ODGOVOR DALEKOG PRIJATELJA
PIŠE: Constantin NOICA
Dođi, pokušaj ugravirati neopisivo u pijesku jezika koji izumire. Ali nećeš doći. Francuska je preduboko u tebe ubrizgala otrov lucidnosti i mudrosti. I mi ovdašnji, također, osjećamo da se u nama budi nešto što bi moglo sličiti mudrosti, ali je sasvim drugačije od zrele mudrosti, one na kraju puta, koju si ti sebi, čini se, priskrbio iz tamošnjega svijeta. Gledam primjerice s kojom mudrosti prosuđuješ svoje mlado biće, prije dvadeset godina, i s kojim odmakom.
Vidiš, nešto se dogodilo u ovih dvadeset godina otkad si odabrao da više ne pišeš na jeziku svoje zemlje: preko tog jezika prošao je dašak smrti. »Nous autres peuples nous savons maintenant que nous sommes mortels.« Nipošto nije to što si ti u prvi tren zamišljaš, rat, sa svojim posljedicama. Nešto je sasvim drugo, nešto puno više od neposredne povijesti, rizik s kojim se naš narod još nikad nije susreo i kojemu nije dorastao: to je onaj grandiozni prelazak koji će se dogoditi u svijetu, s društva agrarnog tipa na društvo nekog drugog tipa. Dobro znaš do koje smo mjere bili i jesmo društvo agrarnoga tipa, kao što znaš da gotovo sve što je kulturni uspjeh, kod nas, pripada kulturi folklornoga tipa. Još samo korak – recimo, sintetički proteini – i gotovo je s civilizacijom seoskoga tipa u svijetu; gotovo je sa selom koje je, od Geta naovamo, jedina stvar koju smo znali predlagati svijetu.
O, vjerojatno su zadivljujuće stvari koje se pripremaju na svijetu: završit će se s tom poljoprivredom koja, već nekoliko tisuća godina, na ridikulozan način češlja i četka prirodu; čovječanstvo koje se do jučer bojalo spoznati da bi moglo prijeći broj od pet ili šest milijardi, lako će dostići do nekoliko desetaka; gradovi ili naselja gradskoga tipa proširit će se unedogled, ostavljajući međutim prirodu da ponovo postane prirodom, tako da će između jednog ogromnog Pariza i divovskog Rouena najvjerojatnije biti džungla; a čovjek će povratiti dobar kontakt, elementarni, sa svijetom dragoga Boga, upravo u onaj čas kada postane dublji, odnosno neprirodniji, više čovjek. Zadivljujuće su stvari koje će doći; ali dosadašnje će rumunjske vrijednosti izumrijeti.
Za sto godina, u jednoj bez sumnje ujedinjenoj Europi, odabrat će se prirodno osam ili deset idioma kojima će se govoriti, a ovaj naš jezik, sa svim svojim zakašnjenjima, neće biti među njima. Nizozemski jezik možda će preživjeti, ali naš neće: radi samo jednog velikog pjesnika, jezici ne preživljavaju. Ako se u sljedećih pedeset godina ne dogodi nešto ludo u našoj kulturi, što bi zaposjelo svijet kao što je to napravila ruska književnost na kraju prošloga stoljeća, hoću reći ako »objektivni duh« kakav je naš jezik, ne pronađe, u tjeskobi zbog mogućnosti svoje prerane smrti, svoj dublji i neočekivaniji izričaj, kao što je sve duboko i neočekivano na svijetu izbilo iz ljudskoga osjećaja da je čovjek smrtno biće, onda smo uzalud prolazili kroz povijest.
