Tu i ovo. Problem značenja zamjenica. Gramatika i logika. Zamjenice i transcendentia. Problem pokazivanja. Zamjenice kao shifteri. Događanje jezika. Dimenzija značenja zamjenice i problem bitka. Shifteri kao jezično ustrojstvo transcendencije.
Da i Diese (kao there i this u engleskom jeziku, hic prilog mjesta i hic pokazna zamjenica u latinskom, no također i kao ci i questou talijanskom) morfološki i etimološki su povezani. Oba izraza upućuju na korijen koji u grčkom ima oblik τó, a u gotskom þa. S gramatičke točke gledišta, oni pripadaju zamjenicama (preciznije pokaznim zamjenicama), odnosno gramatičkoj kategoriji čija je definicija oduvijek bila prijeporna u teoriji jezika. U svojoj refleksiji o dijelovima govora (μέρη τῆς λέξεως, Aristotel, Poetika 1456b20), grčka gramatička misao tek je kasno polučila izdvajanje zamjenica kao autonomne kategorije. Aristotel, kojeg su Grci smatrali pronalazačem gramatike, razlikovao je samo imenice (ὀνóματα) i glagole (ῥήματα) te je klasificirao sve druge riječi koje nisu bile ni imenice ni glagoli kao σύνδεςμοι (veznici, Retorika, 1407a20). Stoici, koji su bili prvi koji su uvidjeli, među σύνδεςμοι, autonomiju zamjenice (iako su je obrađivali zajedno s članom, što ne iznenađuje, imajući u vidu da grčki član prvotno ima karakter zamjenice), odredili su zamjenice kao pokazne artikulacije (ἄρϑρα δεικτικα). Na taj je način ustanovljen prvi puta onaj karakter δεῖξις, pokazivanja (demonstratio, u prijevodu na latinski), koje će stoljećima, uslijed njegova preuzimanja u Τέχνη γραμματική Dionizija Tračanina, prvu pravu gramatičku raspravu antike, vrijediti za posebnu, određujuću značajku kategorije zamjenica. (Ne znamo je li se definicija gramatičara Tiraniona, koji naziva zamjenice σημειώσεις, odnosila na ovaj deiktički karakter zamjenice. Naziv ἀντωνύμια, od kojeg dolazi latinska riječ pronomen, pojavljuje se u gramatici Dionizija Tračanina.)
Tijekom svog razvoja, gramatička refleksija antike načinila je vezu između gramatičkih pojmova u strogom smislu i logičkih pojmova. Tako su definicije nekih dijelova jezika povezane s aristotelovskom klasifikacijom λεγόμενα κατα μηδεμίαν συμπλοκήν, odnosno s deset kategorija. Otvorimo li GramatikuDionizija Tračanina, vidimo da se definicija imenice i njezino razlikovanje vlastite imenice (ἰδίοϛ λεγόμενον) i opće (κοινῶς λεγόμενον), može, s jedne strane, dovesti u vezu s Aristotelovim definicijom iz Περὶ ἑρμηνείασ, a s druge, preko njezine egzemplifikacije, s Aristotelovim definicijom οὐσία (''κοινῶς μέν οἷον ἄνϑρωπος, ἰδίοϛ μέν οἷον Σωκράτες'').
(Splet kategorija gramatike i kategorija logike, koji se ovdje pojavljuje kao već dovršen, nije, ipak, slučajna sveza, koja može biti razvezana, tako kao da je, u određenom trenutku, bila svezana: kao što su nazreli antički gramatičari pripisujući početak gramatike Platonu i Aristotelu, gramatička i logička refleksija otpočetka i naizmjence impliciraju jedna drugu te su, prema tomu, nerazdvojive. Heideggerovski program ''oslobađanja gramatike od logike'' (Heidegger I, str. 34) nije, u ovom smislu, uistinu provediv: on bi morao biti, u isto vrijeme, ''oslobađanje jezika od gramatike'' i pretpostavljati kritiku tumačenja jezika koje je već sadržano u najelementarnijim gramatičkim kategorijama: pojmovima ''artikulacija'' (ἄρϑρον), ''slovo'' (γράμμα) i ''dio govorenja'' (μέρος τοῦ λόγου). Ove kategorije nisu u pravom smislu ni logičke ni gramatičke, već čine mogućima svaku gramatiku i svaku logiku i, možda, svaku ἐπιστήμη uopće.)
