideje modernosti kao takve.[1]Nakon kraja prosvjetiteljstva kao misaonoga temelja modernosti, nemoguće je uspostaviti više održivost novoga poretka na starim zasadama. U tom pogledu povjerenje u kategorije razuma i obnova raznih etika za doba komunikacije i složenih modela svijeta života pripadaju neuspjelim obnovama transcendentalnih iluzija subjekta. Foucault ovo izvodi u kritici prosvjetiteljskoga projekta.[2]
Najznačajniji teoretičari politike i političkoga u 20. stoljeću poput Hannah Arendt, Franza Neumanna i Carla J. Friedricha polaze od čudovišnoga događaja apsolutne novosti fenomena totalne vladavine u doba modernosti. Već je u tome, dakle, problem. Kako odrediti nešto apsolutno novo bez ontologijske sigurnosti da je bit totalitarizma u nečemu što nadilazi povijesno gibanje ideje i njezine zbilje? Ako totalitarizam nadilazi tradicionalne pojmove filozofije politike, kao što su forme vladavine u antici, srednjem i novome vijeku – tiranija, diktatura, despocija, suverena monarhija – tada je očigledno da se pojam određuje negativno: (1) kao mogućnost ne-demokratskoga političkoga poretka; (2) kao dovršenje epohalno-povijesne forme u kojoj se pojavljuje moderni sklop ekonomije, politike i kulture.
Najznačajniji teoretičari politike i političkoga u 20. stoljeću poput Hannah Arendt, Franza Neumanna i Carla J. Friedricha polaze od čudovišnoga događaja apsolutne novosti fenomena totalne vladavine u doba modernosti. Već je u tome, dakle, problem. Kako odrediti nešto apsolutno novo bez ontologijske sigurnosti da je bit totalitarizma u nečemu što nadilazi povijesno gibanje ideje i njezine zbilje? Ako totalitarizam nadilazi tradicionalne pojmove filozofije politike, kao što su forme vladavine u antici, srednjem i novome vijeku – tiranija, diktatura, despocija, suverena monarhija – tada je očigledno da se pojam određuje negativno: (1) kao mogućnost ne-demokratskoga političkoga poretka; (2) kao dovršenje epohalno-povijesne forme u kojoj se pojavljuje moderni sklop ekonomije, politike i kulture.
Ali, nije riječ o negativnosti samoodređenja. Već je Herbert Marcuse u raspravi „Borba protiv liberalizma u totalitarnome shvaćanju države“ pokazao da binarne opreke nisu demokracija i totalitarizam, nego liberalizam i totalitarizam.[3]Štoviše, u suprotstavljanju i borbi između dva shvaćanja države pokazuje se da je, prvo, totalitarizam ponajprije ideologijsko-politički pojam te da ima svoje značenje samo u tom manihejskome odnosu spram povijesti, i drugo, da je čitav misterij njegove pojave kao jednokratnoga i jedinstvenoga događaja u modernosti u tome što s njime završava ideja modernosti.[4]Nemogućnost objašnjenja pojave radikalnoga zla poput holokausta i koncentracijskih logora s pomoću etike i teodiceje od Kanta i Leibniza do Hegela, u dva modela vladavine kao što su nacizam i staljinizam, proizlazi otuda što je totalitarizam ujedno ideologija i politika permanentnoga terora i kraja nacije-države s njezinim tradicionalnim shvaćanjem suverenosti. Pitanje o biti totalitarizma, dakle, nije pitanje o metafizičkim izvorima radikalnoga zla koje nastaje jedino i samo s totalitarizmom u 20. stoljeću, nego je to pitanje o kraju metafizike u političkome dokidanju svih opstojećih pojmova i prakse zapadnjačke civilizacije: slobode, ljudskih i građanskih prava te dostojanstva života čovjeka. Totalitarizam je izvorno moderni fenomen. S njegovim nestankom ideja modernosti raspada se u krhotine.
Štoviše, kako su to pokazali Adorno i Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva i Foucault u Predavanjima na College de France o biopolitici i vladanju, racionalnost i tehnologija moći stoje u temelju totalitarne vladavine. Uz ideologiju, teror i logore ta su dva pojma presudna. Kraj moderne označava kraj shvaćanja nacije-države. Nakon toga slijedi još samo ulazak u doba emergentnih mreža društvenih odnosa totalne kontrole. Neljudsko poprima formu posthumanoga stanja umjetne inteligencije i umjetnoga života umjesto biopolitičke proizvodnje gologa života.[5]Totalitarizam se, prema tome, određuje ideologijom-politikom terora i koncentracijskih logora. Totalna kontrola, naprotiv, postaje novi način odvijanja društvenih odnosa u posthumanoj mreži globalnoga poretka vladavine. Razlika je, dakle, strukturne naravi. Ne može se govoriti o totalitarizmu bez totalne države. Logori u njoj nisu eksces. To je način kojim permanentni teror provodi politiku isključenja „neprijatelja“ iz narodne (nacizam) ili radne zajednice (komunizam). Nije nipošto slučajno da se totalitarizmi u svojem ideologijskome opravdanju totalne vladavine uvijek pozivaju na „narod“ i na „radnika“.
U ovom izlaganju polazimo od pretpostavke da više nije moguće analitički rabiti pojam totalitarizam stoga što su danas u doba kraja nacija-država u globalnome poretku sama ideologija i politika koje čini bit totalitarizma ostale bez svojeg subjekta moći – suverenosti totalne države s njezinim aparatima tradicionalne kontrole društva. Jacques Derrida na jednom mjestu spisa Sveučilište bez uvjeta postavlja problem suvremenoga doba. Što se zbiva kada svi pojmovi i kategorije metafizike gube svoju vrijednost?
„Dekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranog suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu.“[6]
Ako je tome tako, tada se nalazimo u situaciji da svaki govor o obnovi ili povratku totalitarizma „danas“ mora odgovoriti na pitanje ne više što čini njegovu bit, već kako je moguće da umjesto subjekta bez supstancije (države bez suverenosti) imamo nadomjestak u formi korporacije. Njezin sadržaj može biti ujedno autoritaran i demokratski način vladavine društvom. Ali samo pod uvjetom da služi nečemu ne-političkome kao instrument ili sredstvo moći – globalnome kapitalizmu totalnoga profita. Na taj se način pokazuje da totalitarizam danas nema svoj subjekt, ali ima nadomjestak u supstancijalnoj formi korporacije. Književno to posvjedočuju konstrukcije mreža kontingentnih događaja od Kafke do Pynchona. Paradoksalno je što post-totalitarna forma vladavine s Kinom kao paradigmom sjedinjuje totalnu kontrolu društva s ideologijom-politikom komunizma i usponom monopolnoga državnoga kapitalizma. To nam pokazuje da je posrijedi hibridna forma vladavine. Nadomjestak postaje moguć u preobrazbama kako ideologije i politike tako i načina konstrukcije društvenih odnosa. Stvar je jasna. Neofašizam/neonacizam se pojavljuje u post-totalitarnome okružju vladavine samo kao ekstremni „životni stil“ društva spektakla. Neokomunizam, pak, poprima formu autoritarne tehnologije moći. S pomoću nje kapitalizam nadilazi vlastite granice zadane liberalnim shvaćanjem države poput privatnoga vlasništva, ljudskih prava, individualnih sloboda i prava javnog iskazivanja mišljenja.
Sve češća uporaba diskursa fašizma u doba društva spektakla za fenomene oživljavanja mržnje spram useljenika ne dokazuje obnovu totalitarne vladavine s neofašizmom kao ideologijom. Čak i kada u parlamentima europskih država imamo jake snage ekstremne desnice, to još nije poraz demokratskih poredaka. Jedno je diskurs straha i prijetnje Drugima, a drugo totalitarni poredak zasnovan na teroru i logorima. Time postaje još više važnije isticanje republikanskih ili participativnih modela demokratske vladavine danas u značenju onog primarno političkoga protiv izopačenja politike u oligarhijske strukture upravljanja društvom. U poduzetoj analizi totalitarna se vladavina i njezini fenomeni pokušavaju protumačiti imanentno onome što su najznačajniji teoretičari političkoga i politike u 20. stoljeću već otvorili kao problem. Ako se, dakle, Auschwitzkao ni Kolima ili Polja smrti ne mogu objasniti u analogiji s povijesno postojećim formama vladavine i grozomornim načinima istrebljenja naroda i političkih protivnika u antici, srednjem i novom vijeku, tada je jedino što preostaje apsolutna novost i kontingencija put u čudovišnu otvorenost događaja totalne vladavine. Pristup stoga više ne može biti ni onaj koji dolazi iz filozofije politike niti onaj koji pretpostavlja rezultate političkih znanosti. S onu stranu metafizike povijesti i pozitivnih znanosti moderne pitanje o totalitarizmu „danas“ zahtijeva upravo ono isto što su ključni mislioci političkoga i politike u 20. stoljeću (Hannah Arendt, Carl J. Friedrich, Carl Schmitt, Leo Strauss) pokušali izboriti. Riječ je o autonomiji ili slobodi diskursa političkoga samoga bez apsolutnoga zahtjeva filozofije kao metafizike i bez pozitivne omeđenosti fenomena diskursom političkih znanosti. Temeljni problem u razumijevanju totalitarizma nije nikakav fenomenologijski problem funkcioniranja sustava i njegove ideologije, nego događaj prestanka važenja svih pouzdanih kriterija za razlikovanje povijesnih epoha. Totalitarizam je kraj moderne i događaj kraja povijesti, Njegovim nastankom vjera u neograničeni napredak uma kao etičkoga samousavršavanja čovjeka postaje iluzornom. Moć odlučuje o granicama slobode, a ne obratno. U tome je najveća perverzija zapadnjačke povijesti mišljenja. Bez razumijevanja strukture moći u moderni lišeni smo uvida u pojmovnu genezu slobode od novoga vijeka do danas. Može li biti sukrivnje za ovaj događaj bez misaone pripreme terena za uspon totalitarizma?
1. Što s totalitarizmom danas?
