Od svih europskih sociologa koji su stasali tijekom 1930ih, najkreativniji i s najširim rasponom interesa bio je Raymond Aron. Znanstvenik i profesionalni novinar, politički angažiran, neprijatelj francuskih, američkih i izraelskih državnika, Aron je u svoje doba bio fenomen. U našem vremenu on je gotovo nezamisliv.
Aron je pažljivo i veoma kritički čitao rane političke radove Hannah Arendt. Potrudio se da napiše komentare za knjigu Izvori totalitarizma i iznese suprotno shvaćanje boljševizma. Aron je vjerovao da uloga političke stranke suštinski razdvaja totalitarizam od ustavnog pluralizma, a Arendt je s druge strane komentirala političke stranke jedino kad ih je pojedinačno uspoređivala sa spontanim djelovanjem revolucionarnih vijeća. Onamo gdje je Arendt vidjela događaje bez presedana, Aron je isticao dinamiku između kontinuiteta i "mutacije", logiku društva i šanse, nuždu i slučaj, proces i dramu. On je opširno dokazivao da je totalitarizam povijesno i sociološki nerazumljiv. Moguće ga je shvatiti na isti način kao i revolucije općenito. A sa stajališta njegovih sudionika, užasi kao što je boljševička kolektivizacija postaju shvatljivi. O tim razilaženjima govorit ćemo kasnije. Međutim, prvo ih trebamo staviti u kontekst.
Otkriće Njemačke i Maxa Webera
Aron je upoznao Hannah Arendt u Parizu, ubrzo nakon njezinog dolaska u jesen 1933. godine. On je mnogo bolje od većine Francuza poznavao prilike u Njemačkoj, iz koje je ona morala pobjeći. Od 1930. do 1933. godine, Aron je osamnaest mjeseci radio kao pomoćni nastavnik francuskog jezika na Sveučilištu u Koelnu, a zatim je otišao u Berlin i zaposlio se na Französisches Akadermikerhaus (poznata kao Maison Française). Boravak u Njemačkoj korjenito je promijenio njegov život. Otkrio je radove Husserla, Heideggera i njemačkih neokantijanaca, osobito Wilhelma Diltheya i Heinricha Rickerta, i tada je započeo njegov doživotni interes za filozofiju povijesti. Aron je u Frankfurtu upoznao Karla Mannheima, te je "šest mjeseci, možda godinu dana" bio "manhajmovac", a onda je 1935. godine objavio analizu sociologije znanja, koja je po dubini i utjecaju nadmašila Arendtičine radove iz tog područja. A najveći utjecaj na njega imala je osoba koja Arendticu nije zanimala: Max Weber, "sociolog koji je bio i filozof".
Aron je pažljivo i veoma kritički čitao rane političke radove Hannah Arendt. Potrudio se da napiše komentare za knjigu Izvori totalitarizma i iznese suprotno shvaćanje boljševizma. Aron je vjerovao da uloga političke stranke suštinski razdvaja totalitarizam od ustavnog pluralizma, a Arendt je s druge strane komentirala političke stranke jedino kad ih je pojedinačno uspoređivala sa spontanim djelovanjem revolucionarnih vijeća. Onamo gdje je Arendt vidjela događaje bez presedana, Aron je isticao dinamiku između kontinuiteta i "mutacije", logiku društva i šanse, nuždu i slučaj, proces i dramu. On je opširno dokazivao da je totalitarizam povijesno i sociološki nerazumljiv. Moguće ga je shvatiti na isti način kao i revolucije općenito. A sa stajališta njegovih sudionika, užasi kao što je boljševička kolektivizacija postaju shvatljivi. O tim razilaženjima govorit ćemo kasnije. Međutim, prvo ih trebamo staviti u kontekst.
Otkriće Njemačke i Maxa Webera
Aron je upoznao Hannah Arendt u Parizu, ubrzo nakon njezinog dolaska u jesen 1933. godine. On je mnogo bolje od većine Francuza poznavao prilike u Njemačkoj, iz koje je ona morala pobjeći. Od 1930. do 1933. godine, Aron je osamnaest mjeseci radio kao pomoćni nastavnik francuskog jezika na Sveučilištu u Koelnu, a zatim je otišao u Berlin i zaposlio se na Französisches Akadermikerhaus (poznata kao Maison Française). Boravak u Njemačkoj korjenito je promijenio njegov život. Otkrio je radove Husserla, Heideggera i njemačkih neokantijanaca, osobito Wilhelma Diltheya i Heinricha Rickerta, i tada je započeo njegov doživotni interes za filozofiju povijesti. Aron je u Frankfurtu upoznao Karla Mannheima, te je "šest mjeseci, možda godinu dana" bio "manhajmovac", a onda je 1935. godine objavio analizu sociologije znanja, koja je po dubini i utjecaju nadmašila Arendtičine radove iz tog područja. A najveći utjecaj na njega imala je osoba koja Arendticu nije zanimala: Max Weber, "sociolog koji je bio i filozof".