Odlučujući događaj, u ovoj perspektivi, bio je povezivanje zamjenice sa sferom prve supstancije (πρώτη οὐσία), što je bilo djelo aleksandrijskog gramatičara iz II. stoljeća, Apolonija Diskola. Ovo povezivanje preuzeo je najveći od latinskih gramatičara kasne antike, Priscijan, profesor u Carigradu u drugoj polovici V. stoljeća (on piše ''substantiam significat sine aliqua certa qualitate''), što je bilo od presudne važnosti za srednjovjekovnu logiku i teologiju. Ovo ne bismo smjeli zanemariti, želimo li razumjeti povlašteni status što ga zamjenica ima u povijesti srednjovjekovne i moderne misli. Ako je imenica bila dio govora koji odgovara aristotelovskim kategorijama supstancije (druge) i kvalitete (ποιόν) – odnosno, kazano u terminima latinske gramatike, dijelom govora koji označava substantiam cum qualitate, supstanciju određenu na stanoviti način – zamjenicu se, u odnosu na to, postavlja dalje, na neki način na granice mogućnosti jezika: ona, naime, znači substantia sine qualitate, čisti bitak u sebi, prije i onkraj svakoga kvalitativnog određenja.
Na ovaj način dimenzije značenja zamjenice dolazi u podudaranje s onom sferom čistog bitka koju srednjovjekovna logika i teologija određuju kao dimenziju značenja takozvanih transcendentia: ens, unum, aliquid, bonum, verum. Ove riječi (čiji se popis poklapa, gotovo, s πολλαχῶς λεγόμενα Aristotela i uključuje dvije zamjenice, aliquid i unum, iako su antički gramatičari raspravljali o njihovoj naravi zamjenice) nazvane su transcendentalije jer nemaju iznad sebe nikakvu višu kategoriju u kojoj bi mogli biti sadržane i polazeći od koje bi mogle biti definirane: kao takve one su maxime scibila, odnosno ono što uvijek već spoznajemo i izričemo u svakom spoznatom ili imenovanom predmetu i onkraj čega se ništa ne može priricati ili spoznavati. Tako, prva od transcendentia, ens ne označava neki određeni predmet, već ono što se uvijek već shvaća u svakom predmetu koji se poima i pririče u svemu što se pririče, riječima Tome Akvinskog: ''illud quod primum cadit sub apprehensione, cuius intellectus includitur in omnibus, quaecumque quis apprehendit''. Što se tiče drugih transcendentia, one su zamjenjive (convertuntur) s ens, budući da popraćuju (concomitantur) svako biće ne dodajući mu ništa realno: unum, tako, znači, svaku od deset kategorija bez razlike, ukoliko, na istoj osnovi kao i ens, znači ono što se uvijek već izriče u svakom izricanju samom činjenicom izricanja.
Blizina zamjenice sferi transcendentia – fundamentalna za artikulaciju najvećih teoloških problema – ipak, u srednjovjekovnoj misli bitno određenje zadobiva razvojem pojma demonstratio. Vraćajući se pojmu δεĩξις grčkih gramatičara, spekulativni gramatičari srednjeg vijeka pokušavaju točno odrediti status zamjenice u odnosu na transcendentia. Dok transcendentalije označavaju predmet u njegovoj univerzalnosti, zamjenica – kaže se – indicira, nasuprot tomu, neodređenu bit, čisti bitak, koji je ipak odrediv preko posebnih činova, vršenje kojih su demonstratio i relatio. U gramatičkom tekstu iz XIII. stoljeća čitamo:
Pronomen est pars orationis significans per modum substantiae specificabilis per alterum unumqoudque… Quicumque hoc pronomen ego, vel tu, vel ille, vel quodcumque aliud audit, aliquid permanens apprehendit, non tamen ut distinctum est vel determinatum nec sub determinata apprehensione, sed ut determinabilis est sive distinguibile sive specificabile per alterum unumquodque, mediante tamen demonstratione vel relatione (Thurot, str. 172.)
