 |
| photo: Christian Benetel |
Noćas sam vrlo intenzivno sanjao, a da se ipak ničega jasno ne sjećam. Samo još znam da su se doživljaji i misli u tim snovima kretali u dva smjera: jedni posve zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam pretrpio — drugi puni čežnje i nastojanja da tim patnjama ovladam savršenim razumom, svetošću.
I tako su, između bijede i samoosvještenja, između jada i usrdna nastojanja, moje misli, želje i fantazije, sve do bolnoga umora udarale o strme zidove povremeno se pretvarajući u polumračne tjelesne osjećaje: neobično točno opisana, krajnje diferencirana stanja žalosti, patnje, dubokoga umora prikazivale su se ćutilno u slikama i odjecima, dok je istodobno u nekom drugom sloju duše počelo strujati više duhovne energije: upozorenje na strpljivost, borbu, nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovdje odgovara hrabar korak tamo; osjećaj patnje na jednom stupnju našao je odgovor u upozorenju, poticaju, samoosvještenju na drugom stupnju.
Ako uopće ima smisla zadržavati se kod takvih doživljaja i osluškujući se naginjati preko rubova voda i klanaca koje čovjek u sebi nosi, tada taj smisao može proizaći samo ako što vjernije i točnije pokušamo slijediti titraje svoje duše — mnogo dalje i mnogo dublje negoli riječi sežu. Tko to pokušava zabilježiti, čini to s osjećajem s kojim bi čovjek na nekom stranom, jedva usput naučenom jeziku govorio o nježnim, osjetljivim, osobnim stvarima.
Moje, dakle, stanje i krug mojih osjećaja izgledali su ovako: sjedne strane doživljaj teške patnje, s druge strane svjesna težnja prevladavanju patnje, čistom skladu sa sudbinom. Tako je otprilike prosuđivala moja svijest ili neki prvi glas u njoj. A drugi glas, tiši, no dublji i dužega odjeka, stanje je drukčije prikazivao. Taj glas (koji sam kao i prvi čuo u snu, ali u daljini) nije patnji dao za krivo, a energičnoj težnji za savršenstvom za pravo, već je pravdu i nepravdu razdijelio na obje. Taj drugi glas pjevao je o milini patnje, o njezinoj nužnosti ne hoteći ni čuti o prevladavanju ili ukidanju patnje, već o njezinu produbljenju i nadahnuću.
Prvi je glas govorio, ugrubo prevedeno riječima, otprilike ovako: “Patnja je patnja, njome se ne trguje. Ona boli. Ona muči. Postoje snage koje mogu prevladati patnju. Potraži, dakle, te snage, vježbaj ih, naoružaj se njima! Bio bi naivna luda i slabić kada bi vazda htio patiti i trpjeti.”
No drugi je glas govorio, ugrubo prevedeno, ovako: “Patnja boli samo zato jer je se bojiš. Patnja boli samo zato jer ju koriš. Ona te proganja samo zato jer od nje bježiš. Ne moraš bježati, ne moraš koriti, ne moraš se bojati. Moraš ljubiti. Ta i sam sve znaš, duboko u srcu vrlo dobro znaš da postoji jedna jedina čarolija, snaga, jedno jedino spasenje i sreća i da se ona ljubav zove. Ljubi, dakle, patnju! Ne opiri joj se, ne bježi od nje! Kušaj kako je sočna u sebi, predaj joj se, ne dočekuj je s gnušanjem! Samo je tvoje gnušanje ono što boli, ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ne napraviš li ih takvima! Patnja je veličanstvena glazba — čim ju poslušaš. No ti ju nikada ne slušaš, u uhu uvijek imaš neku drugu, vlastitu, svojeglavu glazbu i tonalitet koje ne želiš napustiti, a s kojima je glazba patnje neskladna. Čuj me! Čuj me i sjeti se: patnja nije ništa, ona je tlapnja. Samo ti ju stvaraš, samo ti nanosiš si bol!”
I tako su, osim same patnje i želje za spasenjem, u stalnome sukobu i trvenju bila još i ta dva glasa. Prvi, bliži svijesti, imao je mnoge na svojoj strani. Mutnomu carstvu podsvijesti suprotstavio je svoju jasnoću. Na njegovoj su strani bili autoriteti, Mojsije i proroci, otac i majka, škola, Kant i Fichte. Drugi je glas zvučao udaljenije, kao iz podsvijesti i iz same patnje. On nije stvarao suh otok u kaosu, nije stvarao svjetlost u tmini. On je i sam bio taman, sam je bio prauzrok.
