Monada
Nedjeljiva cjelovita jedinica ili najmanji i nedjeljivi element stvarnosti; prema Pitagori brojna jedinica, prema Platonu ideja, prema Giordanu Brunu atom, prema Plancku konstanta, prema Leibnizu osnovno supstancijalno biće od kakvih je sagrađen univerzum, prema našem narječju – pizdarija. (MJ: 89)
Autoričini se fragmenti u kritičkim prikazima dovode, naime, u vezu s mehanizmima sjećanja, načelom strukturiranja i ustrojavanja, pripovjednim postupkom, okrnjenom formom, stilistikom paratakse ili navode kao prepoznatljivo obilježje ženske proze. Njihova se genološka specifičnost razabire iz perspektive ranoromantičarskog zahtjeva za tzv. progresivnom univerzalnom poezijom (“Sva poezija treba postati prozom, sva proza treba postati poezijom”, F. Schlegel; citirano prema Verstraete 1998: 33); ti se fragmenti uzimaju za prozno-poetske i smatraju kako teže, gotovo u suglasju sa Schlegelovim izvodima, “što je više moguće približiti se romanu”. Sa svoje strane, autorica ohrabruje – naknadno – takve kritičke prosudbe: “Kada sam prvi put došla u književnu udrugu Katapult, pitali su me što pišem – prozu ili poeziju. Odgovorila sam da ne znam. Tako je ostalo i do dana današnjeg.” (Tulić 2018). Ali ne bezrezervno: “Pišući Maksimum jata, nisam pomišljala na ničije romane, bila sam glavom i bradom u svom tekstu, kojeg ću ipak nazvati prozom prije negoli romanom” (isto).
Meni je ovakva vrsta pisanja prirodna – govori autorica u jednom intervjuu – jer, prateći proces misli, razmišljanja, gledanja svijeta oko sebe i unutar sebe, on i jest uvijek u fragmentima, savija prostor i vrijeme[1], iskrzan je i stalno podložan interpretaciji. Za razliku od nekih drugih pisaca koji će prvo napraviti kostur priče, znati unaprijed radnju, zadati si smjernice kuda će ići, meni to nije izazov. Dapače, često ne znam kuda me sve tekst, kao i vlastita misao, odnosno život, vodi. (Tulić 2017b; kurzivi naknadno)
Takva se stalna podložnost fragmenta interpretaciji očigledno razilazi od one cirkularne i holističke interpretacije u čijem će sklopu prema Friedrichu Schleiermacheru, Schlegelovom kolegi iz Athenäuma, ali koje desetljeće kasnije, biti mjesta i za daleke odjeke divinatornih (odgonetačkih) procedura[2], kao što je to ona protagonističine susjede: “Beti, naša susjeda, nekoliko je puta gledala u zvijezde i vidjela kako more guta grad” (MJ: 43)[3]. Riječ je o interpretaciji koja, s jedne strane, teži preko pojma stila doprijeti do individualne dimenzije književnog (umjetničkog) djela te time spriječiti osipanje njegovih dijelova i jedinica, a cjelini književnosti (relativnu) autonomiju. Posve u skladu s ambicijom opće hermeneutike, ona dovodi književni tekst u položaj ravnopravan pravnom tekstu i biblijskom tekstu, ne pitajući se pri tome za njihovu pravednost ili istinitost i nastojeći namjesto toga ponuditi parametre njihova razumijevanja. Međutim, nedjeljivost (in-dividualnost) generičke cjeline dovodi nju, istim potezom, s druge strane, u položaj ograničenog, konačnog i u kakvu obuhvatniju cjelinu (npr. život, svijet, povijest ...) uklopivog predmeta. Premda je potonja recepcija ustrajavala na upravo takvim, obuhvatnijim cjelinama, Schleiermacher se, u vidu intuicije (i doživljaja), ipak nije, kao ni G. Leopardi (L'infinito, 1819), odricao svojevrsnog približavanja cjelini najvišeg reda: (romantičarskom) beskonačnom. “Velikom jedinstvu”, kazao bi Rilke cijelo stoljeće potom u svojem čuvenom pismu W. Hulewitzu iz studenog 