Tihomir Stanišić (1985) jedan je od novih glasova na našoj književnoj sceni. Rekao bih, neubičajena i dragocena pojava, pre svega zbog vidiljivog uticaja koji su na njega izvršili filozofski pisci. Kako sam navodi, presudni su bili Dostojevski, Šopenhauer i From. Stanišić ne pokušava da, u skladu sa razvikanim postmodernizmom, eskperimentiše sa formom nego nastoji da piše bez zadrške, iz srca i potrebe. Nedavno je dobio ćerku Adrianu i život mu je tim darom otvorio sasvim novu dimenziju.
U svojim prvim romanima Ništa ili ništa i Šizma zaokupljen je filozofskim pitanjima, pa se kroz likove svojih antiheroja otvara ka problematici patnje, teskobe i nihilizma. U poslednjem romanu Poslednja priča (Solaris, Novi Sad, 2018) okreće se junacima koji žive običan život neprestano izložen drami egzistencije. Njegov pripovedač je emotivac koji se bori sa gubitkom voljene žene i tako teretom tuge. Stanišić u priču uvodi neobičan stil pripovedanja, realističan, ali zanimljivo predstavljen kroz mozaik situacija. Tekst, pritom, ima dramsku strukturu i situacije se uspešno nadovezuje jedna na drugu. Stanišić maestralno uspostavlja stilsku sintezu tako da ni u jednom trenutku ne zapada u patetiku. Sve priče ispričane u ovom romanu su surovo životne, od ljubavnih do onih ratnih, pa se može reći da je ovo roman koji pravi dubok egzistencijalni rez od iluzija do stvarnosti, od nepredvidivog zanešenjastva do istinskog života. Kroz Stanišićevu priču i način na koji piše postaje jasno, kako to primećuje Dragana V. Todoreskov u pogovoru knjige, da ,,pisanje i pričanje bivaju zalog postojanja’’. U pisanju se, dakle, otvara jedan novi smisao i posredno ceo jedan svet.
O svojim uzorima, književnosti, ljubavi i opsesivnim temama za Filozofski magazin govori pisac Tihomir Stanišić.
Pisanje je složen proces koji, rekao bih, pisca ranjava. Sa jedne strane pisanje ti daje slobodu da iz sebe izbaciš potisnute taloge, ali te istovremeno i suočava sa sudom javnosti. Kakav je tvoj odnos prema sopstvenom tekstu koji predaješ čitaocima i tako ga nepovratno gubiš? Na kraju, kakav je tvoj odnos prema pisanju i otkud potreba da pišeš?
- Ne bih rekao da pisanje nužno ranjava, jer naneta rana donosi bol, a pisanje, kao čin stvaranja onog koji voljno činu pristupa, trebalo bi da oplemenjuje, ili prosto rečeno – prija. Rana koju pisac sebi nanese tokom pisanja, odvajajući deo sebe, zarasta svakom novom rečenicom koju ispiše, rupa biva popunjena, rep se regeneriše. Desi se, naravno, da u pisca ponestane te moći, ali u tom slučaju dolazi do zamiranja bića pisca kao takvog. Neko zamre nakon jednog dela, neko nakon pet, a neko piše dok je kao čovek živ. Ovaj poslednji ima ponajviše prava da sebe naziva piscem, i smatram da u takvih ljudi rana nastaje kada i ako iz spoljašnjih razloga biva sputan u stvaranju. Sud javnosti ume da boli, ali to je onaj očiti bol, koji na neki način može da oseti i doživi svaka individua, pogotovo danas, kada su oči Velikog brata uperene u svakoga, iz toliko, skrivenih ili manje skrivenih, uglova. Dakle, čin pisanja i reakcija (da ne kažem opet sud) javnosti, dve su različite, ne nužno povezane, stvari, i kao različite bivaju procesirane. Potreba za pisanjem kod mene je nastala, čini mi se, kao sublimacija ranijih kreativnih poriva: sviruckao sam gitaru, pisao pesme i komponovao (vrlo primitivno, razume se). U međuvremenu sam sve više čitao, i valjda posredstvom ljubavi prema knjizi, i potrebi za stvaranjem per se – nasleđeno, urođeno, manje verovatno umetnuto - došao sam i do ideje da pokušam nešto da napišem. I dalje pokušavam.
