Rüdiger Safranski: Die vierte Kränkung. Menschlicher Geist im Schatten der künstlichen Intelligenz, Hanser, 2026.
.png)
Već sam naslov signalizira skepsu: umjetna inteligencija kao ljudska uvreda. A pritom ju je čovjek sam izumio! Baš kao i dosadašnje „uvrede” koje je nabrojio Rüdiger Safranski, a koje su sve proizišle iz ljudskog mozga: kopernikanski obrat koji nas je uklonio iz središta univerzuma, teorija evolucije koja je ljudsko biće (dis)kvalificirala kao ono koje potječe iz životinjskog carstva, kao i ono nesvjesno koje mislećeg čovjeka opisuje kao rezultat mračnih nagona.
Te spoznaje nisu pale s neba niti su nam predane na pločama sa zakonima, nego potječu od stvarnih stvorenja – od Kopernika, Darwina i Freuda. Još je neizvjesno tko je izumio algoritam koji tvori temelj umjetne inteligencije; možda je u kompjuterskom dobu riječ o kolektivnom otkriću koje ne samo da olakšava život poduzećima, nego bi trebalo riješiti i demografski deficit i obrazovne probleme starajućih se društava.
Za razliku od SAD-a i Kine, europske političke elite u umjetnoj inteligenciji ipak vide prvenstveno rizik koji treba ublažiti regulativama. Tu se nazire rascjep, ponajprije u slobodarskim društvima, u kojima se poduzeća sklonija umjetnoj inteligenciji nalaze nasuprot medijima koji dominiraju javnim mnijenjem i politikom. Europa proizvodi kritičke studije, apele i „etike” znanstvenika i manifest EU-a o tome – dok spomenute zemlje, naprotiv, guraju istraživanje umjetne inteligencije naprijed kako bi preplavile svijet svojim proizvodima. Domaća se privreda suočava s dvostrukim pritiskom: nedostaje ljudi kako bi se poslovanje nastavilo podjednako uspješno kao i dosad, a otvaraju se i rupe u obrazovanju.
Kritički esej Rüdigera Safranskog prepoznaje problem, strahove, koji se na ovim prostorima povezuju s umjetnom inteligencijom. S jedne strane, to je općenita briga da se ne stvori metla koja u nekom času više neće htjeti stajati u uglu. Emocije vladaju javnošću: strah za radno mjesto, briga da bi umjetna inteligencija mogla izazvati nuklearni rat ili strah od stvaranja mjehura umjetne inteligencije i sloma burze.
Safranski na početku svoje knjige uglavnom nabraja argumente suprotne strane, dakle korist umjetne inteligencije za privredu. Pritom se zagovornici u međuvremenu suočavaju s oštrim vjetrom iz medija. I u SAD-u se organizira otpor protiv podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju koji niču kao gljive poslije kiše i proždiru golemu količinu energije. Napose se u Europi strahuje za „demokratski diskurs” jer na društvenim mrežama praktički preko noći cirkuliraju mišljenja i lažne slike koje bi se rado potisnule. No poduzetnici se nepokolebljivo uzdaju u inovacijsku snagu nove tehnologije. Ona se probija prije svega u trgovini, sve više i u automobilskoj industriji i u komunikacijskom sektoru, odnosno u kontaktu s kupcima. Pritom se, međutim, kod nas koriste čipovi inozemnih proizvođača poput Nvidije. Koristiti da, proizvoditi ne.
Debata o tome razvlašćuje li umjetna inteligencija čovjeka vodi se ponajprije u Europi, a posebno je kontroverzna, naravno, u Njemačkoj opsjednutoj regulacijom. Knjiga Safranskog samo je jedan primjer među mnogima – ali posebno upečatljiv. On, kao i uvijek, argumentira dosljedno i, kao vješti biograf, na temelju brojnih primjera iz duhovne povijesti.
No upravo se tu otvara temeljni problem njegova eseja. Može li se „sloboda” pripisati svim ljudima, onima koji sebi od države i društva sasvim rado daju propisati granice slobode, radije boraveći u dobro namještenoj zatvorskoj ćeliji nego u bezgraničnom prostoru samoorijentiranja? Prosječan je čovjek, naime, tek sljedbenik koji ne modelira sam svoj život. Da je naglašeni egzistencijalist Sartre, kojemu se Safranski divi, u toj točki radikalne slobode opovrgnut plitkom stvarnošću, to svi znamo. „Spontani duh” koji Safranski slavi u drugom dijelu svoje knjige u najboljem slučaju može vrijediti za radoznalog autora koji se oslanja na vlastita iskustva, ali ne i za običnog građanina.
No ova knjiga ima namjeru pružiti razborito tumačenje fenomena „umjetne inteligencije”. Ne samo opis nove tehnologije koja snažno prodire na tržište – nego i duhovni posebni položaj čovjeka koji piše, koji je umjetnu inteligenciju izumio kao alat i koji joj je neizmjerno nadmoćan. Naravno da će se u budućnosti mnoge knjige pisati uz pomoć umjetne inteligencije – ali zar je ikada bilo drugačije?
Političari, medijski ljudi i pisci oduvijek su se koristili tuđim idejama. Predsjednik vlade Tiringije, Mario Voigt, pružio je najnoviji, otužni primjer za to. Sada algoritamska sposobnost pročešljava internet i isporučuje željene komadiće informacija, ondje pohranjeno znanje. Međutim, pitanje je budnog pojedinca na koji će način pronaći željeni materijal i ugraditi ga u vlastiti način izražavanja. Uostalom, nitko ne mora dopustiti da mu umjetna inteligencija napiše stručnu knjigu, roman ili novinski komentar.
