Čovjek je od početka pokušaj art-(c)-i-kulacije vriska/glasa. Postavka čovjeka je izlaženje iz trpljenja boli, odnosno tišine. Tišina je skrivena u neotkrivenosti, dok je temeljno čovjekovo raspoloženje - htjenje prisutnosti i rasta u osvijetljenom. Kozmos je indiferentan prema našem htijenju. On nema poriva, dok je uglavnom ljudska maksima/pretpostavka - Opstati, biti Bitak. Razlika između čovjekova i sve(tskog) trpljenja je u raspoloženju i dosegu. Dok svijet bezbolno trpi, čovjek je uvijek već nekako raspoložen trpljenjem bola. Čovjekovo i sve(tsko) trpljenje su različiti.
Pokušavši nadvladati bol, čovjek uranja, odnosno preciznije rečeno, izlazi u poeziju / proizvođenje glasa. Glasovanje.
Modaliteti i topika boli nisu važni. Bitnije je spoznati granice trpljenja. Spoznavši granice, čovjek može odrediti smjer svoje borbe. Jer, znati ono "kako" trpljenja, znači znati ono "što" borbe. Kada spoznamo sadržaj i formu ( granicu ) trpljenja, možemo ocrtati formu borbe. Sadržaj borbe nikako ne možemo znati. To je neizvjesnost koju moramo prihvatiti.
Ivan ima pet godina. Roditelji su mu rastavljeni. Živi s majkom. Ima problema s disanjem. Plače. Mama sjedi na kauču, puši i pije treću po redu čašu vina. Htjela bi da Ivana nema. Ivan i dalje plače. Ustaje se i odnosi ga u drugu prostoriju. Ukoliko se s vremenom pojavi mamin jebač koji će zauzeti mjesto očuha ili se mama propije Ivan će imati veoma male šanse postati pjesnik. Eventualni izlaz bilo bi da naslijedi relativno rano veću količinu novaca. U protivnom, prisiljen raditi za svoju egzistenciju, Ivan neće biti pjesnik. Talozi boli biti će uzavreli vulkani spremni eruptirati, ali uvjeti za erupciju nikada neće biti povoljni. Pjesničko zanimanje zahtjeva određena porodično - osobna poznanstva i određenu količinu novaca. Ukoliko ti primarni uvjeti nisu zadovoljeni pjesnička duša ( čovjek u očekivanju uvijek nadolazećeg krila ) postaje obična skitnica, izopačenik ili pijanica. Boemstvo je sasvim druga stvar.
Marko ima devetnaest. Dobrostojeća obitelj. Njegov intelektualni put je osiguran, ali zakržljao. Eventualno može postati prepotentni liječnik ili pravnik. Mogućnost prave artikulacije eutanizirana je u samom početku njegova ljudskog razvoja. Da nesreća bude veća, nizak je. Prokleto nizak. Jebeni goblin. Nikada neće upoznati uzvraćenu ljubav. Osuđen je na patnju. Fakticitet određuje mogućnosti. To će spoznati tek nešto kasnije. Kako je svijet sabiranje bola u njegovom malom zaostalim tijelu sabrana je velika bol. Nikada neće pobijediti temeljno raspoloženje općeživotne gadosti spram svoje nemogućnosti. Pjesnički put mu je zatvoren. Marko zna da bez ljubavi nema niti početnog pjesničkog krika. Sve u svemu zakržljala egzistencija.
Srđan ima dvadeset pet. Vidio je kako mu roditelje strijeljaju. Početni krik. Ulazak u poeziju osiguran. Živio s djedom i bakom. Svaki trenutak utrka s bolom. Trpljenje je dosezalo ogromne visine. Tuče. Nemilosrdnosti. Neotesanost. Do kraja srednje povreda skoro svih građanskih ćudorednih običaja. Svađe s matorim starcima. Poslijepodneva u knjižnici. Univerzitetska stipendija za djecu poginulih u ratu. Preseljenje. Trpljenje. Goropadnost. Krikovi izlaze sami. Lete. Bujaju. Sudaraju međusobno. Um i duša gore pod trpljenjem i kontradikcijama. Nesanica. Srđan je uspio. Razmišlja o smrti.
