U zadnje vrijeme sve je više svjedočanstava o onoj strani. Je li to što se ondje vidi tek projekcija našeg uma ili je zaista stvarno?
Sve što vidiš projekcija je tvojeg uma. Ništa od onoga što možeš vidjeti nije stvarno. Ovaj ili onaj svijet, u čemu je razlika? Svijest se u ovom svijetu previše poistovjećuje s tijelom i s umom, toliko da samu sebe posve zaboravi i zbog toga se lako fascinira svime što vidi kada napusti tijelo. Onaj tko je u potpunosti opijen materijom, tko sumnja u stvarnost duha, uzbudit će se kad se susretne s duhom oči u oči i od šoka će povjerovati u sve što tamo ugleda ili čuje. Bilo da su u pitanju iskustva bliska smrti, astralne projekcije ili viđenja potaknuta halucinogenim supstancama, svemu tome zajednička je opčinjenost viđenim. I najveći ateist zauvijek će zaboraviti na sve svoje sumnje nakon samo jednog dodira onostranosti.
Ali nisu samo materijalisti „opčinjeni“ onostranim. Ima i produhovljenih ljudi koji su doživjeli takva iskustva i ta su im iskustva iz korijena promijenila živote.
Tko je uistinu produhovljen ne može se ničime fascinirati jer zna da ništa od onoga što je moguće vidjeti nije stvarno.
Što je onda stvarno?
Samo ti si stvaran. Onaj koji gleda, onaj koji promatra svjetove, onaj u čijoj prisutnosti svjetovi nastaju i nestaju jedina je stvarnost. Sve drugo podložno je promjeni. Moraš razumjeti da u onom svijetu, ili bolje rečeno, u onim svjetovima - budući da svatko gleda plodove vlastite podsvijesti - nema ničega čega ne bi bilo ovdje. Iz mnogih svjedočanstava saznajemo da se oni koji su doživjeli takva iskustva fasciniraju, primjerice, bojama i oblicima. Imaju osjećaj da je tamo sve neusporedivo življe, jasnije, ljepše, sjajnije, bogatije. Ali to je samo privid. Ti se ovdje krećeš na autopilotu, funkcioniraš gotovo posve mehanički i ne zamjećuješ, ne doživljavaš gotovo ništa. Ne promatraš boje, ne promatraš oblike, ne osluškuješ zvukove jer misliš da ti je sve to već poznato. Ovu stvarnost ovdje uzimaš zdravo za gotovo. Na nju si naviknut, ona ti nije ništa novo. Za sve imaš naziv, sve je svrstano u neku kategoriju. Ovo ovdje za tebe je već odavno prošlost, nešto mrtvo jer si sam mrtav za ovo ovdje. Od same stvarnosti ti ne vidiš niti jedan posto. Sve što vidiš su slike i riječi sačinjene unutar tvojeg uma. Ovoj ovdje stvarnosti ti više ne pristupaš neposredno, nisi njome zadivljen kao što je dijete zadivljeno. Štoviše, sit si ovoga ovdje i zato sanjariš o onostranosti. Kada bi ovome ovdje pristupao neposredno, zaobilazeći svoj um, kada bi ponovno postao živ za ovo ovdje, nikada se ne bi mogao zasititi ovostranosti.
Onostranost te fascinira jer ti je tamo sve novo i zato sve pozorno promatraš. Ali koliko dugo će to potrajati? Kad se navikneš na onostrano, kad ti ono postane svakodnevicom, ponovno ćeš se zasititi i krenut ćeš u potragu za novom onostranošću. A ta potraga može trajati zauvijek jer mogućih svjetova je beskonačno mnogo. I dok god ne shvatiš što radiš, ti ćeš lutati i nikada nećeš doći k sebi.
Zašto je zaborav vlastite prirode tako snažan i toliko rasprostranjen? Zašto se samo rijetki sjećaju?
Bez zaborava nema života, nema promjene, nema drame, nema uzbuđenja. Ti, u svojoj čistoj esenciji znaš sve što je moguće znati. Iz tog razloga, ponovnim ulaskom u tijelo dragovoljno zaboravljaš tko si i što si, zaboravljaš sve kako bi još jednom iskusio život u ovom obliku jer kad ne bi zaboravio sve što znaš i sve što si ikada vidio, ne bi mogao dobiti autentično iskustvo ovoga ovdje. Kada bi po rođenju odmah znao što si i da je sve ovo samo film, samo igra koja se odvija pred okom tvoje svijesti, u krilu tvoje svijesti, ne bi mogao doživjeti život na ovom planetu. Ne bi se mogao uistinu uživjeti u ovaj film. Međutim, mi se toliko uživimo da onda zbog toga patimo, a to nije smisao dolaska. Ovamo te nije dovela želja za patnjom, već želja za još jednim iskustvom.
