Sils-Maria, 23. srpnja, 1881.: Razglednica Franzu Overbecku
Genoa
(…) Kad je o kršćanstvu riječ, nadam se da ćeš mi ovoliko vjerovati: moje ga srce nikada nije preziralo, i još od djetinjstva, borim se sa sobom u ime njegovih ideala. Na kraju, sigurno je, ta pobjeda je u potpunosti nemoguća. (...)
Više uopće ne znam koji su moji pogledi dobri, a koji štetni.
Sils-Maria, 30. srpnja, 1881.: Razglednica Franzu Overbecku
Neopisivo sam začuđen, neopisivo oduševljen! Imam prethodnika, i to kakvog prethodnika! Jedva sam poznavao Spinozu: da sam mu se trebao okrenuti upravo sada, zasluga je „instinkta.” Ne samo da su mu nakane slične mojima – naime, učiniti svo znanje najmoćnijim afektom – nego sam u pet točaka njegova učenja prepoznao sebe; najneobičniji i najusamljeniji mislilac bitno mi je blizak u sljedećem: on negira slobodu volje, teologiju, moralno ustrojstvo svijeta, neegoistu i zlo. Iako su naši razilazi dopustivo veliki, oni su više prisutni zbog razlike u vremenu, kulturi i znanosti. In summa: moja usamljenost, koja mi, kao i vrlo visoke planine, učestalo otežava disanje i moju krv tjera napolje, sada je barem dvojaka. Čudno! Usput, uopće nisam onakav kakav sam se nadao da jesam. Ovdje je i vrijeme uzrujavajuće! Vječna promjena atmosferskih uvjeta! – to će me još natjerati izvan Europe! Meni treba čisto nebo mjesecima, drugačije ne mogu. Već šest jakih napadaja, svaki dužine dva-tri dana! S odanošću ljubim
Tvoj prijatelj
Sils-Maria, 18. rujna, 1881.: Razglednica Franzu Overbecku
(…) (sljedeći tekst pisan je na latinskom, vjerojatno iz razloga da ga žena Franza Overbecka ne bi pročitala)Reći ću ono što nisam želio jer se ne mogu suzdržati. Ja sam očajan. Bol je shrvao moj život i moju volju. O kakvi mjeseci, o kakvo ljeto sam imao! Moje agonije bile su brojne i raznolike poput mjena koje sam viđao na nebu. U svakom oblaku nekakav je oblik električnog naboja koji me zgrabi iznenada stjeravši me u potpuni jad. Pet sam puta dozivao Doktora Smrti, i jučer sam se ponadao kraju – ali uzalud. Gdje je na zemlji nebo neprestano vedro, koje nebo je moje nebo? Zbogom prijatelju.
Dragi moj prijatelju, što je taj naš život? Čamac što morem pliva, i jedino što se o njemu sigurno može znati jest to da će se jednog dana prevrnuti. Evo nas, dva dobra, stara čamca što bijahu vjerni susjedi i ponad svega tvoja je ruka učinila sve što je u njenoj moći bilo kako bi me od „prevrnuća” sačuvala! Nastavimo stoga naš put, svaki za onog drugog, još dugo vremena, dugo vremena. O, trebali bismo si tako nedostajati! Podnošljivo mirno more, dobre vjetrove i sunce iznad svega – što sebi želim, želim i tebi i žalosti me što se moja zahvalnost ima izraziti tek u ovakvoj želji, nemajući nikakva utjecaja niti na vjetar niti na vrijeme. (...)
Preveo: Vedran Rutnik