Vanja Sutlić i njegovo mišljenje

Vanja Sutlić u Zagrebu, 1941.

Tko je filozof? Pitanje uvijek iznova budi nemir. Ako je odgovor samorazumljiv kad su u pitanju znanstvenici, književnici, teolozi, za filozofa će se uvijek naći neki razlog protiv. Taj »častan i uzvišeni poziv rijetke biljke«, kako se Nietzsche poetski izrazio u jednome pismu pokušavajući objasniti »svoj« položaj u društvu i oskudnome vremenu, ne zaslužuju samo profesori filozofije i staleški pripadnici struke od Platonove Akademije do danas. Biti filozof znači očito biti nešto »drugo« od svijetu raspoloživih korisnih zvanja i zanimanja. Ako otklonimo čak i karakterističan balkanski prezir spram filozofiranja u značenju prodavanja magle, roga za svijeću i gnjavaže iza koje, prema pučkome zdravom razumu, stoji samo prevara, dobit ćemo tek čovjeka koji od iskona zapadne tradicije u Grka utjelovljuje ideje, a ne interes za praktične poslove. Filozof je uvijek određeni ideal društva, a ne vječni arhetip. Aristotel i Diogen dvije su različite figure mišljenja, što ne znači da je život na dvoru Aleksandra Velikoga misaono »viši« od života u solidno osvijetljenoj bačvi. Naše furiozno XX. stoljeće figuru je filozofa ne samo »diogeniziralo« usuprot ciničkoj proizvodnji sustavu opslužujućih dipl. filozofa o čemu je Peter Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma ostavio vjerodostojan ironični komentar na temu kongresa o Kantovoj Kritici čistoga uma već je u vlastitom apokaliptičkome štimungu, poneseno vizijama kraja povijesti, metafizike i čovjeka, pridodalo još i simuliranu smrt filozofa. Sve što vrijedi za priče o kraju umjetnosti, vrijedi i za filozofiju. Nostalgičari za zlatnim dobom klasične kulture već odavno tvrde da postoji samo simuliranje »kulture«. Suvremenici su tek prepisivači vječnih tekstova, njihovi brižni komentatori poput srednjovjekovnih im prethodnika, a palimpsest jedini tekstualni izum ove sumorno dosadne postmoderne. Jesu li filozofi uistinu naši suvremenici iz groba? Kad bi se htjelo oponašati Nietzscheovu pozu proroka i apokaliptičara nihilizma, moglo bi se reći: »Posvuda oko sebe vidim silan procvat brige oko filozofijskoga znanja, a nigdje filozofa! Toliko sofista, a nigdje filozofa!« Ono što nam bitno nedostaje upravo je vjerodostojnost mišljenja i života. Nitko ne trpi licemjerje. Utjeloviti mišljenje radikalno u skladu s filozofijom koja ne trpi kompromise, znači izabrati poziv rijetke biljke samosvjesno i odgovorno. Jesu li Hrvati imali, u vremenu koje se smatra »mračnim«, takve osobe? Oni koji pamte lik (i životno djelo) Vanje Sutlića, zacijelo će moći reći sve protiv njegovih boemskih eskapada, moralnih nebuloza, političkog diletantizma, ali će se rijetko tko osmjeliti reći da je bio posrijedi tek mit bez pozitivna sadržaja. Tko ga je poznavao, čitao ono što je zapisano ostalo u knjigama, bio mu učenik, kao pisac ovih redaka, može ustvrditi bez patetike: »Ecce philosophos«!….