Nemoguće je sada izraziti kako se razvijao taj koncert dvaju glasova. Naime, svaki se od tih dvaju početnih glasova podijelio, a svaki se novi podglas ponovno dijelio u sebi, i to ne tako da su jednostavno nastala dva zbora, jedan nasuprot drugomu, jedan nešto svjetliji, drugi tamniji, jedan viših, drugi nižih glasova, jedan muški, drugi ženski ili kako već. Ne, nego je svaki novi glasi primao nešto od obaju viših glasova, primao titraje kaosa i titraje oblikujuće volje, primao dan i noć, muškost i ženskost u novoj, vlastitoj mješavini. Posvuda je svaki novi glas imao suprotan karakter onomu glasu od kojega se činilo da je dijeljenjem nastao. Novi podglas iz kaotična majčinskoga glasa zvučao je sve muškije i jasnije, sve više hoteći i ograničavajući, i obratno. No svaki je bio mješavina, svaki se rađao iz čežnje za drugim principom.
Tako je nastala polifonija i raznolikost u kojoj mi se činilo da je sačuvan cijeli svijet sa svim svojim milijunima mogućnosti. Svi su se međusobno držali u ravnoteži; izgledalo je da se cijeli svijet uz neprestanu tihu bol odigrava u mojoj duši koja sanja. U njihovu je kretanju bilo snage i zamaha, ali i mnogo trvenja, opreke i bolne smetnje. Svijet se okretao, okretao se lijepo i strasno, ali osovina mu je škripala i dimila se.
Kao što rekoh, ne znam više ništa što sam usnio. Note su nestale, u meni su još zapisani samo predznaci tonaliteta i glasova. Znam samo ovo: doživio sam mnogo zla i kod svake nove boli iznova je planula čeznutljiva misao na oslobođenje i spasenje. Tako je postojao vječan tijek, krug poticaja i prijemčivosti, oblikovanja i trpljenja, činidbe i patnje, bez kraja.
Nisam se pritom dobro osjećao. Sve je imalo okus više po boli nego po užitku, a tamo gdje su se stanja sna izražavala u tjelesnim osjetima, oni su bili mučni: osjećao sam glavobolju, nesvjesticu, tjeskobu. Događaji su bili raznoliki, a na svaki novi doživljaj ili patnju neki novi glas davao je odgovor, nakon svake nove navale slijedila je unutarnja opomena. Izranjali su uzori, među inima vidio sam i starca Zosima iz “Braće Karamazov” koji se javljao kao uzor i učitelj. No onaj majčinski praglas, vječan i uvijek iznova oblikovan, svaki je put proturječio, štoviše nije proturječio, već je izgledalo kao da se neko drago biće od mene okreće i šutke odmahuje glavom. “Ne uzimaj nikakve uzore!”, kao da glas govoraše. “Uzori su nešto što ne postoji, što sam stvaraš i zamišljaš. Slijediti uzore znači prenemagati se. Ispravnost dolazi sama od sebe. Pati samo, sine, samo pati i ispij vrč do dna! Što ga više izbjegavaš, napitak je gorči. Kukavica sudbinu ispija kao otrov ili kao lijek, no ti ju trebaš piti kao vino i vatru. Tada će ti slatko prijati.”
No okus je bio gorak i cijelu dugu noć kotač svijeta okretao se cvileći oko zadimljene osovine. Ovdje je bila slijepa priroda, ondje vidoviti duh — no duh se neprestano preobražavao u slijepe,mrtve, puste stvari: u moral, filozofiju, recepte, a slijepa bi priroda s vremena na vrijeme otvorila oko, čudesno vlažno oko duše, plaho i svijetlo. Ništa nije ostalo vjerno svom imenu. Ništa nije ostalo vjerno svome biću. Sve je bilo samo ime, sve je bilo “samo” bit, a iza svega, svetost života i otajstvo poslanja povlačilo se u uvijek nove, sve udaljenije i tjeskobnije zrcalne dubine. I tako se moj svijet šumeći nastavio vrtjeti sve dok osovina nije stala. Kada sam se probudio noć je bila skoro već sasvim na izmaku. Nisam pogledao na sat — toliko budan nisam bio, ali sam nakratko oči držao otvorene i promatrao blijedu jutarnju svjetlost na prozorskoj dasci, na stolcu i svojoj odjeći. Rukav košulje visio je opušteno i pomalo iskrivljeno i poticao na kreativne maštarije — ništa na svijetu nije našoj duši plodnije i poticajnije od sutona: točkica bjeline što se razlijeva u tami, sustav sivih i crnih tmina što se rastaču na maglovitoj podlozi.
