Riječ turist pojavljuje se
prvi put u talijanskom jeziku 1837. godine (a turizam tek 1907).
Etimologija je jasna: tour (grand tour) je obrazovno putovanje
koje europski aristokrati i intelektualci poduzimaju počevši od 18. stoljeća,
nadasve u Italiju, kako bi upoznali njezinu povijest umjetnosti, načine života
i kulturu. Kao što se često zbiva, ono što je u početku bilo svojstveno eliti,
s vremenom se transformiralo u masovni fenomen.
Značajno je da su njegova
pretpovijest jamačno hodočašća na koja su vjernici kretali kako bi posjetili
sveta mjesta svoje religije: i turisti su, poput hodočasnika, peregrini,
odnosno, prema značenju tog latinskog termina, stranci na zemlji. Turizam je
znamenje epohalne promjene u odnosu između ljudi i zemlje koju ljudi
nastanjuju: gdje god se nalazili, oni su extranei, izvana (extra),
prije svega u samom gradu u kojem žive. Savršeno se spominjem osupnutosti s
kojom sam, prije mnogo godina dok sam živio u Veneciji, shvatio da više nije
moguće razlikovati Venecijance od turista.
No nije se promijenio samo odnos
građana prema njihovom gradu; promijenio se, ujedno, i sam grad: ljudi su
postali turistima, to jest strancima, upravo u onoj mjeri u kojoj je extranea
i peregrina sada zemlja koju nastanjuju (ili, bolje, koju su negda
nastanjivali). Čitate li, kao što se meni dogodilo ovih dana, izvanredan opis
koji Joseph Roth daje o Marseilleu u jesen 1925. godine [u knjizi Bijeli
gradovi, prim. prev. M.K.] – s njegovim gustim i pustolovnim uličicama gdje
su na površini od nekoliko kilometara živjele zbijene sve povijesne epohe i
nitko nije bio stranac – teško se oteti gorkoj, neumoljivoj konstataciji da
gradovi danas više ne postoje: turizam ih je mogao uništiti jer su oni već
prije toga prestali biti živi. Overtourism (pretjerani turizam) ne
dolazi izvana, on je započeo unutar nas, unutar domaćih rajona i kvartova koje
više nismo kadri nastanjivati. Nastanjivati [abitare] je intenzivni
oblik glagola držati, imati, nositi, posjedovati (habeo)
i označava određeni način obitavanja [dimorare] i življenja, nošenja
odijela [abiti] i posjedovanja običaja [abitudini]. A ako ethos
na grčkom označava uobičajeno obitavanje [dimora abituale], onda
je stanovanje [abitazione] iskonski oblik etike. To što smo postali
turistima, što smo izgubili sposobnost nastanjivanja, što smo posvuda
hodočasnici i stranci, obavezuje nas da iz početka zamislimo jednu moguću
etiku, da od vrha do dna ponovo iznađemo sposobnost nastanjivanja. Zadatak koji
zacijelo nije lak, ali koji nam možda nudi jedini put za izlazak iz turizma,
kako bismo našu zemlju i naše gradove iznova učinili nastanjivim.
Giorgio Agamben, Uomini e turisti, Quodlibet,
1. 6. 2026.
S talijanskog preveo Mario Kopić