Weberova sociologija sačuvala je filozofiju, rekao je Aron, zato jer se bavila osnovnim pitanjima o smislu čovjeka: značaj koji muškarci i žene daju svojoj egzistenciji i izopačene konzekvence njihova djelovanja. A to je prije svega svjetovna filozofija, "filozofija izbora", koja se bavi društvenim i političkim institucijama, etičkim dilemama i definiranjem znanja koje je specifično za znanosti o čovjeku. Weber je bio oličenje znanstvene strogosti i političkog angažmana. Kasnije je Aron svoje početno oduševljenje Weberom ublažio s mnogim kritikama. Nisu se slagali u političkim pitanjima i epistemologiji. Ali, kad ga je otkrio, Weber je označio prekretnicu u Aronovom intelektualnom i emotivnom razvoju. Bez Webera, zacijelo nikad ne bi postao sociolog. Domaća francuska sociologija – Durkheimova škola – bila mu je odbojna, ne samo zbog učiteljeve "divinizacije društva". Aronu je podučavanje etike sa stajališta onoga što je nazvano društvo bilo naivno. Društvo nije jedinstvena, koherentna cjelina, nego realnost koja je po sebi pluralna i konfliktna.
Za prekretnicu u Aronovu životu nije zaslužan samo intelektualni utjecaj Njemačke. Njega je zanimala i privlačila i njemačka politika. Aron je sa sve većom zabrinutošću pratio nezaustavljivi uspon nacionalsocijalista. U Berlinu je slušao Hitlerove i Goebbelsove govore. Ako pogledamo odjeću i lica u publici, rekao je, nacistički pokret privlači ljude iz svih društvenih klasa. Kao mladić svijetle kose i plavih očiju, Aron osobno nije bio izložen antisemitizmu. Studenti i njegove kolege srdačno su ga prihvatili. Ali, on nije sumnjao u Hitlerovu "dijaboličnu narav" i zagovaranje rata. Nakon siječnja 1933. godine bilo je jasno da su Židovi i opozicija u smrtnoj opasnosti, da "više ne udišu isti zrak" kao i ostali Nijemci. Aron je radio u berlinskoj Französisches Akademikerhaus te je aktivno pomagao izbjeglicama koje su odlazile u Francusku. Hannah Arendt je to znala i zbog toga da je poštivala. A u Parizu, zahvaljujući Aronovoj preporuci, pohađala je seminare o Hegelu kod Alexandrea Kojéva na Ecole des Hautes Etudes. Aron spominje te "skromne usluge" Arendtici i drugim njemačkih Židovima, i kaže da zbog pomanjkanja novca i veza nije mogao više učiniti.
Njihov odnos bio je disproporcionalan na još jedan način. Aron se iskreno divio Hannah Arendt. Barem je ona u to bila uvjerena. Kad je 1952. godine, nakon izbjegličkih dana posjetila Pariz, Arendt je opet srela Raymonda Arona. Svom suprugu, Heinrichu Blücheru, priznala je da ju je Aron "dočekao s tolikom toplinom i srdačnošću da o tome najradije ne bih govorila". Ta emocija nije bila uzvraćena. U usporedbi s Albertom Camusom, "najboljim čovjekom kojeg imaju u Francuskoj", Aron i drugi intelektualci koje je srela bili su "u najboljem slučaju podnošljivi". Nakon tri godine srela ga je još jednom, u Milanu, na konferenciji koju je organizirao antikomunistički Kongres za slobodu kulture. Hedonizam sudionika bio je skandalozan, napisala je, kupovali su i jeli po cijelom gradu. "Svi se valjaju u nezamislivom obilju", pisala je iz luksuznog hotela u kojem je odsjela. "Europljani su najgori šljam koji je Gospod stvorio u Svom gnjevu. Jučer Manès Sperber, Raymond Aron i tako dalje i tako dalje. Svi me duboko poštuju i malo strahuju od mene. Ja sam previše ljubazna prema svima, jer se brinem da iz svake moje pore izbija prezir." Za nju je Aronov tekst o industrijskom društvu i političkom dijalogu na zapadu, koji je unaprijed podijeljen kao materijal za raspravu na konferenciji u Bazelu o "tradiciji i evoluciji", bio "beznačajan". Kao i Karlu Jaspersu, koji je smatrao da će sudionici nakon toga samo lupetati umjesto da se upuste u ozbiljnu raspravu. Arona bi sigurno iznenadio taj animozitet da je saznao za njega. Čini se da je vjerovao da Arendt barem uvažava njegovu analizu totalitarizma iz knjige Les Guerres en chaîne, koja je objavljena iste godine kad i Arendtičino remek djelo. (U skraćenom izdanju Les Guerres en chaîne na engleskom jeziku – pod naslovom The Century of Total War [(1954) 1985] – iz neobjašnjivih razloga ispušteno je poglavlje o totalitarizmu.)
