Analitički pristup objektu, koji tokom svog procesa dobija formu opsesivnog, gradi poeziju. U poetici je taj objekat misao, dakle jedno intenzivno bavljenje mišlju dovodi to toga, da se ta misao razvija, to jest započinje svoje kretanje koje traži izlaz u istini, odnosno u suštini. U nastanku poezije misao se kreće iz pozicije različitosti, ona u samom procesu stvaranja predstavlja nekakvu razliku iliti različitost, koja ne trpi svoje postojanje kao izdvojeno (kao sam pojam), već je u potrazi za drugim objektom, ne bi li se postigla jednakost, služeći se pesničkim jezikom, ovaj proces se može okarakterisati kao čežnja. Zadatak ili uloga pesnika u ovom dešavanju, koje se može definisati i kao VREME, jeste uloga posmatrača, svedoka dogadjaja.
Za samu poeziju, važnije je ono što se desilo pre nje - proces nastanka opsesivne misli, i njena netrpeljivost u svojoj poziciji različitosti. Usudio bih se da kažem da je poezija kao pojam, najprisutnija tu, ona se tu dešava, pesnički rečeno: u tom nemiru koji traži mir. Dakle važnije je okrenuti se opisu različitosti, opisivati sve osobine misli u toj poziciji, prosto rečeno „pratiti kako se misao ponaša“ u svojoj nelagodnosti kao i sve varijacije u njenom putu da postane jednakost, koja je svakako neizbežna.
Ako pisanju prethodi razmišljanje, onda je poezija ili bilo koja napisana misao posledica, proizvod razmišljanja, ili preciznije rečeno kretanja. Stoga se stvaralaštvo može posmatrati kao ekvivalent spoznaje, u smislu dešavanja procesa, jer se u samom dešavanju ova dva pojma kreću na istom putu, a cilj ne postoji, postoji samo privremeni izlaz, trenutak, vremenski period, koji pesnik nalazi, pretvara, i daje oblik u rečima, stihovima koji su neretko ono što možemo nazvati istinom u smislu univerzalnosti. Kad to kažem mislim da se kroz procese razmišljanja ulazi u objektivno jednake prostore (puteve) koji se nalaze potpuno isti u svima nama, a naše subjektivno ih različito opisuje, dakle ulazimo u prostore Sinonimnosti, i dolazimo do istih saznanja opisanih na različite način.
Nameće se pitanje da li stvaralaštvo ima svoj koren, početak, ili je ono puko produbljivanje postojećih saznanja u procesu kretanja. Da li se stvaralaštvom može smatrati kretanje u postojećem saznanju - u ontološkim kategorijama ljudskog bića, a čiju će frekvenciju, dubinu saznajnog određuje intezitet i vreme u tom prostoru. Tako ista saznanja u pisanoj formi imaju različite frekvence, dubine, ali mogu imati isti smisao: Ovde dolazimo do gore pomenutog Načina, jer je način na koji se interpretira misao upravo odgovor na pitanje jezika poetike: Što su intezitet i vreme u prostoru duži, misao će biti tačnija, preciznija, dublja i razumljivija.
PROSTOR SINONIMNOSTI
Kada je reč o Sinonimnom prostoru, konkretno mislim da se određena saznanja, uslovno rečeno nalaze, kao unapred zadate istine, ali je neophodan pređeni put. Tokom procesa razmišljanja (kretanja) mi ulazimo vlastitim subjektom u prostore gde postoje Istine, i u domen opšteg unosimo lično, tako na primer Heraklitov fragment:
"Karakter je čovekova sudbina", a znamo da je Heraklit živeo i stvarao u periodu oko 535—475. p. n. e.
I maksima Karla Gustava Junga
"Sve dok ne osvestiš svoje nesvesno, ono će upravljati
tvojim životom, a ti ćeš to nazivati sudbinom"
Kroz ovaj primer Heraklit-Jung vidimo prostore Sinonimnosti, s tim što je u ovom prostoru Heraklit uneo svoje subjektivno filozofsko, dok je Jung u istom prostoru uneo svoje subjektivno psihološko. Ovde dolazimo opet to toga da je stvaralaštvo zapravo produbljivanje, proširivanje postojećeg saznanja.
Dakle, stvaralaštvo možemo pojmiti kao put ka unrapred zadatom i kroz zadato, kome naše subjektivno daje oblik.
***
Pesnik siromašnog duha, duha koji je statičan, osuđen je na prokletstvo mašte, i zato umesto misli on ređa laži. Mašta ne može biti polazna tačka stvaralaštva, ona je nešto, što stvaralaštvu da je boju, ne i sam oblik, formu, jer se mašta u svojoj biti ne ktreće, ona samo postoji, i u tom smislu njena uloga je sporedna, ali ne i zanemarljiva.
