Viktor Žmegač: Osjetila i kultura

Viktor Žmegač

Postoji bezbroj glupih rečenica, a među najglupljima svakako je stara poslovica u današnjoj razgovornoj uporabi. Radi se o latinskoj sentenciji De gustibus non est disputandum – o okusima nema smisla raspravljati. Ona ima dugu povijest, a živi snagom tradicije, pa time potvrđuje iskustvo da neki oblici kulture sadrže različite, ponekad oprečne sastavnice. Neprijeporno je, međutim, da ta poslovica izvorno polazi od drukčije misaone osnove. Njezin potpun, autentičan tekst glasi: De gustibus et coloribus non est disputandum. Izostavljanjem boja mijenja se smisao i stvara tlo za različita tumačenja. Prvi tvorci sentencije imali su na umu samo osjetilne sadržaje – okus i vid. Na primjer, gorčinu ili zelenu boju. Tek je u kasnijim povijesnim razdobljima uslijedila značenjska promjena prema kojoj je iz okusa postao ukus, a to je vrlo krupan semantički pomak, koji je počeo izmicati kritičkoj provjeri. Na izvorima svakako je vrijedilo mišljenje da doista nema smisla sporiti se o tome da li je, recimo, osvit ljepši nego zalazak sunca, ili prija li med bolje od povrća.

Da je poslovica ostala na svom osjetilnom području, ona zaista ne bi bila disputacijski izazov. Jednome prija ovo, drugo drugome. Međutim, i na polju osjetilnosti mogu se raspoznati problemi, koji već upućuju na to da je današnja nerazumnost u tumačenju sentencije donekle posljedica nerazbistrenih kriterija u prošlosti. Predmeti osjetilnosti naime nisu svi iste kakvoće, pa se nameće kritička obveza prema razlikovanju – to jest prema diferencijaciji što je zahtijevaju osnove radoznalog odnosa prema predmetu. Drugim riječima, de gustibus... ne oslobađa nas potrebe da utemeljimo raspravu o odnosu između neke osobne sklonosti i stvarnoga svojstva objekta.

Aristotelov poučak

Teško je naime zamisliti osobu koja će primjerice prilikom kušanja odabrati, pokvarene ili loše pripremljene živežne namirnice, a zanemariti kvalitetnu hranu. De gustibus? Ne, nego očitovanje krajnje zbunjenosti. Drastičan primjer pokazuje da ni na tlu elementarne osjetilnosti opća relativizacija nije moguća. Da anticipiramo: u tom pogledu nema ni modernističke avangarde ni postmoderne otvorenosti.

Prije potrebnih koraka prema analizi pojma ukus, u danas raširenu smislu, treba razmotriti historijske sastavnice individualnog odnosa prema percepcijskim sadržajima što se nude oku, uhu, njuhu, okusu i dodiru (ako pođemo od tradicijskoga kataloga od pet osjetila). Uzajaman odnos senzacija ima posebnu povijest, koja se može slijediti, od antičkih vremena do danas, dakle od epoha prvih sustavnih rasprava o preduvjetima čovjekova snalaženja u svijetu prirode. Autori kasnijih razdoblja antičke kulture i srednjeg vijeka pozivaju se pretežno na Aristotela. U epohama prije velikog sistematičara znanja bilo je doduše pokušaja da se broj osjetilnih sposobnosti smanji ili poveća, no Aristotelov autoritet bio je tako neupitan da se peteročlani sustav trajno učvrstio.

U povijesti osjeta najkrupniji je problem osmišljavanje uzajamnog odnosa između ljudskih organa orijentacije s jedne, a spoznaje s druge strane. Od antike do novodobnih epoha ne miruje pitanje stupnjevanja, odnosno vrijednosne hijerarhije. Koje su osjetilne sposobnosti na vrhu ljestvice, a koje na začelju? Konstante ali i pomaci u sustavima razvrstavanja pružaju doista vrlo dojmljiv i bogat uvid u misaona kretanja europske, a donekle i svjetske kulturne povijesti.

Bitna je uloga ponovno pripala izvorima europske duhovnosti, grčkoj misaonosti. Pokazalo se da je u raspravama o sklopu senzitivnosti Aristotelova riječ imala posebnu težinu i značenje duga odjeka. Razdoblja kasnijega srednjeg vijeka prihvaćala su osnove naučavanja filozofa-sistematičara. Ugled mu je i kasnije, u renesansi, ostao uvelike nenarušen; štoviše, otkrivale su se dotad nepoznate sastavnice njegova djela. Stoga ne iznenađuje da je njegova prosudba vrijednosnoga poretka zadržala dominantan položaj. Smatrao je da je vizualno usvajanje zbilje bez premca. (Najnovija obuhvatna studija o povijesti osjetila i osjeta, knjiga Roberta Jüttea Geschichte der Sinne, objavljena 2000. godine, sadrži mnoštvo podataka o tekstovima koji to potvrđuju.) Svakako valja relativizirati rašireno mišljenje da je tek Gutenbergovo doba, koliko god revolucionarno bilo, stvorilo uvjete za visok ugled vida. Točno je, međutim, da je Gutenbergov izum utemeljio kulturu ekstenzivnog čitanja i svojevrsnu vizualizaciju opće svijesti.