Razorena „društva“ i njihove veze
Nelagoda s određenjem biti totalitarizma u političkome mišljenju 20. stoljeća nastaje već otuda što totalitarizam kao moderna forma vladavine razara istodobno ne samo liberalno shvaćanje države kao nadzorne države koja omogućuje građanska i ljudska prava te neutralno služi liberalnome kapitalizmu kao zaštitnik njegovih interesa. Ono što totalitarizam razara u potpunosti jest sfera građanskoga društva. Ali to ne čini tek u smislu privatnosti interesa i djelovanja slobodnoga pojedinca. Uništava se, prije svega, sfera javne slobode. Razlog leži u tome što je riječ o prostoru političkoga odlučivanja naroda u formi demosa o zajedničkim ili javnim interesima.[7]Pojam javne slobode pripada republikanskim temeljima demokracije. Iz njega progovara ono što Hannah Arendt određuje credompolitičkoga djelovanja. To čini glavnu dimenziju demokratske kulture zapadnjačkih političkih poredaka od grčkoga polisa, rimske republike do modernoga republikanizma. Političko predstavništvo u aparatu moći parlamentarizma sa strankama i birokratskim strojem upravljanja državom ne iscrpljuje smisao političkoga djelovanja. Naprotiv, autentični prostori javne slobode nalaze se uvijek u razlikovanju javnoga od privatnoga, zajedničkoga (dobra) od pojedinačnih interesa i strasti. Razumljivim postaje zašto se upravo danas iznova govori o razlikovanju političkoga i politike. Političko pretpostavlja slobodu javnoga djelovanja izvan svođenja na instrumentalnu politiku stranaka i aparate države. Politikom se, nasuprot tome, označava prostor unaprijed zadanih granica između kontingencije djelovanja i suverenosti moći države i njezinih institucija.[8] Proces razaranja te i takve slobode označava ujedno stvaranje novoga društva na novim temeljima. Razoreno mora biti nadomješteno nečime što državu i društvo u novome načinu konstrukcije moći dovodi do transparencije. Radi se, dakle, o konstrukciji narodne zajednice u nacizmu (Volksgemeinschaft) i besklasne zajednice rada u realnome socijalizmu. Narod u organskome shvaćanju zajednice rasne čistoće Nijemaca i rad u industrijskome shvaćanju proleterske klase Sovjeta postaju ujedno ideologijsko-politička legitimacija nove države i novoga društva.[9]
Socijalistički poretci pritom se nazivaju „narodnim demokracijama“, a nacizam i fašizam masovnim društvenim pokretima s idejom totalne vladavine. Mnoge će teoretičare od samoga početka nastanka totalitarnih političkih poredaka nagnati da promisle iznova načine konstrukcije novih zajednica. Nipošto slučajno, razaranje modernoga projekta označava nestanak posredovanja između javne sfere slobode i privatne sfere interesa građanskoga pojedinca. Ideal kozmopolitskoga poretka uma kakvog je postulirao Kant u svojoj raspravi O vječnome miru uistinu se određuje konstrukcijom racionalnosti. Empirijski svijet pojava postaje pritom uvijek nešto čemu nedostaje zbilje. Višak razuma pretpostavlja manjak zbilje. Zbog toga je čitava novovjekovna filozofija politike eksperiment i konstrukcija političke zajednice. Suverenost razuma određuje vladavinu moderne države. Ne treba čuditi zašto i danas imamo neku vrstu nostalgije za izgubljenom čašću „ljudske prirode“. Ono što se imenuje čovječanstvom, međutim, ostaje tek utopijskim zanosom modernoga univerzalizma. Paradoks je totalitarnih poredaka što nove tipove zajednica odnosno društvenosti ne izgrađuju „odozdo“ u duhu legitimnosti mase kao arijevskoga naroda i mase kao proleterske klase. Konstrukcija totalne vladavine nastaje obratom u samoj naravi nastanka modernoga subjekta vladavine. Više nije riječ o racionalnome poretku dijaloga kao uvjetu mogućnosti legitimnosti subjekta. Dijalog se nadomještava govorom u ime naroda kao mase i mase kao „rulje“. Taj novogovor artikulira povlaštena manjina. Partija i Vođa nužno postaju načelom vladavine u totalitarizmu. Razlog leži u tome što je posredovanje politike javne slobode i privatnoga interesa nadomješteno diktaturom u ime naroda/proletarijata. No, neposrednost vladavine kao plebiscita općenite volje postaje farsom demokracije. Mistika totalne neposrednosti kao ideala neposrednoga govora od grčkoga polisa, rimske republike do totalitarnih poredaka 20. stoljeća temeljni je problem razlikovanja onoga što još Aristotel u 6. knjizi Politike pokušava razriješiti: kako očuvati dobru vladavinu od zloduha oligarhije i prijetnje tiranije. Jednakost i sloboda nalaze se, dakle, u stalnome prijeporu.
Zanimljivo je da u razorenome modernome poretku postoji nešto uistinu paradoksalno. Naime, pojam građanskoga društva već je i za Hegela bio progresivni moment nastanka samosvijesti objektivnoga duha koji se, dakako, ozbiljuje u državi. Tip te i takve države teorijski može biti sve a samo ne „neutralnom“ kakvom se uobičajeno razmatra liberalna ideja slobode u kapitalističkome „društvu“. Neutralnost je samo drugo ime za tehnički tip intervencije u „prirodni“ tok odnosa između ekonomskih aktera i socijalnih partnera u liberalnoj demokraciji. No, već je Marx u kritici Hegelova državnoga prava vidio da se društvo korporativizira. Odnosi između pojmova političke i ekonomske moći postaju bitno promijenjeni u odnosu na klasično liberalno shvaćanje. Ekonomija kapitalizma ima nakanu da sve pretpostavke liberalne demokracije podvrgne sebi u korist. To čini na različite načine. Svjetovi života s nastajućim institucijama građanske političke kulture, koje je Tocqueville tako plastično opisao u analizi američke demokracije, od samoga su početka bili mjestom pokoravanja. Posebno je to vidljivo u krizi sindikalne borbe. Isto se dešava u različitim oblicima socijalnoga djelovanja u pomoći nezaposlenima, rasnim i nacionalnim manjinama. A to znači da je odnos između pojmova nacije-države i građanskoga društva bio u najmanju ruku problematičan.[10] Kako to objasniti? Ponajprije, građansko društvo u europskim političkim poretcima nije jednoznačno i homogeno. Nastanak ideje javne slobode bilo je vezano uz ukorijenjenost kulturnih poredaka raznolikih povijesnih iskustava. Nemoguće je stoga izjednačavati, primjerice, britanski model moderne društvene stratifikacije s francuskim. Razlika postoji već u pojmu subjekta kapitalističkoga razvitka. U francuskome jeziku to je buržuj (burgeois), a u engleskome poduzetnik (entrepreneur). Kao što u Hobbesa Levijatan ili svemoćna ustavna država liberalnoga tipa štiti privatno vlasništvo pojedinca u zamjenu za njegovu lojalnost suverenu, tako u Rousseaua Republika štiti javno ili zajedničko dobro njezinih građana u zamjenu za žrtvovanje slobode suverenoj moći zajednice. U oba slučaja nacija-država postaje uvjet mogućnosti nastanka društva. Kapitalizam i demokracija u svojoj djevičanskoj fazi modernosti mogu djelovati bez većih napetosti samo ako postoji ideja i zbilja moderne suverenosti. Kada je to dovedeno u pitanje, tada se raspad poretka događa raspadom društva u smjeru korporativizma i boljševizma (Italija i Rusija) ili, pak, nastankom totalne države iz krhotina razorenoga društva na antiliberalnim postulatima vladavine (Njemačka). To je razlogom zašto se političko mišljenje Carla Schmitta o izvanrednome stanju pokazuje danas toliko primjenjivim u analizi nestanka suverenosti u globalnome poretku multipolarne moći i vladavine.[11]
Što je to –totalna država? U razumijevanju totalne vladavine koja čin bit totalitarizma kao političkoga poretka neograničene moći tradicionalni pristupi filozofije politike nisu više mjerodavni. Umjesto toga mišljenje političkoga kakvo zastupaju Hannah Arendt, Franz Neumann i Carl J.Friedrich podastire nove pojmove. Ishodište se nalazi u sudaru sa zbiljom novog političkoga fenomena. Ono je bez analogije u povijesti političkih ideja. Teleologija politike ustupa pred bezobzirnom moći političkoga događaja konzervativnoga prevrata i socijalističke revolucije. Kako nastaje totalitarizam? Ponajprije, „tihom revolucijom“ u rušenju liberalizma demokratskim sredstvima. Takav je bio slučaj uspona fašizma i nacizma u Europi. Komunizam pretpostavlja nasilno svrgavanje autokratske monarhije kao u slučaju lenjinizma/staljinizma. No, pravi je problem u tome što način određenja politike u totalitarnome shvaćanju države ima elemente nasilja, terora i radikalnoga zla u logici izvanrednoga stanja. Ako se politika više ne može odrediti iz apriornih kategorija uma, tada nastaje problem. Sjetimo se da se Hannah Arendt uvijek izjašnjavala da nije filozofkinja politike, već politička teoretičarka. Isto vrijedi i za Carla Schmitta. Usto, on je vezan uz tradicionalno određenje ustavnoga pravnika. Ovo stanje-između prošlosti (filozofije politike) i sadašnjosti (političke znanosti) potvrđuje nešto iznimno važno u shvaćanju politike na ishodu moderne. Više se ništa ne može unaprijed utemeljiti i svrhovito zajamčiti.[12]Objasniti fenomen radikalnoga zla u suvremeno doba na osnovu Kantove metafizike ćudorednosti osuđeno je na neuspjeh. Razlog leži u tome što etika više nema vlastiti prostor-vrijeme ozbiljenja u kozmopolitskoj zajednici uma. Nestanak suverenosti u politici totalitarizma odgovara kraju etike u prosvjetiteljskome razumijevanju povijesti. U raspravi o nemogućnosti razumijevanja Auschwitza na temelju etičke ideje uništenja univerzalnoga dobra, Lévinas je pokazao posljedice te misaone nevolje.[13]
Ponajprije, radikalno zlo sustavnoga zločina nad Židovima nije mislivo iz negacije dobra kao niti iz negacije načela uma. Umjesto kategorija koje pripadaju ontologiji novoga vijeka, kao što je Kantova, potrebno je učiniti iskorak s onu stranu ontologije. To područje pripada etičkome suosjećanju s apsolutno Drugim. Njegovo zatiranje nije drugo do uništenje ljudskosti. Što to znači? Samo to da se radikalno ili dijaboličko zlo holokausta ne može razumjeti polazeći od tradicionalne etike vrijednosti. Preostaje tek ona etika koja preokreće pitanje cilja i svrhe povijesti. Lévinas se, dakle, suočio s prazninom samoodređenja etike u susretu s političkim sustavom uništenja Drugoga u ime konstrukcije naroda iz duha rase. Zbog toga se ideje pravednosti i slobode postavljaju političkim, religijskim i utopijskim mesijanizmom.[14] Umjesto politike kao sredstva osiguranja vječnoga dobra zajednice koja stoji u temelju zapadnjačke filozofije politike od Aristotela do Hegela, s totalitarizmom 20. stoljeća završava ne samo ideja politike kao teleologije povijesti. Ono što otuda nestaje jest mogućnost bilo kakve obnove etike na zasadama umne tvorbe povijesti. Umjesto toga, sve što preostaje nakon užasa totalne vladavine nacizma, fašizma i komunizma u 20. stoljeću svodi se na promišljanje političkoga i etičkoga iz obzorja pragmatike djelovanja ili kontingentne „prirode“ odlučivanja.[15]Mislioci politike na tom tragu koji su presudni za različite putove u shvaćanju novih pojmova su Carl Schmitt, Hannah Arendt i Leo Strauss.