***
To stalno osećanje da je moj unutrašnji svet prostor koji je ispunjen vetrom, ta borba postojanja u nepostojanju i suprotno, dovodi biće u stanje umiranja, u stanje svitanja melanholije, dakle nečeg trajnog, neprekidnog, nečeg što daje znake večnog proticanja, a to proticanje jedino prekida pisanje; ono osvetljava moju unutrašnjost i tek u toj zaustavljenosti, moje Ja vidi moje Ti, i unutrašnji svet koji je po svojoj biti taman, sibirski hladan, nepristupačan, dobija sebi suprotne oblike, suprotna stanja koja istovremeno hrane pisanje i htenje bića za sobom. Čini se da u čoveku to umiranje, i ta smrt, koja u njemu tvore nepodnošljivost sebe u sebi, zapravo traže novi oblik, novu formu koji je u stvari život, a taj život im neretko omugućava pisanje, u mom slučaju poezija,
***
Pristupiti pisanju je procesualno pristupanje sebi. Traganje za suštinom, kao uslovno rečeno konstantom, kad kažem „uslovno rečeno konstantom“ mislim da se ona samo kao izdvojena pojava može smatrati takvom, zbog čovekove, naučno dokazane ambivalentnosti. Dakle ona je nešto što se nazire kroz poetski zamah, ona je trenutak, nešto što će se pojaviti kao svetlost, ali neće nestati, jer je ona bit, srž, a mi smo ti koji se krećemo od nje i ka njoj sa svesnom ili nesvesnom željom za istom. Zadatak pisca jeste da pronađe čoveka u obliku pomenute konstante, ali i ono što je možda važnije, jeste da opiše pređeni put do nje. Na taj način pisanje dobija formu sugestivnog, što i jeste cilj umetnosti, naročito današnjeg vremena, kada se ljudski duh nalazi u egzistencijalnom vakumu.
***
Poezija mora biti rezultat čovekovog, odnosno pesnikovog kretanja od sebe ka sebi, a polazna tačka pomenutog je sumnja u svoje biće(odsustvo iste, u smislu primarne, stvara fantaziju i rasplamsalu maštu, koje su prijatelj i neprijatelj, pesnikov) Dakle, doveden u sumnju pesnik je prinudjen da napusti sebe, i prepusti se slobodi, koja je ništa drugo nego kretanje, a sve u htenju da se dodje do unapred definisanog cilja, a to je suština, prvobitna čistota, koja će postati najpre pesnikovo subjektivno, a pretočeno u poeziju i objektivno, univerzalno saznjanje. Verujući u jednokast svih bića, svako subjektivno saznanje može postati i univerzalno, i tu se provlači najpre pesničko kroz religijsko, namerno navodim da se poetika provlači kroz religiju, a ne suprotno, a razlog tome je pomenuto saznanje. Pesnik kroz svoje pevanje dolazi do onog arhetipskog, prvobitnog, Jungovog (homo religiosusa), nesvesno, pišuću i objašnjavajući stanja kroz koja prolazi krećući se od sebe ka sebi, zato se za svaku poeziju koja je manifest navedenog može reći da je duhovna, jer je rezultat Duha kao opšteg pojma, sve dalje podele na rodoljubivu, ljubavnu, itd. zapravo su uže podele koje nisu neophodne.
Poezija, ako nije traganje za suštinom, za čistotom, ako nije težnja za postojanjem ona je onda puki manifest nečega, što predstavlja ništa. Pesnik ne sme da podlegne vremenu u kom živi, on mora da stvori vreme koje će živeti u njemu, jasno definiše odrednice svog kretanja unutar sebe, kako bi poetika bila manifest Duha.
Zapravo čovek je samo most, ili nekakva spona, kontakt između ljubavi i smrti. Može se reći da je njegova polazna tačka metafizička, ako se uzme u obzir činjenica konstantnog preplitanja dveju suština (ljubavi i smrti), ali o tome odlučuje svesnost, odnosno svedočenje, ove nazovimo bitke za postojanje. Što je čovek više uključen kao posmatrač, i što smelije prihvata ulogu spone (koja zna biti bolna)izmedju ljubavi i smrti, time otvara vrata slobodi, i mogućnost, tj. direktno prodiranje u proces samospoznaje.