Ili sam zbog svojih postupaka u prošlom životu, zbog nakupljene karme bio osuđen na ponovno proživljavanje iste patnje, sve dok ne shvatim što činim?
Ako i jest tako, nitko te nije na to osudio. Ti si svoj jedini sudac. Zakon karme manifestira se samo za onoga tko u njega vjeruje. Postoji priča o Čuvarima Zemaljske Matrice koji se, nakon što napustiš tijelo, pobrinu da se ponovno vratiš na Zemlju, igrajući na kartu tvoje savjesti. Prvo ti pokazuju sve loše što si učinio za ovog života, odvrte ti čitav tvoj život s naglaskom na tvoje propuste i potom ti kažu da imaš još jednu priliku iskupiti se za svoje pogreške, tako što ćeš, naravno, odmah izabrati novo tijelo i vratiti se natrag. Budući da ti je za života pogled bio prikovan za materiju ili si bio iznimno pobožan i poslušan, ti ne posumnjaš u njihove namjere, postidiš se pred samim sobom i već sljedećeg trenutka si spreman poći natrag.
Dakle, napustio si tijelo i ostao živ, to je bio tvoj prvi šok. Ušao si u prekrasan svijet koji te omamio svojim bojama, oblicima, energijama, osjećajima, ljepotom – drugi šok. Potom ti se ukazuju neka bića koja su naizgled iznimno blagonaklona prema tebi i žele ti pomoći – treći šok. Zatim ti pokušavaju prodati ovu priču igrajući na kartu tvojeg osjećaja krivice i u tome lako uspijevaju. Ponovno sve zaboravljaš i vraćaš se natrag. I tako ostaješ zarobljen u ovoj matrici stoljećima, tisućljećima.
Od silnih šokova ne postavljaš čuvarima niti jedno jedino pitanje, ne ulaziš u raspravu s njima, ne sumnjaš u njihov autoritet, ne zatražiš minutu, sat, dan, godinu dana odmora od svega, ne potražiš malo vremena za sebe, ne poželiš istražiti taj novi svijet u koji si ušao, nego odmah ulijećeš u priču kojom su te omamili. Nisi se za života oslobodio osjećaja krivice i to je sasvim dovoljno da se tobom manipulira. Osim toga, onostranost ti je posve nova, ne snalaziš se u njoj, čak je se pomalo i plašiš i zato ju tako lako napuštaš, rado i brzopleto se okrećeš onome što ti je poznato i hitaš natrag na Zemlju.
Što mi je činiti da to izbjegnem?
Prvo moraš shvatiti da je svemir sloboda, da ne postoji nitko i ništa što može upravljati tobom, tvojim odlukama, da si u potpunosti slobodan, kako ovdje, tako i ondje. Međutim, moraš imati na umu da ondje, jednako kao i ovdje, postoje oni koji ti žele prodati priču i da je tržište priča nepregledno. Ako za života nisi shvatio da je sve osim samospoznaje tek dobro osmišljena priča za manipulaciju dušama, lako ćeš nasjesti. Pogledaj samo kako su ovdje tvoji roditelji, svećenici, političari uvjerljivi, kako je društvo uvjerljivo kada je u pitanju igra moći i utjerivanje osjećaja krivice, kada je pitanju gušenje tvoje vlastite slobode. A sad pokušaj zamisliti koliko su tek uvjerljivi onostrani prodavači priča koji na raspolaganju imaju daleko sofisticiranije metode! Njihovoj uvjerljivosti dodaj činjenicu da si uslijed napuštanja tijela izgubljen, da ti je sve novo, da se plašiš, i dobit ćeš savršeni sklop preduvjeta za iznimno laku manipulaciju.
Život je pun pogrešaka, svi neprestano griješimo i netko je uvijek povrijeđen. To nije moguće izbjeći. Ali ako znaš tko si, tada ćeš znati da samo ego može biti povrijeđen, da samo ego može patiti. Nema potrebe da se vraćaš natrag i ponovno prolaziš sav ovaj kaos zato što si u ovom životu ubio čovjeka ili prevario ženu. Razmisli malo o tome! Ti ne znaš kad će tvoja žena natrag i hoće li uopće ponovno na Zemlju, a još manje znaš hoćeš li ju uopće sresti u sljedećem životu.