… Svatko od njegovih učenika ima pravo na nostalgiju. Svatko ima i svoju, apokrifnu verziju znamenite logičke parabole, metafizičkog vica ili aforizma o ljudima i pojavama o kojima je govorio. Hagiografe takva povijest mora zanimati. Pokušao ju je jednim dijelom rekonstruirati Esad Ćimić u Politici kao sudbini iskoristivši sjećanje na Vanjine portrete svojih kolega za vrijeme sarajevskoga razdoblja, pri čemu su svi, osim Ćimića, dakako, u Sutlićevu filozofijsko-psihološkome traču izvrgnuti ruglu. U Pivćevićevoj knjizi sjećanja Vanji je pripalo zaslužno mjesto dionizijskoga meštra filozofskih svetkovina. Moglo bi se nanizati takvih mjesta kao fusnota u kakvoj studiji na zadanu temu. Ali čemu? Kao da neki od njegovih učenika, koji mu i danas ne odriču visoku egzistencijalnu cijenu misaone veličine, ne skrivaju svoje »kulje« koje im je mladi asistent i uskoro profesor svih filozofskih predmeta na Sveučilištu u Zagrebu, prije sramotnog šupiranja u slavonsku provinciju i odlaska u Sarajevo, podijelio kao utjehu za neznanje i nedostatak logičke »mašte«. Danas su to ugledni akademici, sabornici, književno-kritički »medaljoni« naše nacionalne kulture koji su padali na ispitu i zbog toga što nisu znali zašto Platon u Fedonu filozofu prispodobljuje smrt kao bit vlastita poziva i zbog toga što su sve egzistencijaliste trpali u isti koš s Heideggerom.

U svome aristokratskom hodu od Lepušićeve 6 do »Palaca« i Kluba filmskih radnika, uvijek besprijekorno odjeven, gotovo nalik Pessoi ne samo po izgledu, nego i po ponašanju, Vanja se nikad nije dao impresionirati svjetskim veličinama od Blocha, Marcusea,Axelosa, Habermasa… Ostao je cinik koji je poput Marinkovićeva Maestra boemski svijet zagrebačke dekadencije uzdigao do filozofijskog pijedestala. U vremenu kad se sve ujednačuje, kad se vrijednosni rang humanističke kulture sravnjuje do totalne uniformnosti u doba veseloga postmodernog pluralizma, filozof hermetičkog stila pisanja i jednostavnosti koja zanosi, vjerojatno ne bi imao ništa dodati onim ciničkim izrekama iz svoga posljednjeg intervjua: »Za mene je Platon suvremeniji od svih tih priča postmoderne. Zar netko od tih 'filozofa' još misli? Lyotard priča priče, Derrida možda. Lacan je psihijatar koji je poludio od filozofije«.

Tko je filozof? Kad se olako priča o mitovima »malih naroda«, zaboravlja se da nisu svi mitovi okvir za nacionalističko ludilo i guslarske panegirike. Vođi svih Hrvata. Filozof može zaslužiti ono časno ime ako i unatoč žalu i jalu svojih suvremenika nije baš bio neki moralni uzor. Vjerodostojnost filozofa proizlazi iz vjerodostojnosti čovjeka. Sutlićev mit ima još uvijek auru nesvodiva Heideggerova dvojnika. Ali našeg, neponovljivo našeg, koji se nije libio jednom za šankom »Palića«, prije odlaska u Ljubljanu gdje je tu večer trebao održati predavanje o Marxu, Nietzcheu i psihoanalizi, svoje začarane učenike nazvati »oponašateljskom škvadrom« koja ga »skida« kako gestikulira rukama, kako namješta izraz lica mislioca u napetosti, kako pali cigaretu, da bi nam odao motto predavanja: »Ako čovjek danas ne može više biti Casanova ili Don Juan, može postati dobar inženjer i spavati sa svojim strojem.« Tu večer filozof je predavanje nastavio za istim šankom. Slovenski lacanovci sigurno su poludjeli od filozofije i iščekivanja kasnog noćnog autobusa. Ali Vanja nije mario za vozni red.

Žarko Paić, fragmenti iz teksta Tko je filozof?