Profesori na univerzitetima već odavno mogu prepoznati nalazi li se u radu studenta kojeg ispituju vlastito ophođenje s izvorima i odgovarajućim interpretacijama. Umjetna inteligencija je pomoćno sredstvo, a ne bauk koji prijeti kulturi pisanja. Kritika tehnologije stara je koliko i svijet. Još je Sokrat upozoravao na gubitak pamćenja zbog pojave pisma. Uništavatelji strojeva svih vremena zapravo su htjeli spasiti svoje privilegije. Pojava tiska i rasprava o sveprisutnosti interneta samo su dodatno zaoštrili taj problem. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća to se na Zapadu nazivalo „kompjuterofobijom” i pozivalo se na zaštitu podataka. No već dulje vrijeme postoje i suprotni glasovi, književno slavljenje tehnologije. Na primjer, pjesnici poput Walta Whitmana koji je opjevao stroj i prorekao mu veliku budućnost. Sklonost udobnosti i dekadenciji ne bi trebalo pripisivati tehnologiji. Ne vozimo li se svi automobilom? Ne sjedimo li svakodnevno za kompjuterom? Čak i Papa leti avionom.
S ljudskom slobodom stvari ne stoje baš najbolje kada se pomisli na bijedu koju su visoko hvaljeni tekstovi donijeli čovječanstvu. Karl Marx sigurno nije mislio da će njegova analiza tržišnih zbivanja jednoga dana potaknuti totalitarne društvene sisteme. U ime morala prošireno je mnoštvo besmislica – pa tako i od strane autora. Tko bi želio proturječiti tom antropološkom nalazu, na koji se Safranski opetovano poziva: da misaona sloboda može potaknuti kako dobro, tako i zlo?
No iz straha od zloupotrebe još nikada nije zabranjena nijedna knjiga – a na svu sreću, ni bilo kakva tehnologija (iz ideološko-političkih razloga moći, doduše, jest). Izuzme li se nakratko crni barut, koji je japanska kultura samuraja neko vrijeme odbijala – da bi ga na kraju ipak prihvatila kako bi uzvratila udarac neprijateljima. Ratovi i vojni sukobi u pravilu su čak dovodili do još više izuma. Alan Turing samo je jedan primjer od mnogih. Trenutačno bojnim poljem dominiraju dronovi. Ljudski um – čini se da je Bog tako htio – ustrojen je tako da uvijek iznalazi nešto novo. I nije nikakva uvreda kada nam se pokažu granice onoga što je moguće učiniti.
Nisu uvijek „strojevi ti koji simuliraju čovjeka”, kako piše Safranski. Nekada se pojedincem manipuliralo putem osjećaja i raspoloženja. To je prastari fenomen koji su iskorištavali svi vladari, a ponajviše tirani. Ta ljudska nesavršenost, ta glad za pripadnošću, zauvijek ostaje otvoren put za prodiranje moći – i njezine zloupotrebe. Činjenica da umjetna inteligencija može proizvesti te emocije samo ako čovjek to dopusti, kod autora Safranskog izaziva kritički diskurs koji cilja upravo na te strahove. On kruži oko njih, ne želeći ih konačno opovrgnuti.
Naravno da je Safranski u pravu kada priziva moguću slobodu čovjeka, koji po svojoj prirodi raspolaže „spontanošću”, „modalnošću”, „temporalnošću”, „empatijom” i „razumijevanjem” – za razliku od umjetne inteligencije koja nema nijednu od tih osobina, nego je programirana i uređena za promjenjive svrhe. Zbog toga umjetna inteligencija nema ni stvarni unutarnji život, kao što neki misle zato što Chatbot odgovara tako prijateljski, odnosno „emocionalno”, pa nemali broj ljudi čavrlja s njim kao sa stvarnim sugovornikom, pa se čak i zaljubljuje u to imaginarno biće. Da u masi u tom pogledu idemo „ispod svoje razine” (Safranski), pokazuje povijest sve do danas.
Autor s pravom bičuje izopačenosti „transhumanizma” koji nam obećava nevjerojatan svijet proteza. U budućnosti će suvremenik sam određivati koliko će dugo živjeti i uz koja pomoćna sredstva. Nietzscheov „posljednji čovjek”, slikovito rečeno. To što taj novi čovjek, oblikovan u zračnom tunelu svojih potrošačkih potreba, ne može spriječiti sukobe i ratove, vjerojatno će brzo postaviti granice takvim fantazijama o svemoći. Rüdiger Safranski polaže nadu u um; smatra da samo treba pisati pametne knjige kako bi se svijet održao u ravnoteži. No i dalje se postavlja pitanje može li upravo ljudski um spriječiti užasavajuće posljedice umjetne inteligencije koje se u knjizi zloguko najavljuju. Tehnologija koju čovjek tjera naprijed je amoralna; ona se doista neprekidno kreće u području između dobra i zla. Neki se stoga nadaju „bogu iz stroja“, Deus ex machina.
S njemačkog preveo Mario Kopić
[Heimo Schwilk, Die vierte Kränkung, Die Weltwoche, br. 34. 20.8.2026.]