Tatjana Gromača: Zapisi o prostoru

Život — jedna psihološka igra. Često smo prinuđeni prihvaćati i nositi uloge posve obrnute od onoga što jesmo, uloge koje ne zrcale stvarni odnos snaga i stvarnu sliku situacije. Netko, tko je veoma smušen i slab, želi u odnosu sa mnom dominirati, i ja, obzirom da me nužda nagoni da taj odnos prihvatim, moram unutar njega nositi ulogu smušene i slabe osobe (nasuprot druge osobe, kojoj moja smušenost i slabost rađaju sigurnost i snagu). Tako je sa tom osobom, a sa nekom trećom je nešto drugo, neka druga vrst psihološke igre, gdje je uglavnom i najčešće ponovno riječ o tome da sebe prigibam i prikrivam. Ispada da je neukusno sebe pokazivati, odnosno da je pokazivanje sebe dozvoljeno jedino primitivnima, budalama, onima čije „ja“ u drugima neće stvoriti osjećaje inferiornosti, neće ničim povrijediti njihove sujete.

Primitivan čovjek — nešto nalik divljoj svinji — neprestano ruje, svrdla, kopa. Rokće i valja se, prevrće se po blatu. Traži imovinu, moć, dominaciju, a njegove mu karakterne odlike pomažu da sve to za sebe brzo i lako pridobije. No, potom se javlja pitanje — Što sada? Na ovo pitanje primitivan čovjek nema odgovora. Jasno, uvećavati do beskraja sve ovo čemu je težio i što je stekao, no ipak — jedan dio unutar primitivnog čovjeka kao da ostaje nezadovoljen. Što činiti sa tim malim prorezom kroz kojega se, poput tanke sunčeve svjetlosti uvlači sumnja? Početi ga puniti manipulacijama širih vrsta, igrama zla koje se ne zaustavljaju samo na ciljanim interesnim objektima, nego se raspolućuju i idu u širine koje niti sam ovaj zlotvor ne može obuhvatiti pogledom niti sažeti svojom kombinatoričkom, računalnom seoskom misli, koja je za sebe prikriveno uvjerena kako je upravo svakoga na ovome svijetu sposobna preveslati.

Javni život nije ništa drugo doli nizanje društvenih farsi. Neobično je vidjeti u kojoj mjeri te farse uz ljude prianjaju, i kako im se oni polako, potom sve više i više predaju, vjerujući, najvjerojatnije, da tako čine „pravu stvar“. I svi drugi, — svi uključeni u ovu farsu, a takvih je veoma puno, ovakve odluke podržavaju, tako da tu ne ostaje prostora za sumnju. Sumnja, ukoliko se i pojavi, nečim se već zatre i umrtvi, pa tako ispada da ovi naši ljudi farse, ma kakve umne veličine bili, nisu drugo doli ljudi prosjeka, ljudi umrtvljeni, neprijatelji kreativnosti, obzirom da ubijaju — ne žele uzeti u obzir možda i ključno za njen razvoj — sumnju.

Kakav mali prostor, kakvi sitni, zloguki ljudi — nakrivljene sjedokose glave i ogromne dlakave uši koje samo osluškuju, ne bi li začule nešto što će ih preneraziti, što će u njima otvoriti prostore za zgražavanja i čuđenje. Ali nema više ničega čemu bi se oni mogli čuditi, sve je njima i odavno poznato, obzirom da cijeloga života gacaju po jednom te istom polju, prevrćući svojim njuškama uvijek iste glave kupusa i komade bundeva.

I one njihove sitne, škiljeće oči, koje vječito gledaju, mjere, odvaguju poput pravih palanačkih trgovaca stokom, iz kojih šiklja nezadovoljstvo i zluradost koji samo traže prigodu da negdje ubodu, i tako se, privremeno, olakšaju, kao u nekoj vrsti snošaja, kopulacije iz mržnje.