Kopićevo filozofiranje izrasta na zasadama Nietzscheova europejstva i
zalaganja za jednokratnost bivanja, Heideggerova mišljenja bitka, talijanske
„slabe misli“, post-hajdegerovske francuske filozofije te slovenske
fenomenologije. Taj široki misaoni raspon zrcale i ovdje sabrani radovi, u
kojima Kopić ključne problematske sklopove suvremene egzistencije, ali zapravo
egzistencije kao takve, tematizira pod vidom diskrepancije koja im pripada u
odnosu na dominantne obrasce klasične metafizičke tradicije.
Taj misaoni okvir, koji se može odrediti
kao horizont prijeloma iz klasičnog metafizičkog u suvremeno post-kritičko
filozofiranje, otvara rad Ideološki i
spolni eros. Polazeći od grčkoga platoničkog nasljeđa Kopić nastoji oko
suprotstavljenosti iz čovjekova spolno-smrtnog bivstvovanja slobodno izviruće
žudnje i dogmatski sapeta erotičkog stremljenja. Time se žudnja razlikuje od
erotički nošena stremljenja za premošćenjem rascjepa u onom jednom, koje je,
porobljavajući svaku razliku koja pripada spolnom i smrtnom živom biću, iznad
života – ono ne-živo. U tom eminentno umskom stremljenju k smrti, prepoznaje
Kopić, tako se to može nazvati, apsolutnu pretenziju volje k moći kao obilježje
čitave klasične tradicije racionalističke metafizike.
Proturječje kategoričkog imperativa
U četiri teksta koja slijede Kopić
istražuje ulogu koju za uspostavu apsolutne pretenzije uma ima novovjekovno,
napose Kantovo kritičko filozofiranje, zatim narav i ključne implikacije tog
dovršenja. Tekst Oproštaj od kritike
usredotočen je na bit kantovske kritike kao autonomije koja čini
najunutrašnjiju umnost uma. Odlučujući Kantov korak pritom je za Kopića u tomu
da taj čisti teorijski moment samo-ovladavanja transponira u bit čovjeka kao
vrhovnu moć, odakle samozakonodavstvu uma biva osigurana ne tek praktička – u
smislu kategoričkog moralnog imperativa – nego upravo kozmička zakonodavnost. U
tomu međutim da univerzalno gospodstvo uma izvire iz jednostrana samoodređenja
čovjeka iz vlastite umstvenosti, tj. kao predstavljajućeg subjekta, pokazuje se
Kopiću bitna nedostatnost samokritike umske moći, koja se zapravo i ne dotiče
izvorne bivstvovne dimenzije čovjeka, a koju Kopić na Heideggerovu tragu hoće
kao ek-sistentno – iz-stajuće –
tu-bivstvovanje. Razvijajući poteškoću umske autonomije kao po intenciji
apsolutnog subjekta Kopić u tekstu Autonomija
subjekta i autohtonost života u prvi plan dovodi prosvjetiteljski problem
napetosti slobode i zakona. Riječ je o tomu da naznačena najunutrašnjija bit
čovjeka, dakle slobodno, ex nihilo
otpočinjajuće samozakonodavstvo uma, mora biti izvanjskom prisilom odgajano za
punu zbilju svoje moralne imperativnosti. Promišljajući proturječje
„unutrašnjeg“ i „vanjskog“ – slobodne inteligibilne biti i njezina empirijskoga
bivstvovanja – koje se reflektira u nesklapnosti javne i privatne uporabe uma,
odnosno u problemu iznalaska društvenog uređenja koje bi u održivoj
usklađenosti gospodara i potčinjenih bilo živa forma nikada dovršive
aproksimacije slobodi samoj, Kopić dospijeva do uvida u proturječje koje pogađa
kategorički imperativ kao takav. Korijen tog proturječja Kopić prepoznaje u
tomu što imperativni karakter umske autonomije, koji tu autonomiju čini
moralnim zakonom, nije zapravo ništa umsko, nego svojevrsni izvanjski odvjetak
onoga iracionalnog, gole volje, koja, hoteći se utemeljiti racionalno,
potkopava, falsificira i izvitoperuje sam taj svoj umski temelj. Otuda se
Kopićeva nakana ogleda u tomu da se ono iracionalno prihvati i prizna kao
realno, kako bi se i sam um, tj. sloboda koja mu pripada, otpustilo u njegov
čisti, neapsolutni i neimperativni element.