Počeo je osjećati. Muke tek počinju.
Svijet se sastoji od bola zato što je u svojoj biti nesavršen. Puka nesreća kontingencije formirala je nedovršenost. Bol je manifestacija nedovoljne konstruiranosti svijeta. U sabiranju bola svijet pokušava formirati svoju suštinu. Posljedica - trpljenje ravnodušnog pokušavanja. U samom temelju nedostaje iskra - ljubav koja bi podarila srčanost. Odatle ta ravnodušnost.
Od bola ljudi ne mogu ništa. Po svojoj biti bol je sam svoja suština. Bol je determiniran što znači da ima svoje čvrste granice. Te granice su takve da mu ne dopuštaju da bude nešto drugo osim samog nedovršenog sebe. Izostaje nabačaj/mogućnost.
Trpljenje ima veći značaj za čovjeka. Čovjek je obdaren iskrom srčanog. Ta iskra omogućuje aktivno trpljenje i samo nezadovoljstvo trpljenja. U pravim uvjetima čovjek razvija krik i objavljuje rat bolu koja uzrokuje trpljenje. Čovjek ne trpi trpljenje. Barem ne ljudi kod kojih je iskra bacila dovoljno iskri ljubavi. Čovjeka nervira ravnodušnost svijeta. Čovjek je živa, aktivna spodoba željna akcije. Čovjek postaje lijen tek porazom od sve(tskog) ravnodušnog trpljenja.
Ljubav nikada nije prolazila kroz transformacije. Od početka čovjek je imao mogućnost voljeti jednako. No, nisu svi ostvarili naprije tu mogućnost pa samim time niti su mogli pristupiti ljubavi. Ljubav za drugoga nije ljubav. To je podjarmljivanje, bespotrebna žrtva ili u najboljem slučaju ravnodušnost. To smo trebali naučiti slušajući kozmos. Istinska ljubav je ljubav ni za što, odnosno iskra koja pali samu tu ljubav. Ljubav, mogli bi reći, je volja za negodovanjem i nepomirenjem. Kada dosegne taj stadij, samu sebe, ona postaje ona sama. Pojednostavljeno, tek ostvarivanjem Mogućnosti javlja se ljubav ( jedina moguća - istinska - ljubav kao sama ljubav, ljubav ni za što ). Ta ljubav je uvijek ona sama, ali tek kada upali iskru koja vodi borbu ona može osvijetliti samu sebe. Sve što završi kao neuspjelo abortirano tkivo te prvotne iskre prije punog ispunjenja, podlaže se opasnosti da postane lažna ljubav. Ljubav o kakvoj smo dosad većinom slušali.
Ostvariti ljubav - potpuno zapjevati. Pjevati - istinski živjeti. Potpuno pogriješiti - najebati. Vratiti se - osakatiti sam sebe. Nastaviti - gajiti ljubav.
Svijetu treba pljunuti u lice. Ne osjetiti uzvraćenu pljusku - potvrditi život. Potvrditi da je svijet za naše potrebe i dalje gluh. Razbjesniti se i voljeti još gorljivije, opsesivnije - znati da si na dobrom tragu. Tragu i ništa više.
Poznajte svoju prošlost samo da bi se naslađivali. Živjeti dostojanstveno - nemoguća misija. Treba likvidirati sve nadanja. Živjeti smisleno - u startu pogriješiti. Iskrite! Iskrite dok se ne ispovraćate. Kada vam se budu smijali smijete se i vi njima. Pročitajte nekoliko stranica koje povijesne knjige. Smijte se opet. I volite. Uvijek volite, ali ne zaboravite što je točno ljubav.
Život nije test. Ni blizu. Više je igralište u kojem je sve dopušteno. Trebati Boga kao nadzornika - kenjati u vlastita usta. Nositi slabe - ogriješiti se u jedino pravilo. Nametati svoju volju - dekapitirati sam sebe. Silovati ljubavlju - osvojiti zlato. Nametanje volje i iskonska ljubav ipak su dijametralno suprotni.