***
Stihovi su metafizički zalogaji duše, poezija je glad za čovekom, a čovek je čežnja
Poezijom razoružavam sebe, ona je stalno razotkrivanje bića, sve da bi se na trenutak osetila svetlost duše. I jedino to smatram trenutkom, taj oset koji govori da negde ipak postoji čistota. Samo je velika ironija, što se čistota kod čoveka nalazi negde na dnu, zabačena kao kakva deponija, dok je u spoljnem svetu suprotno, staništa čistote su na dohvat ruke. Nameće se zaključak, da dve izdvojene daljine dovode čoveka u položaj sebe, sa i bez učešća volje.
***
Konstantno prisustvo straha od prestanka stvaralaštva, istovremeno pospešuje isto, ali sa druge strane uništava moju ličnost, kao da sam svedok sopstvenog nestajanja. Stvarajući pravim korake umiranja, i ta konstantna potreba za iracionalnošću, potreba da se napusti razum, i bude u paradoksu (što sam dalje od sebe, biću bliži sebi) uništava ravnotežu racionalnog i iracionalnog, neophodnu za svakodnevni život, otuda neprilagodljivost, i potreba za samoćom, jer samo tu, čini mi se osećam sebe i svoju slobodu.
***
Stvaralaštvo je uslovljeno kretanjem čoveka kroz sebe, zapravo "stvoreno" je rezultat kretanja. Kada stvaralac uđe u konstantnost, dolazi do vakuma, odnosno ne kretanja, on nije u stanju da opiše kružnicu pređenog puta, jer pređenog puta nema. Nameće se pitanje šta prethodi tom "vakumu", šta stvaraoca odvodi u sferu konstantnosti, gde čovek ne postoji ni sam po sebi. Reč je dakle, o jednom čudnom osećanju, koje se jedino može
***
Poezija je pre svega, jedan specifičan odnos prema sebi, hoću reći rezultat odnosa prema samim sobom i sobom samim, ona je ono što fizika definiše brzinom- predjeni put u jedinici vremena. Pesnik "samo" opisuje pomenuto, stihovima, tj, poezijom. Zato je neophodno kretanje unutar sebe. Misao je ono što se konstantno kreće, prelazeći iz jednog oblika u drugi. Zadatak pesnika je da, uslovno rečeno uhvati misao u "prelasku", i zapiše ono što se desilo izmedju, što jednostavnijim poetskim iskazom, koje će doći samo po sebi, ukoliko je pesnik bio dovoljno van sebe.
***
Poezija se matematički može izraziti kroz geometrijsku figuru kruga, koji predstvalja simbol beskonačnog kretanja. Medjutim sve što se dešava, dešava se unutar kruga, beskonačnost je zapravo opna dešavanja unutura kruga, ili kretanja koja se mogu opisati kružnicom, kao ugao predjenog puta. U krug mogu stati svi geomettrijski pojmovi i sve geometrijske figure, što je ekvivalent poeziji, u njoj može stati sve, ali ona ne može stati nigde.
***
Poezija je kretanje, i tu bi se mogla staviti tačka, bez daljeg polemisanja. Ona predstavlja, ono što fizika pojmi kao brzinu/ pređeni put u jedinici vremena.
Poezija se može posmatrati kao egzistencijalno polje koje privlači biće sebi, ona je sredstvo koje vodi do cilja koji ne postoji, i zato je njena bezuslovnost najistinitija. U svom direktnom postojanju, u svojoj biti, mogla bi se pojmiti kao metafora uzvišenosti, kojoj se služi u monaškom smislu, asketskom, koji podrazumeva odabir samoće, kao zadovoljenje nagona slobode zarad dostizanja ljubavi i saznanja.
U svojim saznajnim procesima poezija doprinosi razvoju ljudskog duha, mimo nauke, ili bilo kakve pripadnosti nekome i nečemu, i jedna takva pozicija, može se definisati kao "sveopšta prisutnost" koja je izdvojena, i svojom neposrednošću prikazuje neprestane procese nastajanja i nestajanja u čoveku.
Njen filozofski smisao se ogleda u tome, da prikaže kretanje ka jednakosti, odnosno da se sve kreće u korist čoveka, i da je njegova oduzetost od sebe, samo prividjenje/ harmonija je sklad nejednakosti.
Pitanje svrhe, poezija daje upravo u svom"metaforičnom postojanju". Njena svrha je prikaz čovekovog odnosa prema sebi u sebi, i prema sebi van sebe, odnosno svetu koji ga okružuje. Zapravo ona i predstavlja nekakav "religijski oblik", koji nije direktno povezan sa religijom u njenom punom značenju i kretanju, ali se javlja kao religijski manifest.
