(Sokrat je prvi rekao: “Što sam dokučio, izvrsno je, mislim i ono što nisam; no zato bi bio potreban neki delfski ronilac”. Sokrat je time rekao da je i umnom više mudrosti u onome što ne razumije nego u onome što razumije. Rekao je da je veliko ono što razumijemo u Heraklita, a ono što ne možemo dokučiti možda još i bolje. Ono tamno u Heraklitovim zapisima ne prestaje da fascinira zbog onoga što znamo ili bar slutimo da je u Heraklita istinito. U svakom od njegovih Fragmenata).
Fragment 119: Ethos anthropo daimon: čovjekov karakter je njegova sudbina (demon).
O piscu onoga što nazivamo Heraklitovim fragmentima i čovjeku koji je udario temelj metafizike gotovo ništa ne znamo, čak ni da li je htio biti pisac i da li je htio da njegova riječ bude u pismenom obliku sačuvana ili je samo htio da bude kazivana, a u pismenom obliku zaviještana hramu, dakle bogovima a ne ljudima (“Govora ovog, stvarnog, smisao ljudi nikad ne razumiju…”). Mnogo kasnije ni o M. Blanchotu nećemo znati mnogo. O starim učiteljima mišljenja, kao ni o prorocima, nije mnogo zabilježeno: priče o njihovim životopisima su rezultat traganja po fragmentima i naznakama, rekonstruiranje mogućeg, gonetanje metafora i simbola, gradnja na osnovi hipoteza imaginacije. Anonimnost autoru omogućava da pisanje ostane njegova intima. Čak i kada djelo objavi, kada njegovo pisanje postane javni čin. Pisac se skriva u pismu. Skriva se i kada sliku o sebi ističe i uljepšava, i kada sam sebe kudi, a pogotovo kada kazuje o nečemu što smatra važnijim od sebe sama. Nedostatak znanja o autorovoj biografiji čini pismo u potpunosti pismom, jer ga ne možemo tumačiti nikako drukčije no iz onoga što samo jest. Kažu da je Heraklit bio iz ugledne obitelji, ali u državne poslove, na koje je imao nasljedno pravo, nije htio. Nazivali su ga Mračnim. U toj riječi je nešto opasno i zlokobno. U toj riječi je opisana Heraklitova umnost. Njegova ga je umnost odijelila od ljudi: osobnost voli da se skriva. Takav bijaše Heraklitov karakter.
Karakter, osobnost, ćud: ethos. Daimon: bog, božanstvo; sreća, dobra ili loša. Daimon u starogrčkom znači i individualni bog ili boginja, znači također božanska moć, sudbinu, a personificira i dobrog ili lošeg duha. U kasnijim značenjima daimon je otišla duša, ali i duh, napokon dobri duh u čiju čast se ispija zdravica poslije večere… Neki ukazuju i na mogućnost da se daimon razumije kao posjetitelj i čuvar više duhovnosti. R. Waterfield u knjizi Prvi filozofi (2000.) riječ prevodi kao “guardian spirit”. B. Despot cijeli 119. Heraklitov fragment prevodi: “Bitištvo (bivalište; bitidba) čovjeku boštvo”, a M. Heidegger veli da u suvremenom prijevodu “Ćud je čovjeku sudbina” izostaje razumijevanje duha grčkog, pa fragment prevodi, ili bolje interpretira kao: “Čovjek stanuje, ukoliko je čovjek u blizini Boga”, i potom: “(Običan) boravak je čovjeku ono otvoreno pribivanje Boga (neobičnog)” (M. Heidegger, O humanizmu, str. 47–49.). U tome se na jedan neesencijalistički način utemeljuje etičko, ali se u takvom nastojanju zasnivanje ethosa dovodi u vezu s Bogom (boštvom), u kome traži svoje zasnivanje. Ljudski udes je čovjekovo jest. Ljudski udes ovisi o samom čovjeku, koji mora izvršiti svoju jednu i jedinu sudbinu. Čovjek je ono što je njegov ethos, koji mu odredi njegovo bivstvo.