Pokazivanje (ili, u slučaju odnosne zamjenice, odnošenje) dovršava i nadopunjava značenje zamjenice i stoga se smatra ''konsupstancijalnim'' (str. 173) zamjenici. Ukoliko sa-drži [con-tiene] ujedno poseban način signifikacije i čin indikacije, zamjenica je dio diskursa u kojem se ozbiljuje prijelaz od značenja k pokazivanju: čisti bitak, substantia indeterminata, koji ona significira i koji je, kao takav, u sebi, neoznačiv i neodrediv, postaje označiv i odrediv preko čina indikacije. Zbog toga, manjkaju li im činovi indikacije, zamjenice – kako tvrde srednjovjekovni gramatičari prihvaćajući Priscijanov izraz – ostaju ''ništavne i prazne'':
Pronomina ergo, si carent demonstratione vel relatione, cassa sunt et vana, non quia in sua specie non remanerent, sed quia sine demonstratione et relatione, nihil certum et determinatum supponerent. (Thurot, str. 175)
U ovoj povijesnoj perspektivi, možemo, sada, jasno vidjeti vezu između zamjenice – ''ovo'' – i pokazivanja, koja je omogućila Hegelu transformaciju osjetilne izvjesnosti u dijalektički proces.
No, u čemu se demonstratio koja nadopunjuje značenje zamjenice sastoji? Kako je moguće da nešto tako kao čisti bitak može biti ''indicirano''? Već je Aristotel, postavljajući problem pokazivanja jestva [δεῖξις della οὐσία] zapisao: ''neće se pokazati (οὐσία, τί ἐςτιν) osjetilima ili prstom'', Druga analitika, 92b).
Logičko-gramatička misao srednjeg vijeka (tako, primjerice Grammatica Speculativa Tome od Erfurta koja je bila osnova za Heideggerovu Habilitationschrift o Dunsu Skotu) razlikuje dvije vrste demonstratio: ona se može odnositi na osjetila (demonstratio ad sensum), u kojem slučaju significira ono što indicira (tada se radi o podudaranju signifikacije i pokazivanja: ''hoc quod demonstrat, significat, ut ille curit'') ili se, naprotiv, može odnositi na intelekt (demonstratio ad intellectum) u kojem slučaju ne significira ono što indicira, nego nešto drugo (''hoc quod demonstrat non significat, sed aliud, ut haec herba crescit in horto meo, hic unum demonstratur et aliud significatur''. Prema Tomi od Erfurta, ovo je također i modus significandi vlastite imenice: ''ut si dicam, demonstrato Joanne, iste fuit Joannes, hic unum demonstratur et aliud in numeros significatur''). Otkuda potječe ovo aliud, ova drugost koja je u igri u demonstratio ad intellectum?
Srednjovjekovni gramatičari shvatili su da nalaze ispred dva različita statusa prisutnosti, jedne izvjesne i neposredne, i druge, u koju se uvijek već uvukla temporalna diferencija i koja je, zbog toga, nužno manje izvjesna. Prijelaz od pokazivanja k označavanju ostaje, barem u ovom slučaju, problematičan. Gramatičar iz XIII. stoljeća dospio je do predodžbe značenja zamjenice, eksplicitno upućujući na vezu duše i tijela, kao povezivanja modus significandi indikacije (koji je u zamjenici) s modus significandiindiciranog (koji je indiciran u imenici, qui est in nomine demonstrato).
Indikacija, koja je u igru u zamjenici ovdje se sastoji u povezivanju dva načina signifikacije; to će reći da je ona jezična, a ne osjetilna činjenica. Narav ovog povezivanja (ako se izuzme nekoliko značajnih upućivanja na actus loquendi i prolatio vocis) ostaje, ipak, isto tako nepronična i nedefinirana kao odnos između duše i tijela.
U intuiciji kompleksne naravi indikacije i nužnosti njezinog odnošenja na dimenziju jezika, srednjovjekovna misao zadobila je svijest o problematičnosti prijelaza između označavanja i pokazivanja u zamjenici, no ne uspijeva joj doći na kraj. Moderna lingvistika učinila je odlučujući korak u tom smjeru (a, ipak, ovo je bilo moguće i stoga jer se, između logičko-gramatičke misli srednjeg vijeka i rođenja moderne znanosti o jeziku, dogodio razvoj moderne filozofije, koja je, od Descartesa do Kanta i Husserla, dobrim dijelom, refleksija o zamjenici Ja).
