Čitalac sada istražuje misli dvaju velikana umova ne zato da bi ih raskrinkao ili odbranio, već da bi otkrio misteriju romana Dostojevskog — misteriju koja ostaje neodgonetnuta i za samog đavola.
Nije samo Kantova antiteza misteriozno naoru žala Dostojevskog svojim već oprobanim oklopima. Ništa manje oprobanim oklopima tajno ga oprema i teza. Ali ne zato da bi se dokazala valjanost teze — za to Dostojevski poseduje drugo oružje; filozofski arsenal teze Dostojevski koristi samo radi trijumfa nad antitezom.
Kao sudija u javnom dvoboju između Teze i Antiteze, Kant je ispravno zapazio da je prednost u pogledu popularnosti na strani Teze, utoliko što zdrav razum, ne shvatajući ništa od njenih spekulativnih ideja, na primer o besmrtnosti duše, može beskrajno da mudruje o tim pitanjima, lutajući između ideja o kojima se baš zato i može reći to govoriti jer se o njima ništa ne zna, i gde se može smatrati poznatim sve ono što je, zahvaljujući čestoj upotrebi, postalo uobičajeno. Teškoće u poimanju ne zabrinjavaju zdrav razum, jer on i ne zna šta je poimanje uopšte. U stvari, kao u oblasti istraživanja prirode tj. u oblasti antiteze, taj zdrav razum morao bi potpuno da ćuti i da prizna svoje neznanje.
Pobornicima teze (spiritualistima) Kant prebacuje oholost i lukavost kao i to da se razmeću tobožnjim shvatanjem i znanjem tamo gde mi ništa ne znamo i ništa ne shvatamo.
Ivan Fjodorovič Karamazov nije jedan od onih koji ništa ne shvataju. On nije »zdrav razum«, on je mladi mislilac. Àli, kao mislilac on zna, ništa manje nego Kant, da se zdrav razum ništa ne razume u ta pitanja i da ne postoji niko drugi, čak ni među umovima najviše izvežbanim u razmiš ljanju, koji bi mogao da se pohvali da sve to bolje shvata.
To su Kantove autentične misli.
Mladi mislilac Ivan Fjodorovič nije neznalica u oblasti »istraživanja prirode«, ali antiteza sa svojim »projektom koji obećava da će ga zadovoljiti samo empirijskim znanjima i njihovom razumnom međusobnom vezom« pruža Ivanu Fjodoroviču isto tako malo spokoj stva i oslonca kao i zdravom razumu. No i pored toga, zbog delà »Geološka kataklizma« i »Legenda o Velikom Inkvizitoru« Ivanu se kao oličenju antiteze, može prebaciti oholost, prigovor koji i Kant upućuje empirizmu tvrdeći da i on »drsko negira ono što se nalazi van doma šaja realnih znanja, i na taj način postaje neskroman«. To mu je sa dostojanstvenim sarkazmom rekao autor romana, u košmaru, ustima đavola. Međutim, u razgovoru sa Aljošom (poglavlje »Braća se upoznaju«) naš mladi mislilac će stajati na pozicijama zdravog razuma. On nije oličenje antiteze, on je samo skromni skeptik kad čistokrvnoj tezi-Aljoši kaže da njegov euklidski um nije u stanju da shvati ni kako se u beskonačnosti spajaju dve paralele, a kako bi tek shvatio Boga, tj. četvrtu tezu Kantove antinomije.
» — Skromno priznajem« — ispoveda se Ivan Fjodorovič — »da nisam u stanju da razrešim takva pitanja, ja imam euklidski, ovozemaljski um [tj.empirijski] i zato nismo dorasli da rešavamo stvari koje nisu od ovoga sveta«.
» — Nisu od ovoga sveta« — to je naravno svet »stvari po sebi«, po Kantu nedostupan saznanju, kao svet koji je van čovekovog iskustva. Zatim Ivan daje »dobar« savet Aljoši da »o tome nikad ne razmišlja, a naročito ne o Bogu [tj. o četvrtoj antinomiji]: postoji li ili ne? Sva ta pitanja nisu svojstvena čoveku, stvorenom da shvati samo tri dimenzije«.
Čitalac više ne mora da sumnja da je »euklidski um« Dostojevskog ne samo Kantov »zdrav razum« nego i razum uopšte, koji je nesposoban da shvati ma šta van granica vlastitog iskustva. Mladi mislilac otkriva svoje »kantijanstvo«, jer o nemogućnosti rešenja sličnih problema Kant upravo i govori.