Razumiješ li sve što je plodno i pozitivno u tom potresu onoga koji je prerano pogođen? Ti, koji si volio sve oblike smrti, od sirove smrti samoubojice do suptilne smrti kultura, ne osjećaš li što sve gubiš, odvajajući se od jezika u kojem pulsira posljednja neutješnost, da bi izlio svoj nemir u obrasce jednoga divno pomirenog jezika, čija je sudbina preživjeti u »klasama«, klasičnoga? Kako možeš prodati tu povlasticu agonije, u zamjenu za svečanost izraza? Kako možeš odustati od stila smrti radi samo stila? Dopusti da te podsjetim na još neke tvoje riječi, koje si mi pisao prije mnogo godina, u trenutku kad si prvi put bio sretan u ljubavi: »slava u četiri zida nadilazi znamenitost carstava«, govorio si. Toj slavi među četiri zida pozivam te da se vratiš, onda kad te potičem da ponovo pronađeš svoj jezik. Dođi, pokušaj ugravirati neopisivo u pijesku jezika koji izumire. Ali nećeš doći. Francuska je preduboko u tebe ubrizgala otrov lucidnosti i mudrosti. I mi ovdašnji, također, osjećamo da se u nama budi nešto što bi moglo sličiti mudrosti, ali je sasvim drugačije od zrele mudrosti, one na kraju puta, koju si ti sebi, čini se, priskrbio iz tamošnjega svijeta. Gledam primjerice s kojom mudrosti prosuđuješ svoje mlado biće, prije dvadeset godina, i s kojim odmakom. Savršeno se sjećam članka kojim si poticao – izvan svake političke ideologije, kao što si uvijek bio odvojen od svega – da se poduzme Bartolomejska noć među »rumunjskim starcima«. Nitko te nije shvatio à la lettre, ali svi smo osjećali da se, pod pretjeranošću tog izraza, skrivao problem. Danas ti jednostavno tvrdiš: tada sam bio mlad i živio sam u okrutnostima i kanibalizmu mladosti… No ipak, nisi li možda, na taj rezak i vinovnički način onoga koji je siguran u pojmove, izrazio nešto što nam se tek danas čini očiglednim: neutješnost upravo onoga čija je sudbina prerana smrt, njegovu potrebu da protestira protiv svega što je sterilno i suho, a ne kanibalizam? Budi spokojan, nitko nikada neće slijediti tvoj poziv. Ali ono što si ti tada govorio, riječima invektive, bit je naše sadašnje mudrosti, u pojmovima nespokoja ili pokoravanja: naša je to posljednja šansa, ili je to onda – naš vid lucidnosti.
Jer lucidnosti Zapada s kraja puta, kojoj se voljko i ti priklanjaš, suprotstavljamo smisao koji u nama pobuđuje naša bliskost sa smrću u povijesti. Eto, moramo te braniti od sebe samoga. A ono što nam se čini zaista upečatljivim u tom tvom i našem slučaju, jest to što se postavljano jednako pred Francuskom i Zapadom kao i pred tobom: da ih moramo braniti od njih samih. U svoj naivnosti naše lucidnosti, umišljene možda, a možda i ne, stojimo danas pred Zapadom i tvojom Francuskom i divimo se. Red je, možda, na Perzijancima da sad upitaju: comment peut-on être français? Kako može netko biti toliko inteligentan, a opet s tako malo razumijevanja, prosudbe? (Comment peut-on faire tant d’amour et sipeu d’enfants? padalo mi je na pamet, kad sam i ja bio u Francuskoj.) Kako može neki jezik biti toliko suptilan, a opet tako malo izražavati smisao današnjega čovjeka? Nama se, Perzijancima, čini da se zbivaju izvanredne stvari u današnjem svijetu, i žalimo što tako malo sudjelujemo u njima – našom krivnjom ili iz potrebe onih koji provode laboratorijski eksperiment nad nama. No ostajemo zatečeni vidjevši da ni Francuska, koja živi u drugačijoj klimi i raspolaže drugim sredstvima, ne sudjeluje u stvarima, čak ih i ne tumači. Činilo nam se da je vokacija Francuske upravo da shvaća i daje univerzalna objašnjenja. No već nekoliko desetljeća, Francuska traži objašnjenja umjesto da objašnjava. Što se dogodilo s njom? Što se dogodilo s vama?
S tobom znamo što se dogodilo, u biti. Tvoje se srce, s odjecima iz žalopojke Propovjednika, odmara na trenutak u izražaju: pronašao si u središtu života, u francuskom jeziku, obalu uz koju možeš smiriti svoje vode. No nećeš ostati tek tako, jednostavni keltski pjesnik latinskoga jezika: ako ne budeš mogao razbiti maticu tog zadivljujućeg jezika, skupit ćeš sve svoje vode i preseliti se sa svime – kako je o Oltu govorio onaj pjesnik iz tvoga erdeljskog sela – u drugu zemlju, drugi jezik, u tko zna koji jezik jučerašnjih ili sutrašnjih proroka, na kojemu ćeš moći ponovo izraziti svoje ljudsko gađenje prema čovjeku. Dobro znamo da je u tebi nešto više od krajnje neutješnosti ljudskoga bića.