Osobni životi intelektualaca najčešće su prizemniji od njihovih najboljih radova. Izvana, sukobi karaktera ili neutaživa želja za priznanjem doimaju se kao emotivni ispadi nesigurnih ličnosti. Pisci i psihijatri zacijelo to mogu objasniti, kao i sukobljeni sociolozi. Nas zanima nešto drugo: što je spajalo i razdvajalo Arendt i Arona kao mislioce? Na Ecole Normale Supériore, Aron je tijekom 1920ih bio briljantan student, a bio je i vrstan tenisač. Kao i za Hannah Arendt, koja je nakon 1945. godine svoje područje najčešće označavala kao "političku teoriju", njegov odnos prema filozofiji bio je kompliciran. Kao i njegove gorljive kolege, kao što su Jean-Paul Sartre i Paul Nizan, posvetio se metafizici te je godinu dana izučavao Kanta. Pohađao je predavanja francuskog neokantijanca Léona Brunschicga i durhemovca Célestina Bougléa na Sorbonni. Njima je posvetio svoju drugu knjigu, koja još uvijek nije prevedena na engleski jezik. Ali, dok je njegov um bio okupiran filozofijom, htio je "istodobno promatrati povijest koja se stvarala i sudjelovati u politici s pisanom i izgovorenom riječju". On je tražio put kako bi zadovoljio čežnju da shvati postojeći svijet, da svoje vrijeme spozna "na najiskreniji način". Shvaćanje politike zahtijeva duboko uranjanje u njene probleme i dileme koje postavlja za odgovorne političke sudionike. S druge strane, za to je potrebno poznavanje povijesti, međunarodnih odnosa i političke ekonomije. A ipak, spoznaja je samo jedan dio shvaćanja. Potrebna je i iskrenost, jer bez želje da se svijet kakav jest razdvoji od onog kakav bi mogao ili trebao biti, spoznaja je sterilna. Aron kaže da najveća opasnost za iskrenost u pluralističkim društvima nije otvorena laž, nego ideološko zamagljivanje, iskrivljen osjećaj solidarnosti i izbjegavanje da se definiraju ambivalencije. To je bio glavni razlog njegovog kasnijeg sukoba s francuskim suvremenicima, kao što su Jean-Paul Sartre – "dijalektičar monologa" – Simone de Beauvoir i, barem privremeno, Maurice Merleau-Ponty. Osnivači intelektualnih sekti, sveučilišni propovjednici i profesionalni cinici, koji su se jedino zgražavali nad zloupotrebom moći u društvu, napose kad su bili koncentrirani u jednoj osobi. Aron nije tražio učenike, a sigurno ih nije ni očekivao. Studenti koji su pohađali njegova predavanja govorili su o stilu – lucidan, strog, strastveno suzdržan – koji je doktrinarne slušatelje "razoružavao i ostavljao ogoljene na rubu ponora".
Hannah Arendt i Aron bili su asimilirani Židovi agnostici (kao i Mannheim i Reisman), koje je uspon nacističkog pokreta politički radikalizirao. U mladosti, Aron je bio pacifist sklon socijalistima. Oboje su shvatili da je židovstvo usud, da se od njega ne može pobjeći i da od njega ne treba ni bježati. Ako si napadnut kao Židov, rekla je Hannah Arendt, onda ti je dužnost da se boriš kao Židov. I Aron je to mislio. 1933. godine, kad se suočio s opasnošću od nacionalsocijalizma, on piše: "Zauvijek sam usvojio jedino stajalište koje je za mene bilo ispravno: nikad ne skrivaj svoje porijeklo, bez oklijevanja, bez poniznosti, bez lažnog ponosa". Kao i Arendt, velika kritičarka židovskog "ekscepcionalizma", Aron je bio solidaran sa Židovima iz svih dijelova Europe. "Zgadili su mi se francuski Židovi koji su htjeli svoju sudbinu odvojiti od 'Poljaka'", napisao je Aron. A njegove riječi da je "bio potreban rat kako bi ljudi opet naučili da su prvo građani, a tek onda pojedinci" mogla je napisati i Arendt.
Raymond Aronova kritika Izvora totalitarizma
Aron je 1954. godine napisao kritiku Izvora totalitarizma za časopis Critique.[1] On je odmah shvatio značaj knjige i njenu moć da čitatelja "opčini" "svojom snagom i nijansiranim analizama". Ipak, njegova kritika bila je bespoštedna. Započeo je sa "stilom" te knjige. Stranice Izvora napučene su ljudima, nacijama, strankama i događajima koji, kao i djeca na Velasquezovim slikama, dijele obiteljsku sličnost, a nalaze se u tmurnom krajoliku koji je Arona podsjetio na 1984. Georgea Orwella. "Prosječnost ili nehumanost svih koji sudjeluju u toj drami je tolika da na kraju vidite svijet kako ga prikazuju totalitaristi, pa postoji opasnost da vas na neobjašnjiv način privuče užas ili apsurd o kojem se piše". Arona nije uznemirila samo očigledna fascinacija Hannah Arendt "čudovištima koja je preuzela iz stvarnosti", nego i "logička mašta" s kojom su njihove osobine preuveličane do "savršenstva". Ona je bila čvrsto uvjerena u apsurdnost totalitarizma, pa su Arendtičine rečenice katkad trapave, tendenciozne i činjenično netočne – na primjer, pogrešno je opisala Dreyfusov slučaj i njegove posljedice. Aronova kritika je oštra:
Gđa Arendt o stvarima i ljudima piše afektirano i nadmeno, a da toga nije ni svjesna. Ona prečesto koristi pridjeve "groteskno" i "farsično". Ona se silno trudi da ne vidi grižnju savjesti koja je razdirala pristaše Dreyfusa jer im je bilo stalo do istine, a konzervativce ili militariste zbog njihova uvjerenja. U tumačenju gđe Arendt, Slučaj Dreyfus bio je jednoznačan za francuske čitatelje: zbog prekomjerne racionalizacije s jedne strane i prezira prema pukim smrtnicima s druge, lice čovječanstva iskrivilo se u grimasu... U mješavini njemačke metafizike, mutne sociologije i moraliziranja previše su istaknute kvalitete i mane ljudi i režima (jesu li svi ljudi uistinu nesretni u totalitarnom režimu?), a stvarna povijest zamijenjena je poviješću koja je u svakom trenutku ironična ili tragična.[2]
Arona nije uvjerio ni prikaz antisemitizma kod Hannah Arendt. On priznaje da je njezina analiza "prepuna ideja i činjenica i da je originalna". Ali, konkretno, njezin opis antisemistske "rulje" zbunio je Arona. Da li je "rulja" naziv za pojedince koji postoje izvan ili unutar glavnih društvenih klasa, privremeno okupljanje koje je više-manje trajno obilježje industrijskog društva? Ili "rulja" prije svega označava one koji su nekad bili pripadnici klase, na primjer buržuji ili proleteri, a to više nisu zbog osobnog ili društvenog neuspjeha? U prvom slučaju, "rulja" označava strukturni, premda neprilagođen element modernih kapitalističkih društava, proizvod katastrofa kao što su ratovi ili ekonomska kriza. Aron kaže da se Hannah Arendt koleba između ta dva tumačenja. A njezina teza o temeljnom uzroku modernog antisemitizma za Arona je "previše nejasna". Antisemitizam u Europi kulminira kad je nacionalistička financijska buržoazija potisnula židovske bankare i druge uglednike, to je osnovna ideja prvog dijela Izvora totalitarizma. Židovi su zatim obilježeni kao paraziti – skupina bez funkcije koja je zadržala nezaslužene povlastice. Aron je sklon "banalnijem" (kako je rekao) objašnjenju. Antisemitizam jača s usponom emancipacije i formalne asimilacije Židova, pa je ugrožen postojeći monopol (npr. kod francuskih vojnih časnika), ili kad je zbog naglog priliva Židova s istoka pojačana konkurencija u određenim profesijama. U Austriji, antisemitizam se zapetljao u strukturne probleme Dvojne monarhije, konkurentske proto-nacije su se sukobile, a zajedničkog neprijatelja pronašli su u Židovima. Općenito govoreći, kaže Aron, najradikalnija vrsta antisemitizma stvorena je kad je nacionalizam odvojen od liberalizma i kad je nacionalistička ideja od "slobodno izabrane" odluke pretvorena u "prirodnu činjenicu". Ta transformacija zanijekala je prijašnji savez "prava čovjeka i prava nacija na suverenu neovisnost". Sada su oni sukobljeni. Za nacionaliste, "ujedinjenje" njihove nacionalne skupine postaje glavni geopolitički prioritet. I ranije koncepcije o pravima čovjeka imale su rasističku komponentu, zato jer s njima nisu obuhvaćeni ne-Europljani.
Aron kaže da su prvi i drugi dio Izvora totalitarizma djelo "povjesničara i sociologa", koji događaje prikazuje u konkretnim okolnostima ili opisuje opći razvoj. U trećem dijelu, o nacističkoj Njemačkoj i staljinističkoj Rusiji, dolazi do promjene, to je totalitarizam kao "režim bez presedana u povijesti i njegovu suštinu treba shvatiti". Aron odobrava Arendtičinu želju da izbjegne "plitka pragmatična tumačenja" i shvati uzrok fenomena. A ipak je skeptičan prema njezinom alternativnom pristupu. Arendt je uvjerena u ludilo ili apsurd totalitarne dominacije, i zbog toga ne želi govoriti o "sustavu vrijednosti ili strastima kod sudionika". To je najveća mana njezine studije, pogotovo u sovjetskim primjerima koje je navela. Kolektivizacija poljoprivrede u SSSR-u sigurno je apsurdna kad se pogledaju njeni rezultati: golemo razaranje usjeva i stoke. Ali, iako je bila monstruozna, kolektivizacija je imala "racionalan motiv: povećanje prihoda" – i mogli bismo dodati, veća kontrola nad buntovnim seljaštvom. Sa stajališta sovjetskih planera i njihovih pretpostavljenih, kolektivizacija je bila razumna. S druge strane, pridobivanjem seljaka s višim cijenama uvećala bi se njihova samostalnost i izazvala želja za potrošačkim proizvodima: planska ekonomija zbog svog ustroja to im nije mogla dati. I prisilni radni logori bili su racionalni onima koji su vjerovali da je živa osoba za državu korisnija od mrtvaca.