No ja nisam odgovorio na poticaj da iz viseće bijele točkice oblikujem plesačice koje lebde, mliječne staze koje kruže, snježne vrhove i svete statue. Još sam ležao opčaran dugim slijedom snova, a moja svijest nije učinila ništa doli utvrdila da sam budan i daje blizu zora, da me boli glava i da ću, nadam se, još moći spavati. Kiša je kuckala po krovu i prozorskoj dasci. U meni se javila tuga, bol i otrežnjenje, bježeći sklopih oči i otpuzah u blizinu sna i snova. Tamo ih, međutim, nisam u cijelosti našao. Ostao sam u nekom tankom, krhkom drijemežu u kojem nisam osjećao ni umor ni bol. I sada sam ponovno doživio nešto, nešto poput sna, a nije san, nešto poput misli, a nije mišljenje, nešto poput vizije, poput kratkotrajna osvjetljenja podsvijesti valovima svjetlosnih zraka svijesti. U tom lakom jutarnjem drijemežu doživio sam sveca. Napola je bilo tako da sam ja sam bio svetac, mislio njegove misli i ćutio njegove osjećaje; a napola ga vidjeli kao drugu osobu, od mene odvojenu, no koju prozirem i u dubini duše poznam. Bilo je kao da ga vidim, i bilo je kao o njemu slušam ili čitam. Bilo je kao da sam sebi pričam o tom svecu, a istodobno kao da mi on o sebi priča ili kao da ispred mene živi život koji ja osjećam kao svoj vlastiti.
Taj svetac — svejedno je li on bio ja ili tko drugi — taj je svetac doživio veliku patnju, no to ne mogu opisati kao da se zbilo nekom drugom, a ne meni samom, jer sam sam ju doživio i osjetio. Osjećao sam: ono najdraže bilo mi je uzeto, moja su djeca umrla ili su mi pred očima umirala. No to nisu bila samo moja vlastita, stvarna djeca, sa svojim očima i čelima, svojim ručicama i glasovima — bila su, osim njih, i moja duhovna djeca i posjedi koje sam gledao kako umiru i od mene odlaze, bile su to moje sasvim vlastite, najosobnije i najdraže misli i pjesme, bila je to moja umjetnost, moje mišljenje, moj vid i život. Više od toga i nije mi se moglo uzeti. Nešto teže i okrutnije nisam mogao doživjeti, već da mi zgasnu ove drage oči i više me ne poznaju, da te drage usne više ne dišu.
To sam doživio ja — ili onaj svetac. Sklopio je oči i smiješio se, a u njegovu smiješku bila je sva patnja koja se uopće zamisliti može, bilo je priznanje svekolike slabosti, ljubavi, ranjivosti.
No bilo je lijepo i tiho, i taj slabašni smiješak boli ostao je nepromijenjen i lijep na njegovu licu. Tako izgleda drvo kada ga na jesenjem suncu napusti posljednje zlatno lišće. Tako izgleda zemlja kada led ili vatra progutaju njen dosadašnji život. Bila je bol, bila je patnja, najdublja patnja — no nije bilo opiranja, nije bilo prigovora. Bila je suglasnost, predaja, slušanje, upućenost i želja za suradnjom. Svetac je prinosio žrtvu hvaleći ju. Patio je, smiješio se. Nije se snažio, a ipak je ostao na životu, jer bio je besmrtan. Uzimao je radost i ljubav i davao ih, vraćao — ali ne nekomu neznancu, već sudbini, svojoj vlastitoj. Kao što misao tone u sjećanju i pokret u spokoju, tako su svecu potonula i iščezla njegova djeca i svi posjedi njegove ljubavi, potonula bolno — ali ne izgubljena, već utonula u vlastitu nutrinu. Bila su nestala, ali ne ubijena. Bila su preobražena, ali ne uništena. Vratila su se u nutrinu, u nutrinu svijeta i nutrinu patnika. Bila su život i postala prispodobe kao što sve jest prispodoba i u boli se gasi da bi kao nova prispodoba odjenulo neko drugo ruho.