Biti stidljiv. Biti rezerva na klupi. To Vam je filozof. Čudit mu se - nemoguće. Tu poziciju je već on zauzeo. On šuti - neka. To je njegova stvar. Mi smo ovdje pjesnički. Mi ne pripadamo zajedno. Mi smo muzikanti svijeta i znati da je šutnja pozadina iz koje naša muzika izvire znači pogoditi ravno u sridu. Srditi se zbog toga - dakako.
Biti apsolutno siguran da nigdje nećemo stići - biti u pravu. Stajati u jedinoj sigurnosti u koju možemo biti sigurni.
Neka nas bol pregazi u kotlu života. Neka! Neka! Mi znamo da nam ne može oduzeti ljubav. Trpimo. Zauvijek trpimo i trpljenje će jednom pred ljubavlju pasti. Tada će se ljubav sabrati sama u sebe i novi će korov pokriti naše čistine. Radovati se tome - biti u milosti - biti autentičan.
Sagledajte sve prethodno. Istrijebite gamad. Suvišno. Nade. Projekcije. Nezasluženo? Ništa ne mora biti zasluženo. Sve je na dohvat ruke. Sve, baš sve. Temelj sam. Ogolite prethodno do kosti. Vidite li. Sami otpadci. Sama bljuzga i ništa snijega. Vidite li? Pa pogledajte pobogu. Bol i ljubav. U tome je sve. To je sve.
Pljunite na vlastiti grob - ako se ne bojite - zaslužili ste.
Lažem! Pljujte kako vam se prohtje. Ovdje nema mjesta za zasluge.
O TIŠINI
Slika govori više od tisuću riječi. U većini slučajeva ova tvrdnja stoji. A što je sa šutnjom? Ona barem govori duplo. Možda šutnja govori sve - sve ono što se ne da oglasiti/izreći. Ne. Šutnja ne govori išta više od jedne jedine riječi. Šutnja je Riječ. Šutnja je aletheia tišine. Šutnja je Riječ iskona. Mogli bi reći da je šutnja Jezik. Ona zbiva ( opostojava ) tišinu. Time je ona Jezik. No, moramo biti oprezni.
Šutnja je jedna jedina riječ - dakle Jezik, ali šutnja nije utemeljujuća Riječ; ona je Utemeljenje samo.
Kada je za vrijeme Staljinova terora Dostojevski osuđen na strijeljanje, a potom nakon osobna Staljinova pomilovanja, osuđen na samo 4 godine robije, Dostojevski je već prvoga dana nakon dolaska u logor pisao bratu.
Nadnevak: 7. Septembra 1937.
U pismu je nakon uvodnog pozdrava stajalo:
- Vjerujem da ćeš mi oprostiti. Iako me gadi i svako sjećanje na tebe, ipak te molim za oprost. Vraćam ti tvoju istinu. Evo. Hvataj ju. Ne cijenim te brate, ali mislim da nije u redu da svoju patnju istresam na tebi. Sada je moja sudbina osjetiti što znači dotaknuti dno i što znači potonuti. Jesi li uhvatio? Evo. Nosi. Vraćam ti tvojih 2+2=4. Nemoj odgovarati na ove riječi. Mrzim te i proklinjem. Već kada je sve dozvoljeno, kada nam je mašta srozana na maloumne pošalice i kada se javno ćudoređe poštuje samo ukoliko dići budaletine, ne vidim razloga zašto da ja ovdje trunem umjesto tebe. Dragi brate, znam da bolujem. Ne trudi se ubjeđivati me. Svega sam svjestan. Na meni je sada da patim i spremno to prihvaćam. Takva je sudbina. Takvi ste vi. Društvo je ljigavo i kupa se u vlastitom izmetu. No brate, znaj, izdržati ću. Izdržati ću i najveću gadariju samo da vam ne pustim za pravo. Vi ste za mene pacovi. Jedino sam tužan što sam zatvoren u isti sobičak s trideset prokletnika. Gadni su to ljudi. Ne mogu se pošteno