No Francuska nije zemlja neutješnosti, nego ispunjenjā. Cijeli Zapad nije napisao Knjigu o Jobu, nego prije svega Knjigu Postanka. Zato gotovo ne možemo povjerovati, da sad, kad se okrećemo prema njemu, ne da bismo od njega nešto tražili, već samo da bismo mu vidjeli lice, ili kad želimo pogledati u obrazu Francuske kako izgleda jedna povijesna zajednica nakon nekih desetak stoljeća slave – oni nam odgovaraju, preko drugih i preko tebe: što nas gledate? Mali smo, ružni, nakaradni.
Netko od nas strašno se zavarava. I onda ćemo vam reći ovako: nije riječ o vama kao takvima, nije naposljetku riječ ni o tim zemljama koje ti nabrajaš u jednom dahu, Engleskoj i Francuskoj, Njemačkoj i Italiji; ni u kojem slučaju nije riječ o buržujskom uređenju, kojemu, budite sigurni, mnoštvo ljudi ovdje više nije privrženo; riječ je pak o vašim vrijednostima, o onim vrijednostima koje danas trijumfiraju u svijetu. Upravo sam njih poznavao dolazeći od vas i s mišlju na njih mogli smo se na trenutak vratiti Zapadu.
Ali kad mi to nismo bili, u tim godinama, obuzeti Zapadom, što u današnjem svijetu nije Europa? Mi smo Bandong osjetili kao savršen europski slučaj; za nas, riječi pokojeg Mao Tse Tunga ili djela te čudne Kine zvuče u potpunosti kao Europa, misli i ideali hinduističkoga svijeta, ma koliko si oni tradicionalne boje pridavali, imaju još uvijek europsku boju, a taj komunizam što vas toliko intrigira poruka je same Europe i, u nekom smislu, mučno rješenje ruske duše u faustovskoj duši.
Samo što – i ovdje će stvar možda razljutiti, ali treba reći – ako su u svemu tome europski smislovi, oni se pojavljuju upravo kao ostaci neke gozbe, kao odjeci neke naizgled aktivne kreativnosti. Slobodarski ideali obojenih obični su ostaci europskoga patosa slobode, istočnjački humanizam javlja se tek kao replika na zapadnjačku problematiku čovjeka, njihov inženjerizam i materijalizam obične su posuđene biljke, pa čak i taj komunizam, bilo spekulativni, bilo primijenjeni, kakav bi rezidualni karakter i on mogao imati u nečijim očima, u odnosu na Hegelovu gozbu i gozbu zapadne kulture – utoliko što ne bi mogao dokazati da je njihov kraj puta! A ako su sve to ostaci, gdje im je srž?
Tu priča o Europi počinje stvarno sličiti nečemu iz Knjige o Jobu. »Ali otkud nam mudrost dolazi? – Bezdan govori: ‘U meni je nema!’ a more: ‘Ne nalazi se kod mene!«
Isto se i mi sad pitamo: a srce te Europe čija prepunjenost preplavljuje sav svijet, gdje je ono? Ne možemo vam u potpunosti vjerovati kad kažete: nije kod nas; kako ne bismo mogli povjerovati ni jednoj Americi ili Rusiji koje bi rekle: cijelo je kod nas. Možda europski duh luta, pobjedonosan i nesretan, preko cijelog ovog globusa, spreman da šikne u međuzvjezdano ništavilo dobroga Boga. No, nesretan ili ne, on je trijumfalan, a žaljenje Zapada koji je svijetu iznjedrio takve vrijednosti, upravo u času dok ih svijet upija, nalik je ojađenosti Izraela prema Mesiji kojega je on stvorio i u kojem se ne prepoznaje.
No onda, tugovanja Zapada nad samim sobom, kao i tvoja rasuđivanja o njemu, imaju smisla, ali tiču se samo određene Europe. Iz ovog kuta svijeta, gdje je, kako znaš, komentar uvijek bio jedini naš oblik sudjelovanja u povijesti, čini nam se jasnim: umire jedna Europa i trijumfira neka druga; umire jedna Europa duha nježnosti i trijumfira druga, duha geometrije. Vi se jadate da umire, s vama i oko vas, Europa duha nježnosti, no ne vidite pobjedu one druge i ne prepoznajete se u njoj.