Vanja Sutlić je u »hrvatskoj filozofiji« izniman: on jest filozof koji to neće da bude, za razliku, kako od svih onih, nekadašnjih i današnjih, koji tu tek slove kao filozofi, tako i od onih koji filozofima hoće i da budu, premda im njihova narav u većini slučajeva to uskraćuje. Kroz ovu »egzistencijsku situaciju« navire sama stvar. Povijesno mišljenje, do kojega je Sutliću jedino stalo, nije filozofija (metafizika), ono, na putu svoga poziva, ne može biti filozofija, ono, radi onoga do čega mu je, ne smije biti filozofija, i, ukoliko i samo još uvijek hoće, ono mora htjeti ne biti filozofija. Čudesni pathos ovog radikalnog distanciranja proizlazi iz istovjetnosti i razlike onoga što sebe istom nagovješćuje kao povijest i onoga što je sebe kao povijest već nagovijestilo.

Povijest, jednoć, kao povijest filozofije i filozofija povijesti, filozofijska povijest i povijesna filozofija, mišljena, smišljena, promišljena i domišljena u identitetu: metafizika jest povijest (tj. povijesnost povijesti jest metafizika, istodobno, metafizičnost metafizike jest povijest). Drugda, povijest nemišljena, povijesno mišljenje kao zadaća, primarno, zadaća oslobađanja povijesti od povijesnog njenog poistovjećivanja s vlastitom apsolutnom razlikom, poviješću kao metafizikom. Distanciranje i distanca između iskonske povijesti, koje nema, koja nije, koja »jest ništa«, i dovršene (= apriorno u svojoj mislivosti mislive) povijesti izaziva povijesno mišljenje, mišljenje povijesti, iziskujući ujedno kritiku filozofije=metafizike, koja pak kritika nije drugo do zbivanje krize u mišljenju, naime metafizičke krize apsolutne, apsolutizirane povijesti. Kriza kao »trenutak odluke« nije tek kriza nešeg u vremenu nego je kriza vremena samog, ili, 

lučenje, raščišćavanje iskonskog, pravog, istinskog vremena i vremena usukanog, zalutalog, sebe-patvorećeg, krivotvorenog.

Branko Despot, iz teksta Povijesno mišljenje

Sutlić [je ] uvidio nužnost unošenja one najdublje Marxove misli bez apologetstva i bez »kritike svega i svačega« u Savez komunista, kao njegove vodilje, naime misao »ukidanja filozofije« kao prijelaza u novi, drukčiji svjetsko-povijesni sklop čovječnosti čovjeka. Jer, upravo tu mogućnost prepoznao je kao ono jedino povijesno mjesto susreta »Marxa« i »Heideggera«, koje nije tek puka intelektualistička sinkrezija dvaju mislilaca (sam je odlučno odbacio takve prigovore sebi), več jedina svjetsko-povijesna mogućnost prebolijevanja opstojećeg stanja svijeta kao i prevladavanja svih »revizionizama Marxa«. To je bila Sutlićeva najvlastitija misao. Njoj je posvetio najveću pozornost. Jer, veličina misli o »ukidanju filozofije« pokazuje se tek kad shvatimo Sutlićevu misao o današnjoj realiziranoj totalnoj »filozofikaciji svijeta«, u smislu bezuvjetne »prakse rada kao znanstvene povijesti«. Stoga se »ukidanje filozofije« ne odnosi na ono što se predaje pod imenom »filozofija« na filozofskim fakultetima.

Ivan Urbančić, iz teksta Vrijeme Sutlićeve misli tek dolazi

Besprijekorno dotjeran, jednog sunčanog prijepodneva 1986. g. ispred Gradske kavane, uz kavu i mineralnu, profesor mi je izdiktirao posljednji odgovor za Razgovor umjesto predgovora drugom, proširenom i popravljenom izdanju knjige Praksa rada kao znanstvena povijest. Svojevrstan epilog njegove misli naroda, umjesto u razgovoru, završio je kao dodatak tekstovima iz Telegrama, a sačuvan u urednikovu rukopisu glasi:

»Kao što je egzistencija čovjeka svagda moja, tako je ona i narodnog karaktera. Pluralitet naroda odgovara pluralitetu osoba i njihovom redu. Kozmopolitizam nije internacionalizam, koji korelativno suponira naciju, nego 'nacija' (politička skupina) »anacionalnih«.

