Svako "više
zdravlje", kako piše Thomas Mann, da bi odista bilo takvo, mora proći kroz
spoznaju bolesti i smrti. Posrijedi
je velika tema koju on u dubini razvija u Začaranoj gori.
Posrijedi je također i njegova krajnja
bliskost Freudovoj opomeni. Europa
u svom totalitetu upletena je u svoju dekadenciju, ponovno sjedinjena u svom
morbidnom stanju, sabrana na komade u elegantnom švicarskom sanatoriju Berghof
gdje se priča odvija. Sanatorij,
naime, nije tek jednostavni pripovjedni scenarij, nego pravi pravcati univerzum
koji u mikrokozmos obuhvaća patologije jednog kontinenta osuđenog na
samouništenje.
Naime, alkemijski
postupak pretvorbe boli u ponovno rođenje nikada ne može biti sam po sebi
razumljiv. Začarana
gora je objavljena, nipošto slučajno, ubrzo
nakon proslavljene Masovne psihologije i analize Ja, u kojoj je Freud
opisao najmutnije nesvjesne procese koji su vodili Europu prema bezdanu
totalitarizama i Drugog svjetskog rata. Ako je Mannov sanatorij sabirao ostatke
i krhotine besperspektivne buržoazije i aristokracije, fragmentirane, bolesne,
svedene na melankolične atome, Freud je pak, sa svoje strane, pokazivao
zaneseni, egzaltirani karakter mase kao čeličnog tijela, izražaj zdravlja koje
ne proishodi iz prolaska kroz bolest, nego iz njezina žestokog odbacivanja.
Dok se Mann
skanjivao nad čovječanstvom koje pati, doba totalitarizma, u svojim fašističkim
i nacističkim verzijama, veličat će politiku kao program primijenjene biologije
u cilju popravljanja svake vrste nečistoće u ime stvaranja nove rase ljudi koji
ne poznaju poraz, bolest ili smrt. Mann
je naslutio sve ono što je Freud teoretizirao: povijesni fašizmi nisu nastali
samo iz ekonomskih okolnosti, nego i iz iluzije da um – poput onog što ga je u
sanatoriju Začarane gore retorički slavio humanist Settembrini, čije
riječi uvijek značajno prekida uporan kašalj – odista može spasiti čovječanstvo od zavodljiva
prokletstva Thanatosa.
Čak i u našem
vremenu novi suverenistički populizmi djeluju poput iluzionista Cipolle,
uznemirujućeg protagonista Mannove novele Mario i mađioničar:
hipnotizeri i zavodnici masa zamjenjuju kritički um zahvaljujući nuđenju
ekstatične poslušnosti sposobne osloboditi individualni i kolektivni život od
boli i patnje. On, kao
što je često slučaj s populističkim vođama, više ne djeluje grubom silom, nego
perverznim zavođenjem. Posrijedi
je Mannova primjena frojdovskog modela regresije mase i njezinih katastrofalnih
učinaka: primarna iluzija je izbjeći opasnost od kontaminacije, eliminirati iz
života neautentičan element, bol i bolest, nedokučivu neumoljivost patnje.
U tom smislu,
kritičko mišljenje – njegova tragična vertikalnost – biva nadomješteno
pristajanjem mase na sigurnost. To
je ono što se pojavljuje i u suvremenom političkom jeziku: mržnja prema
migrantu kao novom „Židovu“, nostalgija za nepovredivim granicama kao fantazija
o cjelovitom i nekontaminiranom tijelu, učvršćivanje nacionalnog identiteta kao
učinak identifikacije apsolutnog vanjskog neprijatelja, nepovjerenje u
institucije u ime naroda uznesenog kao mitski entitet.
Trenutna geopolitička kriza i trijumf
neliberalnih i nacionalističkih tendencija koje zahvaćaju demokratski Zapad
imaju iste korijene koje su Mann i Freud dijagnosticirali suočeni s rastućom
plimom novih fašizama. Mase
su „nostalgične za ocem“, žale za tiranima koji obećavaju nemoguće, brišući
neizvjesnost i gubitak iz životnog horizonta.
U tom je smislu
demokracija, kako je Mann jasno shvatio, po svojoj prirodi bolesno tijelo,
sistem koji mora prihvatiti vlastitu nedovršenost kako bi izbjegao skretanje u oblike
totalitarizma. To bi se,
paradoksalno, dogodilo ako bi dosegla svoje konačno dovršenje.
U tom smislu, pisac ima zadatak njegovati
rane bez pretenzije da će ih jednom zavazda izliječiti.
Tuberkuloza koju dijele gosti Berghof-a
nije jednostavno plućno oboljenje, nego manifestacija mnogo dublje bolesti:
nemogućnosti Europe da se suoči s vlastitom nužnom nedovršenošću, s plodotvorno
nelagodnim iskustvom demokracije. Nije slučajno da je kasni Mann, onaj Josipa
i njegove braće, zagovarao potrebu za prevođenjem, za postajanjem stranim
samom sebi, za kontaminacijom kultura, jer spasenje leži u hibridizaciji
identiteta, a ne u potrazi za fanatičnom fantazijom o čistoći.
Smrt velikih
narativa dvadesetog stoljeća (Rasa, Napredak, Klasa, Povijest) podrazumijeva
kolaps njihovih iluzija o svemoći i potrebu za novim radom nečuvenog žalovanja.
Inače, kako je Freud točno istaknuo,
rezultat može biti samo kompulzivno ponavljanje traume u obliku sve
agresivnijih nacionalizama, terorističkih vjerskih fundamentalizama ili
bezdušnih tehnokracija. Nije
slučajno da „novi fašizmi“ ne nose crne košulje, nego govore umirujućim jezikom
nagona za sigurnošću, obećavajući da će rane globalizacije zacijeliti mitom o
zatvorenoj zajednici, da će izliječiti strepnju od krize i rata učvršćivanjem
granica i njihovom protekcionističkom
zaštitom. Protiv
novih iluzionista tipa Cipolle koji obećavaju identitetske rajeve, trebamo se
sjetiti, s Freudom i Mannom, da civilizacija preživljava samo ako prihvati
neizlječivi karakter svoje bolesti: demokracija je onaj sanatorij otvoren nad
bezdanom gdje, poput Hansa Castorpa, prije svega moramo naučiti slušati
uznemirenu istinu naših simptoma.
[Massimo
Recalcati, Thomas Mann e Sigmund Freud videro l’abisso dell’Europa, La
Repubblica, 20. 7. 2025.]
Preveo s
italijanskog Mario Kopić
*Naslovna slika: The Rape of Europa, Giovanni Lanfranco