1925. I “kostur priče” što ga autorica spominje trebao bi obavljati funkciju sprječavanja osipanja, rečeno formalističkim pojmovljem, na putu od fabule do razvijanja sižea. Iz perspektive formalističkog proučavanja pripovijedanja takav se usložnjeni pojam pokazuje pleonazmom jer priča i jest dubinski, izvana i isprva nevidljivi, “kostur” pripovijedanja, jedan od dvaju polova bipolarnog mehanizma. Polazeći od autoričinih raspršenih intuicija pokazuje se, međutim, opravdanim svratiti drugim pogledom prema tako temporalno (prije – poslije) i logički (uzrok – posljedica) uređenim sklopom, posebno ako se na strani čitatelja i analitičara priči pripisuje položaj naknadnog konstrukta i ako se uzima, poput R. Barthesa (“Od djela prema tekstu”, 1971), da je djelo ono jedinstveno što se drži u rukama, a tekst ono pluralno što sebe drži u jeziku:
Ne patim od linearnosti, a fragmentarna knjiga ipak sadrži svoje središte, kako kaže Maurice Blanchot, to je središte koje nije stalno, koje se premješta ostajući jednakim, neprestano postajući sve središnjijim i skrivenijim, neizvjesnijim i drskijim. Onaj koji piše knjigu piše je iz žudnje za tim središtem i iz njegova nepoznavanja. Ja stvaram iz te žudnje. Potreba za stvaralačkom slobodom i rascjepkanost su već u meni. (Tulić 2018)
U tome smislu, “kostur priče” postaje indicija disharmonije svijeta koja svraća pozornost kako na kontinuirane tako i na diskontinuirane esencije[4]. “Forma u šupljini” (F. Jesi)[5], koja se uz mehanizme pripovijedanja može preimenovati u (mnoštvene, pluralne) preostatke priče, dopušta relacioniranje punine i praznine, prisutnosti i odsutnosti. Pripovjedni fragmenti time nisu tek raspršeni, oni su međusobno oivčeni, tvoreći jedno drugome rubove, i opremljeni svojevrsnim priključcima koje će npr. A. Barac nazvati “kopčama” (Barac 1965: 26)[6] a S. Andrić “kukama” (Andrić 2001: 158). Promatran u svojoj vertikalnoj strukturi, pripovjedni tekst opire se glatkoj konceptualizaciji u terminima cjelovitosti: “Teškoće obnavljanja receptivnog dojma diskurza upravo i nastaju odatle što se njegovi viši slojevi ne mogu prizvati bez nižih, kao ni obrnuto, jer se svaki nudi objedinjavanju samo kao atonomni aspekt jedva sagledljive cjeline” (Biti 1987: 102–103). [...]
(Dijelom prilagođen ulomak iz teksta “Cjelina (ni)je cjelina. Pripovijedanje strepnji u prozi Tee Tulić” koji će ove jeseni biti objavljen u zborniku Kultura straha Centra za ženske studije u Zagrebu.)
Literatura:
Agamben, Giorgio 2004. Ideja proze, preveo I. Molek. Zagreb: AGM.
Andrić, Stanko 2001. Povijest Slavonije u sedam požara – Enciklopedija ništavila – Dnevnik iz JNA. Zagreb: Durieux.
Barac, Antun 1965. Bijeg od knjige. Zagreb: Naprijed.
Biti, Vladimir 1987. Interes pripovjednog teksta. Prema prototeoriji pripovijedanja. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Frank, Manfred 1994. Kazivo i nekazivo. Studije o njemačko-francuskoj hermeneutici i teoriji teksta, prevela D. Domić. Zagreb: Naklada MD.
Hamilton, Paul 1996. Historicism. London i New York: Routledge.
Heller-Roazen, Daniel 2011. The Fifth Hammer. Pythagoras and the Disharmony of the World. New York: Zone Books.
Javorski, Irena 2012. “Teina kosa i Harmsova kometa”, Booksa.hr(online).
Jesi, Furio 1976. Esoterismo e linguaggio mitologico. Studi su Rainer Maria Rilke. Messina i Firenca: D'Anna.
Jesi, Furio 2001. Materiali mitologici. Mito e antropologia nella cultura mitteleuropea, ur. A. Cavalletti. Torino: Einaudi.