Književnost je danas prepuna eksperimenata i od autora se neprestano zahteva da pišu drugačije i, nažalost, prilično ideološki jednosmerno. Kako ti doživljavaš poetiku savremene književnosti ? Kakav je po tebi uticaj književnosti na društvenu stvarnost? Da li je neophodno pisati tzv. angažovanu književnost?
- Književnošću se, rekao bih, oduvek eksperimentisalo, otud i toliko varijacija i raznovrsnosti u pisanoj reči, od Homera do današnjih pisaca. Danas se mnogi trude da eksperimentišu formom, i zato mi se ponekad čini da najviše eksperimentiše onaj koji ne eksperimentiše. Ti eksperimenti vrše se više u širinu, manje u dubinu, a čini mi se da širina ima kraj, a dubina ne. Uticaj književnosti na društvenu stvarnost danas je neznatan, pisci su odavno otupeli svoju oštricu, tačnije, nisu je otupeli, već postoje mnogo oštriji instrumenti za izmenu društva: radio, televizija, i najzad internet. Floskule o štetnosti ovih novih oštrica, naspram vrednosti knjige i književnog uticaja na društvo i svest pojedinca, krajnje su neozbiljne, jer oštrica seče samo kada je pod kontrolom čoveka. Čovek je nosilac promena, a metode se menjaju, tačnije – umnožavaju: ne vidim da će knjiga, radio, televizija ili interenet dočekati smrt. Pre će je čovek dočekati. Apropo angažovane književnostu, rekao bih da ono što nauka smatra pod tim terminom, više ne postoji, ali takođe smatram da je u prirodi književnosti da bude angažovana prema čoveku, te da je svako vredno delo književnosti, na svoj način angažovano, jer utiče na čitaoca.
Prilikom tvog formiranja kao pisca imao si uzore. Iz tvojih knjiga nazire se da su to bili hrišćanski pisci i Dostojevski. Da li sam u pravu i ako nisam, koji su tvoji književni uzori?
- Za Dostojevskog si i te kako u pravu, i činjenica da se to prepoznaje u mojim delima prija mi više nego bilo koja potencijalna nagrada trenutno dostupna na našem književnom tlu. Sumnjam da je iko, ko je pročitao sav opus Dostojevskog, ostao imun na njegov uticaj. Ja mu se vraćam često – Zapisima iz podzemlja sedam ili osam puta – i nameravam da nastavim da činim tako, pogotovo otkako sam postao otac: već sada moja ćerka zaspi uz Fjodora. Hrišćanske pisce per se ne smatram prevelikim uticajem, ali posredno – s kolena na koleno – hrišćanstvo je uticalo i izmenilo svet umnogome, pa tako i književnost kao celinu i kao pojedinost, ergo – i ja sam pod njihovim uticajem. To je kao uticaj Sunca: obraćao pažnju ili ne, ono spušta svoje zrake na tebe. Neko će izgoreti, neko ne, ali pobeći mu ne možeš.
U romanima istrajavaš na antiherojima. Baviš se običnim ljudima koji ne uspevaju da izađu na kraj sa okolnostima u kojima žive. Dok se u romanima Ništa ili ništa i Šizma više baviš, rekao bih, filozofskim preokupacijama, u romanu Poslednja priča sazrevaš kao pravi pripovedač koji sa lakoćom pravi kolažsituacija iz svakednovnog života? Kako je tekao taj razvojni put?
- Antiherojima sam se bavio, kao što si naveo, u Šizmii Ništa ili ništa, ali i u neobjavljenom romanu, koji je zapravo prva knjiga triologije pod idejnim nazivom Mizantropija jednog crva; završio sam tu prvu knjigu pre dve i po godine, ali još uvek nisam našao dovoljno voljnog i ludog izdavača da se uhvati u koštac sa takvim projektom. U međuvremenu sam, izgleda, (privremeno?) isrcpeo sve antiherojstvo iz sebe, i osetio potrebu da okrenem ploču i napišem nešto o istinskim junacima, ljudima koji stoički ali i hrišćanski – ima li uopšte razlike? - podnose svoje muke i muke bližnjih im. Promenu iz anti u pro, ne mogu svesno da pojasnim. Istina je da sam oduvek želeo da napišem roman o ljubavi, ali da se do Poslednje priče moje nesvesno – nijedan roman nisam pisao planski – izgleda bavilo drugim temama, kao što su nihilizam i šizofrenija. Pojašnjavanje i tumačenje sopstvenog nesvesnog bilo bi gubljenje vremena, smatra većina psihoanalitičara. Karen Hornaj je, čini mi se jedina, zastupala tezu da čovek može „psihoanalizirati“ samog sebe, tj vršiti samoanalizu svog nesvesnog. Meni to deluje kao vraški posao, a sa vragom se igraju dokoni ljudi.