Kako dovesti u svezu tehničku racionalnost moderne i političko razaranje etičkih dispozitiva moći liberalnoga poretka ideja? Čini se da je još uvijek u toj svezi nešto neobrazloženo. Unatoč različitih stajališta o genealogiji ove moći od početka znanstveno-tehničke konstelacije novoga vijeka i nastanka suverene nacije-države, nešto je svim tim analizama zajedničko. Mislim pritom na spor između zastupnika modernosti i postmodernosti oko pojma projekta prosvjetiteljstva (Habermas vs. Derrida, Deleuze, Foucault, Lyotard, Bataille). Odmah valja ovdje naglasiti da nitko nikad nije optuživao prosvjetiteljstvo kao neizravnoga sukrivca za ono što označava pojam Auschwitza u povijesti 20. stoljeća. Problem s nasljeđem prosvjetiteljstva nije u pojmu ljudskoga dostojanstva i umne vladavine svijetom. Naprotiv, pravi je problem u onome što se naziva realizacijom uma u povijesti, odnosno u znanstveno-tehničkoj racionalnosti u nužnosti kojom se društveni razvitak svodi na pitanje tehničke svrsishodnosti. Utoliko neće biti neobično da u radovima prvoga i drugoga naraštaja Frankfurtske škole prevladava pokušaj pronalaska izlaza iz fatalne instrumentalnosti uma. Budući da je totalna država u nacizmu bila patologija moći u dispozitivu tehničke konstrukcije društva i politike kao kontrole nad slobodom pojedinca, tada se ono što predstavljaju pojmovi arhiva, datoteka, biopolitičke kontrole ljudskoga tijela upisuje i u strukturu subjekta vladavine. Put spram „refleksivne racionalnosti“ bio je otvoren s Adornom. Ali ni radikalna kritika subjekta u radovima Foucaulta o biopolitici nije u protuslovlju spram povjerenja u moć uma u povijesti.[16]Čini se da odgovor na pitanje o „sukrivnji“ prosvjetiteljstva za totalitarnu vladavinu u 20. stoljeću valja potražiti negdje ipak drugdje. Ostavimo tlapnje o sukrivnji u veličajnoj baštini ideje ljudskoga dostojanstva i umne konstrukcije svijeta.
Poznato je, naime, da su najznačajnije političke analize nacističke totalne države unutar Frankfurtske škole (Pollack, Fraenkel i Neumann) sagledavale jedinstvenost totalitarne vladavine Hitlera i Mussolinija iz marksističkoga shvaćanja povijesti.[17]Sažeto rečeno, radi se o ideji da je totalitarni sustav vladavine unatoč svojoj navlastitosti i kontingentnoj prirodi iznimke samo jedan od načina kojim se imperijalni kapitalizam u svojem financijskome stroju upravljanja pojavljuje u moderno doba. Na taj se način fenomen politike i političkoga suspendira u korist svojevrsne nove ekonomije fašizma/nacizma. Logika teleologije djeluje i dalje. Ali sada se to zbiva u ruhu Marxova „zakona“ o tendencijskome padu profitne stope. To samo znači da se kritika kapitalizma prebacuje iz sfere ekonomije u sferu politike. Uz dodatak da je glavni problem i nadalje u tome što se razaranje građanskoga društva odvija kao konstrukcija nove zajednice iz duha ideologije naroda kao mase. Postavku o dva usporedna tipa konstrukcije društva u nacizmu razvio je osobito Franz Neumann. Dokazivao je da priča o ideologiji nacizma predstavlja tek patchwork rasizma i mitske svijesti njemačkoga antisemitizma. Vladanje bez ideologije u totalitarizmu nije moguće. No, za Neumanna se antisemitizam ne pojavljuje ideologijom u značenju moderne političke ideologije sa svojim jasnim postavkama doktrine, diskursa i manipulacije masovnom sviješću. Umjesto toga, na djelu je permanentni teror nad prokazanim pripadnicima židovskoga naroda u svim europskim državama. Posebnost je nacizma u tome što antisemitizam postaje zločinačka politika nasilja same totalne države prema građanima koji nisu Nijemci. Već je u tome korak do eksterminacije. Antisemitizam, doduše, jest bio latentan u masovnoj svijesti Nijemaca u 19. stoljeću. Ali bez totalne države i logora ne bi bio doveden do radikalnoga zla u istrebljenju Židova. Kakve su posljedice ovog shvaćanja totalitarizma? Prvo, prosvjetiteljski projekt umne vladavine svijetom u kojoj etika i tolerancija spram Drugoga imaju normirajuću snagu etičkih vrijednosti bio je tek postulat, ali ne i višak zbilje. O tome svjedoče sukobi oko ideje univerzalnosti uma i kulturnoga zasnivanja ideje nacije nakon Francuske revolucije. Fichteovi Govori njemačkoj naciji predstavljaju dokumente dvojnosti ideje o europskome ljudstvu: s jedne strane u nastavku transcendentalne iluzije o vladavini umnoga subjekta u filozofiji, umjetnosti i znanostima, a s druge strane na putu spram posebnosti kulture iz koje se konstituira nacionalna država.[18]
Primat ljudskih prava očigledno se dovodi u pitanje pred pravima građana kao urođenih pripadnika nacije-države. Kozmopolitski demos moderne već se u času svojega rađanja suočava sa zbiljskom snagom nacionalnoga etnosa kao kulturno određenoga iz nacionalne filozofije, umjetnosti i znanosti. U slučaju Njemačke, kako to izvode Nietzsche i Marx u 19. stoljeću, Nijemci su vezani uz konzervativnu revoluciju. Pojam slobode i demokracije ovdje biva žrtvovan ideji obnove i moći nacionalnoga jedinstva fragmentiranoga naroda.[19]Političko zadobiva prednost pred politikom. Očigledno razlozi leže u resentimentu spram vlastite povijesti u sukobu s temeljnim idejama moderne filozofije subjekta od Kanta do Hegela. Riječ je o porazu ideje pred zbiljom. O slomu njemačkoga prosvjetiteljskoga projekta govore mnogi suvremeni autori. Nije slučajno Hegel bio fasciniran Napoleonom prije no što će ubrzo doživjeti obrat nakon spoznaje o karakteru zločina koje je počinila francuska vojska u „oslobađanju“ Europe od feudalizma.
Drugo, europski poredak nacionalnih država raspao se ne samo zbog kobnoga partikularizma bez svijesti o jedinstvu europske sudbine nacija. Mnogo je važniji razlog u nužnoj ekspanziji kapitalizma i znanstveno-tehničke racionalnosti. Sve se to sabralo u totalnoj državi i ratnome stroju osvajanja novih prostora bezuvjetne vladavine. To je ono što Hannah Arendt uzima jednim od bitnih sklopova u razaranju ideje javne slobode.[20] Imperijalizam i panetnički pokreti (rasizam i nacionalizam) određivali su čitav europski prostor modernoga doba. No, tek kad je Njemačka 1933. godine postala totalnom državom nacizma kao političke ideologije imperijalizma (prema vani) i antisemitizma (prema unutra), tek je tada postalo bjelodano da u toj zlokobnoj dijalektici više nije moguće govoriti sa stajališta logike sredstvo/svrha. Umjesto bilo kakve priče o nacizmu koji stoji u službi monopolnoga kapitala, obrat je nastupio uvidom da politika i ekonomija totalne mobilizacije putem terora i logora označavaju ono radikalno novo u razumijevanju konstrukcije narodne zajednice bez društva. Kada se klase nadomještaju masom to ne znači da su fašizam i nacizam postklasno društvo jednakosti u siromaštvu kao u realnome socijalizmu. Naprotiv, totalna je država u Italiji i Njemačkoj klasno-socijalne razlike neutralizirala stvaranjem dualnoga društva: s jedne strane, njemačkoga radništva u službi Vođi i naciji, a s druge robovlasničkim radom imigranata prisilno upregnutih u stroj ratne ekonomije iz pokorenih europskih država.[21]
S fašizmom i nacizmom politika više nije sredstvo ekonomske moći. Sada treba govoriti o totalnome preokretu u metafizičkome rangu povijesti. Preokret se može shvatiti samo ako se krene od suprotnosti između liberalnoga shvaćanja države i totalitarnoga. Sve drugo visi u zraku. O ekonomskim teorijama i praksi totalitarnih poredaka poput fašizma i nacizma u savezu s korporativnim kapitalizmom sve je već bilo jasno kada su razotkrivene veze između Forda i Hitlera u razvitku vojne industrije. Američki kapital, dakle, nije bio „liberalan“ po-sebi. Kapital ne može biti nipošto neutralan spram političkih odnosa moći. Sovjetski tip totalne države, dakako, ne pripada u ovaj sklop odnosa. Budući da se u sovjetskome modelu radi o dokidanju privatnoga vlasništva i konstrukciji socijalističke ekonomije kao komandne ekonomije, razlika je već vidljiva spram fašizma i nacizma u tome što u međunarodnome poretku moći takva ekonomija postaje izolirana i suspendirana. Zbog toga se govor o preokretu mora razumjeti drukčije. Jednostavno, liberalno shvaćanje države počiva na iluziji neutralnosti države koja jamči dostojanstvo slobode privatnoga vlasnika i štiti građanska prava. Totalna država u nacizmu, nasuprot tome, razara ovo shvaćanje. Nestankom razlike građanskoga društva od države nastaje prostor za totalnu državu i njezine subjekte/aktere. Štoviše, u totalitarizmu ne postoji mogućnost građanske svijesti. Dokinućem javne slobode zasnovane na pluralnosti mišljenja i načelnoj priznatosti privatnosti interesa, nestala je i mogućnost građanskoga otpora represivnoj vlasti. Ako nema građanskoga društva, nema ni sfere slobode ekonomskih odnosa niti, pak, temeljnih odnosa konkurencije i solidarnosti slobodnih osoba.
