Furio Jesi: Uzvodno Nilom

Prije negoli su započeli radovi spašavanja hrama u Abu Simbelu, ugroženog predstojećim podizanjem razine Nila, brojni su se zapadnjaci zaputili sve do nubijskih granica kako bi po posljednji put vidjeli spomenike što ih je Ramzes II. dao podignuti kao branu od afričkog “barbarstva”. Tko je tada bio poduzeo takvo putovanje sporim plovilima što su se kretali uzvodno Nilom, danima i noćima je mogao promatrati jednoličan i veličanstvan svijet pustinjskih obala na kojemu su nicale prirodne piramide, primordijalni prototipovi grobnica u Gizi, a tijelom noći mogao je promatrati taj svijet što leži podno čudesno bistrih konstelacija koje su se već bile zrcalile u strukturi drevnih pogrebnih zdanja. Činilo mu se tada da vodama Nila putuje prema nekom udaljenom djetinjstvu, daleko drevnijem od egipatskog vremena. Usamljeni krajolik rijeke i pustinje iznova je bio prvi čovjekov čas kojemu se on vraća s ganutom zadivljenosti kao svojim svakodnevno ignoriranim dubinama. Bilo je to isto i putovanje prema smrti, to jest prema granici destrukcije koja se podudara s časom rođenja. Kako je protjecalo putovanje rijekom, uzvodno, tako su se sve češće mogla vidjeti naselja s kućama napravljenim od blata, napuštena prije nadolazeće navale poplave, lađe s izbjeglicama kako se zapućuju prema sjeveru, prema naseljenim mjestima, ostavljajući pustima zemlje na koje se čas prvotnih vremena vraćao kao stvaran. Po dolasku u Abu Simbel, tijekom noći, četiri kolosa Ramzesa II., osvijetljena reflektorima s gradilišta, pojavila su se na ulazu pogrebnog hrama u kojem su izvori života crpili iz tijeka smrti u dubinama brda.

Abu Simbel je hram u litici. S druge strane pročelja na kojemu postrance malih vrata bdiju četiri divovska kipa oslonjena o kamene stijenke otvara se tamna udubina, ispresijecana stupovima iz kamene mase od koje se brdo napravljeno i oblikovanim u liku Ozirisa, Sunca podzemnog svijeta. Pa ipak, hram Ramzesa II. nije posmrtni hram nego svečana proslava suvrenove vojne slave, njegovih poduhvata u povijesnom vremenu koji su u tamoj utrobi brda bili trasfigurirani kao djela mitskog junaka, ljudskog i djetinjastog poput slavnih ratničkih igara iz djetinjstva.

To su, u toj prigodi, bila za modernog čovjeka naizgled svjedočanstva religije smrti. Zapravo, svjedočanstva religije moći, brutalnije od bilo koje religije smrti, takva da su se religijom smrti koristila kako bi se izdavala za posvećenu moć. A onaj isti brod koji je uzvodno plovio Nilom prema Abu Simbelu i koji je odlično mogao pobuditi egipatske mitove plovila po vodama onoga svijeta, bio je zapravo, sa svim svojim mahagonijem i sjajnim mesingom, jedan od nekoliko preživjelih brodova koji su poslužili engleskim postrojbama lorda Kitchenera u gušenju pobune u Sudanu. Ako je bilo potrebno govoriti o mitovima, u toj je prigodi bilo mnoštvo mitova moći koji su se podno konstelacija gomilali oko nubijskih granica.

Sve ovo je za mene danas značenje riječi mit. Stroj koji služi mnogim stvarima ili barem predmnijevano tajanstveno srce, predmnijevan nepokrenut i nevidljiv motor nekog stroja koji služi mnogim stvarima, u dobru i zlu. Pamćenje je, odnos s prošlosti, portret prošlosti kod kojeg je neko minimalno odstupanje crte dovoljno da stvori neizbrisiv dojam lažnog; arheologija, misli koje zaškripe po školskoj ploči i potom, ponekad, navedu na to da postanemo učitelji kako bismo i kod drugih potaknuli smisao za tu škripu.