Naravno da ni mi ne znamo što trebamo imenovati Europom duha geometrije: geometrija bi mogla biti fizikalizam naspram historizmu one druge Europe; geometrija, duh reda naspram suptilnosti duha slobode; sirova geometrija, inženjerstvo naspram spontanosti života; žeđ za inovacijama naspram tradiciji; geometrija, pogotovo, načini distinkcije naspram nijansiranja. Ali da postoje dvije inačice Europe, da je europska duša bila otpočetka razlomljena u dva dijela i aktivna na dvije razine, nešto je upadljivo u prošlosti i upadljivo danas.
Možda europski čovjek živi u potpunosti Pascalovu raspravu, i on se neće pomiriti – rekao bih neće se izbaviti – sve dok ne nađe nutarnje jedinstvo. Možda je loša stvar, strašno loša, u današnjem svijetu što imamo toliko sirovu logiku, da ne polaže račune onoj dubljoj logici srca; i da u produžetku te manjkave logike, imamo toliko sirovo inženjerstvo i toliko pojednostavljujuće utopije, da se čovjek ne pronalazi u njima. Onda, problem europskoga čovjeka bio bi – već sam ti to govorio – da pomiri Pascala s Aristotelom ili Pascala sa samim sobom. Jedan te isti svijet koji, kao Pascal, stvara strojeve za računanje i mehaničke mozgove, pati skupa s njim od posustalosti srca. Vaša rastrganost, vaša dekadencija, vaša nemoć? Ali s onu stranu njezinih vulgarnih oblika, koje nam Europa s tolikom ljubaznošću stavlja pred oči, ta rastrganost jedan je od pojmova rasprave današnjega čovjeka. Jer nikakav uspjeh u geometriji ne oslobađa čovjeka od odgovornosti prema svome duhu nježnosti. Samo što, s druge strane, ne može se sve rasuđivati samo iz perspektive duha nježnosti. Ti si se odavno opredijelio, znamo dobro, za duh nježnosti. Gotovo ništa što je duh geometrije u svijetu, nije ti govorilo i nije te zavelo. Nisi nikada želio vidjeti prilike duha geometrije da se rafinira sve do toga da položi račune o suptilnome smislu svijeta i čovjeka, nikad nisi ništa očekivao od logike i čistoga logosa. A sad, radije se sunovraćuješ s duhom nježnosti umjesto da se prikloniš logičnom barbarstvu. Ne, nikad nisi bio barbar! – u najdivljijim rasplamsajima svoga srca, bio si rafiniran.
I zato tvoje pismo »rafinira«. Nama, ovdašnjima, čini se da rafiniraš gotovo sa svime: sa sobom i s onima tamo, s Mađarima i Rusima, po tome kako rafiniraš sa slobodom i socijalističkom utopijom. Jedna prijateljica kojoj sam pokazao tvoje pismo rekla mi je: osvaja, ali mi ne daje utjehu; s druge strane, razmišljam o Saint-Exuperyjevu Lettre à un otage i tješim se. Možda nije bio u pravu. Sjetio sam se Hegelovih tvrdih riječi: »Filozofiju, međutim, treba spriječiti da bude utješna«, i shvatio sam da ni ono što kod tebe zauzima mjesto filozofije, lucidnost, također ne može biti utješno. Ali nemaš uvijek pravo – iako svaki put kažeš toliko lijepih stvari – rafinirati, jer, s jedne strane, prekasno je da navodimo nijanse. Sada su u igri distinkcije. Ti si, međutim, na strani one Europe koja umire, Europe nijansi. Možda zato i govoriš toliko lijepe stvari o dušama i narodima, o povijesnim realnostima koje će integracija čovječanstva, koja je na pragu da se dogodi, sutra sve više zasjenjivati. Neću te slijediti u uznemirujućoj analizi koju provodiš nad mađarskom dušom, kao ni u svim nijansama koje razaznaješ u ruskoj duši. U pogledu potonjega, htjeli bismo samo da znaš