Boris Jurinić, iz teksta Epilog Sutlićeve misli naroda

Za sve nas koji smo upoznali Vanju Sutlića, bilo da smo bili njegovi studenti, suradnici ili kolege, ostaje on u trajnom sjećanju kao predavač posebnoga dara po strogosti misli i promišljenosti izražaja, a otuda snazi svoje uvjerljivosti, kao erudit velike misaone sabranosti u filozofskim polemikama. Svi mi, dakle, koji smo se družili s njim pamtimo ga iz razgovora, ponajčešće u kavanama, koje je volio i u kojima je provodio znatan dio svoga života. Razgovori su bili neizlučiva sastavnica osobe Vanje Sutlića. A razgovaralo se ne samo o filozofiji, već i o novim i starim književnim djelima, o filmovima, politici i situacijama svakodnevnog života. Sjećamo se Vanjine iskričave duhovitosti i ironije primjerene okolnostima koje smo zajedno proživljavali na Fakultetu političkih znanosti i Zagrebačkom sveučilištu. Njegova opuštenost u razgovorima izvan nastave i predavanja na javnim tribinama te govorenje isključivo svojim materinjim urbanim, zagrebačkim kajkavskim, bili su u začudnom kontrastu s pripadnom mu misaonom disciplinom što zahtijeva filozofija. No, ne i sa samim izvorima filozofije. Sjećam se njegove napomene povodom mog divljenja nekom misaonom slijedu i logičkoj konzekventnosti izvođenja:

»To za filozofiju nije dosta«, rekao je. »Filozofija nije matematika; ona izvire iz problema smislenog življenja.

Poznavanje Vanje Sutlića uključuje i sjećanje na brojne njegove poticaje i sugestije pri izboru doktorskih i magistarskih radova, sjećanje na njegovu frapirajuću obaviještenost o relevantnim bibliografskim podacima i isto tako sjajno bibliografsko pamćenje. Nezaobilazan je njegov doprinos u izdanjima u nas prevedenih filozofskih djela, ne samo u ediciji Logosu Sarajevu, koju je za svoga djelovanja u Sarajevu i potaknuo, a s kojom je i po povratku u Zagreb surađivao, nego i u zagrebačkim edicijama filozofske literature.

Sutlićeva misaona orijentacija jest »povijesno mišljenje«, koje, kako on to kazuje, »izvodi na čistac povijest (zgodovinu) svijeta kao prebivalište svega što je na skrbi čovjeka, a konačnost epohalno prosuđuje kao rasudbu krízis od krínein… kritičko je mišljenje što u zgodi, koja treba otvorenog čovjeka, razdvaja ono što je bilo, što jest, što dolazi kao pošiljka za usvajanje.« (Kako čitati Heideggera, August Cesarec, Zagreb, 1988, str. 11) U ovom pregnantnom iskazu nedvojbeno prepoznajemo mišljenje povijesti u Heideggera, koji je pokazao da povijest nije ništa što se zbiva samo čovjekom, nego je udes, podešenost samog bitka. Tako razumjeti povijest znači napustiti kako antropologijski aspekt, tako karakteristiku nadpovijesti i nadvremenosti bitka u metafizici znači stajati u okružju »zgode« bitka i vremena, bitka i čovjeka i njegove vremenitosti.