Prijevod s talijanskog i komentar: Ivan Molek

_______________________________

“Uzvodno Nilom” ulomak je iz uvodnog poglavlja knjige Ezoterizam i mitološki jezik. Studije o R. M. Rilkeu (1976) mitologa i germanista F. Jesija (Torino, 1941 — Genova, 1980). Naslov ulomka preuzet je iz istoimenog zbornika (ur. F. Masini i G. Schiavoni, 1983) s radovima G. Dumézila, I. Calvina, G. Agambena i C. Magrisa, a samo uvodno poglavlje bavi se problemima proučavanja mita i mitologije. Kratko nakon objavljivanja ove knjige Jesi će započeti karijeru profesora na sveučilištima u Palermu i Genovi. Njegovu uočljivu autobiografsku dimenziju vrijedi razumjeti u dvostrukom smislu. Prvo, moderan proučavatelj mita i mitologije suočava se sa situacijom (pre)obilja raznolikih definicija i upravo to mnoštvo, taj prijenos pamćenja koji se odvija među odvojenim generacijama i kulturama i ne stječe se u kakvoj točki suglasnosti, a ne odsutstvo više ili manje pouzdane definicije, razlog je poteškoćama u njihovu proučavanju. Iz toga razloga Jesi se poziva na vlastiti pristup “mitološkim materijalima”. U trenutku dok piše knjigu o ezoterizmu i mitološkom jeziku kod Rilkea, drugo, on se već može oslanjati na teoriju mitološkog stroja, svoj najoriginalniji prilog onome što sam naziva znanost o mitu i znanost o mitologiji. Upravo taj nezacjeljivi rascjep dviju komplementarnih, ali ipak zasebnih znanosti, koji vrijedi prvenstveno za modernog (sekulariziranog) čovjeka, jedno je od uporišta teorije mitološkog stroja. Tim povodom E. Manera, jedan od urednika zbornika Filozofije mita u 20. stoljeću (2015), opravdano govori kako je taj “stroj” moguće razumjeti kao foucaultovski dispozitiv (premda Jesi tek na jednom mjestu — vjerojatno prvi i posljednji put u svojim radovima — spominje Foucaulta, i to bez entuzijazma) na raskrižju znanja i moći koji proizvodi spoznaje koje se samopotvrđuju kao istine. Pojam dispozitiva, ne samo kod Foucaulta, nego i kod Deleuzea i Agambena, podrazumijeva neki diskontinuitet i neku distancu, pa kada Jesi u “Uzvodno Nilom” govori o putovanju prema nekom udaljenom djetinjstvu, onda ne propušta napomenuti kako se radi o dojmu te zapravo govori o karakterističnom postupanju modernog čovjeka. Htijenje je to da pogled prodre kroz neprobojne stijenke stroja, stekne uvid o onome za što je trajno prikraćen. Zato on i govori o konfiguriranju znanosti o mitu kao o znanosti o onome čega nema. Odgovor na pitanje treba li stoga znanost o mitu smatrati svojevrsnom negativnom znanošću leži već u ovom prisjećanju s dvanaestogodišnje distance na putovanje u Abu Simbel, lokalitet mauzoleja Ramzesu II., organiziran kratko prije završetka radova na Asuanskoj brani i posljedičnog potapanja samog lokaliteta. Pogleda li se nešto pozornije njegova struktura, zapazit će se niz vremenskih diskontinuiteta. Postoji vrijeme autorova pisanja (1976) i vrijeme o kojem autor piše, u ulozi sudionika i promatrača (1964) te u ulozi instance kulturalnog pamćenja, kako razmjerno bliskih događaja (pobuna u Sudanu i gušenje pobune od strane britanske vojske predvođene lordom Kitchenerom) tako i onih dalekih (izgradnja mauzoleja u svrhu apotropejskog zaštitnika egipatske civilizacije od afričkog “barbarstva” s juga kontinenta). Sva ova četiri segmenta Jesi naziva povijesnim vremenom. O njima govore dokumenti, “mitologijski materijali”. Ali postoji još jedan segment, onaj “udaljenog djetinjstva” čovječanstva, vremena “daleko drevnijeg od egipatskog vremena”. To je, za Jesija, mitsko vrijeme, nepodložno linearnoj reprezentaciji, uvijek već ponovljivo. Mit nije neko ništa, nego zero efficente, djelatno ništa pa (povijesna) spoznaja, umjesto da se sve više i više rasplinjuje i gubi u ne-spoznatom, dolazi do svojeg ruba. Kako bi kazao Heidegger u “Biti jezika”: “A gdje ničeg nema, dogodio se neki prijelom, odlom”. Otuda, u Jesijevu “Čitanju Rimbaudova Pijanog broda” (1972), eseja u kojem je uveden pojam mitološkog stroja, pribjegavanje jednoj neobičnoj, ali ipak posrećenoj formuli: ci non-è, nije-nama-ovdje. Za nju će A. Cavalletti, vjerojatno najupućeniji proučavatelj Jesijeva rada i najzaslužniji za današnju reaktualizaciju toga rada, ustvrditi u svojim brazilskim predavanjima, dostupnim na web stranicama časopisa Punctum, da je ona hajdegerovskog podrijetla. Rečeno jezikom gramatike, pisanje (proučavanje) potrebuje kako indikativ tako i kondicional.