***
Odnos pesnika i poezije je uzročno posledičan, sa tim što je poezija uzrok, a pesnik posledica. On je puki objekat njenog kretanja kroz njega, i puki objekat njene manifestacije. Zato pesnik treba da osvesti ulogu inferiornosti spram poezije, jer takva pozicija omogućava zdravo kretanje između poezije i pesnika.
***
Sledbenik sam hipoteze, da na ovaj svet dolazimo, poslužiću se grubim medicinskim terminom, "neurozom". Karl Gustav Jung je svojevremeno govorio da je neuroza blagoslov, u smislu upozorenja da čovek nije na pravom putu u svom unutrašnjem kretanju. Ona to i jeste, prema hrišćanstvu, mi se rađamo kao grešni, a greh u nama je poziv na uzvišenost, poziv na stvaranje sebe u sebi, poziv na slobodu, jer služenje istom ekvivalent je ropstvu. Dakle kretanje duha je neophodno da bi bitisanje čoveka dobilo smisao i punoću. Ljudski duh je trenutno u stanju hipokinezije ( smanjenom kretanju) što je dovelo da atrofije misli same po sebi, čovek sve više postaje nemisleće biće, i tu se otvaraju vrata manipulaciji sa jedne strane, buntovništvo sa druge strane, koje je posledice gore pomenute atrofije, jer kod misli smanjenog obima i frekvence dolazi do neobjektivne percepcije, otuda se donose površni zaključci, jer se misao koja je atrofirala kreće horizontalno, i razvodnjava se, dok
misao koja se kreće vertikalno vodi ka istini, uzvišenosti.
Stvaralaštvo koje je produkt kretanja misli horizontalno je upravo stvaralaštvo, koje se danas naziva "modernim". Ono, dakle nosi notu fantazije, ne i misaonih saznanja, zato često diše banalnošću, koliko god pesnik bio vešt u slaganju stihova, nedostaje mu vektor usmeren naviše, a neophodan je da bi poezija bila saznjanje.
Iz poezije koja je rezultat gore navedenog može se izvesti zaključak, da je ona produkt jedne "druge" percepcije, koja svojim masovnim prisustvom oslikava i pesnika, ali i samu masu, dakle reč je o interakcijskim percepcijama, koje sa pravom stvaraju brgu o stanju ljudske duše u današnjem vremenu, ali i nameće pitanje, šta može, a šta ne može biti poezija.
***
Poezija mora biti rezultat čovekovog, odnosno pesnikovog kretanja od sebe ka sebi, a polazna tačka pomenutog je sumnja u svoje biće (odsustvo iste, u smislu primarne, stvara fantaziju i rasplamsalu maštu, koje su prijatelj i neprijatelj, pesnikov) Dakle, doveden u sumnju pesnik je prinudjen da napusti sebe, i prepusti se slobodi, koja je ništa drugo nego kretanje, a sve u htenju da se dodje do unapred definisanog cilja, a to je suština, prvobitna čistota, koja će postati najpre pesnikovo subjektivno, a pretočeno u poeziju i objektivno, univerzalno saznjanje. Verujući u jednakost svih bića, svako subjektivno saznanje može postati i univerzalno, i tu se provlači najpre pesničko kroz religijsko, namerno navodim da se poetika provlači kroz religiju, a ne suprotno, a razlog tome je pomenuto saznanje. Pesnik kroz svoje pevanje dolazi do onog arhetipskog, prvobitnog, Jungovog (homo religiosusa), nesvesno, pišuću i objašnjavajući stanja kroz koja prolazi krećući se od sebe ka sebi, zato se za svaku poeziju koja je manifest navedenog može reći da je duhovna, jer je rezultat Duha kao opšteg pojma, a duh je stvaralaštvo kako kaže Nikolaj Berđajev
***
Bez patnje, tuge, i ostalih primarnih osećanja definisanih os strane nauke, pa i čoveka samog po sebi kreativnost je banalna, ona je samo veština, mogućnost iskaza, i ne može biti stvaralaštvo samo po sebi.
Ako se kreativnost posmatra kao izdvojen pojam, može se doći do zaključka da procesu kreativnosti ne prethodi ništa, nju ne pokreće ono što se dešava unutra, već ono što će se desiti spolja, nju zanima izgled, estetika, u svom samostalnom delovanju, kao izričiti element u stvaranju, ona poništava isto,ili stvoreno prikazuje kao osrednje jer kreativnost ne zanima suština,kreativnost se sama po sebi ne krece u pravcu suštine. Ona želi da zadovolji percepciju, želi da koketira, i zato "kreativno stvaralaštvo" ima predispoziciju da sklizne u ono, što se karakteriše kao kič.