(1918.)
Iz: Umijeće dokolice, Zagrebačka naklada, 2002.
I tako su, između bijede i samoosvještenja, između jada i usrdna nastojanja, moje misli, želje i fantazije, sve do bolnoga umora udarale o strme zidove povremeno se pretvarajući u polumračne tjelesne osjećaje: neobično točno opisana, krajnje diferencirana stanja žalosti, patnje, dubokoga umora prikazivale su se ćutilno u slikama i odjecima, dok je istodobno u nekom drugom sloju duše počelo strujati više duhovne energije: upozorenje na strpljivost, borbu, nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovdje odgovara hrabar korak tamo; osjećaj patnje na jednom stupnju našao je odgovor u upozorenju, poticaju, samoosvještenju na drugom stupnju.
Ako uopće ima smisla zadržavati se kod takvih doživljaja i osluškujući se naginjati preko rubova voda i klanaca koje čovjek u sebi nosi, tada taj smisao može proizaći samo ako što vjernije i točnije pokušamo slijediti titraje svoje duše — mnogo dalje i mnogo dublje negoli riječi sežu. Tko to pokušava zabilježiti, čini to s osjećajem s kojim bi čovjek na nekom stranom, jedva usput naučenom jeziku govorio o nježnim, osjetljivim, osobnim stvarima.
Moje, dakle, stanje i krug mojih osjećaja izgledali su ovako: sjedne strane doživljaj teške patnje, s druge strane svjesna težnja prevladavanju patnje, čistom skladu sa sudbinom. Tako je otprilike prosuđivala moja svijest ili neki prvi glas u njoj. A drugi glas, tiši, no dublji i dužega odjeka, stanje je drukčije prikazivao. Taj glas (koji sam kao i prvi čuo u snu, ali u daljini) nije patnji dao za krivo, a energičnoj težnji za savršenstvom za pravo, već je pravdu i nepravdu razdijelio na obje. Taj drugi glas pjevao je o milini patnje, o njezinoj nužnosti ne hoteći ni čuti o prevladavanju ili ukidanju patnje, već o njezinu produbljenju i nadahnuću.
Prvi je glas govorio, ugrubo prevedeno riječima, otprilike ovako: “Patnja je patnja, njome se ne trguje. Ona boli. Ona muči. Postoje snage koje mogu prevladati patnju. Potraži, dakle, te snage, vježbaj ih, naoružaj se njima! Bio bi naivna luda i slabić kada bi vazda htio patiti i trpjeti.”
No drugi je glas govorio, ugrubo prevedeno, ovako: “Patnja boli samo zato jer je se bojiš. Patnja boli samo zato jer ju koriš. Ona te proganja samo zato jer od nje bježiš. Ne moraš bježati, ne moraš koriti, ne moraš se bojati. Moraš ljubiti. Ta i sam sve znaš, duboko u srcu vrlo dobro znaš da postoji jedna jedina čarolija, snaga, jedno jedino spasenje i sreća i da se ona ljubav zove. Ljubi, dakle, patnju! Ne opiri joj se, ne bježi od nje! Kušaj kako je sočna u sebi, predaj joj se, ne dočekuj je s gnušanjem! Samo je tvoje gnušanje ono što boli, ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ne napraviš li ih takvima! Patnja je veličanstvena glazba — čim ju poslušaš. No ti ju nikada ne slušaš, u uhu uvijek imaš neku drugu, vlastitu, svojeglavu glazbu i tonalitet koje ne želiš napustiti, a s kojima je glazba patnje neskladna. Čuj me! Čuj me i sjeti se: patnja nije ništa, ona je tlapnja. Samo ti ju stvaraš, samo ti nanosiš si bol!”
I tako su, osim same patnje i želje za spasenjem, u stalnome sukobu i trvenju bila još i ta dva glasa. Prvi, bliži svijesti, imao je mnoge na svojoj strani. Mutnomu carstvu podsvijesti suprotstavio je svoju jasnoću. Na njegovoj su strani bili autoriteti, Mojsije i proroci, otac i majka, škola, Kant i Fichte. Drugi je glas zvučao udaljenije, kao iz podsvijesti i iz same patnje. On nije stvarao suh otok u kaosu, nije stvarao svjetlost u tmini. On je i sam bio taman, sam je bio prauzrok.
