Imam još pola cigarete, ali odlučih da je zapalim. Ovo je - mislim - po svoj prilici moj posljednji kandidat. Pitam ga kako razumijeva riječ hermeneutika; ona je po svom misaonom porijeklu teološka, ne filozofska disciplina, pa je i Foucaultova riječ o hermeneutici sebstva izvan onog značenja koje hermeneutici daje Schleiermacher, a donekle i Gadamer, u svojim nastojanjima da nađe "prvo", "originalno", što nije ništa drugo do ona izvornost i jedinstvenost koja je Bog sam, metafora neuvjetovanog, obogotvorena istina. U svakom razumijevanju je uključen i kontekst razumijevanja; original je ono što jest prije svakog tumačenja. Original ne postoji u potpunom, apsolutnom smislu. Original pripada zamisli i na neki je način postojeći samo prije stvaranja. Svaka ideja pripada refleksiji, svaka je već mišljena, svaka uvjetovana prethodnim značenjima, a jednom artikulirana treba da i drugom bude shvatljiva. Ideja je od i za Drugog. Potpuna originalnost (kakva je hermetička "originalnost" poremećenog) bila bi razumljiva samo onoj subjektivnosti koja je njen nosilac. Ideja dolazi od drugog (iz nekog prethodnog temelja) i upućuje se Drugom. Nije moj proizvod ni izum, niti je samo za mene; ja je samo uobličavam i nanovo činim “originalnom”. Zoranov odgovor od pucnjave ne čujem dobro. Premec kasnije spominje, valjda da bi olakšao napetost ove ratne odbrane teze, da sam bio Foucaultov student. Nisam baš. Doduše, prvo na što udarih u Parizu bijaše knjižara u čijem je izlogu stajalo nekoliko primjeraka knjige Histoire de la folie a l'âge classique. Naslov me oduševio, tema neobično privlačila. Slična osjećanja gajim i danas, iako sa dozom kritičke distance. Foucaulta je zanosila Boschova monstruozna imaginacija, a Artaud je za njega bio figura demonskog heroizma, osoba s kojom ludilo postaje daleko od patologije, stvaralac koji je ukinuo granice između biti i činiti i koji nam naznačuje što jednom može biti naša vlastitost (Histoire de la folie, str. 107 i 575). Da parafraziram Blanchota, Foucault je napisao djelo ludila o ludilu. Derrida ga optužuje (u L'écriture et la différence, 1967, p. 61) da je napisao svoju studiju da ne bi poludio. A zar tako nije pisao i Goethe - taj uzor "normalnosti" - svog Wertera? Sam sam se, međutim, pitao nije li Foucaultovo romantiziranje ludila slavljenje nekontroliranog i neprikosnovenog vlasništva "duše". Foucaultov govor o ludilu je govor o graničnom. Ludilo se i danas oprašta samo izuzetnima. Ono se u svijetu rada (dakle proizvodnje i upotrebe) izjednačava sa nefunkicionalnošću. Ludilo kao "odsustvo rada" (Foucault) kazuje o našem svijetu, koji je svijet reda (funkcionalizacije), ali i prekoračenja; svijet rutine, ali i izuzetnosti; svijet konvencija, ali i skandala... U etiketiranju osobe kao “lude” uveliko je upetljan i materijalni status promatrane osobe: nepredvidljiva gesta bogatuna proglašava se njegovom ekscentričnošću, takva gesta siromaška njegovom poremećenošću. Bogat i moćan mogu imati “viša osjećanja”, sve nedaće siromaha objašnjavaju se njegovim siromaštvom, a u slučaju pobune njegovom neadaptiranošću i neprosvijećenošću. Foucault veli da je luđak postao zatvorenik samog sebe, patnik koji treba da se stidi svoje patnje, za koju društvo nema nikakve odgovornosti jer je krivica u nutrini patnika. (Op. cit., pp. 260-61). Da li je ovim društvo krivo za sve, a pojedinac oslobođen ne samo "krivice", već i svake odgovornosti? I da li se time svako prekoračenje, pa i ono u ludilu, opet odobrava samo jednoj izuzetnosti, u koju Michel Foucault (autor samog sebe?) nesvjesno uključuje i sebe? Radikalno stajalište bi zahtijevalo da se kaže da ludila nema, odnosno da je ono samo proizvod društvene konvencije i katkada način diskvalifikacije od strane one “normalnosti” koja je drugo ime za prosječnost i uobičajenost.