Izvjesna smrt Boga
U tekstu Posljednja ura Boga Kopićevo promišljanje središti se oko bitne
implikacije ukorjenjenja subjekta u autonomiji uma, te da je već s
Descartesovim cogitatio, ukoliko se
njime upravo čovjek postavlja kao „Arhimedova točka bivstvujućeg kao takvog i u
cjelini“, kojoj točki sve, pa tako i Bog, može biti samo kao to što ona
predstavlja sebi samoj, otpočela „posljednja ura“ Boga i filozofije kao
onto-teologije. Prateći otkucaje te ure Kopić pokazuje kako se prvo u Kantovu
sklopu „teomorfiziranja čovjeka“ i „antopomorfiziranja Boga“ – gdje čovjek
predstavlja Boga kao bezuvjetno predstavljanje, kako bi a posteriori opravdao apriornu činjenicu vlastite bezuvjetne
subjektivnosti – a zatim u apsolutnom posredovanju predstavljanja i
predstavljenog u Hegelovoj ideji, Bog posve preuzima u subjektivnost i ukinućem
u onto-logici apsolutnog znanja „umire“ kao ono tajanstveno. U radu Pitanje objektivirajućeg mišljenja Kopić
dalje razvija problematiku smrti Boga u epohi apsolutne subjektivnosti, i to
tako da izravnije tematizirajući narav novovjekovne znanosti propituje je li i
kako je uopće moguće iskustvo Boga ako je za novovjeki, univerzalno važeći tip
znanstvene svijesti „objekt s osobinama cjelovitosti i totaliteta“ per definitionem nemoguć. Na izričitom
Heideggerovu tragu Kopić pokazuje da je hegelovsko-ničeovska izvjesnost smrti
Boga, kao krajnja konzekvenca s Descartesom započeta apsolutnog
samopostavljanja subjektivnosti, nužna implikacija klasične platoničke
onto-teologije, čije metafizičko iskustvo, djelatno u svakom vidu
znanstveno-objektivirajućeg mišljenja, pa i onog teologijskog, počiva na
razdvajanju pojave i biti i pripadnu postavljanju bivstvovanja kao nekog
objektivno bivstvujućeg. Nasuprot tomu Kopić ocrtava izvornom kršćanstvu bliže
mišljenje, koje nije raspolažuće ovladavanje Bogom, nego, lišeno Boga kao
predmeta i utoliko bez-božno, u osobitoj otvorenosti bivstvovanju dospijeva u
dopuštajuću prisnost s njim kao „onim tajanstvenim svoje daljine“.
Nakon što je ključni uspostavni element
apsolutnog stremljenja volje za moć prepoznao u apsolutiziranju umskog
subjekta, središnju njegovu implikaciju u ukidanju slobode i umnosti u
pretenziji bezgranične samopotvrde (ljudske) vladavine, a ono što mu je određujuće
u metafizičkom razlikovanju pojave i biti te pripadnu „rescendentnu“
reduciranju bivstvovanja na bit bivstvujućeg, u radu Onto-teologija rada Kopić ocrtava dovršenje dotičnog stremljenja u
apoteozi rada i radnika u 19. i 20. st. U planetarnoj mobilizaciji radnika –
prvo na idejnoj ravni u Marxa i Jüngera, a zatim i svjetsko-povijesnoj kroz
nacionalsocijalizam i komunizam – za Kopića se potpuno utjelovljuje ne drugo do
Nietzscheov nadčovjek kao krajnja samopotvrda bezgraničnog gospodstva čovjeka kao
volje za moć. Neodrživost tog vrhovnog vida apsolutne subjektivnosti očituje se
Kopiću na obje ravni.
Čuđenje kao počelo mišljenja
U dva posljednja teksta knjige Kopić se
izravnije okreće problematici čistog bivstvovanja, odnosno mogućem susretu s
njim, što je u prethodnim tekstovima bilo uglavnom tek naznačeno. U radu Luč sublimnog taj susret zajedno s
Heideggerom promišlja iz biti umjetnosti, koju sagledava iz njezina
sublimirajuće-numinoznog određenja, dakle kao onoga u čemu se čovjek uzdiže nad
ono život-održavajuće niže, pri čemu to „više“ iskušava kao „ambivalentni mysterium“, kao privlačeće i odbijajuće
ujedno, utoliko pak i kao ono koje mu se uvijek već uskraćuje. U tom smislu
svojevrsne egzistencijalne amfibolike sublimno-numinozni karakter bivstvovanja
otkriva se napokon kao nezacjeljivi dijabolički „rez“, „zijev“ i „raspor“
bivstvujućeg i bivstvovanja, raspor koji kao istinu bivstvovanja otvara i
dopušta umjetnost.