Stvaralaštvo se javlja kao rezultat samouništenja i uništenja, ili se dešava istovremeno (proporcijalno) sa pomenutim procesima. U dubljem smislu, pisanje je na neki način službovanje mazohizmu, uslovno rečeno izlaganje sebe patnji, intenzivno bavljenje grehom koje dovodi do osećanja krivice, do mere da se oprost radja mimo naše volje, dakle spuštanje sebe u tamnicu sve do dolaska svetlosti. Vreme proteklo u jednom takvom položaju se može okarakterisati kao proces stvaralaštva. Rezultat takvog vremena gde se vi odričete sebe radi sebe, odnosno saznjanja o svom biću, o svom postojanju, o svom kretanju nipošto ne može biti banalno. Ovakvo kretanje je , spiritualno za razliku od kreativnog kretanja koje je pravolinijsko i ima svoj početak i kraj. Spiritualno je nužno stvaralačko, pravolinijsko je nužno banalno ili "kreativno stvaralačko”
O FORMI I DARU
Dati oblik rascepu, odnosno preobraziti živo Ništavilo u Nešto, može se smatrati stvaralaštvom. U određenom smislu stvaralaštvo se može svesti na puku podnošljivost sebe u raskolu, snalažljivost, preživljavanje ili pesničkim jezikom: preživljenje u prostorima tmine. Navedeno može poslužiti kao granica između radovitih i darovitih stvaralaca. Naime darovitost je u užem delovanju, mogućnost da se svemu daje (daruje) život, sve može postati svetlost na osnovu pređenog puta, a kretanje dara je besciljno i bespredmetno, on je sloboda koja ne podrazumeva izbor, selekciju, dakle on nema volju kojom odlučuje već je puki bezuslov čiji se odraz vidi u stvorenom, u materiji. Kod radovitih stvaralaca imamo sasvim suprutnu situaciju, radovitost je selektivna i njeno delovanje je ograničeno selekcijom (slobodom izbora) radovitost poseduje volju i pretpostavlja, kreće sa ka unapred zadatim ciljevima, ona unapred zna šta će se dogoditi kada krene, zato je rezultat radovitosti površnost, jer ona ne ide putem, ili preciznije: ne kreće se putem, kreće se ciljem, ideći ka istom. Ako se dalje upustimo u etimološki smisao dara i rada, možemo zaključiti da onaj koji daruje on nema sebi zadat objekat, on nema čak ni želju, on se dešava sam po sebi, za razliku od onog koji radi - korača po već, kako sam kazao, unapred određenom, dakle: on se dešava, ali pod uslovom. Zato je radovito stvaralaštvo, stvaralaštvo koje nema sadržaj, nema punoću, ono je kao cveće u vazi - tendenciozno iščeznuće, i sa pravom ga možemo smatrati dekoracijom.
Važno je reći da se kod radovitog stvaralaštva postiže estetika, jer njoj to omogućava (selektivni izbor volje) i njeno kretanje koje sam opisao, ona ispunjava formu, ali ne ispunjava sadržaj. Dakle radovito stvaralaštvo je FORMA, i treba ga tako posmatrati.
FORMA JE STANIŠTE LAŽI
Kada nešto nema sadržaj, onda ima tendenciju da postane forma. Tako je biće, koje nje došlo do svog sadržaja, do svoje sušti, ili nije okrenuto sazrevanju kao putu, biće koje živi u prividu, odnosno laži.
Ovaj primer bi mogao biti model za stvaralaštvo, odnosno, mi imamo pravo da ono štvo je FORMA, okarakterišemo kao laž, obmanu, ali treba razumeti da je ono i posledica samoobmane stvaraoca. Zato kao primer uzimam MAŠTU, mašta je forma, ona nije sadržaj. Kada je sama MAŠTA izvor stvaralaštva, neminovni rezultat će biti estetičko-kreativna forma, a takve oblike je teško sporiti, takve obmane žive dugo, jer njihov život određuje opna u kojoj se nalaze (estetičko-kreativna kutija). Biti kreativan je sredstvo kojim se služe radoviti stvaraoci, premda je kreativnost ontološka kategorija (svako biće je kreativno u različitim delatnostima) što potvrđuje naučni dokaz u ahretipskom (homo creator). Kreativnost je crta, osobina koja takođe nema sadržaj, već samo deluje, njen odraz je u radu, u radu bilo kakve vrste.
Zaključak se nameće sam po sebi, samo ono što poseduje sadržaj, ili se ka sadržaju kreće, može sa smatrati živim, sve ostalo podleže obmani.
***
Stihovi su metafizički zalogaji duše, poezija je glad za čovekom, a čovek je čežnja.