Znanost i tehnika kao uvjeti mogućnosti totalne države ne mogu bez nadomjesnoga „subjekta“ čitavoga procesa vladavine. Ono neljudsko ovdje poprima čudovišne forme uništenja naroda i rasa i stvaranje novoga „čovjeka“. Teror, logori i eugenika stoje u uzajamnome odnosu, a ne u uzročno-posljedičnome ili, pak, odnosu nadodređenja jednoga s drugime. Ono što vrijedi za pojmove teorije kompleksnosti gdje umjesto zakona i nužnosti ulaze u igru kibernetički pojmovi kontingencije i emergencije, čini se da valja primijeniti i na analizu totalitarne vladavine u 20. stoljeću, a dakako i na korporativno upravljanje svijetom „danas“.
2. Ideologija bez politike? Permanentni teror
Franz Neumann u knjizi Behemot: Struktura i praksa nacional-socijalizma 1933-1945. ustvrđuje da Treći Reich ne iskazuje konkretnu ideologiju, a niti posjeduje koherentnu strukturu vladavine. Poput Behemota u židovskoj eshatologiji i Hobbesovim spisima o kaosu i anarhiji političkoga bezakonja, radi se o čudovištu koji simbolizira bespravlje i nestanak temeljnih civilizacijskih odredbi na kojima počivaju ljudska društva. Pritom su odlučna četiri preklapajuća, ali i odvojena središta moći: (1) nacistička stranka; (2) državna birokracija; (3) vojska i (4) komandna ekonomija državnoga monopolnoga kapitalizma. Ono što povezuje sva ta četiri strukturna središta moći zajedno jest ideologija i teror njemačke ekspanzije i osvajanja svijeta.[22]Neumannova je studija nakon poraza nacizma i pobjede saveznika u 2. svjetskome ratu bila paradigmatska za američku politiku 4 D: (1) denacifikacije; (2) demokratizacije njemačkoga društva; (3) demilitarizacije i (4) dekartelizacije ekonomije. Ono što čini bit totalitarne vladavine u nacizmu za Neumanna jest to da totalna država kao ne-država kaosa i bezakonja počiva na logici izvanrednoga stanja. Prema tome, način totalitarne vladavine ne ostvaruje autonomiju politike pred ekonomijom i kulturom, kako je to u svojim spisima tvrdio Carl Schmitt. Riječ je o apsolutizaciji politike kao nove tehnologije moći u svrhu izgradnje imperija. Raspad nacionalne države i imperijalizam, za Arendt i Neumanna, predstavljaju posljedicu raspada ideje političke modernosti. Na mjesto liberalnoga shvaćanja države ne dolazi, dakle, autoritarna već totalna država. Ona nema težnju vladati unutar tradicionalnoga prostora suverenosti nacije-države. Mobilizacijska funkcija totalnosti označava kretanje u smjeru osvajanja drugih prostora. Ali pojam totalnoga mobiliziranja, koji potječe iz mišljenja Ernsta Jüngera, ne pripada tek ideji totalne države. To je bit tehnički ustrojenoga svijeta na temelju bitka kao samouspostavljenosti subjekta. Bez totalnoga mobiliziranja ne postoji mogućnost tehničke bezuvjetne vladavine. U tome su fašizam, nacizam, boljševizam i amerikanizam svjetsko-povijesni sustavi vladavine bez bitne razlike.[23] Geopolitika se uz ideologiju i permanentni teror pojavljuje doktrinom osvajanja svijeta na temelju ideje o vladavini sudbinski određenog naroda/rase i kulture.
Oboje, i Arendt i Neumann, jasno pokazuju da antisemitizam nije bio nikakav „model kulture“ tzv. običnog Nijemca, kako to tvrdi Daniel Goldhagen u svojoj studiji o holokaustu[24]. Mržnja prema Židovima tvori bit ideologije koja je postala zločinačkom osnovom istrebljenja Židova samo zato što je postala političkim sredstvom totalne vladavine. Razlika je u tome što Arendt permanentni teror nacizma ne smatra sredstvom totalne vladavine kao forme monopolnoga kapitalizma poput Neumanna. Za nju su teror i logori artikulacija političko-ideologijske brutalnosti nacizma i staljinizma, s tom razlikom što nacizam svoju ideologiju ne konstruira iz ideje i doktrine slobode, jednakosti i pravednosti budućega svijeta rada kao kraja povijesti, već iz djelovanja Vođe i postavljanja „prirode“ kao nužnosti odstranjenja Drugih (Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, marginalnih skupina). Totalna država izgrađena je u nacizmu na temeljima totalne konzervativne revolucije. Problem Neumannove analize jest u tome što tvrdi da nije postojala nikakva ideologijska osnova za upravljanje državom.[25] Bezakonje i logika izvanrednoga stanja, doduše, pretpostavlja primat politike nad ekonomijom. No, kada se država organizira kao pokret koji kontrolira Vođa i njegova ideologija s pomoću partije, vojske i komandne ekonomije monopolnoga kapitalizma, tada više nije riječ o suverenosti i slobodi kao legitimnosti države koja vlada nad društvom. Golo nasilje vlada svakodnevicom, a strah se uvlači u kožu. Više nitko nije siguran. Teror postaje nadomjesnom logikom izvanrednoga stanja, a logori eksperimentom nastajanja nove forme vladavine. Ona počiva na neljudskome kao takvome (biologizam i eugenika).
Totalna država u nacional-socijalizmu za Neumanna se određuje kao depolitiziranje državnosti i kao birokratska forma organizacije. Za razliku od takvoga ne-državnoga stanja, društvo u totalitarnoj vladavini nacizma jest dualno kao sprega spontanosti novonastalih institucija „građanske“ poslušnosti i kao mobilizacijska struktura organiziranja odozdo. Upravo je to glavni problem totalitarizma. Razaranje društva ne znači tek stvaranje podanika. Ima još nešto gore. A to je preobrazba u masovnog deindividuliziranoga „običnoga“ građanina, kako u nacizmu tako i u staljinizmu. Govor o „posve običnome Nijemcu“, o onome što književno-povijesno obilježava duh malograđanskoga mentalnoga sklopa Srednje Europe, jest govor o poslušnosti i pokornosti poretku totalne države. U ogledu „Građanska neposlušnost“ upravo je Hannah Arendt uočila koliko je za razvitak javne slobode bitna građanska hrabrost.[26] Čin građanske neposlušnosti (civil disobedience) postaje nemogućom gestom otpora u totalitarnome poretku vladavine. Sve ono što vrijedi za liberalnu demokraciju nestaje u totalitarizmu. Biti pojedincem sa s(a)vješću čini se više od etičke obveze. To znači biti na putu povratka ljudskoga dostojanstva u događaju suprotstavljanja sustavnome zločinu. Karl Jaspers zbog toga je i odredio bit totalitarne vladavine NS-države kao zločinačku politiku terora.[27]Ona nije bila eksces, već unutarnja nužnost za nacizam kao i bezuvjetna dužnost poslušnosti ideji s onu stranu razuma i uma. U tome je čudovišna novost totalitarizma. S njime se događa kraj svega onoga što je krasilo metafizičke obrise ideje čovjeka i njegovih prava na Zemlji.
Nečuvene su masovno-psihološke posljedice baš u tome što se neustrašivost pojedinca pred stvarnom moći diktature ideologijsko-politički kažnjava njegovim sramoćenjem i konačnom likvidacijom. Dok u postsovjetskome poretku nakon 1950-ih i smrti Staljina postoje disidenti kao „unutarnji neprijatelji“ komunizma, nemoguće je čak i pretpostaviti postojanje subverzivne kritike fašističkoga poretka vladavine. Nakon što je pojedinac izgubio status subjekta u „novome društvu“ nestaje bilo kakva mogućnost radikalnoga otpora. To ujedno znači da nestaje i povijesno sjećanje. Ono se briše i uništava u ime gleichschaltunganove totalitarne kulture. Društvo više nema uopće mehanizme sjećanja. U sustavu logora nacizam stoga nema unutarnjih neprijatelja poretka. Učinak totalne države u njezinom pravnome kaosu i bezakonju izvanrednoga stanja jest nestanak suverenosti nacije-države u korist nastanka naddržavne strukture upravljanja s pomoću permanentnoga terora. Između Hannah Arendt i Franza Neumanna u analizi nastanka nacizma postoji podosta suglasnosti. Ponajprije se to odnosi na razlikovanje onoga što pripada uvjetno rečeno bitku kao moći i biću kao vladavini. Totalna država predstavlja nečuvenu organizaciju moći koja djeluje u izvanrednome stanju. Bespravlje rezultira bezakonjem, a pravna država (Rechtstaat) suspendiranjem građanskih prava uspostavlja svoju vlast kao totalitarna diktatura uz pomoć ideologije antisemitizma, terora i koncentracijskih logora. I Arendt i Neumann polaze od pretpostavke da se raspad europske suverenosti u pojmu nacije-države izvodi nakon kraja 1. svjetskoga rata, No, problem nastaje otuda što se teror kao jedan od glavnih načina ostvarenja vladavine totalne države ne može objasniti nikakvih uzročno-posljedičnim razlozima raspada „racionalnoga“ poretka prava. Znamo da je 1923. godine u predavanju u Barceloni Carl Schmitt pojmom depolitiziranja i neutraliziranja političkoga odredio liberalnu ideju tržišne regulacije suverenosti nacija-država u europskom Ius Publicum-u.[28]Totalna država, nasuprot tome, svojevrsno je repolitiziranje prava uz pomoć ne-pravnih sredstava.
