Na početku je bio plan. Projekt „vrijeme“ iz nekog dalekog ishodišta bezvremenosti. Vrijeme nas je determiniralo, cijeli naš opipljivi svijet odredilo je vrijeme. Jer vrijeme je ideja onoga koji nas je stvorio. Vrijeme ograničava život, ono ga sabija u granice. Ono ga limitira. Zašto nas vrijeme „sputava“?
U ovom inkubatoru omeđenom vremenom i prostorom što se zove Zemlja, stvari se događaju nevjerojatno brzo, smrt nas tjera da brzo razmišljamo, da u kratkom razdoblju damo svoj maksimum. Cijeli život prolazi u jednom shizofrenom, bolesnom stanju iščekivanja vlastite smrti. Otuda i brzi rezultati, plamsaji ljudske svijesti.
Cilj projekta nije da živimo beskonačno dugo, ili, ukoliko dosegnemo u nekoj od bezbroj paralelnih svjetova vlastitu besmrtnost, opet ćemo, poput naših stvoritelja, težiti stvaranju jednog novog svijeta ograničenog vremenom, ograničenog umiranjem, jer besmrtnost nije „potentna“ kao smrtnost.
Tu se svakako ne radi o tehnološkim, znanstvenim dostignućima, već o sklopu emocionalnih postignuća, dijagramu osjećajnosti, registrima emotivnih doživljaja, kojih u besmrtnosti nema, ili, ukoliko se i pojavljuju, onda je to pojavljivanje mnogo rjeđe. Stoga jedan tako oblikovani svijet, unaprijed predodređen neumoljivosti vremena, okljaštren jednom strašnom „kletvom“, vremenom koje limitira, ograničava i nadgleda cijeli ciklus, u kojemu rođenjem započinje umiranje, svakim danom sve brže i sve bliže, i dok pokušavamo čvrsto držati uzde vlastita života u rukama, zaboravljamo vlastitu prolaznost, hineći osjećanja besmrtnosti i trajnosti.
Osnovni program, bazična matrica ne opterećuje nas isprva, na samom početku života, vlastitom prolaznosti. U ranom djetinjstvu uvjereni smo da živimo vječno, da smo besmrtni. Sve oko nas je besmrtno, uvjereni smo. Trenutak kada se prvi puta suočimo sa sumnjom u vlastitu besmrtnost pamtiti ćemo do kraja života.
Sve drugo, daleko od smrti, postaje spas. I onda kada pomišljamo na besmrtnost, pomišljamo na proživljeno vrijeme, koje stvara osjećaj osobnosti i izuzetnosti, unikatnosti i jedinstvenosti.
Tamo gdje ne postoji vrijeme, ne postoji početak i kraj.
Vrijeme se otjelovilo u našoj svijesti, u našem programu. Vrijeme nas je osmislilo. Ono je naša matrica, papir po kojemu pišemo vlastiti život. Mi smo proizvod vremena, i njegove najveće žrtve.
Besmrtnost u kontekstu našega vremena nemoguća je. Besmrtnost u nekom drugom „ne-prostoru“ vjerojatnija je, prihvatljivija, „prirodnija“.
Mi ne možemo živjeti vječno, jer nam to naš program, naša svijest, ne dopuštaju. Mi ne možemo podnijeti besmrtnost.
Čak i kada bismo stvorili nekakav sintetički proizvod, polu čovjeka – polu stroja, „kiborga“, gdje bi naš um bio „zarobljen“ u besmrtnom biću - stroju, mi to ne bismo mogli podnijeti. Naša je svijest predodređena osjećanju smrtnosti, i premda se smrti bojimo, žudeći besmrtnost, nemamo „alate“ u vlastitoj svijesti kojima bismo živjeli tu istu besmrtnost. Jednostavno, nakon nekog vremena slomili bismo se, poludjeli, podigli ruke na sebe.
Sofisticirane halucinogene droge, psihofarmatici ... ništa ne bi pomoglo na duže staze. Spasilo bi nas od umiranja jedino resetiranje vlastite svijesti i započinjanje jedna nova života, još uvijek u besmrtnom tijelu. Ali, zar nije to ono što i sada, na neki način, imamo? Jer resetira li se svijest besmrtnom biću, ili započinje li život rođenjem nekog novog, tek rođenog bića, svodi se na isto.
…………..