Takođe u prva dva romana česta tema je nihilizam, potom teskoba i mračnina. Da li su to termini koji dijagnostikuju sve bolesti našeg doba?
- Nego šta! Teskoba je osećanje koje nužno proizilazi iz filozofije nihilizma, jer živeti bez smisla i vrednosti (šta kaže Viktor Frank o tome?) najveća je muka biću koje je obdareno umom upravo da bi, naposletku, o tim pitanjima mislila. Mračnina – ako pod njom smatramo pesimizam – nije nužno simptom nihilizma, niti negativna pojava po sebi, jer pesimizam, paradoksalno, može, čak mora, rezultovati novim smislom. Ovde moramo napraviti razliku između pesimizma i nihilizma, zato što zvuče kao isti sinonimi, ali nipošto to nisu. Čak i najpoznatiji pesimista, Šopenhauer, u svojoj filozofiji pronalazi način da živi i u životu uživa, a istinski nihilist – Kirilov? – morao bi sebi oduzeti život. Šopenhauer je, zapravo, veoma voleo život, iako je svojom filozofijom – koju, očevidno, nije živeo – učio da se, recimo, treba izgladnjivati do smrti. Veliko je pitanje da li je nihilizam, kao najveća opasnost po čoveka, rezultat psihološkog poremećaja – psihologija pre filozofije – ili svaki psihološki poremećaj pretpostavlja određenu filozofiju duha – filozofija pre psihologije. Meni se, recimo, čini da bi Šopenhauer svoj filozofski sistem možda osmislio na drugim osnovama da nije bio odbačen od strane majke. Svakako smatram da i dalje postoji mnogo prostora u izučavanju odnosa psihologije i filozofije kroz prizmu pojedinca, gde, uostalom, ove discipline jedino i žive.
U romanu Poslednja priča polazišna tačka je ljubavna priča koja postaje tragična priča. Glavni junak se pritom neprestano pita šta je to ljubav. Na jednom mestu on kaže: ,,Posmatrati nekog, a ne govoriti, bilo bi kao otvoreno reći: da, ja te volim.'' Da li je reč početak nesporazuma, kako kaže Lakan, ili je reč početak ljubavi? Kako ti doživaljavaš ljubav? Kao oblik ludila ili suživota?
- Paradoksalno, reč je početak sporazuma i nesporazuma. Volter je rekao: „ukoliko želite da raspravljate sa mnom, definišite mi svoje pojmove“. Jasno je zašto. Jezik je moćna alatka, rezultat uma i njegove moći apstrahovanja, ali pri pokušaju da uobliči i prenese ono što je nastalo u domenu afekta, jezik je gotovo nepriklada. Recimo reč pas ili drvo može pri tumačenju da bude podložno minimalnim razlikama u tumačenju – vrsta psa ili drveta, veličina itd – ali reč, tj. pojam kao što je ljubav, tuga, sreća, bol, često unose više zbrke nego što pojašnjavaju. Što se tiče mog doživljaja ljubavi, ima li kroz istorije češće teme od ljubavi, i ima li više odgovora? Ja ljubav ne smatram osećanjem, već aposlutno nepokolebljivim stavom u pogledu nekoga ili nečega. Voleti nekoga ili nešto – bolje i nekoga i nešto - nikako nije ludilo, štaviše, ono je nužnost mentalnog i duševnog zdravlja. U fikciji i stvarnosti, doduše, imamo pregršt primera da neko zbog ljubavi oboli mentalno (i fizički), ali ako bolje pogledamo, ludacima su postali oni kojima je ljubav izmakla, tj. nije bila uzvraćena, i tada zaista postoji opasnost od devijacije. Međutim, i ti slučajevi nisu izraz prave ljubavi, jer istinska ljubav, po mom mišljenju, ne podrazumeva uzajamnost, iako joj se raduje. Na kraju opet dolazimo do jezika, tačnije značenja reči ljubav, a ono je različito od čoveka do čoveka, baš kao što se ljubav izgovara drugačije od jezika do jezika.
Glavni junak romana Poslednja priča ima porodične probleme i nesuglasice koje proizilaze iz preterane brige njegovih roditelja. A on samo želi da nikom ništa ne pojašnjava. Na jednom mestu kaže da je ,,odavno digao ruke od pojašnjavanja''. Da li nas ta vrsta odnosa u kome caruje preterana brižnost više zatvara nego što oslobađa?