Foucault mi, rekoh, nije bio profesor. Popeo bih se ipak ponekad uz brdo, pa lijevo, onda na sprat, u amfiteatar College de Francea, elitnog univerziteta na kome nema ispita, nema ograničenog ulaza, a da bi neko bio profesor nije mu potrebna titula. Rekli su mi da je tu nekada, također u večernjim satima, predavanja držao Heni Bergson. Ljudi su dolazili već u dva poslije podne da bi našli mjesto. I sada je bilo slično. Sala načičkana glavama, vrte se, zagledaju, vade knjige, papire, već nešto bilježe. On dođe oko pet, u sali polumrak, muk. Na stolu mala lampa. Govori odmjereno. Čita isječak iz starih novina, analizira pravne spise. Predavanje o Piere Riviereu, ubojici iz devetnaestog stoljeća, koji je ubio majku, brata i sestru i u zatvoru napisao svoja sjećanja u kojima je objašnjavao svoje porive. Foucault je nastojao da ne ispusti ni jedan aspekt ovog zamršenog zločina, iznosio smjele teze, a istovremeno poticao svoje slušaoce da s njim ili mimo njega razviju vlastite misaone motive. Ova analiza se našla i u njegovoj knjizi Nadziranje i kažnjavanje: Foucault je ispitivao svoje teze u obraćanju svojim slušaocima (ne kažem studentima, jer ne mislim da su one bakice što su sve vrijeme jele jogurt bile od te vrste), osluškivao eho svojih ideja i pozivao na vlastiti duhovni rizik. Kasnije sam saznao da je Foucault gajio otpor prema Sartreovom autoritetu, da je pisce kao Nietzschea i Sadea, koji se ne daju sistematizirati, koji govore o zlu u čovjeku, smatrao ujedno najstrasnijima, da je studira Merleau-Pontya i njegov odnos prema tijelu, da je izučavao Marxa, Hegela i Husserla, saznao da je od Bachalarda baštinio ideju o razumu na jednoj i poetskom sanjarenju na drugoj strani, ali i da je tvrdio da je sva njegova filozofija bila određena njegovim čitanjem Heideggera. Saznao sam i da se odlučio na višegodišnje dobrovoljno izgnanstvo u Švedsku, da je radio razne poslove, bio kulturni ataše u Poljskoj i Njemačkoj, da je u Upsali 1955. počeo istraživati arhiv Univerziteta o historiji psihijatrije i da se 1960., silno izmijenjen, vratio u Francusku. Sve to spominjem, a imam na umu da je govorio da ga ne treba pitati ko je, i ne govoriti mu da ostane isti i da, poput mnogih, piše e da bi bio "bez lica" (L'archeologie du savoir, Paris 1969, pp. 28 i 17). Njegova djela su unekoliko bila vrsta dnevnika o njemu kao sebstvu, o sebstvu u kome nema njega. Pisac se kroz pisanje oslobađa sebe. Uzorna individua nije osoba koja otkriva sebe, svoje tajne i skrivene istine; to je osoba koja “izumljuje sebe” (Subjekt i moć, 1982). Poslije časa Foucault brzo izađe, bez zadržavanja prođe kroz grupu okupljenih studenata, razmijeni neku riječ s momkom koji ga je čekao i ode s njim niz stepenice...
(Iz knjige Poetozofski eseji, Sarajevo 2004.)