Nemoguće je sada izraziti kako se razvijao taj koncert dvaju glasova. Naime, svaki se od tih dvaju početnih glasova podijelio, a svaki se novi podglas ponovno dijelio u sebi, i to ne tako da su jednostavno nastala dva zbora, jedan nasuprot drugomu, jedan nešto svjetliji, drugi tamniji, jedan viših, drugi nižih glasova, jedan muški, drugi ženski ili kako već. Ne, nego je svaki novi glasi primao nešto od obaju viših glasova, primao titraje kaosa i titraje oblikujuće volje, primao dan i noć, muškost i ženskost u novoj, vlastitoj mješavini. Posvuda je svaki novi glas imao suprotan karakter onomu glasu od kojega se činilo da je dijeljenjem nastao. Novi podglas iz kaotična majčinskoga glasa zvučao je sve muškije i jasnije, sve više hoteći i ograničavajući, i obratno. No svaki je bio mješavina, svaki se rađao iz čežnje za drugim principom.
Tako je nastala polifonija i raznolikost u kojoj mi se činilo da je sačuvan cijeli svijet sa svim svojim milijunima mogućnosti. Svi su se međusobno držali u ravnoteži; izgledalo je da se cijeli svijet uz neprestanu tihu bol odigrava u mojoj duši koja sanja. U njihovu je kretanju bilo snage i zamaha, ali i mnogo trvenja, opreke i bolne smetnje. Svijet se okretao, okretao se lijepo i strasno, ali osovina mu je škripala i dimila se.
Kao što rekoh, ne znam više ništa što sam usnio. Note su nestale, u meni su još zapisani samo predznaci tonaliteta i glasova. Znam samo ovo: doživio sam mnogo zla i kod svake nove boli iznova je planula čeznutljiva misao na oslobođenje i spasenje. Tako je postojao vječan tijek, krug poticaja i prijemčivosti, oblikovanja i trpljenja, činidbe i patnje, bez kraja.
Nisam se pritom dobro osjećao. Sve je imalo okus više po boli nego po užitku, a tamo gdje su se stanja sna izražavala u tjelesnim osjetima, oni su bili mučni: osjećao sam glavobolju, nesvjesticu, tjeskobu. Događaji su bili raznoliki, a na svaki novi doživljaj ili patnju neki novi glas davao je odgovor, nakon svake nove navale slijedila je unutarnja opomena. Izranjali su uzori, među inima vidio sam i starca Zosima iz “Braće Karamazov” koji se javljao kao uzor i učitelj. No onaj majčinski praglas, vječan i uvijek iznova oblikovan, svaki je put proturječio, štoviše nije proturječio, već je izgledalo kao da se neko drago biće od mene okreće i šutke odmahuje glavom. “Ne uzimaj nikakve uzore!”, kao da glas govoraše. “Uzori su nešto što ne postoji, što sam stvaraš i zamišljaš. Slijediti uzore znači prenemagati se. Ispravnost dolazi sama od sebe. Pati samo, sine, samo pati i ispij vrč do dna! Što ga više izbjegavaš, napitak je gorči. Kukavica sudbinu ispija kao otrov ili kao lijek, no ti ju trebaš piti kao vino i vatru. Tada će ti slatko prijati.”
No okus je bio gorak i cijelu dugu noć kotač svijeta okretao se cvileći oko zadimljene osovine. Ovdje je bila slijepa priroda, ondje vidoviti duh — no duh se neprestano preobražavao u slijepe,mrtve, puste stvari: u moral, filozofiju, recepte, a slijepa bi priroda s vremena na vrijeme otvorila oko, čudesno vlažno oko duše, plaho i svijetlo. Ništa nije ostalo vjerno svom imenu. Ništa nije ostalo vjerno svome biću. Sve je bilo samo ime, sve je bilo “samo” bit, a iza svega, svetost života i otajstvo poslanja povlačilo se u uvijek nove, sve udaljenije i tjeskobnije zrcalne dubine. I tako se moj svijet šumeći nastavio vrtjeti sve dok osovina nije stala. Kada sam se probudio noć je bila skoro već sasvim na izmaku. Nisam pogledao na sat — toliko budan nisam bio, ali sam nakratko oči držao otvorene i promatrao blijedu jutarnju svjetlost na prozorskoj dasci, na stolcu i svojoj odjeći. Rukav košulje visio je opušteno i pomalo iskrivljeno i poticao na kreativne maštarije — ništa na svijetu nije našoj duši plodnije i poticajnije od sutona: točkica bjeline što se razlijeva u tami, sustav sivih i crnih tmina što se rastaču na maglovitoj podlozi.