Ono što, pak, Neumann smatra odlučujućim za totalitarnu vladavinu nije nikakvo pravno niti ideologijsko legitimiranje nacizma, nego upravo suprotno – čisti i brutalni teror s krajnjom nakanom razaranja kako građanskoga društva tako i liberalne konstrukcije države. U interpretaciji Neumannove teorije totalne vladavine nacizma Lars Rensmann izvodi postavku o polikraciji nasilja, a pod time podrazumijeva totalnu državu kao pluralističku ne-državu.[29]Još jednom smo suočeni s paradoksalnim samorazumijevanjem onoga što nema analogije u povijesti. I baš stoga nastaju poteškoće. Kada bi totalna država nacizma, korporativizam fašizma i partijska država staljinizma bile samo i jedino razaranje liberalno-demokratskoga nasljeđa moderne, sve bi bilo posve jasno. Problem nastaje otuda što je čitav sustav ekonomije, politike i kulture izveden ujedno totalno racionalno i tehnički besprijekorno. Utoliko se opravdano može govoriti o organiziranome kaosu države koja se ne zasniva na ideologiji zločina, nego je zločinačka sama država u tom pogledu što organizira cjelokupni život svojih državljana ne kao građana, nego kao depolitiziranih podanika u birokratskome stroju upravljanja. Ta i takva totalna država može jedino počivati na golom nasilju i na ideologiji koja to i nije jer ne djeluje kao u staljinizmu predstavljanjem iluzije stvarnosti za pravu stvarnost. Krajnji cinizam hitlerizma proizlazi iz programa sustavnoga uništenja Židova u Europi svim sredstvima. Brutalnost terora nad građanima totalne države ne-njemačkoga podrijetla postaje sredstvo/svrha poretka bez ideologije ili ideologije bez poretka. U oba slučaja radi se, prema Neumannu, o autoritetu jedne moći koja više nema nikoga iznad sebe. To je bitna razlika od utemeljenja ustavne države. Totalna država nema legitimnost ni u sebi samoj, već jedino u općenitoj volji naroda/rase neposredno iskazane voljom za moć diktatora ili Vođe. Vratimo se još za trenutak problemu određenja antisemitizma kao ideologije nacističkoga pokreta. Ako totalna država, prema mišljenju Neumanna, zapravo ne vrši funkcije države zato što počiva na bespravlju i bezakonju kao načelu vođenja politike, tada ni ideologija mržnje prema Židovima ne odgovara shvaćanju ideologije od Marxa do suvremenih teoretičara. Kako opravdati tu tvrdnju?
Ne čini li se Neumannova analiza, kao i uopće već spomenute Pollackova i Fraenkelova o dualnoj vladavini, istodobno pronicljivima i neoperabilnima? To posebno vrijedi za postavku o ne-državnome i ne-ideologijskome načinu djelovanja NS-države. Antisemitski diskurs u svakodnevnome govoru i prije uspostave nacizma kao vladavine jedne stranke i Vođe suspendiranjem parlamentarne demokracije posredovan Protokolima sionskih mudraca kao neautentičnom i neskriveno propagandnom literaturom koja je trebala dokazati zavjeru „svjetskoga židovstva“ protiv ne samo Nijemaca već i čitavoga kulturnoga svijeta, određuje doktrinu i praksu totalitaranoga pokreta političke moderne. U tom pogledu radi se o nečemu što prethodi Auschwitzu, ali nipošto u uzročno-posljedičnome nizu genetskoga determinizma. Totalitarna forma vladavine odlučujuća je za pokretanje onoga što predstavlja nečuveni užas radikalnoga zla. Bez terora i logora sve ovo ostaje na razini diskursa i nasilja u tzv. svijetu života, iako se provlači i kroz aparate države i društva kao latentna struktura masovne svijesti. Razlog što Neumann odriče samostojnost ideologije u konstrukciji totalne države nacizma leži u tome što antisemitizam ne može biti dovoljan razlog diskurzivno-političke moći djelovanja ideologije kao takve. Utoliko je politička moć sadržana u iracionalnoj racionalnosti permanentnoga terora i logora mnogo važnije sredstvo/svrha djelovanja od bilo kakve manipulacije sviješću. Rasno načelo u nacizmu i progon razvlaštene građanske klase i bivših pripadnika vrhuške komunističke partije u staljinizmu pokazuju se bitnim točkama onoga na što moderna ideologija masovnoga društva usmjerava pozornost. To može biti samo konstrukcija Drugoga kao neprijatelja. Za totalitarnu vladavinu Drugi može postojati samo kao mrtav Drugi ili kao neprijatelj kojeg treba uništiti svim sredstvima.
Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski u klasičnoj studiji o nastanku i djelovanju totalitarne vladavine naslovljenoj Totalitarna diktatura i autokracijatakođer polaze od pretpostavke da je totalitarizam jedinstveni politički fenomen modernosti.[30]Poput osnovnih postavki Hannah Arendt iz studije Izvori totalitarizma, Friedrich i Brzezinski tvrde da nije moguće uspostaviti analogiju s drevnim grčkim tiranijama i rimskim diktaturama. Radikalna razlika totalitarizma spram povijesnih formi vladavine u antici, srednjem i novome vijeku pokazuje se u tome što totalitarna diktatura ne služi egoizmu tiranina, već je ideologijski konstruirana na načelima partikularnosti naroda ili klase kao masovni pokret koji stoji u službi Vođe i njegove stranke. Totalitarna je diktatura autokracija koja je utemeljena na modernoj tehnologiji i masovnoj legitimnosti naroda ili radničke klase. Friedrich i Brzezinski otvorili su svojim pristupom novo razumijevanje totalitarizma uopće. Time je primat politike u shvaćanju totalne države postalo autonomno polje istraživanja odnosa između vladavine, upravljanja i moći. Umjesto bilo kakve instrumentalnosti totalne države, sada je naglasak na ideologijsko-političkome razumijevanju pojma totalitarne diktature s kojom moderna forma vladavine ne služi kapitalizmu kao njegov instrument nasilja i logika vladavine, nego je riječ o biti konstrukcije političke moći iz terora i ideologije same. Stoga je totalitarna diktatura nova forma totalne države. U načelu ona dokida ustavnu formu liberalne demokracije. To čini prevratom i revolucijom (nacizam i staljinizam). Ono navlastito u totalitarnoj diktaturi postaje sekularnim dokidanjem religije kao političke moći. Legitimnost se više ne izvodi iz Boga ili naroda, nego iz nužnosti prirodnih zakona rase/naroda/kulture ili povijesnih zakona klase/rada/besklasne zajednice. Totalitarna država umjesto teologijskih sadržaja politike nadomještava Boga političkim religijama kao ideologijama.[31]Vođa ovdje utjelovljuje povijesnu sudbinu i nužnost puta do obećanoga carstva univerzalne moći. Samo je u tom pogledu totalitarizam pseudo-teleologijsko shvaćanje povijesti u doba moderne. Ali problem je u tome što totalitarna diktatura nadilazi binarne opreke racionalno-iracionalno, sredstvo-svrha i postaje forma vladavine onoga neljudskoga kao permanentnoga terora. Posljednja riječ ne pripada neograničenoj moći Vođe. Zbog toga dokinućem ideje suverenosti, kako je to točno predskazao Carl Schmitt, dolazi Europa do kraja svojih povijesno iscrpljenih mogućnosti. Sve dolazi u pitanje, svaki pojam i kategorija u doba nomosa Zemlje.[32]Kada umjesto prava i zakona na scenu stupa nasilje i teror u formi tajne policije i koncentracijskoga logora završeno je doba moderne suverenosti. Kolika je zbiljska opasnost za ideju čovjeka i ljudskih prava ovo stanje raskorijenjenosti i bestemeljnosti nakon kraja 2. svjetskoga rata dostatno svjedoči misao Hannah Arendt da će prognaništvo i izbjeglištvo postati jedini pravi politički problem 21. stoljeća. Suđenje nacističkim zločincima na Nürnberškome sudu „u ime čovječanstva“ označilo je kraj epohe suverenosti. Pravna autonomija nacija-država postoji još samo kao „ograničena suverenost“. Usput tako se zvala nekadašnja doktrina Varšavskoga saveza koju je proklamirao sovjetski vođa Brežnjev 1960-ih godina nakon gušenja Praškoga proljeća. Na kojim onda „temeljima“ izgraditi ideju čovjeka i prava ako više ukorijenjenost u tlo i naciju (natalnost) ne može biti dovoljnim razlogom njegove egzistencije?
Bitna je razlika između totalitarne diktature i autoritarne demokracije koja može opstojati u doba globalnoga neoliberalnoga kapitalizma u tome što je prva nezamisliva bez suspendiranja ljudskih i građanskih prava, tajne policije i logora, dok je oznaka potonje forme vladavine u totalnoj kontroli koju poredak provodi nad građanima. U totalitarizmu je razoreno društvo funkcija totalne države, a u autoritarnoj demokraciji je riječ o onome što ima karakter društva kontrole, kako to određuje Gilles Deleuze.[33]Pogledajmo argumentaciju za navedene razlike. U novome vijeku suverenost je vezana uz vladara koji predstavlja narod. Državna crkva, čak i u slučaju Engleske, odvojena je od političkoga poretka u smislu autoriteta, legitimacije i reprezentacije vlasti. To je posvemašnja novost u odnosu na Grčku i Rim, da se ne govori o azijatskim i afričkih monarhijama. Ključna postavka Friedricha i Brzezinskoga jest da zapadnjačka država novoga vijeka predstavlja radikalno svjetovnu ili sekularnu državu.[34]Novije rasprave o nastanku pojma suverenosti u politici novoga vijeka, među kojima su istraživanja Agambena na tragu Foucaulta i Carla Schmitta gotovo postala kanonskom literaturom, pokazat će ipak da je problem u konstituciji moderne nacije-države u Europi u tome što je ona sekularizacija teologijsko-političkoga nasljeđa srednjega vijeka sa svim posljedicama koje otuda slijede: uloge monarha, pitanja općenite volje naroda, staleške organizacije društva prije i poslije građanskih revolucija, teorije o pravnome reguliranju odnosa između javne slobode djelovanja i prostora privatnosti i intime. No, ako je bitna razlika zapadnjačke moderne u odnosu na sve druge političke ideje izvan Zapada u sekularizaciji vladavine, a to znači jasnoj diobi vlasti između onoga što pripada čovjeku kao političkome biću i Bogu kao transcendentnome jamstvu opstanka zajednice, tada je logičan zaključak dvojice politologa o karakteru totalitarnih ideologija ipak problematično mjesto daljnje rasprave. Naime, zaključak je u tome da su sve ideologije u doba totalitarne vladavine pseudoreligiozne manifestacije brutalne volje elite i Vođe u analogiji s crkvenim autoritetom. Pseudoreligija se poziva na mitske temelje legitimnosti vladavine. Te se institucionalne monoteističke religije s Crkvom kao središnjom institucijom moći pozivaju na temelje vjere. No, problem je upravo u tome što ideologija ne funkcionira ni u fašizmu/nacizmu niti u komunizmu kao sekularni oblik religije, iako se to posvuda čini bjelodanim, nego kao radikalno manifestiranje totalne moći. Totalna vladavina ustrojena je na totalnoj moći. Njezin je izvanjski dekor kontrole svijesti svojih podanika samo dodatni ili nadomjesni oblik vjere u ono što svi znaju i znaju to bez iluzije „Velikoga Drugoga“. Ono što svi znaju jest brutalna istina totalne moći kao totalne vladavine bez presedana u povijesti. Teror i logori su ideologija-politika totalne moći, a ekonomija i rat putevi totalne mobilizacije „naroda“ u liku „radnika“ i „mase“ u borbi za prostor povijesne sudbine.