U posljednjem tekstu pod naslovom Povratak čuđenju susret s istinskim
bivstvovanjem Kopić promišlja s obzirom na narav i mogućnosti filozofijskog,
odnosno metafizičkog mišljenja. Kretajući se u čvrstom horizontu ontološke
diferencije Kopić polazi od Heideggerova određenja kraja filozofije u smislu
dovršenja metafizike subjektivnosti u Nietzscheovoj misli vječne samopotvrde
(vraćanja) bivstvujućeg, da bi zatim svoje razmatranje središtio oko temelja
metafizičkog, u osnovi falsificirajućeg, samoograničenja na ono bivstvujuće te
oko mogućnosti povratnog okreta filozofije k izvornom iskustvu bivstvovanja.
Nalazeći s Heideggerom počelo filozofije u pathosu
čuđenja kao izvornom iskustvu bivstvovanja u začudnosti toga da uopće ima
nečega a ne ničega, Kopić prepoznaje zastranjujući temelj metafizike u
zaštitničkoj reakciji platoničko-aristotelovskog filozofiranja na sofističku
racionalizaciju, reakciji koja za Kopića nosi još i Descartesovu težnju k
izvjesnosti, pa i Heideggerovu Angst. Za Kopića je pritom, baš kao i za Heideggera,
neprijeporno da dovršenjem tog negativnog nasljedovanja počela u Nietzschea
nikako nije dokrajčena i filozofija, ukoliko je njoj, kao svakoputnom
započinjanju iznova, vječno otvoren put „u neukalupljeno, nefiksirano čuđenje.
Put u čistinu (bivstvovanja) kao čudo svih čuda.“ Tu otvorenost valja
naposljetku uzeti u smislu čistog egzistencijalnog sadržaja žudnje, ukoliko
Kopić žudnju poima kao bivstvenost čovjeka određujuće iz-stajuće pružanje za
„oduvijek i zauvijek prevladanim“, nezacjeljivo rasporenim i „nemogućim
identitetom“ s vlastitim bivstvovanjem.
Filozofijska vrijednost Kopićevih promišljanja je neosporna. Problematizirajući prijeporne sklopove žudnje i stremljenja, zajednice i pojedinca, slobode i zakona, znanstvene spoznaje i Boga, subjektivnosti subjekta i uskrate onoga sublimnog, radne mobilizacije i slobodnog bivstvovanja, aporetskog čuđenja i metodički osigurane izvjesnosti i sl. u njihovu korijenu Kopić pokazuje da nije riječ tek o stručnim pitanjima filozofije, nego o odrednicama egzistencije, i to takvim odrednicama koje upravo kao problematski sklopovi, tj. time da su izvorište i predmet prijepora, jesu pokretač i nositelj zdravog kretanja. Jer na tragu otvaranja tim prijeporima kao iz pozadine se masivno rastvara jedan iskonski prijepor, tako reći prijepor svih prijepora u biti egzistencije, tako da upravo ustrajavanje u otvorenosti tog prijepora na neki paradoksalni način čini mirno prebivanje čovjeka u njegovu bivstvovanju.
U vremenu kada
je, naša sredina poglavito, stihijski nošena šamarima apsolutnih pretenzija –
od strane ljevice koliko i desnice, rigidnog konzervativizma koliko i posve
raspuštena individualizma, anakrone teističke dogmatike koliko i ateističke
pozitivne znanosti, tržišne anarhije koliko i revolucionarnih tendencija, do
jučer onoga internacionalnog koliko danas onoga nacionalnog – Kopić prozire tu
pretenziju u njezinu, s Nietzscheom je slobodno reći, „ljudskom,
isuviše-ljudskom“ korijenu te, vjeran starom iskustvu po kojemu čovjek istinski
jest samo otvarajući se i nadmašujujući u ono više i iznad sebe, čini glasnim i
živim ono što se u histeriji apsolutnog činilo odavno zamuklim i mrtvim:
osjećaj za suptilnu gracioznost i otmjenu eleganciju razlike.
[Vijenac: književni list za umjetnost, kulturu i
znanost, Godište XXVII, broj 659, 6. lipnja 2019, str. 28]