da nitko od nas nije izgubio mjeru uspjehā i obećanjā te duše; prije bi se reklo da su mladi riskirali da je nemaju, upravo putem glupave propagande koju su i sami Rusi osudili, poduzete u korist ruskih vrijednosti. Kao i ti, nisam zaboravio što su značile ruska književnost i kritika u svijetu i u našim srcima; skupa s tobom pratili smo ih do njihovih Rozanovih i preko njih, a kad je nismo poznavali izravno, onda smo od svih velikih Nijemaca, jednoga Herdera, kao i jednoga Goethea, jednoga Nietzschea, kao i jednoga Spenglera, mogli saznati, kako kaže ovaj potonji, da bi se nova kultura mogla jednom pojaviti između Visle i Amura. Sve što možemo dodati jest da nam se čini da je slika naših susjeda u tvome srcu ponekad anakronična. U međuvremenu, oni su uspjeli suzbiti svoj delirij, a oni koji su ih bolje upoznali kažu da nije riječ o »naciji čiji se apetit ne zadovoljava ni cijelom planetom«, kako ti kažeš, nego o naciji čiji su ciljevi prije neposredni, u velikoj većini, u nekom smislu – a to može biti na njihovu korist u povijesti – više nemaju genijalnost. Sjećaš li se kako smo osjećali prije dvadeset godina da nas oni mogu »asimilirati«, dok su nam Nijemci strano tijelo? No dobro, ni oni sada više ne mogu asimilirati. Izgubili su svaku zavodljivost, ili su od nje odustali, i preuzeli su, govorio je netko, »stil materije«, na koju se toliko pozivaju: određenu bezizražajnost, neki način da se ne reagira temperamentno i neki način govora koji je upravo suprotan ispovijedi – odnosno, uopće više nemaju takozvanu »rusku dušu«.
Možda je Joseph de Maistre bio jednom u pravu: genij Istoka – ne toliko pravoslavlje, kako je on govorio – ne odolijeva civilizaciji. Preobražava se, dobiva na povijesnim vrlinama, ali ne opstaje kao genij. (Povrh svega došla je i jedna pobjeda, koja se također plaća.) Čudo je Francuske što je, nakon što se civilizirala i politički upotpunila, uspjela sačuvati svoj nutarnji genij. Nijemci, znamo dobro, nisu uspjeli; i moguće je da se slično događa i s našim susjedima. Ali ne zadirimo mi, ovdašnji, u domenu namijenjenu duhu nježnosti.
Dakle, u takvim ti se rafiniranim analizama nećemo oduprijeti. Postoje, međutim, dvije stvari koje nas se previše izravno tiču da bismo prestali suprotstavljati »nijansama« neke »razlike«: to su sloboda i socijalistička utopija. Ovdje, vaš duh nježnosti govori više nego što dopušta elementarna geometrija života u koji smo uključeni.
Kad nam primjerice govoriš o toj krhkoj slobodi, koja se pojavljuje u zrakopraznom prostoru vjera, boležljivom cvijetu umornoga društva, ili kad jedan Camus ukazuje, u La chute, na slijepu ulicu vaših sloboda, čini nam se da govorite o nekom čovjeku kojega nema. Toliko smo se otuđili od vašega svijeta. No osjećamo da smo u nekom svijetu čovjeka, kojemu biste možda vi, sa svoje strane, mogli biti strani. Jer nam se sad čini da čovjeku nije svojstvena sloboda, nego potreba; da on ne ustaje protiv onoga koji mu oduzima slobodu, odnosno slobode, nego protiv onoga koji mu oduzima nužnost, nužni smisao života, ili čak, ako vam se više sviđa, s tim vašim slobodama, nužni besmisao života. Čovjeku se može oduzeti svaka sloboda, osim jedne, jedne jedine, namijenjene da mu omogući nužnost. Ali koja je to sloboda? To je problem svakoga od nas, i moguće je da je dublji od vašega.