No ja nisam odgovorio na poticaj da iz viseće bijele točkice oblikujem plesačice koje lebde, mliječne staze koje kruže, snježne vrhove i svete statue. Još sam ležao opčaran dugim slijedom snova, a moja svijest nije učinila ništa doli utvrdila da sam budan i daje blizu zora, da me boli glava i da ću, nadam se, još moći spavati. Kiša je kuckala po krovu i prozorskoj dasci. U meni se javila tuga, bol i otrežnjenje, bježeći sklopih oči i otpuzah u blizinu sna i snova. Tamo ih, međutim, nisam u cijelosti našao. Ostao sam u nekom tankom, krhkom drijemežu u kojem nisam osjećao ni umor ni bol. I sada sam ponovno doživio nešto, nešto poput sna, a nije san, nešto poput misli, a nije mišljenje, nešto poput vizije, poput kratkotrajna osvjetljenja podsvijesti valovima svjetlosnih zraka svijesti. U tom lakom jutarnjem drijemežu doživio sam sveca. Napola je bilo tako da sam ja sam bio svetac, mislio njegove misli i ćutio njegove osjećaje; a napola ga vidjeli kao drugu osobu, od mene odvojenu, no koju prozirem i u dubini duše poznam. Bilo je kao da ga vidim, i bilo je kao o njemu slušam ili čitam. Bilo je kao da sam sebi pričam o tom svecu, a istodobno kao da mi on o sebi priča ili kao da ispred mene živi život koji ja osjećam kao svoj vlastiti.
Taj svetac — svejedno je li on bio ja ili tko drugi — taj je svetac doživio veliku patnju, no to ne mogu opisati kao da se zbilo nekom drugom, a ne meni samom, jer sam sam ju doživio i osjetio. Osjećao sam: ono najdraže bilo mi je uzeto, moja su djeca umrla ili su mi pred očima umirala. No to nisu bila samo moja vlastita, stvarna djeca, sa svojim očima i čelima, svojim ručicama i glasovima — bila su, osim njih, i moja duhovna djeca i posjedi koje sam gledao kako umiru i od mene odlaze, bile su to moje sasvim vlastite, najosobnije i najdraže misli i pjesme, bila je to moja umjetnost, moje mišljenje, moj vid i život. Više od toga i nije mi se moglo uzeti. Nešto teže i okrutnije nisam mogao doživjeti, već da mi zgasnu ove drage oči i više me ne poznaju, da te drage usne više ne dišu.
To sam doživio ja — ili onaj svetac. Sklopio je oči i smiješio se, a u njegovu smiješku bila je sva patnja koja se uopće zamisliti može, bilo je priznanje svekolike slabosti, ljubavi, ranjivosti.
No bilo je lijepo i tiho, i taj slabašni smiješak boli ostao je nepromijenjen i lijep na njegovu licu. Tako izgleda drvo kada ga na jesenjem suncu napusti posljednje zlatno lišće. Tako izgleda zemlja kada led ili vatra progutaju njen dosadašnji život. Bila je bol, bila je patnja, najdublja patnja — no nije bilo opiranja, nije bilo prigovora. Bila je suglasnost, predaja, slušanje, upućenost i želja za suradnjom. Svetac je prinosio žrtvu hvaleći ju. Patio je, smiješio se. Nije se snažio, a ipak je ostao na životu, jer bio je besmrtan. Uzimao je radost i ljubav i davao ih, vraćao — ali ne nekomu neznancu, već sudbini, svojoj vlastitoj. Kao što misao tone u sjećanju i pokret u spokoju, tako su svecu potonula i iščezla njegova djeca i svi posjedi njegove ljubavi, potonula bolno — ali ne izgubljena, već utonula u vlastitu nutrinu. Bila su nestala, ali ne ubijena. Bila su preobražena, ali ne uništena. Vratila su se u nutrinu, u nutrinu svijeta i nutrinu patnika. Bila su život i postala prispodobe kao što sve jest prispodoba i u boli se gasi da bi kao nova prispodoba odjenulo neko drugo ruho.
(1918.)
Iz: Umijeće dokolice, Zagrebačka naklada, 2002.