Jütte upozorava na reprezentativno značenje jednog odlomka iz prvog dijela Ovidijevih Metamorfoza, u kojemu pjesnik kazuje da je početak života na Zemlji čovjeka podario sposobnošću da pogled uputi u daljinu i visinu, dok su druga živa bića uvelike pritisnuta uz tlo. Stvoritelj je ljudima podigao glave i uputio ih da prepoznaju širinu svijeta, motreći nebo i zvijezde. Oko je dar kojim uočavamo, spoznajemo i prepoznajemo. Te Ovidijeve stihove možemo smatrati poetskom potvrdom Aristotelova nazora.

O dugotrajnosti pohvale vidne percepcije, u tijeku tisućljeća, svjedoči u osamnaestom stoljeću veliki enciklopedijski pothvat (Encyclopédie) francuskih prosvjetitelja. U mnoštvu članaka, od kojih su mnogi opsežne rasprave, nalazi se i tekst o kulturnom značenju osjetila. U razvrstavanju prema baštinjenom petosložju i kod pariških autora, Diderota, d’Alemberta i drugih, na vrh ljestvice dospijeva osjet vida, koji je po sudu pisaca „profinjeniji i obuhvatniji“ od drugih, među kojima ipak veliko značenje pripada i sluhu. Ta su dva osjetila srodna po tome što nam omogućuju osobito intenzivan i širok pristup zbiljskom svijetu. Miris, okus i opip (taktilnost, haptika) idealno upotpunjuju senzitivni repertoar, ali po važnosti zaostaju za prvim dvama. Niže mjesto zauzimaju zbog toga što su, napose okus i opip, lokalno ograničeni.

Vidim i čujem, dakle postojim

U obrazloženju francuskih enciklopedista još nije postojala kategorija bez koje danas ne možemo zamisliti procjenu osjetilnih fenomena. Suvremenom je diskursu mjerodavan prije svega pojam komunikacije odnosno komuniciranja. U načelu nema dvojbi oko toga kojim svojstvima pripada središnje značenje u semiotičkom činu uzajamne razmjene informacija između pošiljatelja i primatelja s pomoću sustava kodova. Iako u specifičnim situacijama nositelji obavijesti odnosno sadržaja mogu biti i niže stupnjevana osjetila, praksa uvelike potvrđuje da informacijskim sustavima vladaju vizualnost i auditivnost – od svakodnevnog razgovora do složenih elektroničkih operacija. „Vidim i čujem“, tako bi danas glasila kartezijanska formula o postojanju.

Ovdje nije mjesto opsežnom razmatranju psiholoških i društvenopovijesnih aspekata. Ipak treba zapamtiti znanstvenu spoznaju da je u dvojstvu vida i sluha bilo tumačenja kojima je apsolutan vrh Aristotelove klasifikacije bio sporan. Postoji, naime, i stara tradicija filozofsko-teoloških tumačenja koja su prednost davala slušnom organu i njegovu kulturnom i metafizičkom značenju. To su isticali osobito vjerski autoriteti, koji su smatrali da je „Božja riječ“ po svojoj naravi izgovorena riječ.

Krajnje odvojenih mišljenja bilo je samo pojedinačno. Najzanimljivije udaljavanje od navedenog suglasja nalazimo u mislima Tome Akvinskoga, dakle osobito ugledna zastupnika kršćanskog univerzalizma u trinaestom stoljeću, koji je u nekim sastavnicama svoga svjetonazora katolički Aristotel.

U svojoj raspravi o naravi duše (De anima) okrenuo je ljestvicu i na njezin vrh stavio taktilnost. Obrazloženje je neobično napose zbog toga što se njegova apologija opipa doima gotovo materijalističkom. Taktilni je osjet, tumači on, bitan za čovjekovo snalaženje u zbilji koja ga okružuje: bez njega pojedinac ne bi mogao usvajati posve konkretna svojstva predmeta bitnih za preživljavanje u prirodi – na primjer u situacijama u kojima nema svjetlosnog elementa stvarnosti. Toma Akvinski ostao je, međutim, kao teoretičar osjetilnosti osamljen. Premoć auditivnih i vizualnih sposobnosti nitko nije uspio ozbiljno uzdrmati.

Esej objavljen u Vijencu možete u celosti pročitati na sledećem LINKU.