Tu se svrstava socijalistička utopija, kako je ti nazivaš, sa svojom pretenzijom da vrati čovjeku upravo nužnost i s rizikom – koji ja ne razumijem zašto nema čestitosti priznati – da mu oduzme brojne slobode. Što vam sve ne bismo mogli reći o toj utopiji, koliko evidentnih, provjerenih »distinkcija« ne bismo mogli suprotstaviti vašim nijansama! Mogli bismo vam reći – hladno, i ne znate koliko hladno – da ste utopiju dobro imenovali; da je bila i ostala utopija, u pravom ili krivom smislu, ili pak – laboratorijski eksperiment, sa svime što je legitimno u takvom eksperimentu, ali da su upravo zato ljudi istodobno u njoj i njoj tuđi; jer, u ovom je slučaju, pokušaj da se čovjeka izbavi iz »otuđenja« pomoću imućnosti, otvorena, nasilna, patetična i konačno očajna borba s pomoćnim glagolom »imati«, očajna možda zato što zna suzbijati samo imućnost kao takvu – prošlu, sadašnju ili u nastanku – ne i duh imućnosti, jer amputira, ali konačno ne oslobađa čovjeka od imućnosti, tako da u biti ne samo da se vječno vidi pred pokušajima glagola »imati« da se održi i oporavi, nego i sama dovodi na svijet siromaha s nagonima bogataša; jer je u tom smislu prije revolucija protiv siromaha, kojem se zapravo oduzima ideal, negoli protiv bogataša, kojem se uzima samo ono malo što je imućnost i koji bi se mogao osjetiti ponovo imenovanim čovjekom, ako do sada nije znao biti čovjekom, on, bivši posjednik, kao jedini s potencijalom da postane, u prvoj generaciji vijeka koji se želi otvoriti, iskreni pristalica, utoliko što je konvertit, a ne razočarani idealist, kao siromah, onaj koji će osjetiti »tugu nakon pobjede«.
Mogli bismo vam još reći da, koliko god imućnost riskira biti odurna u u rukama muškarca, ali sveta je u rukama žene, socijalistička utopija ima također nešto legitimno i nelegitimno u svom huliganizmu, a u primjeni završava kao neka revolucija protiv žene, kojoj se oduzima iz ruku tajna ognjišta, otajstvo hranjenja, educiranja, individualnog i socijalnog modeliranja, pripitomljavanja ponašanja, tajna osmjeha, glavna uloga u korištenju predahā, u razonodi, na sijelu kao i u salonu (tko zna ne anticipira li ovdje socijalizam zastrašujuće gašenje ženskoga u svijetu, izlazak iz dosadašnjih civilizacija, ipak ženskoga tipa, te sutrašnje ugrožavanje ženstva u doslovnom smislu, umjetnim osjemenjivanjem, kao i ženske duše?); budući da je kao takav borba protiv žene i njezino podrivanje u cijelom rasponu ženskoga registra, socijalizam si prisvaja nešto od ženskoga etosa te je i sam poput revolucije Amazonki afirmacija slaboga elementa, koji, upravo zato što je slab, ima potrebu paralizirati sve što je muško, kao što su Amazonke morale odrezati po jednu ruku i jednu nogu svakom muškom primjerku; jer to je dovođenje u položaj manjine svih, od strane onih s manjinskom sviješću, ali i idealizmom onog slabog, i da je, u tom smislu, ispunjen iskrenim idealizmom, no moguće da je, u praksi, najupadljivija osobina tog znanstvenog materijalizma da je on idealizam u uobičajenom smislu, jedan trzaj, iskren kod jednih, potaknut kod drugih, k nejasnim idealima, sutrašnjici, prema nečem drugom, prema »des lendemains qui chantent«, prema »nama«, prema svima i nikome, prema bogovima, možda pogotovo prema bogovima.
Rekli bismo vam da, jednako kao što je on afirmacija čvrstoće slaboga i osvetoljubivoga elementa, kao i afirmacija na temelju elana, ili nekad proguravanja (»socijalističko nadmetanje«) jedne stvari koja tvrdi da posjeduje rigoroznost i nije tek elan, isto tako je i eticizam, iako je bio uvjeren da se temelji na povijesnom, a ne samo moralnom sudu, kao što je on jedan svijet zastao oko 1880., u vrijeme djetinjstva stroja, ali koji se istodobno naziva »progresističkim«; ili da je protumračnjački svijet, ali pun dogmi, koji se bori protiv ustaljenoga, ali upada u rigidnost, a posebno što, pozivajući se stalno na Hegela i kontradikciju kao životno načelo, ne samo da ne podnosi vanjsku kontradiktornost i boji je se, nego čini sve da je uguši unutra.