Glede Trećeg Reicha, Aron se slaže da je nacistički režim bio drugačiji od fašističkih ili militarističkih vlada. Politički sustavi poljskih pukovnika, Franca ili Mussolinija novijeg su datuma, ali u povijesnom smislu nisu originalni. Postoji bezbroj sličnosti sa starim oblicima tiranije. U njegovom tumačenju Arendt kaže da se totalitarizam ne razlikuje po konkretnim elementima od kojih je sklopljen nego po svom sklopu. Bit totalitarizma je permanentna revolucija i teror koji ga pokreće. U totalitarnim režimima, ideološki žar je jenjava s vremenom, kao što se ni teror ne smanjuje s učvršćivanjem tog režima. Do velike čistke 1937-1938. došlo je nakon što su iskorijenjeni pravi Staljinovi neprijatelji. Nacisti su slali u logore smrti pojedince koji nisu mogli nauditi režimu. Ti logori su mjesta konačnog "omasovljenja", pojedinci su bili lišeni svog dostojanstva i "plodne samoće", umirali su "a da nitko taj događaj nije osjetio ni kao ljudski niti kao smislen".
U sovjetskom slučaju, Arendt kaže da je Lenjin osnovao jednopartijsku diktaturu, a Staljin ju je preobrazio u totalitarnu državu. Ustrašen nerazvijenim sovjetskim društvom, Lenjin je htio umnožiti interese i identitete. Aktivno je promicana stratifikacija utemeljena na neovisnim [sic] sindikatima, vijećima i nacionalnostima. Staljin je obrnuo taj proces kako bi bolje dominirao nad društvom u cjelini. Kako bi "stvorio atomiziranu masu bez strukture", on je likvidirao male posjednike, neovisne seljake, sindikate i vijeća, pročistio je vojsku i birokraciju, uključivši tvorničke menadžere i inženjere. Vladavina terora presjekla je sve "nepolitičke spone u zajednici", a u općoj denuncijaciji nestala su prijateljstva i obiteljske veze. U Njemačkoj, nacistički pokret iskoristio je postojanje ogorčene i obespravljene "mase", zguran na marginu političkog života taj narod je čekao da bude organiziran. U sovjetskoj Rusiji, općenito lišenoj pokreta, totalitarna država je te mase stvorila kad je zdrobila sve autonomne organizacije.
Raymond Aron je drugačije razmišljao. Pod Lenjinovim postrevolucionarnim vodstvom zabranjene su suparničke stranke i frakcije, a pojačan je policijski nadzor. Lenjin i njegovi najbliži suradnici poistovjetili su proletarijat s boljševičkom partijom, a partiju s njenim Centralnim komitetom. Lenjin je, dijelom pod utjecajem Trockog, ozakonio koncepciju po kojoj Rusija može preskočiti buržoasku odnosno kapitalističku fazu i odmah započeti s "izgradnjom socijalizma". "Staljinistički totalitarizam" nije raskinuo s boljševičkim projektom, on je ustvari "zaoštrio" lenjinističku "zamjenu stvarnosti za ideologiju". Totalitarizam je procvjetao u Rusiji kad je "jaz između stvarnosti i ideologije", lenjinistička baština, postao očigledan. Kad je ubrzana industrijalizacija u spektakularno nepovoljnim uvjetima postala dogma boljševičke vjere, kojoj je Staljin bio bespogovorno odan, više se nije mogla opovrgnuti. Ideologija je postala važnija od konkretnih uvjeta kako bi se premostio jaz između njih. Stradali su "neposlušni ljudi" koji nisu bili spremni za žrtve, koje su od njih tražili za stvar koja je za većinu bila nerazumljiva i odbojna. Ono što je kapitalizam postigao u drugim društvima, prisila organizirana od strane države ostvarit će u Sovjetskom Savezu.
Potreba da se uvećaju prihodi i doktrina o uništenju svih klasa utemeljenih na privatnom vlasništvu stvorila je politiku kolektivizacije. Nakon toga ugušen je otpor seljaka, privremeno je razorena poljoprivreda, poklana je stoka i zavladala je glad. Svojevrsni građanski rat koji je izazvan gradnjom tvornica i kolektivnih farmi nakon toga je nesumnjivo svečano pokršten kao "izgradnja socijalizma". Logička i ubojita ludost koju gđa Arendt shvaća kao bit totalitarizma nezaustavljivo je napredovala. Partija se morala preobraziti u besprijekorno discipliniran instrument koji je, po naređenju odozgo, vjerovao da usred noći sja sunce i da u tim tragičnim događajima iz prve faze industrijalizacije prepozna socijalizam. Potrebna je apsolutna vjera u Partiju, Povijest i najviši stupanj čovječanstva u besklasnom društvu kako bi se pomirio cinizam u vlastitom djelovanju i svojevrsni dugoročni idealizam.[3]
Dakle, kroz prizmu ideologije stvorena je nova stvarnost koja je zahtijevala sve više nasilja kako bi se održala. "Teror je možda nužan da se izbjegne birokratsko okamenjivanje koje bi moglo spriječiti ostvarivanje paradoksalne zadaće razvoja sredstava za proizvodnju pod paskom države." Stoga je kompresija ideologije i stvarnosti neminovno krenula putem terora.
