Dragi moj...,
pitaš me „što radim?“, odgovor: dangubim. Baš jutros, kada je, nakon dugog vremena, stiglo Tvoje, toliko beznadno očekivano pismo (učinilo mi se kao da je „korespondencija“ jedini preostali način pravog „su-bitka“ i da su svi ostali oblici danas mogućeg „zajedništva“ manje od privida), završavao sam priređivanje „svog“ Danjepisanja za štampu. Ti znaš da mrzim pisanje (pa čak niti epistole ne odašiljem prečesto - što Ti svojim nepisanjem umiješ kazniti), i znaš da ta mržnja pogađa ono bitno. Tko je pronašao pismo nije našao „lijek za memoriju i mudrost“, nego je započeo uništavanje duše, tj. kako „mi“ kažemo, „biti čovjeka“, omogućivši premještanje znanja i onoga što se jest u nešto izvan duše, upravo na papir i pripremivši tako pričin u kojem se pričinja kao da je „naše“ ono što je izvan „nas“ (Fedar, 275). Papirnata doksografija surogat je za izmještenu bit čovjeka. (N.B. „pismen“ u našem jeziku prekriva razliku: umijeti pisati i umijeti čitati.) Već je to dovoljno da se pisanje mrzi. Pitat ćeš, dobro, a zašto onda...? Imam ispriku samo utoliko jer je Dnevnik - po ideji svojoj višeznačan, mnogoznačan, da ne kažem sveznačan - u pogledu pisanja barem dvoznačan. To nije „knjiga“, „rasprava“, „zbirka zapisa“ (kod mene se radi o skicama predavanja, pribilježenim razgovorima, pred drugima i sa samim sobom)... Čini se, zapravo, kao da ga uopće ti ne pišeš. Napisao ga je Tvojom rukom Dan Tvojih dana, a sve što možeš, samo je to, da te papire spališ ili sačuvaš.
Ovoga puta sam ih sačuvao. Dani, život, „dio“ onoga što jesi, pretvoreno u papir. U drugome, ali „za sebe i za drugo“. Tako ćeš saznati što sam zadnje četiri godine bio. Što, a zar su „zadnje godine“ izdvojive? Nisu li one istodobno i gôd prije njih, i one, koje će možda doći? U svakom slučaju, ovi zapisi, ukoliko te odnose u drugo, u papir, u druge, svojevrsno su „oslobođenje“. Ako je istina, da ono što se može reći i napisati (mišljenje bez riječi!), ne vrijedi i biti, onda se pisanjem oslobađamo izrecivog = suvišnog u sebi. Cijelo je pri tome pitanje da li je to pisanje oslobađajuće čišćenje od strugotina bezbitnog ili „pražnjenje“ do ispražnjenja i isprazno predstavljanje. Da ne idemo dalje, čini se, da od Platona na ovamo u svem pisanom filozofiranju ima „više“ nego što je bilo u „autorima“. Napisana „filozofija“ ne samo da je oslobodila „filozofe“ od njih samih, nego je često dolazila gotovo iz ničega, koje boravi u njihovim ili iza njihovih krhkih i jalovih duša. Ne vjeruj slovima. Tko mnogo čita, sve manje zna. Tko mnogo piše, uskoro neće znati ništa. Kada bi znao, onda bi bio, „istinski živio“, a ne bi - nikada - pisao.
Za razliku od mene, Ti ljubiš „pisanu riječ“. Faraonske mumije svakako su ljudskije od danas živog, „svjetsko-historijskog čovjeka“, tj. ništarije. Pa eto, neka bude, dar za Tvoju filogramatiku, u ime našeg dugogodišnjeg prijateljstva. Šaljem Ti kopiju Dnevnika da ga prvi pročitaš. Ujedno je to odgovor na pitanje što radim, ako se rad razumije trajno, pa znači, i što sam radio.
„Radio“! „Rad“! Die Arbeit bildet (id estrad duha, ta što bi drugo i moglo zapravo raditi) veli Hegel, a taj posredovano-neposredni proizvođač znao je ponešto „o radu“. No kakovo je to obrazovanje putem rada i u radu? „Samoobrazovanje“, obrazovanje iz ničega („sopstvo“), iz samonegiranja, iz ničega sebe sama postaje se „sve“; ovo sve-ništa = vlastitim radom obrazovan bitak-rad. Rad kao samobivanje = bit sistematiziranog i sistematizirajućeg nihilizma... No, da ne zastranim. Nisam „radio“, nisam se „obrazovao“, nastojao sam se osloboditi. Ali, je li dan-danas moguća sloboda? Da li su „biti“ i „slobodovati“ uopće spojivi? Zar tek Noć oslobađa? Možda se zato piše Dnevnik, - jer se robuje. Sloboda „blagotvorne“ Noći i istinska tama nisu utaman. Noćnik se ne piše, noćnik se jest. U njemu se vidi onaj „kome mrijet se neće, a jest nešto što ga naprijed kreće“. Ukratko, Ti si mi prvi - i nadam se jedini - cenzor. Nađeš li da taj gramatizirani Dan ne vrijedi objelodaniti vrati mi, molim, papire, - vatra uživa u papirnatoj „filozofiji“ i „sofistici“ isto koliko uživa i u papirnatoj „mudrosti“. Možda je vatra zaista mudrija od mudrosti. Ne čuješ li više ritam vatrenosti onih dneva kada smo vidjeli više nego što smisliva budućnost može na vidjelo dana iznijeti?
Dnevnik Ti dakle šaljem kao pismo-odgovor na Tvoje prijateljsko pismo. Idućih dana pregledat ću što je „u meni“ ostalo nakon ove eskapade i, obećajem, izvijestit ću Te o tome, uskoro. Rado bih da to bude licem u lice a ne u jednom pismu.
Trajno Tvoj
danonoćni Dangubnik
(Branko Despot, Vidokrug apsoluta. Sveska druga, Cekade, Zagreb 1992.)