Rekli bismo vam da se sve ovo, u konačnici, odnosi na činjenicu da se stvarno radi o nekom laboratorijskom pokusu, nekom tipa »kako je moguće« društvo, ekonomija, država, koji su, dakle, još uvijek na razini Kanta, odnosno na a priori i na mogućem, nikako na onoj Hegelovoj, odnosno na kontradiktornom i realnom; jer nam se, dakle, socijalistički poredak nikako ne čini svijetom budućnosti, kako se to vama poneki put čini, i to ne zato što ga mi živimo, nego zato što on sam ne »živi«, nije svijet koji bi imao »drugoga« u sebi, ne teče; da je to svijet koji stalno pokušava biti, i koji je sebe shvatio strašno ozbiljno, sve do toga da se sam uplašio toga što želi učiniti i – s psihologijom slaboga – uplašio je i druge; naivan svijet, možda i simpatičan da nije počeo, zbog kompleksa stidljivosti, s nasiljem, i koji bi sad vjerojatno htio prestati biti takav, ali više ne zna kako; svijet koji bi očekivao samo da stigne pravorijek povijesti da mu kaže: »umiri se, postojiš«, ali koji je od onih životnih iskustava koja nemaju pokriće u životu, i za koja u konačnici ne znaš jesu li ili nisu.
Jer činjenica je: mogli bismo vam reći sve gore spomenuto i više od toga, ali nitko ne zna ništa o realnosti stvari i oduševljeni smo da i mi pročitamo, tu i tamo, pokoji broj časopisa L’Humanité, kako bismo saznali što je ili što hoće biti socijalistička utopija. U svakom je slučaju predstava s velikom gledanošću. Kao Islam? Kao oni Turci, o čijem si sterilitetu u povijesti ti pisao prije mnogo godina toliko istinite stranice, da bih te, da sam Turčin, bio zadavio? Ne, jer u pozadini stvari stoji veliki narod, ruski narod.
No onda bi značilo da narodi uvoze i, da je komunizam uspio u Portugalu a… korporatizam u Rusiji, da bi danas cijeli svijet trebao žustro raspravljati o korporatističkim temama? Da nije komunizam imao potrebu za velikom scenom ruskoga naroda, dok se sad ruski narod ne može lišiti komunizma, činjenice da ima sa sobom na raspolaganju samu internacionalu današnjega svijeta? Da nije Rusija imala potrebu za tom europskom inačicom kako bi se konačno europeizirala, kao što bi se – tko zna – Azija i Afrika – zaista samo tako europeizirale?
Možda da. Zapravo da. Ova nam se zadnja stvar pokazuje ovdje jasnije, jednako jasno kao nepotrebni ekscesi kojima smo bili podvrgnuti. Čini nam se očitim da iza marksizma stoji Rusija, a iza Rusije Europa; da određena Europa trijumfira u svijetu i trijumfira kako može, tamo gdje može i gdje njezin dolazak na svijet ne zadržava Europa duha nježnosti, profinjenosti slobode, individualizma, suptilnog historizma, kao u starim europskim zemljama, ili povijesnoga ili barem osobnoga dostojanstva, kao u Anglosaksonaca. Jer najgora je stvar koju bismo mogli reći protiv življenoga marksizma da daje svijet ljudskoga nedostojanstva, svijet u kojem nitko više nije u suglasju, nitko, čak ni oni najviši, nisu oni sami, ne odgovaraju kao ljudi i ne žive kao ljudi – jer svi, na svim razinama, žive u svijesti sužanjstva o kojoj je govorio Hegel, svijesti sužanjskom čak i kad ne znaš tko je gospodar i da gospodar nije možda tek običan mehanizam. No, s druge strane, treba nešto reći i u korist marksističkoga svijeta: da je sada prekasno da mu se suprotstavi nešto iz prošlosti. »Je n ‘ai rien á opposer au marxisme«, govorio mi je jedan prijatelj Francuz prije deset godina; i bio je u pravu.