U tom prikazu razvoja boljševizma od 1930. do 1934. godine razjašnjen je niz događaja i reakcija ljudi na njih. Čak i velike čistke 1936-1938. godine imaju situacijsku logiku koja je "djelomično shvatljiva", kaže Aron, a o tome ćemo kasnije još govoriti. On smatra da u svim tumačenjima totalitarizma "postoji tajanstvena margina: masovna hapšenja milijuna ljudi koja su osakatila industriju, vojsku i upravljačku elitu nisu bila ni potrebna ni razumna". A ipak, zbog apsurda u nekim aspektima totalitarizma ne trebamo zaključiti da je taj režim po sebi bio i da je apsurdan.
Ideologija i teror – Arendtičin dodatak Izvorima totalitarizma
Dok je Aron pisao kritiku koju sam prikazao, objavljen je Festschrift za Karla Jaspersa u kojem je Hannah Arendt tiskala opsežan prilog pod naslovom "Ideologija i teror: novi oblik vladavine". Izvorno, to je bilo predavanje koje je održano na Sveučilištu Notre Dame u studenom 1950. godine, objavljeno je 1953. u časopisu Review of Politics (urednik, i Arendtičin domaćin na Notre Dameu, bio je Waldemar Gurian), a zatim je taj tekst tiskan kao 13. poglavlje u Izvorima totalitarizma iz 1958. godine i svim kasnijim izdanjima. To je neobičan rad, istodobno rekapitulacija opsežne knjige, filozofska kristalizacija totalitarizma i njegovom savršenom obliku i tumačenje njegovih tendencija. Arendt je opet pisala o prirodi totalitarizma koji je bez presedana. Ali za razliku od guste, premda idiosinkratske, povijesne strukture Izvora, "Ideologija i teror" je apstraktna i koncepcijski vrlo zahtjevna. Po stilu i općenitosti može se reći da je Arendt htjela doprinijeti velikoj tradiciji političke teorije. Taj tekst trebamo pažljivo pročitati iz dva razloga. Prvo, to je Arendtičina glavna alternativa tumačenjima totalitarizma kao političke religije. Drugo, "Ideologija i teror" je također naslov koji je Raymond Aron izabrao za bitno poglavlje u svojoj knjizi Demokracija i totalitarizam (1965). Očita je aluzija na Hannah Arendt. Prikazat ću njegovo suprotstavljeno shvaćanje ideologije i terora. Međutim, prvo ćemo pažljivo pogledati analizu tog fenomena kod Hannah Arendt.
Totalitarizam, kao što je često govorila, bitno se razlikuje "od svih drugih oblika političkog ugnjetavanja, poznatih kao despotizam, tiranija i diktatura". On je, naravno, imao drugačiji nacionalni oblik u Njemačkoj i Rusiji. Ali gdjegod se pojavio, totalitarizam je stvorio "potpuno nove političke institucije... klase je transformirao u mase, stranački sustav nije zamijenio jednostranačkom diktaturom, nego masovnim pokretom, središte moći premješteno je s vojske na policiju, a nova međunarodna politika otvoreno je usmjerena na dominaciju u svijetu". Ona piše:
Današnje totalitarne vlade nastale su iz jednopartijskih sustava. Kad su postali uistinu totalitarni počeli su djelovati u sustavu vrijednosti koji je radikalno različit od svih drugih, pa nam naše tradicionalne zakonske, moralne ili razumski utilitarne kategorije ne mogu pomoći da shvatimo, ocijenimo ili predvidimo daljnji tok njihova djelovanja.[4]
Ta radikalna promjena u shvaćanju zahtijeva jednako radikalan odgovor. Konkretno, kaže Arendt, potrebno je upitati da li totalitarna vlast "ima vlastitu bit", a ako ima, u kojem je povijesno jedinstvenom "iskustvu" – općenito i logično – stvorena. Samo pitanje je zastrašujuće. Kako bismo odgovorili na njega trebamo priznati da živimo o dobu za koje nas tradicija političke teorije nažalost nije mogla pripremiti. Od Platona do Kanta, studenti politike opisali su jednu vrstu režima – tiraniju – koja je samovoljna, neograničena zakonom, podređena interesima vladara i prije svega utemeljena na "strahu kao načelu djelovanja, naime strahu naroda od vladara i strahu vladara od naroda". Totalitarni režimi, bez obzira na površne usporedbe, suštinski su drugačiji.
Pogledajmo opće vjerovanje da je totalitarizam arbitrarno bezakonje. Taj dojam je površan. Boljševički i nacistički režimi neupitno su prezirali "postojeće" zakone. Znamo i da postojanje vajmarskog ustava (koji Hitler nikad nije ukinuo) ili tri uzastopna sovjetska ustava nisu spriječili totalitarne vlasti da ih u potpunosti ignoriraju. Ali to je bitno drugačije od shvaćanja da su ti režimi sebe shvaćali kao slobodne u svom djelovanju. Točno je upravo suprotno. Totalitarne vlasti kažu da "strogo i bespogovorno poštuju" nadljudske sile: zakone prirode ili povijesti. Ustvari, prezir prema postojećim zakona skriva opsesiju pokoravanja tom dubljem zakonu, zakonu koji je ravnodušan prema bezbrojnim odstupanjima s kojima se postojeći sudovi, koji se prilagođavaju okolnostima i stabiliziraju tijek čovječanstva, moraju baviti iz dana u dan. S druge strane, zakoni prirode (rase) ili povijesti, su bezobzirni i neumoljivi. Totalitarna vlast ih treba ubrzati, a ljudski rod pretvoriti u "aktivnog nepogrešivog nositelja zakona koji bi ljudi inače tek pasivno i nevoljko poštivali".