Sazrelo je vrijeme da se unatoč obnovi „političke teologije“ danas pojam ideologije oslobodi od onoga što je ideologiji samoj izvanjsko. Paradoksalno, to je pitanje svijesti kao manipulacije ili kontrole. Umjesto svijesti i različitih mehanizama proizvodnje laži u medijskoj konstrukciji stvarnosti pravi je problem samo jedan. Ako se to tako uopće može reći, „zasluga“ je totalitarnih poredaka u 20. stoljeću što su ovo brutalno jasno doveli do prozirnosti. Radi se samo i jedino o uvećanju i održanju totalne moći. Ona se očituje u ekonomiji, politici i kulturi kao trodioba moći: (a) komandne ekonomije, (b) totalne politike i (c) mobilizacijski ustrojene kulture. Trodioba moći polazi od klasične trodiobe moderne kakvu je ustanovio Max Weber u svojim studijama o racionaliziranju kao temeljnoj pretpostavci vladavine. Pritom se moć ne određuje polazeći od društvenih varijabli u odnosu na tehniku i instrumente izvršenja. Naprotiv, važno je pokazati da moć proizlazi iz tehničke dispozicije snaga samoga racionaliziranja u znanstveno-tehničkome pristupu bitku. Društveni odnosi nisu apriorni u toj konstelaciji. Bez ontologijskoga jamstva moći u znanosti i tehnici kao industriji društvo u doba moderne ne može imati svoj temelj. U filozofijskome iskazu to je ono isto što Hegel naziva supstancijom-subjektom povijesti. Moć ekonomije-politike-kulture pokazuje trodiobu snaga koje uvjetuje sve društvene odnose. Pritom se ekonomija pojavljuje odlučujućom za razvitak društva. Ona ne može biti puki instrument političke tehnologije vladanja. U totalitarnome shvaćanju države, naposljetku, kultura postaje ideologijsko sredstvo/svrha vladanja masama na temelju medijske konstrukcije stvarnosti. Unatoč bitnih razlika između nacizma/fašizma i komunizma u provedbi ideologije kao diskursa vladanja, jedno im je zajedničko: posvemašnja propaganda i konstrukcija novoga čovjeka iz duha filma. Einsensteinova Krstarica Potemkin i Trijumf volje Leni Riefenstahl uvjerljivo dokazuju temeljnu postavku Waltera Benjamina iz ogleda „Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti“ 1935/1936. godine. Gubitak aure umjetničkoga djela, naime, nadomješta se postauratskom umjetnošću prikazivanja događaja onoga što stvarnost čini novim kultom predstavljanja stvarnosti. Nazi-kunsti prolet-kult u tome su avangardno konstruiranje pseudostvarnosti kao jedine moguće i nužne stvarnosti.[35]Svijest nije, dakako, nevažna. Ali, svijest ne postoji sama od sebe. Ona je proizvod i rezultat moderne industrije svijesti ili kulture, kako je to pokazao Adorno, a zbiva se u totalnome pogonu kulture kao spektakularna vizualizacija moći, kako je to, pak, izveo Debord.[36]
Doprinos teorije totalitarne vladavine kao suprotnosti liberalnoj demokraciji koja se zasniva na ustavnoj državi (monarhiji ili republici) Carla J. Friedricha nesumnjivo je u glasovitome pojmovnome određenju bitnih značajki totalne države.[37]Ovo vrijedi za sve poznate modele totalitarizma: (1) ideologija; (2) jednostranački sustav; (3) načelo Vođe; (4) tajna policija i teror nad građanima; (5) monopol nad sredstvima komunikacija i vlast nad vojskom i (6) komandna ekonomija.[38] Sažeto iskazano, teorije totalitarizma od Hannah Arendt i Franza Neumanna do Carla J. Friedricha polaze od temeljne ideje da je riječ o novome političkome fenomenu koji sjedinjuje ideologiju i teror uz pomoć moderne tehnologije. Svrha totalitarne vladavine jest u neograničenoj političkoj moći. Ona ima masovnu potporu „naroda“ i „vladajuće klase“ u artikuliranju posljednjeg cilja povijesti kao sudbine. U tome se prepoznaje nužnost konačnoga dosezanja životne moći „prirode“ i „društva“ kao nove zajednice koja spaja mit i znanost, geopolitiku i tehno-znanosti. Stoga je totalitarizam ujedno kraj povijesti i nastanak totalne kontrole nad ljudskim životom. To je kaos koji se organizirano provodi u poretku permanentnoga terora. Međutim, pojam kaosa ne valja shvatiti tek u značenju negacije poretka ustavne države. Nije to tek bespravlje i bezakonje. Posrijedi je nešto mnogo čudovišnije. Kaos ovdje upućuje na permanentno stanje terora prema unutra i prema van. Nije, dakle, stvar samo u tome što se totalna država suprotstavlja liberalnome shvaćanju. Postoji još nešto na čemu se temelji ova opreka i borba. Kaos, naime, pripada ideji katastrofe i odvažnoga suočenja sa smrću kao konačnom granicom. Odlučnost postaje bitna za djelovanje u smjeru prihvaćanja „sudbine“. Suprotnost tome jest kriza u shvaćanju liberalne politike u kapitalističkome društvu konkurencije na tržištu. Umjesto odlučnosti suverena koji odlučuje o izvanrednome stanju, kako Schmitt određuje bit politike, liberalna politika traži zaštitu „Velikoga Drugoga“ (države, tržišta, korporacije), iako promiče individualizam kao raison d'étre slobode u moderni. Totalitarna diktatura ne zasniva se na metafizičkoj ideji radikalnoga zla. Posve suprotno, mogućnost radikalnoga zla proizlazi iz sveze ideologije i terora u razaranju modernih temelja slobode i demokracije. Nitko ne spori postojanje duboko ukorijenjenih oblika psiho-patoloških matrica mržnje spram stranaca ili, pak, dugovjeke stereotipe o „vječnome Židovu“. No, jedno je genetski determinizam povijesti, a drugo kompleksni nastanak (emergencija) fenomena u suvremenoj politici.
3. Korporacija i države: bio-kibernetika moći
Kada više nema subjekta moderne politike –države i društva unutar teritorijalne matrice djelovanja – glavni problem postaje određenje novih granica same kontrole onoga što nastaje onkraj pojma moderne suverenosti. U tom pogledu govor o totalitarizmu i njegovoj obnovi najvećim je dijelom "parazitiranje" na tragovima političkih teorija totalitarizma u djelu Hannah Arendt i Raymonda Arona te novijih pristupa tom problemu (od Francois Fureta do Bernarda Brunetaua, ili, pak, na tragovima Foucaultova i Agambenova pojma biopolitike), pri čemu je problem u tome što bez artikulacije novoga pojma ideologije danas dolazi do inflacije pripovijesti o "sablastima totalitarne svijesti". Na taj se način umjesto polaganja računa što s totalitarizmom bez ideje totalne države kao subjekta pojavljuje neizbježno nadomjestak u vidu čudovišne strukture korporacije. A ona sjedinjuje sve političke oblike suvremene vladavine s napretkom globalnoga kapitalizma. Ako je nestao subjekt moderne političke moći, tada preostaje pitanje koje je postavila još Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma. A ono se svodi na pitanje o mogućnostima i granicama jednog neoperabilnoga političkoga pojma moderne s kojim ideja slobode i demokratske tvorbe zajednice gubi realno tlo. Pitanje je, dakle što ako s krajem totalitarne vladavine u okviru modernoga poretka nacija-država nadomjestak u liku totalne kontrole neljudskoga kao biopolitičke produkcije moći preuzima sadržaje totalitarizma u postdemokratskome stanju, a sama se forma totalne države (logori, tajna policija, paramilitarne organizacije, ideologijski aparati moći, kultura u funkciji kolektivnoga identiteta nacije, rase, elite) umrežava u entropijskome poretku korporativnoga kapitalizma? Što, dakle, ako suvremeni svijet mreža i korporacije u sebi skriva emergentni poredak supstancije bez subjekta, ideologiju kao kulturu koja umjesto klasične moderne nacije-države kontrolira društvo i njegove pripadnike kombinacijom retro-futurizma, povratka u prošlost i tehno-znanstvenoga napretka? Čini se da postoji dovoljno razloga za ponovno protumačenje pojma totalnoga mobiliziranja i shvaćanja totalne države bez fašističkoga/nacističkoga sadržaja. Oboje, mobiliziranje i država nisu više vezani uz ideologiju nadmoćne rase kao nacije. Nadomjestak se pokazuje u neutralnoj matrici neoliberalne ideologije global Governance. Ona se sastoji iz četiri temeljna pojma koja su ujedno strategijska i praktična. Gotovo da se može primijeniti sljedeća shema u analogiji s četiri Aristotelova metafizička uzroka nastanka stvari:
(1) causa formalis ili management u korporativnoj ekonomiji svijeta;
(2) causa materialis ili racionalnost tehno-znanosti kao regulacija procesa ekonomije-svijeta;
(3) causa efficiens ili upravljanje društvenim strukturama globalnoga poretka s pomoću ideja privatizacije javnoga ili zajedničkoga dobra u svrhu optimalne kontrole resursa;
(4) causa finalis ili racionalni izbor pojedinca u kibernetički ustrojenome poretku odlučivanja.