Nemamo ništa što bismo mogli suprotstaviti komunizmu – osim europskih vrijednosti. Ili još bolje: ni komunizam nema što suprotstaviti europskim vrijednostima, u biti. Taj Zapad, rastužen, stoji na boljem položaju nego što misli. Kad vas čujemo kako prokazujete komunizam kao bolestan fenomen, rak koji treba odstraniti, iznenađuje nas jednako kao kad mu dodjeljujete naslov predivne utopije čovječanstva. Jer smislove ovdje treba integrirati, obuhvatiti, preuzeti – to jest staviti na svoje mjesto. Europa koja ne bi znala povući natrag k sebi vode koje je odaslala u svijet, Europa koja bi se nadurila na svijet koji »europeizira«, čak i ako ga čini protivnim sebi – nije Europa koja bi zasluživala svoju povijest. I uostalom osjećaš i ti sasma da stiže nešto drugo, sprema se nešto drugo u srcu Europe, umornom ili ne. Samo što ti kažeš: dolazi neka nova utopija, dok bih ja rekao da se ocrtava jedna dublja stvarnost; ti kažeš da nešto mora doći u prazninu Europe, dok ja kažem da dolazi nešto iz ove punine jedne trijumfalne Europe koja bi, umjesto da se uplaši Istoka ili da mu se ulaguje, trebala taj Istok pripitomiti i pokoriti.
Učinite poput nas, »surađujte« – jer to je jedan način da stupite u dijalog sa samima sobom. Ti znaš da ima nas nekoliko koji se u načelu opiremo ideji suradnje; ali čak smo i mi došli na misao da se može savršeno surađivati s marksizmom, i to na marksistički način: s proturječnih pozicija. Čak smo i sugerirali takav vid suradnje, ali još nije prihvaćen. Ništa strašno, ako su vjerodostojni marksisti, prihvatit će ga jednoga dana; kao što sam siguran da će, ako još prođu dvije, tri godine, ovdašnji završiti tako što će i tebe pozvati da ih posjetiš, kao što su oni drugi učinili sa Sartreom. U međuvremenu, pokušavamo biti na poziciji za koju bismo voljeli znati da je Zapadna, onoj afirmacije, radi nas samih, naše pravednosti zajedno s protivnikovom pravednošću, a ne protiv nje. Mislim na onog francuskog komunista koji je, pred streljačkim vodom, gledao u njemačke vojnike, zasigurno sinove proletera, i uzviknuo im: »Imbéciles, c’est pour vous que je meurs!«. Shvaćajući sve što bismo mogli reći u njihovu korist, pada nam na pamet jedan: »Imbéciles, c’est pour vous que nous vivons!«.
I eto, vratili smo se na nas, na tebe i nas, dragi naš prognani prijatelju, dragi naš »pamfletistu bez objekta«. Da ti zavidimo? Mogli smo to napraviti par puta, ali iz sasvim sporednih razloga – zbog osobne sigurnosti, knjiga, ideja, sloboda, Pariza. Od prije neke dvije godine, otkako se malo podigao veo među nama, više to ne radimo. Počeli smo shvaćati da ima više jednoličnosti u vašim sudbinama: čak i vaše banalno prognan stvo, koje riskira da vas odvuče u »nostalgiju«, patriotizam i sentimentalnost, kako je to sitna stvar naspram našeg suptilnog prognanstva, prognanstva među svojima, kod sebe doma ponekad, u svom svijetu, a ipak si odjednom lišen njega. Poneki put, kad i mi malo pročistimo misli, stvar nam se učini zanimljivom, te onda pišemo dnevnike ili genijalna djela – za ladice. Tout compte fait, bolje je ovdje.
I bolje je ne samo zbog toga što stvari mogu zvučati drugačije, nego i zato što smo ljudski drukčije postavljeni. Postoje među nama ljudi, iskreno ili prisilno angažiranih na poslu »u izgradnji« kako se ovdje kaže, a kad oni shvate uzaludnost svojih napora, koji čak i ne proizlaze iz njihovih srca i misli, dođemo kraj njih mi, mi koji ne radimo ništa, da im kažemo: »Pustite, ipak je to nešto, možda lijepo, što nastaje skupa s vama«. I postojimo mi drugi, neangažirani, profesionalci ne pamfleta bez objekta, poput tebe, nego sudbine bez objekta – kod nas kod kuće, naravno, u zemlji koja i sama može izgledati kao da živi »neku povijest bez objekta« – i kojima, onda kad nas obuzme tuga da nismo ništa napravili, dođu oni drugi da nam kažu: možda ima neke istine u vašim životima. A njihova se misao proteže, onkraj nas, sve do tebe, neutješni prijatelju, govoreći ti da si s nama kako nikad nisi bio.