Tako je Ivan Fjodorovič rečnikom Dostojevskog tačno ponovio Kantove tvrdnje o nespoznatljivosti i neshvatljivosti spekulativnog sveta, tj. kosmoloških ideja teze, za razum, zauzevši time, zajedno sa Kantom, opasnu poziciju teorijskog agnosticizma, ma koliko to inače poricao.
Ivan Fjodorovič sa žestinom izjavljuje: »Ja ništa ne shvatam <…> Ja sada i ne želim ništa da shvatam <…> Hoću da ostanem na činjenici [tj. uz empirizam]. Odavno sam odlučio da ne razumem. Ako dobijem želju da nešto razumem, odmah ću da izneverim činjenicu«.
Kant strogo zabranjuje da se činjenice menjaju i predlaže drugi recept: da se »činjenica« i »ideja« pomire, tj. da se usklade shvatljivo i neshvatljivo, empirijsko sa spekulativnim.
Putem tog pomirenja autor romana će povesti poneku ličnost pokušavajući da razreši antinomije, ali ne i da otkloni protivrečnosti među njima kao neki privid, kako je pokušavao da učini Kant.
Činjenica je da ne samo Ivan Fjodorovič, junak romana, već i autor romana prihvataju Kantovu postavku o nepoznatljivosti i bespredmetnosti teorijskih dokaza ideja teze — to nam otkriva razgovor starca Zosime i gospođe Hohlakove, one iste koja je bila onoliko ogorčena posle Zosimine smrti zbog toga što se »starac usmrdeo« i koja tako nešto nije očekivala od njega. Kao što vidiš, čitao če, autor romana je daleko od stanovišta potpunog divljenja, čak i pred starcem Zasimom, koji u romanu predstavlja praktičnu personifikaciju teze.
Gospođa Hohlakova, ta priglupa, nakostrešena kvočka, do užasa je uznemirena mišlju o budućem životu (o besmrtnosti duše), tj. drugom Kantovom antinomijom o neuništivosti, nedeljivosti i jedinstvu mojeg mislećeg »ja«. Kao ni gospođa Hohlakova, ni Mitja nije filozof, ali antinomije, kao što nam je poznato iz Mi tj inog iskustva, uzbuđuju — prema Kantu — um svakog čoveka: takva je čovekova sudbina. Gospođu Hohlakovu uzbuđuje pomisao na to šta će se desiti ako umesto zagrobnog života i besmrtnosti »na grobu izraste samo čičak« — pitanje koje je uzbuđivalo čak i pokojnog starca Karamazova, istini za volju, u pripitom stanju.
Starac Zosima odgovara gospođi Hohlakovoj. Taj odgovor sadrži dve postavke i prva od njih, ma kako to bilo čudno za starca Zosimu, data je prema Kantovoj Kritici čistog uma: » — Tu se ništa ne može dokazati, — kaže Zosima — moguće je osvedočiti se < .. .> putem aktivne ljubavi. Volite svoje bližnje aktivno i stalno. Prema tome kako ćete napredovati u ljubavi, osvedočiće se i u postojanje Boga i u besmrtnost vaše duše. <…> To je provereno, to je tačno.«
Druga postavka iz pouke o aktivnoj ljubavi glasi: »To je provereno«. Postavka »to je provereno« već je dokaz preuzet iz hrišćanske prakse, i možda predstavlja prelaz na Kantov »praktični um«, na »kategorički imperativ«;90 ali da prva teza — »tu se ništa ne može dokazati« — proističe iz Kantove filozofije potvrđeno je starčevom izjavom na drugom mestu u romanu. Filozofi kažu da se suština »stvari ne može razumeti na zemlji«.
Starac Zosima nije Mitja. Njegova jednostavnost je rezultat velike složenosti, rezultat dubokih razmišljanja i velikog unutrašnjeg iskustva, ali su filozofi o kojima govori starac, treba pretpostaviti, oni filozofi o kojima je govorio i Mitja, tj. pre svega Kant: jer upravo Kantovi dokazi u vezi sa tezom i antitezom ništa ne dokazuju i »svet stvari po sebi« (tj. svet spekulativnog) nedostupan je saznanju. I ako starac Zosima, umesto da govori o nespoznatljivosti sveta »stvari po sebi«, govori o nespoznatljivosti »suštine stvari«, smisao njegove tvrdnje ostaje isti kao kod Kanta, a to je smisao koji se u potpunosti dâ izraziti filozofskom terminologijom.