Obraćanje mišljenju Heideggera, s raspoznatljivim osloncem na nj u radovima sabranim već u prvoj Sutlićevoj knjizi Bit i suvremenost, dade se rekonstruirati iz krize našega novovjekovnoga povijesnog svijeta, koju Sutlić u istoj knjizi dijagnosticira u otuđenju i postvarenju usporedno s problematiziranjem karaktera suvremene filozofije u radu Pitanje, bit i struktura suvremene filozofije. Tu se pokazuje bit našeg vremena kao povijesna kriza. Ona je u tomu što, unatoč mnoštvu filozofa suvremenoga razdoblja, tematski prevladava parcijalno razvijanje i ponavljanje filozofije uzlazne faze novovjekovnog svijeta, koja ima vrhunac u Hegelu, za razliku od ponavljanja s pesimističkim predznakom. Razumljivo je da se u tako sagledanoj konstelaciji suvremene filozofije Sutlić bavi misliocem, koji, nakon što je filozofija-metafizika u Hegelu dovršena, promišlja pretpostavke novog povijesnog početka, odnosno kako Heidegger nakon okreta na svome misaonom putu kaže »drugačijeg povijesnog početka« od onog s početka metafizike u Platona i Aristotela.

O suverenom kretanju u Heideggerovu mišljenju svjedoči knjiga Kako čitati Heideggera, zacijelo najboljoj u nas objavljenoj interpretaciji temeljnih pitanja mišljenja u Heideggera bitka i vremena iz cjeline toga mišljenja. U skladu s intencijom knjige, naznačenom u podnaslovu Uvod u problematsku razinu »Sein und Zeit« i okolnih spisa, Sutlić mjerodavno pokazuje doseg ranog Heideggerova glasnog djela i to time što drži u vidokrugu raspravljanja, s jedne strane, Heideggerovo mišljenje u cjelini, tj. obrat na njegovu misaonu putu, a s druge strane, mišljenje metafizičke tradicije. I sam Vanja Sutli} smatrao je Sein und Zeit jednim od najtežih filozofskih djela uopće. Teškoće proizlaze, s jedne strane, otuda što Heidegger tu polazi od analitike »tubitka« kao pokazivanja horizonta za interpretaciju smisla bitka uopće, a pokazivanje vremenosti, tj. konačne, ograničene otkritosti samog bitka nije izveo….

Branka Brujić, iz teksta Mjerodavni suvremenik Heideggera

Kao prve filozofske knjige koje je čitao sam je naveo Nietzscheove Tako govoraše Zaratustra i Volja za moć. Završimo ovaj skromni spomen na Vanju Sutlića riječima u koje je taj njegov cjeloživotni suputnik i sugovornik jednom za svagda sabrao bitnu i neuklonjivu kob ljudi koji su rođeni baš kao mislioci, štoviše kao samo mišljenje, kako je Sutlića pri posljednjem ispraćaju bio oslovio blizak duhovni srodnik (B. Despot, Filozofiranje?, Zagreb, 1995, str. 200):

»Zadaća koju filozof ima ispuniti unutar zbiljske kulture, ustrojene prema jedinstvenom stilu, iz naših se prilika i doživljaja ne da pravo odgonetnuti, zato jer takve kulture uopće i nemamo. /…/ Postoji čelična nužnost koja filozofa prikiva uz istinsku kulturu. Ali što kad ta kultura ne postoji? Tad je filozof neproračunljivi i zato grozu izazivajući komet, dok u povoljnom slučaju kao glavna zvijezda blista u Sunčevu sustavu kulture.« (F. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, u isti: Sämtliche Werke.Kritische Studienausgabe in 15 Bänden, hrsg. G. Colli und M. Montinari, München/Berlin/New York 1980, sv. 1, str. 809)

Čujemo li koliko te riječi kazuju i o nama?

Damir Barbarić, iz teksta Filozofija kao neotklonjivi poziv

Svi tekstovi objavljeni su u Zarezu, u okviru temata posvećenom Vanji Sutliću, koji je priredio Žarko Paić. Tekstovi u celosti su dostupni na sledećem linku.