opružiti. Ali, izdržat ću. I sve uvrede i sve batine i sve podlosti koje ste mi namijenili. Brate, molim te za oprost, ali ne piši. Sahranio sam te. Moje srce nema više od plamićka gadosti spram neba i ove proklete zemlje. Neka taj plamen umjesto žerava, stihija bude. Neka požar zapali srce i tada se vraćam. Vraćam se biti sam i iz mraka vam zadavati pljuske. Ne želim da mi gledate lice. Ne nakon ove pakosti u koju ste me bacili. Vi ste izdajnici. I ti brate i svaki prokleti jadnik koji je živio u ovoj bijednoj Rusiji. Brate, obećavam ti, vraćam se ne samo jači od vas; već i kao izdajnik samoga Krista. Vaše malenkosti bit će samo groteskne maske, a ja ću sjati, sjati u tami dok i sam ne postanem mrak. Brate, poruči svojoj novoj braći i svojim novim sestrama da ih molim za oprost. Ja sam njima već oprostio, moja duša je toliko plemenita. Zapamti to. Poruči im da ih molim za oprost i poruči im da tvoj i njihov brat ja više nijesam. Poruči im da Staljina nema i da sam umro 1881. Poruči im da se gnušaju nad vlastitom maštom, nad vlastitom dušom i nad vlastitim moralom. Brate, poruči im svima da ih neizmjerno volim, jer gajim toliko ljubavi ni za šta. A ti brate, i vi ostala braćo i sestre, vi ste upravo ništa. Crvotočine svijeta. Ćudoredne nakaze. Imbecili duše. A ja? Ja sam goropadnik koji vam oprašta. Koji vam ipak pruža svoju lampu u tami; u tami koju ste sami stvorili. Brate, molim te za oprost i molim te da uvijek ostaneš isti. Budi mi putokaz. Budi nakaza svijeta i imaj isto nakazno lice. Nemoj se mijenjati. Daj da se smijem kada vidim tvoj lik. Za plakanje imam svoj. Suze su plemenitije od crnih zubi. Brate, kako te nije sram razmišljati na taj način. Zar stvarno ne možeš da sanjaš? Evo ti tvojih 2+2=4. Hvataj. Nemoj slučajno da ti umaknu. Jade i bijedo. Zar jedino što sanjaš su neke jeftine ljubavi i neki jeftini pamfleti o pacifizmu. Brate, operi oči ako su krmeljave. Snivaj brate. Stvaraj. Budi svoj. Ne, zapravo nemoj. Ostani nakaza. Budi mi put. Budi pacov i glođi. Glođi sa svojom braćom sve ljepote i uzvišenost svijeta. Brate glođi. Glođi svojim crnim, strašnim zubima. Ne pitaj. Ne puštaj. Ne gledaj. Glođi. Samo glođi. Brate. Dragi moj nebrate. Odričem te se. Bez obzira koliko noći što slijede bile hladne radije bi umro nego drhtao kao što tvoja duša mora da drhti. Evo ti tvoja logika. Evo ti ispravnost. Utopi se u kaljuži realnosti. Gozbi se svojim 2+2=4. Moram ići. Nadam se da ćeš dobiti ovo pismo. Ne znam što će točno biti sa mnom. Ne znam kuda ću i što ću. No, znam da u ma kakvim se poniženjima i napastima našao da niti jedno neće biti tako profano i uzaludno kao što si ti i kao što su svi kojih sam se odrekao. I u najvećoj mećavi moje srce pjevuši, a tvoje brate, tvoje čak ni da šuti, već samo nešto šumi, šušti, ali ne kao vjetar, već kao okovi oko mojih nogu. Da me i sa sto lanaca zavežu, uvijek znam, bez obzira na sve niskosti koje mi život može prirediti - Ja sam slobodniji od tebe. Uvijek i zauvijek; ne više tvoj, niti ičiji osim svoj. - Fjodor Mihajlović Dostojevski