(Maštarija: Je li Einsteinov posljednji znanstveni pokušaj, pokušaj da izgradi “teoriju velikog ujedinjenja” bio pokušaj da prodre u tajnu logosa, u unutarnju logiku događaja, da doskoči sudbini, da dokaže postojanje samo jedne, nužne mogućnosti, koju bismo mogli predvidjeti, izračunati matematskim putem i time potvrditi njenu neumitnost? Zaludan bi bio takav račun, ako je sve u jednom prabivstvu ili boštvu, koje ne razabiremo, ali njegovo izvršavamo jer mu odoljeti ni izmaći ne možemo).
Demon pripada sudbini. Sudbini bića. Demon vlada bićem, a biće njime. Biće i njegov demon su u stalnom odnošenju: u sukobu, suradnji, izmirenju… Biće i njegov demon u jedinstvu i rascjepu čine svaki životni put i opisuju što jedan život jest. Heraklitova riječ me nagovara da kažem: čovjek sazna što je njegov karakter, njegov ethos kada otkrije svoju sudbinu, kada upozna i spozna svog demona. Čovjekova je sudbina ono što jest, sam je sebi svoj dobri i loši demon. Koliko god izbjegava svog demona, demon ga nađe, nađe ga jer mu je sudbina. A sve što pripada prirodi bića u sebi ima magnetičnost sudbinskog. Sudbinskog, koje svako biće u svijetu u kome sve teče, u kome se sve mijenja, uvijek nanovo započinje, uobličava i dovršava, sudbinskog koje biće svojevoljno izvršava u svom činiti i biti.
(Slika rijeke i vode. “Sve teče…”. Ničeg stalnog nema: sve je u nastajanju, sve je u toku i ništa se zadržati ne može. Sve tako jest da nastaje, nestaje i ponovo nastaje. Rijeka je “bez povratka”, val se razbije o obalu i nanovo dolazi s horizonta. Rijeka je slika prolaznog, izviranja životnog toka i njegovog nastajućeg nestajanja, more — slika beskonačnog, vječnog vraćanja istog.)
Spokojan je onaj koga je njegov put našao. Takav niti za nečim kaska, niti ga što goni: takav umije živjeti u skladu sa svojim demonom. Onaj koji dovoljno dugo ili mudro poživi, koji svoje bure preživi dođe do izmirenja sa sobom i svojom sudbinom, jer shvati vlastitu granicu i unutarnju mjeru stvari, shvati da je na kraju sve u harmoniji i jedinstvu, shvati na kraju da i ono što se naziva pojedinačnom dušom zajedničkoj pripada. Znati što jesi, znati sebe ne znači spoznati (samo) svoju osobnost, nego dokučiti zajedničko, skupno, shvatiti ono što se dijeli sa svima, razabrati osobni logos koji je u odnošenju spram univerzalnog. Sve nastaje i nestaje po mjeri logosa, u vatri, vječno živoj, “koja se s mjerom pali i s mjerom gasi” (§ 30). Heraklit se povukao iz javnog života, svoje u sebi našao. I zabilježio da je “opstanak duše govor koji sam sebe uvećava”, zabilježio stotinjak tajnovitih fragmenata u kojima je ono istinito, ali čije potpuno značenje s njim ostade. Mi ga na mnoge načine samo “pokušavamo prevesti” (B. Despot), jer njihovu složenost nije moguće ni obnoviti ni obuhvatiti. Fragment je od početka pokazao da sve ne može u riječ i da je u riječi sadržano i ono nerečeno. Heraklitovi fragmenti su pozvali na riječ mnogog pjesnika i filozofa. U Heraklitovom mišljenju vatre i kazivanju o rijeci u koju se ne može dva puta zagaziti mišljena je ljudska konačnost i vječnost logosa. U njima je i demon svakog čovjeka. U njima je sve što čovjek i njegov demon jest. U njima je sve što bivstvo jest. U onom Jest stalno izmjenjivog bivanja razabiremo sve što jest i ono što nikada do kraja odgonetnut nećemo, jer tako dubok logos ima…
(Na način Heraklitov: Logos je bivstva u izmjenjivom bivanju; ni ovo, ni ono, nego vječno Isto, a uvijek Drugo).