Moderna lingvistika klasificira zamjenice među ''indikatore izjavljivanja'' (Benveniste) ili shiftere (Jakobson). Benveniste, u svojim studijama o Naravi zamjenica i Formalnom aparatu izjavljivanja određuje bitni karakter zamjenica (uz druge indikatore izjavljivanja, kao što su ''ovdje'', ''sada'', ''danas'', ''sutra'' itd.) u upućivanju, koje oni izvršavaju, na instancu diskursa. Zapravo je nemoguće pronaći objektivni referent za ovu klasu riječi, čije je značenje moguće odrediti samo preko odnošenja na instancu diskursa koja ih sadrži. Benveniste pita:
Koja je dakle ''stvarnost'' na koju se odnose ja ili ti? Jedino ''stvarnost diskursa'', koja je nešto vrlo svojevrsno. Ja može biti definirano samo u terminima ''lokucije'', a ne u terminima ''predmeta'', kao što je slučaj s imeničkim znakom. Ja označava ''osobu koja izriče trenutačnu instancu diskursa koji sadrži ja''. To je po definiciji jedinstvena instanca, koja vrijedi samo u svojoj jedinstvenosti… Ovo stalno i nužno odnošenje na instancu diskursa je obilježje koje povezuje s ja/ti niz ''indikatora'' koji, po svom obliku i svojim kombinatornim svojstvima, pripadaju različitim klasama, jedni zamjenicama, drugi prilozima, treći opet priložnim izričajima… Ovo će biti objekt označen pokazivanjem istovremenim sa sadašnjom instancom diskursa… ovdje i sad ograničavaju prostornu i vremensku instancu koja je suprostorna i suvremenska sadašnjoj instanci diskursa koji sadrži ja… (Benveniste, I, str. 252-253.)
Samo preko ovog upućivanja ima smisla govoriti o deĩksis i ''indikaciji'':
Ničemu ne služi da se te riječi i pokazne zamjenice uopće definiraju, kao što se to obično čini, s pomoću deĩksis, ako ne dodamo da je deĩksis suvremena s instancom diskursa koja nosi indikator lica; demonstrativ dobiva svoj karakter, koji je svaki put jedinstven i poseban, iz ove referencije, koja je jedinstvo diskursa na koju se on poziva. Dakle, ono što je bitno je odnos između indikatora (lica, mjesta, vremena, pokazanog objekta itd.) i sadašnje instance diskursa. Čim, naime, nema više ukazivanja, preko samog izraza, na ovaj odnos indikatora s jedinstvenom instancom, koju on očituje, jezik pribjegava nizu različitih termina koji simetrično korespondiraju prvima, no koji se više ne odnose na instancu diskursa, nego na ''realne'' objekte i na ''povijesna'' vremena i mjesta. Otuda korelacije: ja: on; ovdje: ondje; sada: tada; danas: toga istog dana… (str. 253).
U ovoj perspektivi, zamjenice – poput drugih indikatora, no različito od drugih jezičnih znakova, koji se odnose na neku leksičku realnost – se pokazuju kao ''prazni znakovi'' koji postaju ''puni'' čim ih govoritelj prisvoji u instanci diskursa. Njihova je svrha ozbiljavati ''konverziju jezika u diskurs'' i omogućavati prijelaz od jezika k govoru.