Peleš, Gajo 1989. Priča i značenje. Semantika pripovjednog teksta. Zagreb: Naprijed.
Tulić, Tea 2017b. “Maksimum jata. Knjiga riječke književnice koja daje glas šutljivima, ekonomski marginaliziranima”, intervju s K. Devčić, Jutarnji list (online).
Tulić, Tea 2018. “Nas odgajane na ideji solidarnosti gazi sistem kompetitivnosti”, intervju s T. Zablocki, Urban magazin (online).
Verstraete, Ginette 1998. Fragments of the Feminine Sublime in Friedrich Schlegel and James Joyce. Albany: Suny Press.
[1] Usp. fragment “Lijepe stvari” iz Kose posvuda: “Piše tamo lijepo u toj knjizi – MISLI NA LIJEPE STVARI – i ja mislim na lijepe stvari. Kupim si lijepu haljinu, volim sebe u njoj, skinem je, legnem u krevet pa se kudim što sam je kupila u ova zajebana vremena. Potom mislim na ništa, pa se ništa, kad izađem iz kuće, pretvori u sve. I sve me savije” (KP: 118).
[2] Instruktivan književnoznanstveni pregled toga poglavlja hermeneutike nalazi se u (Peleš 1989: 24–31). Usp. također (Hamilton 1996: 57–69). Korisno je ovdje imati u vidu kako je divinacija za Schleiermachera “ženska moć poznavanja ljudi” (citirano prema Frank 1994: 29).
[3] Već u Kosi posvuda (Javorski 2012) identificira oblike praznovjerja i nadriliječništva te odmah potom ustvrđuje kako autorica (tj. protagonistica) prema njima “ostaje puna razumevanja, često podvlačeći i sopstveno partecipiranje u istima”. Za analizu kulture straha i pripovijedanja strepnji daleko se zahvalnija ispostavlja kritičarkina prethodna napomena o ambivalentnom odnosu prema navedenim praksama (isto). Uz to, relacija pripovjedačice i autorice, “odgajane na ideji solidarnosti” (Tulić 2018), upućuje kako su u jednom aspektu, u oba pripadna svijeta (univerzuma), izbrisane granice između zdravstva i nadriliječništva: “... na zidu [bolničke sobe] se nalazi i uokvirena reklamaza lijekove protiv mučnine od kemoterapije” (KP: 52; kurziv naknadno). U takvoj se situaciji ograničenih ekonomskih resursa pojedinaca i ograničene društvene solidarnosti “kapitalizma kao religije” (W. Benjamin) strepnja povlači pred (iracionalnim) strahom.
[4] Usp. Heller-Roazen 2011: 19–29.
[5] Iz dugoročne se Jesijeve zaokupljenosti pitanjem “žudnje za tim središtem” za ovu se priliku mogu izdvojiti dva momenta. “Gnoseološke potrebe” na najbolji se način zadovoljavaju kada njihova forma u šupljini jest ispunjena jedino “u mjeri u kojoj ona ne postaje zaokružena forma” (Jesi 2001: 339). Takve se potrebe, smatra Jesi, mogu prepoznati i u onim prijepornim praksama gdje spoznajni subjekt navodno “izgara”. U njima “jastvo opstoji kao preostatak (residuo), volitivna troska” (Jesi 1976: 79), a spoznajna se “distanca” (Jesi 1976: 179) pokazuje kao nametnuta, ili barem naslijeđena, a ne naknadno uspostavljena. Riječima druge Rilkeove Devinske elegije što ih Jesi citira u nekoliko svojih radova: “... dovde smo,/ to je naše da se takododirujemo; snažnije/ bozi nas tlače”.
[6] Ovom ponešto iznenađujućem poetičkom iznalasku književni povjesničar pridodaje, uz “središnji dio knjige”, tj. spašene (prokrijumčarene) zapise iz logora u Staroj Gradiški, sljedeću napomenu: “Među tim [proznim] zapisima ima i nešto stihova. Oni nisu nastali kao lirski pokušaji, nego iz želje, da bih, u nestašici papira, što zbitije fiksirao neke doživljaje i osjećanja.” (Barac 1965: 25). Za usporedivu nestašicu kod Benjamina usp. Agamben 2004: 95.