Možda neću sresti ženu koju sam varao, ali možda mogu učiniti nešto kako bih povratio balans između dobrih i loših djela, kako bih poništio svoj loš čin.
Ali kad se ponovno rodiš ti nećeš imati pojma da si došao kako bi se iskupio za svoju prevaru! I o kakvom balansu pričaš? Zar zaista misliš da održavanje kozmičke ravnoteže zavisi od tvojih djela i nedjela? Pogledaj samo svoje tijelo. Funkcionira li ono zato što ti tako hoćeš? Pa ti nemaš pojma što sve čini inteligencija koja upravlja tvojim tijelom! Cijeli tvoj život je apsolutni kaos i disharmonija, a spašavao bi svemir! Ne brini se za kozmičku ravnotežu, svemir će se sam za to pobrinuti. Sve priče o karmi su čista besmislica i služe jedino jačanju tvojeg osjećaja krivice.
Neki izvještavaju da su ondje sreli Boga i pričali s njim. Kako to shvatiti?
Ljudi svašta vide s onu stranu. Isusa, Muhameda, Krišnu, Budu, demone, đavle, svoje najmilije… Ali ti zapravo nikada ne znaš što je to što vidiš, tko ti se to pokušava predstaviti kao Krist, kao đavao, kao tvoj djed. Međutim, postoji jednostavan test pomoću kojeg uvijek možeš biti siguran da onaj tko ti se obraća, ma tko on bio, nema skrivenih namjera. Samo se sjeti kako bi te gore dočekao tvoj najbolji prijatelj. Pitao bi te kako si, kako ti se sviđa ovdje, što ćeš dalje, kojim ćeš putem…, zar ne? Ako i ima više iskustva od tebe, zasigurno te neće uvjeravati da ideš samo i jedino putem A jer će poštovati tvoju slobodu, znajući da njegovo iskustvo ne mora biti i tvoje iskustvo, znajući da si slobodan činiti što god te volja, kad god te volja i da si slobodan ići kamo god ti duša poželi, da si slobodan ne ići nikuda ako se tako osjećaš. Svemir je beskonačan, Zemlja nije jedino mjesto za život niti je materijalna forma jedini oblik života. Bit će spreman podijeliti svoje iskustvo s tobom, ali neće te ni na što nagovarati, a ponajmanje igrati na kartu tvoje savjesti i na taj te način iskoristiti.
Za svakoga tko ti se obrati na drugačiji način od ovoga možeš biti siguran da ti pokušava prodati priču. Ma kakvu formu uzeo, ukazao se on u liku Boga, anđela ili najgoreg demona iz samog središta pakla, ti se samo trebaš sjetiti da više nemaš tijelo i da zbog toga više nitko ne može tobom upravljati. Nitko te ne može nikamo odvući, može te samo pokušati uvjeriti da ga slijediš, da ga poslušaš. Zato se tako puno ulaže u priču. Čak i ako „svemirska delegacija“ odluči da si na određeno vrijeme zaslužio boraviti u paklu, može li te itko uistinu odvući „dolje“? Kako kad više nemaš tijelo? Može jedino pred tvoje oči postaviti scene iz pakla i prisiliti te da ih gledaš. Ako ne znaš da su to samo slike, užasnut ćeš se i patit ćeš. Ali ako se od srca nasmiješ tom pokušaju, slike će se urušiti same od sebe.
Kao i ovdje, u onostranosti preživljava samo ono što sam hraniš, čemu daješ na važnosti. Nema nikakve razlike, osim što su onostrane metode za manipulaciju daleko suptilnije. Ali lijek je i tamo i ovdje jedan te isti – smijeh, smijeh i samo smijeh! Gdje god zamijetiš pretjeranu ozbiljnost, zadatak, svrhu, cilj, misiju, „trebao bi“, „moraš“ i sl., gdje god osjetiš pritisak i ograničavanje svoje slobode, možeš biti siguran da si žrtva priče. Ali nemoj se ljutiti na svoje prodavače. Da nisu u tebi namirisali nešto po čemu su zaključili da si pogodan žrtveni jarac ne bi ti se ni obratili. Budama se zasigurno ne obraćaju. Ali ti ne trebaš postati buda, trebaš se samo nasmijati njihovoj genijalnoj predstavi. I u tom trenutku, u tom smijehu ti ćeš roditi budu.
Sve to tako lijepo zvuči, ali što ako je sve to skupa samo jedna velika iluzija proizašla iz naše nemogućnosti da prihvatimo tijelo, zarobljenost i patnju kao jedinu stvarnost te smrt kao definitivan kraj?
U tom slučaju imaš jedan razlog više za smijeh!