U ogledu objavljenom godinu dana nakon Benvenisteove studije, Jakobson, preuzimajući, djelomice, definiciju francuskog jezikoslovca, klasificira zamjenice među shiftere, odnosno osobite gramatičke jedinice, sadržane u svakom kodu, koje se ne može odrediti bez upućivanja na poruku. Razvijajući Peirceovu distinkciju između simbola (koji se povezuje s prikazanim predmetom s pomoću konvencionalnog pravila) i indeksa (koji je u egzistencijalnom odnosu s predmetom koji prikazuje) Jakobson definira shiftere kao posebnu klasu koja ponovno ujedinjuje dvije funkcije: simboli-indeksi:
Očit primjer … je lična zamjenica. Ja označuje osobu koja izgovara ''ja''. Tako, s jedne strane, znak ''ja'' ne može prikazivati svoj predmet, a da se s njime ne poveže konvencionalnim pravilom i, u različitim se kodovima, isti smisao dodjeljuje različitim sekvencijama, kao što su ''ja'', ''ego'', ''ich'', ''I'' itd.: dakle, ja je simbol. S druge strane, znak ''ja'' ne može, ipak, prikazivati svoj predmet, a da s njim ne nalazi u ''egzistencijalnom odnosu'': riječ ''ja'', koja označava osobu koja ju izgovara, u egzistencijalnom je odnosu s izjavljivanjem, te stoga funkcionira kao indeks (Jakobson, str. 132).
Ovdje se, kao i u Benvenistea, shifterima pripisuje funkcija artikulacije prijelaza između označavanja i pokazivanja, između jezika (koda) i govora (poruke); kao simboli-indeksi, oni mogu napuniti svoje značenje u kodu jedino s pomoću deiktičkog upućivanja na konkretnu instancu diskursa.
Ako je tome tako, ono što je logičko-gramatička refleksija srednjeg vijeka tek nazrela (u ideji središnjosti actus loquentisi prolatio vocis za značenje zamjenice), ovdje je jasno formulirano. Navlastito značenje zamjenica – kao shiftera i indikatora izjavljivanja – neodvojivo je od upućivanja na instancu diskursa. Artikulacija – shifting – koju oni ozbiljuju nije od nejezičnog (osjetilna indikacija) prema jezičnom, već od jezika prema govoru. Deĩksis, indikacija – koja je od antike ustanovljena kao osobiti karakter zamjenica – ne pokazuje tek neimenovani predmet, već prije svega samu instancu diskursa, njegovo događanje. Mjesto, pokazano s pomoću demonstratio, i polazeći od kojeg je jedino moguće svako drugo pokazivanje – je mjesto jezika, i pokazivanje je kategorija preko koje jezik upućuje na vlastito događanje.
Pokušajmo točnije odrediti sferu značenja koja se otvara u ovom upućivanju natrag na instancu diskursa. Benveniste je definira s pomoću pojma ''izjavljivanja''. ''Izjavljivanje je'', on piše, ''aktiviranje jezika preko individualnog čina njegove uporabe''. Ono se, međutim, ne smije pobrkati s jednostavnim činom govora:
… treba obratiti pažnju na specifični uvjet izjavljivanja: ono je sâm čin proizvođenja izjave, ne teksta izjave… Ovaj je čin djelo govoritelja koji mobilizira jezik za vlastitu uporabu. Odnos između govoritelja i jezika određen je jezičnim karakterom izjavljivanja (Benveniste 2, str. 80).
Sfera izjavljivanja sadržava, dakle, ono što se u svakom činu govora, odnosi isključivo na njegovo događanje, na njegovu instancu, prije i neovisno od onoga što u njemu biva izrečeno i označeno. Zamjenice i drugi indikatori izjavljivanja, prije no što označavaju stvarne predmete, pokazuju upravo da jezik ima mjesto. Oni, na taj način, omogućavaju, referenciju na sam događaj jezika, unutar kojeg jedino nešto može biti označeno.