Na tragovima Deleuzeove postavke o društvima kontrole moguće je izvesti sljedeću postavku. Totalitarizam je bio u moderno doba vladavine nacije-države razaranje građanskoga društva i stvaranje izvanrednoga stanja s pomoću dva tipa ideologijsko-političke legitimnosti: fašizma s idejom apsolutne moći Vođe koji utjelovljuje "narod" (Volk) i komunizma s idejom apsolutne moći Vođe koji utjelovljuje "proletersku klasu". Narod i rad, disciplina i autoritet bezuvjetne političke moći totalne države – sve to više nije problem globalnoga poretka. Umjesto toga suočeni smo s umreženim društvom kontrole kao rezultata tehno-znanstvene i političke moći koja proizlazi iz logike djelovanja korporacije.[39]
Zaključak
Totalitarizam više nema pojmovnu opravdanost. No, ono što je glavni problem danas jest nova forma u kojoj djeluje ideologija-politika-kultura razaranja ideje suverene slobode. Društva su kontrole danas postala subjekt bez supstancije. Kroz korporativne mreže vladavine globalnoga kapitala njihove strukture i akteri moći proizvode novu "totalitarnu" kulturu. U tom međuprostoru između urušavanja krhkoga tkanja slobode u demokratskim poretcima i ekonomskoga blagostanja pretvorenoga u užitak povlaštenih manjina u doba informacijskih društava današnjice skriva se prodor onoga što Umberto Eco naziva simptomima „pra-fašizma“: (1) kult tradicije; (2) odbacivanje modernizma; (3) iracionalizam akcije zbog akcije; (4) odsutnost kritičkoga mišljenja; (5) strah od razlike; (6) frustracija malograđanina; (7) opsesija zavjerama; (8) proizvodnja neprijatelja; (9) život kao permanentna borba; (10) populistički elitizam; (11) herojstvo i smrt za domovinu; (12) kultura mačizma; (13) selektivni populizam i (14) novogovor.[40]
Čudovišni se paradoks sastoji u tome što je totalitarizam htio uspostavu narodne/radne"zajednice" s onu stranu modernoga društva i države. U korporativnome globalnome kapitalizmu nemamo više ni državu ni društvo, a "zajednica" se konstruira kao mreža mnoštva subjekata/aktera s radikalnim razlikama u načinu predstavljanja Moći – od fundamentalizma, neofašizma, neosocijalizma do radikalnoga liberalizma – s onu stranu tradicionalne politike. Totalitarizam nema više supstancijalan sadržaj. Umjesto toga postoje danas samo njegovi nadomjesci u strukturnoj osnovi vladavine (od logora za neprijatelje sigurnosti imperijalnoga globalnoga poretka do nove uloge tajnih policija). Glavni problem nužno postaje određenje prostora isključene uključenosti onih koji nisu priznatim pripadnicima „novoga međunarodnoga poretka“. Što mora izazivati pozornost teorijske znatiželje jest pitanje kako se sada definira prostor isključenja iz zajednice. Ono što je Agamben na tragu Benjamina i Schmitta nazvao „izvanrednim stanjem“ odnosi se zapravo na nemogućnost razlikovanja temeljnih pretpostavki globalnoga neoimperijalnoga poretka.[41]Ako suverenost više nije uopće kategorija suvremenoga političkoga mišljenja nakon kraja modernoga poretka nacija-država, što preostaje od subjekata/aktera politike moderne? Naravno, radi se o državama. Prostor isključenja postaje logor ili kamp za teroriste i imigrante. Nerazlikovnost logora i zatvora u doba globalnoga poretka nastaje zbog toga što zatvor pripada institucijama represije nacije-države. Logor se u govoru suvremenoga doba promeće u semantički neutralan pojam kampa (camp). Taj proces isušivanja težine značenja, jer koncentracijski logor upućuje na pogrome Židova u Auschwitzu i uništenje protivnika komunizma u staljinističkome Gulagu, obavlja medijska industrija svijesti. Cinizam nastaje u trenutku kada se za operacije američkih intervencija u Afganistanu i Iraku odabiru sintagme preuzete iz teorijskih djela suvremene filozofije i etike, primjerice, Beskrajna pravda koja određuje bit Lévinasova mišljenja etike bezuvjetne ljubavi spram Drugoga. No, razlike između onoga što određuje totalitarne poretke 20. stoljeća s pojmovima terora, korporacije i logora su ne samo konceptualne, već imaju dalekosežno praktični karakter. Nemoguće je izjednačiti zločine genocida nacizma i fašizma kao i ideologijske zločine realnoga socijalizma s onime što se događa „danas“ u globalnome poretku. Zapad s Amerikom na čelu ima samo jednu ideologiju u čistom obliku. Krajem 1970-ih godina ona se oblikovala kao neoliberalna strategija moći vladavine svijetom. Korporativni kapitalizam, formalno, ne treba nacije-države. Osim, naravno, u funkciji bezuvjetne vladavine čiji se glavni cilj i svrha podudara s idejom racionalnosti upravljanja krizom, političkom moći i ostvarenjem marketinga želje za proizvodnjom-potrošnjom svijeta kao carstva objekata.
Kazneni sustav i međunarodno pravo u ekstradiciji zatočenika koji su prijetnja sigurnosti međunarodnome poretku padaju pred silom i nasiljem ne-legitimnosti Vladara u doba neoimperijalne suverenosti. Budući da geopolitičke akcije „čišćenja“ prostora prijetnje „lupeških država“ (rogue states) provodi hegemon svjetske povijesti u načelno multipolarnome svijetu, dakle SAD, otuda slijedi da je „rat protiv terora“ ideologijsko-politički način isključenja drugih subjekata/aktera korporativne mreže djelovanja. Isključene države se suspendiraju iz svih tokova globalnoga kapitala i političkih središta odlučivanja, a mreže terora se neutraliziraju simultanim vojnim akcijama NATO-saveza. Na taj se način globalni neoimperijalni poredak Zapada zasniva na permanentnom izvanrednome stanju.[42]Međutim, to nije jedini prostor s onu stranu nacije-države. Drugi prostor mnogo je važniji za stvaranje ideje o novome načinu proizvodnje stvarnosti. Riječ je o korporativnome načinu oblikovanja globalnoga kapitalizma. Mreža odnosa pokriva sve ono što su činili aparati moderne države u ekonomskome, političkome i kulturnome smislu. Kao što ideja korporativnoga kapitalizma nema svoje postojano mjesto i položaj u prostoru stvarnoga svijeta, tako su i logori za isključenje neprijatelja i radnika na crno ništa drugo nego hiperrealni prostori virtualizacije događaja. Doduše, otvaraju se i zatvaraju unutar prostora nacije-države. Pod nadzorom su vojno-političkoga bloka kao što je NATO, ili se, pak, premještaju u eksteritorijalne vojne baze (Guantanamo). Sve postaje fluidno, fleksibilno i mobilno, pa tako i središta koja se razmještaju unedogled i sveudilj globusa. Ali ono što preostaje jest problem određenja njegove forme u kojoj se utjelovljuje moć – korporacija. Ima li uopće mogućnosti za utopiju jedne protuforme korporaciji naspram distopija suvremenoga "totalnoga društva kontrole"? Čini se da danas nije problem u tome što svjedočimo o mogućnostima pojavljivanja neofašističke retorike i ideologije u javnome prostoru politike, nego je problem u tome što javni prostor slobode kao autentičnoga djelovanja čovjeka postaje korporativno ugrožen preobrazbom svrhe u sredstvo. Politika postaje uslužna djelatnost transnacionalnih korporacija. Otkrivanje područja političkoga izvan službe ideologiji korporacije na taj način poprima značajke kritičkoga djelovanja protiv uskrsnuća totalne države i njezinih lažnih subjekata u doba ravnodušnosti i distopije. Trebamo li iznova obnoviti ono što je nakon poraza fašizma u 2. svjetskom ratu izloženo radikalnoj kritici sa svih strana, iako čini temelj svih velikih modernih projekta – duhovnu baštinu prosvjetiteljstva? Čini se da je to novi izazov za ono što se danas događa u znaku zlokobnih nadomjestaka u politici i ideologiji. Možda je to čak i više od izazova. Vrijedi o tome poslušati upozorenje Hannah Arendt:
„Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka. [43]
Ono što se ipak čini odlučujućim nije iskušenje pred entropijom politike danas, koja sve više postaje tehnologijom upravljanja ljudskim kapitalom a sve manje nesvodljivost slobode djelovanja, već svojevrsna kultura ravnodušnosti u određenju smisla djelovanja. Kada nema prostora za radikalnu promjenu svijeta iz duha iskonske slobode, nastaje neprestana obnova već viđenih politika (bez) događaja. Totalitarizam je bio takav čudovišan događaj. No, ništa nije bilo nužno niti sudbinski određeno u ideji moderne da se sve preokrene u smjeru onog čudovišnoga pokreta s kojim su teror i logori razorili ono što je Nietzsche nazvao ljudskim, suviše ljudskim. Problem je u tome što danas umjesto mogućnosti i razlike u ime nužnosti i stabilnosti svjedočimo o simptomima prijetnje raspada globalnoga poretka. Ovo bi bilo lakomisleno podcijeniti.