Zanimljivo je da su za nacistički kao i boljševički totalitarizam ljudska bića nositelji suštinskih prirodnih snaga. U prvom slučaju, rasa presuđuje o kreposnim i parazitskim narodima, u drugom to je radna snaga, kao korijen biološka snage, a njen "metabolizam s prirodom" gura povijest prema postkapitalističkom načinu proizvodnje. U tom smislu, nacistička i boljševička vlast odbijaju "shvatiti ili prihvatiti bilo što 'po sebi' [nego samo kao] stadij u nekom budućem razvoju". Jasno je da se suštinski smisao zakona promijenio, to više nije pojam koji određuje granice i ograničenja nego označava nezaustavljivu transformaciju.
Ako se totalitarna vlast pokorava zakonima kretanja, "teror" je mehanizam za stvaranje kretanja. Teror – konkretno, "totalni teror" – je suština totalitarne vlasti. Teror je drugačiji od poznatog straha u kojem bujaju despotizmi i tiranije, zbog kojeg ljudi drže jezik za zubima, znaju gdje im je mjesto i kada moraju stati. Strah ljudima kaže kako da se ponašaju, on ima "praktičnu korist", govori im što im je činiti i što ne smiju činiti kako bi izbjegli nevolje. Teror funkcionira u potpuno drugačijoj dimenziji. On postaje najviša vrijednost ili "vrhunac" nakon završetka početne faze uništenja opozicije, kad krivnja ili nevinost više nije povezana s djelovanjem pojedinca. Umjesto toga, krivnja označava kategorije, a ne osobe: objektivne neprijatelje, kao što su "preživjele klase" ili "niže rase" kojima nije mjesto na ovom svijetu. Njihovu smrtnu kaznu proglašavaju sudovi prirode ili povijesti, a njihov namjesnik je totalitarni režim. Kad se potroši jedan objektivni neprijatelj, na njegovom mjestu pojavljuje se drugi. Nitko ne zna tko će biti naredna meta u čistki, tko će postati novi narodni ili objektivni neprijatelj. Nitko ne može biti siguran da se današnje pravovjerje neće sutra pretvoriti u herezu. U tom sveprisutnom teroru skovan je "čelični obruč koji svoje podanike drži čvrsto na okupu, pa se čini kao da se njihovo mnoštvo pretopilo u jedno biće divovskih razmjera". Tiranije iz prošlosti nikad nisu bile totalne. U njihovim pukotinama sačuvala se određena doza inicijative, kao i žudnja za slobodom. A totalni teror stvara nešto duboko paradoksalno. S jedne strane, individualno "kretanje" – odluka, inicijativa, akcija – je ugušeno zato jer su ljudi izgubili spontanost. S druge, pojedinac postaje vodič kroz koji zakoni kretanja neometeno teku. Jasno je da su teror i kretanje dio iste konfiguracije. U totalitarizmu "suština vlasti je kretanje".
Spomenuo sam Arendtičino uvjerenje da nova vremena zahtijevaju novo mišljenje. Glupo je, rekla je ona, pozvati se na veliku tradiciju političke teorije za tumačenje onoga što je bez presedana. Pa ipak, Arendt je u Montesquieuovom djelu Duh zakona pronašla plodotvornu razliku – između "prirode" režima i njegova "načela" – koja, kad se prilagodi, još uvijek može poslužiti suvremenim piscima. Priroda odnosno suština režima, kaže Montesquieu, označava njegove temeljne institucije, napose one koje određuju suverenitet. Načelo režima je ono što ga pokreće, vodeći osjećaj ili etos koji živi ukoliko ljudi aktivno poštuju ponašanje koje on propisuje. Dakle, u republici je suveren narod ili dio naroda; načelo je politička vrlina: patriotska odanost općem dobru i blagostanju zajednice. U monarhiji, suverenitet je oličen u jednoj osobi; načelo je čast – dužno poštovanje uglednicima i dolično ponašanje povlaštenih. Ali, dok je monarhija umjerena, iako u njoj vlada nejednakost, despotizam je ekstreman te ukida razlike u općoj atmosferi straha i sveprisutnom osjećaju političke nemoći kod podanika.
Hannah Arendt – kao i Raymond Aron, kako ćemo pokazati – tu su razliku iskoristili kako bi analizirali osnovno obilježje totalitarnih vlasti. Kao i republike, monarhije i despocije, totalitarne vlasti imaju svoju prirodu odnosno suštinu: kretanje terora. Ali, za razliku od svojih navodnih prethodnika, kaže Arendt, totalitarizam nema svoje "načelo". Koje su onda mentalne koordinate, ili barem sredstava za orijentaciju, za podanike u totalitarizmu? Što potiče "žitelje totalitarnih društava" za preuzmu uloge krvnika ili žrtvi zakona kretanja? Teror nije dovoljan da se ljudsko ponašanje definira u cjelini. Neće se svi naći u njegovom obruču. Oni koji se nađu ipak će trebati znakove koji će ih voditi u svijetu nasumice odabranih žrtvi i vječno promjenjivih presuda. "Potpuno novo načelo" koje uvodi totalitarizam ustvari nije načelo djelovanja nego njegova zamjena: "ideologija".