Znanost o jeziku shvaća ovu dimenziju kao onu u kojoj se događa aktiviranje jezika, konverzija jezika u govor. No, u povijesti zapadne filozofije, ova dimenzija, više od dvije tisuće godina, naziva se bitak, οὐσία. Ono što se uvijek već indicira u svakom činu govora (ἀνάγκη γὰρ ἐν τῷ ἑκάστου λόγῳ τὸν τῆς οὐσίας ἐνυπάρχειν, Metafizika, 1028a, 36-37, ''illud… cuis intellectus includitur in omnibus, quaecumque quis apprehendit'' Toma Akvinski, Suma teologije, I-II, q. 94, a. 2), ono što se, a da se ne imenuje, uvijek već pokazuje u svem govorenju, je, za filozofiju, bitak. Dimenzija značenja riječi ''bitak'', čije vječito traženje i vječiti gubitak (ἀεὶ ζητούμενον καί ἀεὶ ἀπορούμενον, Metafizika, 1028b, 3) konstituiraju povijest metafizike, je ona događanja jezika i metafizika je ono iskustvo jezika koje, u svakom činu govora, nalazi otvaranje ove dimenzije i koje je, u svem govorenju, prije svega, iskustvo ''čuđenja'' da jezik jest. Samo zbog toga što jezik omogućava, preko shiftera, upućivanje na vlastitu instancu, nešto tako kao bitak i svijet otvara se mišljenju. Transcendencija bitka i svijeta – koju je srednjovjekovna logika sabrala u značenju transcendentia i koju Heidegger određuje kao fundamentalnu strukturu bitka-u-svijetu – je transcendencija jezika u odnosu na ono što se, u ovom događaju, izriče i označava; i shifteri, koji pokazuju, u svakom činu govora, njegovu čistu instancu, konstituiraju (kao što je Kant savršeno razumio dodijelivši transcendentalni status Ja) izvorno ustrojstvo transcendencije.
Ovo nam omogućava da s većom rigoroznošću odredimo smisao ontološke razlike vraćanje koje s pravom zahtijeva Heidegger kao uvijek zaboravljenog temelja metafizike. Otvaranje ontološke dimenzije (bitak, svijet) odgovara čistom događanju jezika kao izvornom događaju, dok ontička dimenzija (bića, stvari) odgovara onom što je, u ovom otvaranju, izrečeno i označeno. Transcendencija bitka u odnosu na biće, svijeta u odnosu na stvar je, prije svega, transcendencija događaja jezika u odnosu na govor. I shifteri, malene riječi ovaj, ovdje, ja, sada, s pomoću kojih, u Fenomenologiji duha, osjetilna izvjesnost vjeruje da može neposredno uhvatiti svoju Meinung, uvijek su već uhvaćeni u ovu transcendenciju, uvijek već pokazuju mjesto jezika.[1]
Izvornik: Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte. Un seminario sul luogo della negativita, Terza edizione accresuita, Torino: Einaudi, 2008. [1. izd. 1982.], str. 28-37.
S talijanskog preveo Luka Kuveždić
Bibliografija:
BENVENISTE, É.
1. Problèmes de linguistique générale, vol. I, Paris 1966.
2. Problèmes de linguistique générale, vol. II, Paris 1974.
HEIDEGGER, M.
1. Sein und Zeit, 13. izd., Tübingen 1972 (1. izd., Halle 1927).
JAKOBSON, R.
''Shifters, verbal categories and the Russian verb'',u: Selected Writings, II. The Hague 1971
LOHMAN, J.
''M. Heideggers Ontologische Differenz und die Sprache'',u: Lexis, 1, 1948, str. 49-106.
THUROT, C.
Extraits de divers manuscrits latins pour servir à l’histoire des doctrines grammaticales au Moyen-Âge, u: Notices et Extraits des Manuscrits de la Bibliothèque nationale ecc., sv. XXII, Paris 1874.
[1] U različitom smislu od onoga što smo ovdje odredili kao jezično ustrojstvo transcendencije, J. Lohmann, u studiji značenje koje ovdje želimo istaknuti (Lohman, 1948), razaznao je u rascjepu na temu i dočetak, koji karakterizira govor u indoeuropskim jezicima, verbalno ustrojstvo ontološke razlike. Razlika između događanja jezika (bitak) i onoga što se izriče u instanci diskursa (biće) postavljeno je u blisku dimenziju, ali fundamentalnijuu odnosu na temu i dočetak, budući da natkriljuje ravan imenica i dotiče sam događaj jezika (da jezik jest, da ima mjesto). K tomu, vrijedi zabilježiti, da blizina između zamjenice i sfere značenja glagola biti, po svoj prilici, ima i etimološku utemeljenost. Zamjenica, tj. *sō, *sā(grč. ὁ, ἡ, got. sa, so) potječu iz korijena s-, i glagol biti (essere; es-) mogao bi predstavljati verbalizaciju ovog korijena.