[1] Pojmovi totalitarizma, totalne države i totalne vladavine ponajprije su izričito vezani uz nacional-socijalizam kao ideologiju i nacističku politiku Njemačke od nastanka 1920-ih godine kao pokreta do kraja i poraza u 2. svjetskome ratu 1945. godine. Talijanski fašizam se označava korporativnom državom, što ne znači da totalnost vladavine nije pripadna ovome pokretu s istim načelima jedne stranke, Vođe i ideologije. No, razlika je u tome što nacizam od samoga početka ima radikalnu ideju geopolitičkoga osvajanja Europe i svijeta, a Italija se u tom pogledu oslanja na mitske projekcije Rimskoga carstva. U korištenju pojmova totalitarno, totalna vladavina i totalna država slučaj staljinizma kao paradigmatskoga načina konstrukcije socijalizma na temelju ideologije Lenjina i Staljina pokazuje da je riječ o istome u razlici, odnosno da se totalna država ne zasniva na teroru spram rasno-nacionalnih manjina, već na teroru spram buržoaske klase i „neprijatelja“ novoga društvenoga poretka. Problem u terminologijskome korištenju pojmova upućuje na zbiljski problem istovjetnosti i razlike tri tipa totalitarne vladavine u 20. stoljeću. Nije, dakako, nimalo neobično da se smatra kako nije dostatno osuđen komunizam i socijalistički tipovi totalitarizma u 20. stoljeću od 1945-1989. godine u svijetu. Tzv. „Crna knjiga komunizma“ nastoji pokazati u ime simetrije zločina počinjenih u totalitarnih sustavima realnoga socijalizma da su zločini komunizma još i veći od fašizma, gledajući kvantitativno ali i simbolički, zbog toga što je totalitarna vladavina u SSSR-u, Kini, Jugoslaviji, NR Koreji, čitavoj Istočnoj Europi bila učvršćena pobjedom nad fašizmom u 2. svjetskom ratu. Pritom se kao ključni argument i nadalje uzima postavka povjesničara Ernsta Noltea kako je fašizam bio reakcija na komunizam uspostavljen u Rusiji 1917. godine. O tome i o sporu poznatom u Njemačkoj pod nazivom „Historikerstreit“ o povijesnome revizionizmu vidi: Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche, Piper, München, 2008. 6. izd. i Richard J. Evans, Im Schatten Hitlers? Historikerstreit und Vergangengheitsbewältigung in der Bundesrepublik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991.
[2] Paul Rabinow (ur.), The Foucault Reader, Pantheon Books, New York, 1984.
[3] Herbert Marcuse, „Der Kampf gegen den Liberalismus in der totalitären Staatsauffasung“, u: Kultur und Gesellschaft, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1980. 13. izd. str. 17-55.
[4] Vidi o tome: Zygmunt, Bauman, Modernity and the Holocaust, Polity Press, Cambridge, 1989.
[5] Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.
[6] Jacques Derrida, „Sveučilište bez uvjeta“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 237-270. S francuskoga preveo Goran Vujasinović
[7] Nastanak totalne vladavine u 20. stoljeću u europskoj moderni nesumnjivo je ambivalentan proces. S jedne se strane radi o obračunu s liberalizmom u ekonomiji i politici, što pokazuje da su totalitarni poretci u svojoj učinkovitosti ponajprije radikalni politički preokret čitave povijesti modernosti od Francuske revolucije do kraja 1. svjetskoga rata. S druge, pak, strane, totalna vladavina nemoguća je bez korporativnoga sustava ekonomije. Njezina se temeljna zadaća od stvaranja profita u tradicionalnome razumijevanju tržišta i viška vrijednosti resocijalizira tako što formalno država postaje subjekt političke kontrole ekonomije (Njemačka i Italija), ili kao u staljinizmu dokidanje građanskoga društva i kapitalističke ekonomije postaje sredstvom uspostave totalne vladavine komandne politike u formi permanentnoga terora nad subjektom „revolucije“ – proleterskom klasom i seljaštvom. U istraživanju genealogije totalne vladavine u radovima Theodora W. Adorna i Hannah Arendt s obzirom na patologiju moderne u imperijalističkim pohodima europskih država i razaranju javne slobode, Danna Villa polazi od temeljne pretpostavke čitavoga „postmodernoga obrata“ u razumijevanju političkoga s podrijetlom u mišljenju Hannah Arendt: da, naime, totalitarizmi nisu bili nužnost, već samo jedna od mogućnosti povijesnoga razvitka europske moderne politike. Šest je takvih blokova ideja i praksi koje se u mišljenju Hannah Arendt neposredno razvijaju: (1) buržoaska formacija novoga subjekta moći u bezgraničnoj ekonomskoj ekspanziji; (2) propast europskih nacija-država usponom imperijalizma i panetničkih pokreta; (3) nastanak rasističkih doktrina i praksi te nacionalizma; (4) raspad klasnoga sustava u 1. svjetskome ratu, revolucije i ekonomske traume; (5) ulazak u doba prognaništva i izbjeglištva masovnih razmjera (ljudi bez dokumenata) nakon propasti poretka nacija-država i (6) izravne veze između djelovanja „rulje“ i nove političke elite u masovnome društvu. – Danna Villa, Public Freedom, Princeton University Press, Princeton i Oxford, 2008., str. 212.
[8] Vidi o tome: Jacques Ranciere, La mesentente: Politique et la Philosophie, Galilée, Pariz, 1995., Pierre Rosanvallon, Counter-Democracy: Politics ind the Age of Distrust, Cambridge University Press, Cambridge, 2008. i Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London – New York, 2005.
[9] Vidi o tome: Herbert Marcuse, Soviet Marxism, Columbia University Press, New York, 1985.
[10] Vidi o tome: Miguel Abenseour, Democracy against the State: Marx and the Machiavellian Moment, Polity Press, Cambridge, 2011.
[11] Vidi o tome: Kam Schapiro, Carl Schmitt and Intensification of Politics, Rowmann & Littlefield, Plymouth, 2010. i Žarko Paić, „Suverenost kao nomos politike: Rousseau i Schmitt“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 63-99.
[12] Vidi o tome: Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Genealogie von Ökonomie und Regiereung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010.
[13]Vidi o tome: Emmanuel Lévinas, „Transcendence and Evil“, u: Collected Philosophical Papers, str. 175-186. i Paul Davies, „Sincerity and the end of theodicy: three remarks on Lévinas and Kant“, u: Simon Critchley/Robert Bernasconi (ur.), The Cambridge Companion to LÉVINAS, Cambridge University Press, 2004., str. 161-187.
[14] Vidi o tome: Emmanuel Lévinas, „The Other, Utopia, and Justice“, u: Emmanuel Lévinas, Entre Nous, Columbia University Press, New York, 1998. i R.A.Cohen, „Political Monotheism: Lévinas on Politics, Ethics and Religion“, „Essays in Celebration of the Founding of the Organization of Phenomenological Organizations“ (ur. CHEUNG, Chan-Fai, I.Chvatik, I.Copoeru, L.Embree, J.Iribarne & H.R.Sepp, www.o-p-o.net, 2003.)
[15] Vidi o tome: Giorgio Agamben, Homo sacer: Die souveräne Macht und das Nackte Leben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002. i Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.
[16] Michel Foucault, „What is Enlightement?“, u: The Essential Works of Michel Foucault: Ethics, sv. I, New Press, New York, 2003.
[17] Vidi o tome: Lars Rensmann, „Die totale Staat als Un-Staat: Hannah Arendts und Franz Neumanns politische Theorien totalitärer Herrschaft“, u: Samuel Salzborn (ur.), Kritische Theorie des Staates. Staat und Recht bei Franz L. Neumann,Nomos Verlag, Baden-Baden, 2009., str..161-193.
[18] Vidi o tome: Edmund Husserl, „Kriza europskog ljudstva i filozofija“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 119-144. S njemačkoga preveo Boris Perić
[19] Vidi o tome: Helmuth Plessner, Die verspätete Nation, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.
[20] Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić. Vidi o tome: Margaret Canovan, „Arendt's theory of totalitarianism: a reassesment“, u: Dana Villa (ur.), The Cambridge Companion to HANNAH ARENDT, Cambridge University Press, New York, 2006. str. 25-43.
[21] Richard Grunberger, A Social History of the Third Reich, Penguin Books, London, 2005.
[22] Franz Neumann, Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism 1933-1944. Ivan R.Dee, Chicago, 2009.
[23] Vidi o tome: Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2004.
[24] Daniel Goldhagen, Hitler's Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust, Vintage, New York, 1997.
[25] Peter Intelmann, „Franz Neumann: Weimar, Nationalsozialismus – und was dann?“, u: Samuel Salzborn (ur.), Kritische Theorie des Staates: Staat und Recht bei Franz L. Neumann, Nomos, Baden-Baden, 2009., str. 57-75. i Lars Resmann, „Der totale Staat als Un-Staat: Hannah Arenndt und Franz Neumanns politische Theorien totalitärer Herrschaft“, str. 161-193.
[26] Hannah Arendt, „Građanska neposlušnost“, u: Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996., str. 223-262. S engleskoga preveo Žarko Puhovski
[27] Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966.
[28] Vidi o tome: Thomas Vesting, „Erosionen staatlicher Herrschaft: Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt“, Aör, br. 117/1992., str. 9.
[29] Lars Rensmann, nav. članak, str. 174-185.
[30] Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, Frederick A.Praeger, New York – Washington – London, 1956. 2. izd.
[31] Vidi o tome: Hans Maier (ur.), Totalitarismus und politische Religionen: sv. I, F.Schöningh, Padeborn, 2003.
[32] Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. 2. izd.
[33] Gilles Deleuze, „Postscript to the societies of control“, L'Autre journal br. 1, svibanj, 1990.
[34] Carl.J. Friedrich i Zbignew Brzezeinski, nav. djelo, str. 6.
[35] Vidi o tome: Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit: Drei Studien der Kunstsoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996. 22. izd., Siegfried Kracauer, From Cagliari to Hitler: A Psychological History of German Film, Princeton University Press, Princeton, 2004. i Boris Groys, Gesamtkunstwerk Stalin, C.H.Hanser, München, 2008.
[36] Vidi o tome: Žarko Paić, „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 433-483. i Anselm Jappe, „Sic transit gloria artis: Teorije o kraju umjetnosti kod Theodora W.Adorna i Guya Deborda“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 32-43. S njemačkoga preveo Boris Perić
[37] Vidi o tome: Hans J. Lietzmann, Politikwissenschaft im „Zeitalter der Diktaturen“: Die Entwicklung der Totalitarismustheorie Carl Joachim Friedrichs, Leske + Budrich, Opladen, 1999.
[38] Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, str. 22.
[39] Vidi o tome: Žarko Paić, „Dvije rasprave o moći vladavine“, Up & Underground, br. 1/2014., str. 7-45.
[40] Umberto Eco, „Ur-Fascism“, The New York Review of Books, 22. lipnja 1995. http://www.nybooks.com/articles/1856
[41] Giorgio Agamben, State of Exception, Chicago University Press, Chicago, 2005.
[42] Vidi o tome: Jacques Derrida, Rogues: Two Essays on Reason, Stanford University Press, Stanford – Califormia, 2005.
[43] Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, str. 215.