- Ne postoji preterana brižnost, kao što ne postoji ni previše ljubavi – posesivnost ume da liči na brižnost i ljubav, ali je uistinu nešto sasvim oprečno - ali može da se dogodi da se brižnost (briga) na pogrešan (preteran) način ispoljava. Glavni junak se nosio sa smrću svoje supruge, i u takvim okolonostima neophodna je ljubav, ali i (spo)razumevanja. On nije imao snage za pojašnjavanja, te je digao ruke, ali u tome ima sebičluka – koji možemo da oprostimo u najtežim trenucima (ali samo tada) – jer njegovi bližnji nisu digli ruke od njega. Dakle, na jednoj strani imamo ispružene ruke, a na drugoj sklopljene: kako onda doći do zagrljalja, sapatništva, i, najzad, prebolevanja?
Tema tvog romana je i sećanje. Glavni junak pravi mozaik svoje životne priče, pritom otvarajući i neka dublja, metafizička pitanja. Da li su ljudi koji preterano razmišljaju o svojoj prošlosti osuđeni na bezizlaznu patnju?
- Vrlo moguće. Osvrtanje ka prošlosti ima opravdanje samo ako mu pribegavamo u zalog sadašnjosti ili budućnosti. Tugovanje – tugujemo samo zbog prošlosti, a plašimo zbog budućnosti – jedna je od nasušnih potreba i nužnosti čovekovih, jer je usko vezana za druge dve nužnosti: ljubav i gubitak. Međutim, kada tugovanje zaključa čoveka u prošlosti, onda iz potrebe i nužnosti, tugovanje postaje problem. Čovek je, hteo ne hteo, jedino biće (a Bog?) koje živi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i samo najveštiji, ili najsrećniji, mogu tu trojakost da iskoriste na pravi način. Nama, ostalima, ostaje da se trudimo, saplićemo, padamo i ustajemo. Kako drugačije da postanemo veštiji?...
Može li antiheroj doživeti katarzu? Da li je antiherojstvo danas usud svih ljudi koji ne pristaju na nametnute vrednosti?
- Katrazu – pročišćenje – nužno doživljava onaj zaprljani, dakle - antiheroj. Da li će doživeti katarzu ili ne, to je pitanje, ali samo grešan može da se iskupi. Antiherojstvo, isto kao i herojstvo, svakako jeste zavisno od suda većine, i što je jednom vremenu heroj, drugom vremenu (društvu) biće antiheroj. Neretko antiheroj sebe smatra herojem par excellence, budući da je malo onih – obično metalno obolelih (psihopata, sociopata) – koji svesno čine zlo radi zla. Sumnjam da je čak i Hitler sebe smatrao antiherojem, a i zašto bi, kada su ga milioni smatrali herojem? Davno Hrist reče: trnu oku brata svog vidiš, a deblo u svom ne. Čak i danas imamo gomilu budala, ljudskih patrljaka, koji smatraju da su zlodela bila ispravna dela. Problem je što univerzalne vrednosti – kako dokazati da su univerzalne?! - nisu univerzalno primenjene. Ljubi bližnjeg svog kao sebe sama. Kada bi ispunili samo tu poruku, antiheroj kao pojam ne bi bio moguć. Najstrašnije od svega je što je spas toliko prost, a svet je i dalje prepun antiheroja.
Šta trenutno pišeš i čitaš? Da li možeš čitaocima Filozofskog magazinapreporučiti neke knjige koje su posebno uticale na tebe?
- Trenutno čitam više knjiga, u zavisnosti od raspoloženja i doba dana. Recimo, ponavljam Šopenhauera, Svet kao volja i predstva, knjižicu o Novom Sadu u period 1914-1918, i novozavetska tumačenja. Valjda ću ih završiti do kraja godine. Pišem, hvala Bogu, samo jedan roman, zapravo – privodim kraju nakon nešto više od godinu dana uživanja. Preporuka imam nekoliko: spomenutu knjigu Šopenhauera, Zdravo društvo Eriha Froma, Veroispovest savojskog vikara Ž.Ž.Rusoa, Zapise iz podzemlja F.M.D., Pomračenje u podne Artura Kestlera, Putovanje nakraj noći L.F. Selina. Mogao bih do sutra ovako, ali umerenost je vrlina.
Nenad Obradović
Filozofski magazin, februar 2019.