Kada nas tijelo „napušta“, ono se suši, prsti na nogama osušeni su, usta širom otvorena „hvataju“ zrak, ali oči, mi sami unutar tijela koje nas napušta, ne želimo otići.
Ili se predajemo.
Zašto se predajemo?
Predajemo se zato jer to naše tijelo želi, da se zajedno s njime predamo snu. Snu koji je vječnost. Ali mi ne mislimo da se predajemo snu koji je vječnost, mi vjerujemo da ćemo se samo na trenutak odmoriti, na trenutak prespavati okrepljujućim snom.
Kada je čovjek smrtno bolestan on je sav posvećen bolesti, s njome liježe i s njome se budi. Jedino su snovi, ukoliko ih još ima, izvan tog začaranog kruga.
Bolest čovjeka preuzme, i on se njoj „predaje“. Ali ta „predaja“ kompleksnija je od same nemoći tijela. Ona je psihološka drama u koju je unesen život umirućeg, svi njegovi uspjesi i neuspjesi, sve njegove neutješne boli i nade.
Odluka je davno donesena. Ona je pokrenula sustav urušavanja složenog organizma, sa svim njegovim popratnim samozaštitama i mehanizmima očuvanja. „Predati se smrti“ znači ne pronaći prava razloga da se od nje othrva, ili ne pronaći odgovora u sebi na pitanje – zašto mi se sve to događa?
……………
Tri su temeljna razloga zašto postojimo.
Prvo, kao što je lijepo primijetio Carl Gustav Jung, zato jer je čovjek jedino misleće biće, jedini misleći svjedok Stvoriteljeve providnosti, njegova djela. Mi smo njegova publika, bez nas bi život ostao neosvjedočen, Stvoriteljevo djelo ostalo bi nepročitano.
Drugo, postojimo da u ovom kontroliranom svijetu stvorenom poradi nas, svojevrsnom inkubatoru istančanih čuvstava, polučimo fascinantna, komplementarna emotivna stanja izražena kroz ljubav, mržnju, radost, gnjev, strah, kroz sliku, glazbu, i riječ. Naša su proživljena stanja, naše emocije, izražavanje istih, hrana onome koji je sve i osmislio, kako bi ga naše iznuđene emocije izbavile iz jednoličnosti i nepodnošljivosti bivanja u vječnosti. Postojimo, opetovano, poradi onoga koji nas je osmislio.
Treći razlog zašto postojimo je mogućnost, odnosno vjerojatnost da smo jedan od beskonačno mnogo paralelnih svjetova u kojima se cijepaju sve mogućnosti izbora. Kroz vrijeme opstoji onaj koncept, onaj paralelni svijet koji razvije samoostvarenje i plemenitost do najviših ostvarljivosti. Preživljava onaj koji se na koncu ne uruši u samoga sebe, odnosno onaj koji prevaziđe bolest samouništenja, u vremenu kada je dosegnut nivo tehnološkog razvoja koji mu to omogućuje.
Čovjek koji ne umije apstraktno razmišljati ne uspijeva sebi osmisliti nadu o posmrtnom stanju vlastite svijesti, koja dakako i dalje, nakon njegove smrti, traje.
Takav se čovjek priklanja vjeri, instant odgovorima, običajima izrečenim prije mnogo stotina godina, iz vremena usmenih predaja i životopisnih naravnoučenija pripovijedanih uz ognjište.
Bol je stvoriteljeva i mržnja je stvoriteljeva. Sve je na ovom svijetu stvoreno da potiče kretanje, konflikte i primirja, da lamata visokim i niskim amplitudama straha i ljubavi, pa tako, kao u nekom, slatkišima popločenom vagonu ulijećemo u mračni tunel želja vrišteći čas nasmijani i sretni, čas prestravljeni i gnjevni.
Na ovome se planetu uvijek ubijalo, klalo i otimalo radi hrane i teritorija. Ti su nagoni urođeni svim živim bićima, tako i ljudima.
Ništa se u međuvremenu nije promijenilo, osim što je čovjek postao još nemilosrdniji, globalni predator. Kako onda očekivati da on evoluira u „biće svemira“, nakon neke velike nesreće i nekog velikog duševnog pročišćenja? To je skoro nemoguće zamisliti. To nažalost s tehnološkim razvojem nema nikakve veze.
(Na zemlji ima dovoljno oružja da se sve izbriše kao s gumicom, i krene iznova).