Ideologija, u Arendtičinom tumačenju, je okov uma, intelektualna luđačka košulja koja sputava prirodni proces mišljenja. Ona kaže da je to "neka vrsta super-smisla", "praznovjerje" koje tvrdi da je riješilo "zagonetke univerzuma". Mišljenje je dvosmjerni unutrašnji dijalog, realni ili imaginarni duet mene s drugima. Ideologije su žalopojka u jednoj noti. Nezainteresirane za "čudo postojanja" ili jedinstveno iskustvo, ideologije podvrgavaju događaje čeličnoj konzistenciji koju označava čelični obruč totalnog terora. Za ideologa, događaji nikad nisu kakvima se čine nego su uvijek znakovi nečeg drugog, u pravilu zlokobni. Ideolog posjeduje šifru, nedostupnu onima koji nisu inicirani, s kojom raskrinkava izdajice i prodire do srži stvarnosti. Ta šifra je utemeljena u pseudoznanstvenom tumačenju koje sve – "tajne prošlosti, zamršenu sadašnjost, neizvjesnu budućnost" – svodi na jedan priprosti postulat. S druge strane, taj postulat zadobiva pogonsku snagu kad se prikači za logički oblik rezoniranja – odnosno, ako želite, anti-rezoniranja. Rasna i klasna ideologija počivaju na premisi iz koje se sve može glatko deducirati. Kad se upotrijebi, ta premisa je kružna, govori o onome što postulira. Kad totalitarno kretanje stekne moć, njegova ideologija iznova oblikuje svijet po svojoj logici, pa onda opravdava uvjerenje vjernika.
Arendtičin opis ideologije možda pokazuje da ona umanjuje vrijednost logičkog mišljenja. Ona sigurno nikad nije izjednačila logiku i istinu (potonje je u Arendtičinoj hegelijanskoj formulaciji način raskrivanja, a ne zaključak ili korespondencija pojmova i činjenica). Ali ona je priznala da je logičko mišljenje korisna provjera arbitrarnosti, pa je stoga fundamentalno za proces razmišljanja. Ako imamo dvije međusobno kontradiktorne propozicije, onda znamo da nešto nije u redu i da trebamo još jednom razmisliti. Ali ideologije – doslovno "logika ideje" – smišljene su kako bi zbrisale tu vrstu racionalne refleksivnosti. Njihova funkcija je da sprječavaju razmišljanje umjesto da ga potiču, da prebrišu sve činjenice, pojmove ili sudove koje se kose s ideologijom. "Idealni podanici totalitarne države nisu uvjereni nacisti ili uvjereni komunisti, nego ljudi za koji više ne postoji razlika između činjenice i fikcije (tj. stvarnost iskustva), između istinite i neistine (tj. norme mišljenja)." Vidjeli smo da teror razara slobodu kad ukida granice između ljudi. I ideologije, antiteza "unutrašnjoj slobodi", su prisilne. Kad se Hitler hvastao da su nacisti nadareni da "hladno razmišljaju", kad je Staljin veličao "neumoljivost dijalektike", oni su upotrebljavali, i željeli nametnuti, jednu logiku za koju je iskustvo suvišno. U obrazovnoj "indoktrinaciji", koja se provodila u partijskim školama Kominterne ili Kominforma i njihovim nacističkim ekvivalentima, proizvodili su se ljudi koji su se prisiljavali. Moćan izvor logike prisile je nelagoda koju osjećamo kad proturječimo sebi, tjeskoba koju su iskoristili autori ruskih čistki kako bi od nedužnih izvukli priznanje. Ako je partija uvijek u pravu, ako partija slijepo vjeruje u zakone povijesti, ako ti zakoni, koje tumači partija, kažu da je počinjen zločin, onda se navodne kriminalce mora kazniti. Ako partija kaže da si ti jedan od tih kriminalaca, onda je to učinila zato jer si uistinu neprijatelj, ili zato jer je nužno da ti preuzmeš tu ulogu. Ako odbiješ, ako se samo usprotiviš, onda su pravi neprijatelj partije i tvoj život kao komunističkog pravovjernika na kraju je potpuno beznačajan. Ako priznaš zločine, barem ćeš u smrti zadržati svoja ranija uvjerenja.
Kakvo je "osnovno iskustvo" stvorilo uvjete za totalitarizam i pokrenulo njegovu mašineriju? Ključno iskustvo koje održava tiraniju – predtotalitarno iskustvo – od kojeg ona živi, je politička izolacija i nemoć; ljudi ne mogu zajedno djelovati kako bi utjecali na dobrobit zajednice, ili se uopće uključili u političku akciju. A ipak, kućni i obiteljski život, sfera rada i život uma najčešće nisu oskvrnuti, to su prostori apolitičke slobode koju će tiranin ostaviti na miru sve dok su njegovi podanici poslušni. Štoviše, izolacija ne mora uvijek biti negativna. Bez nje nema prisilnog rada, zato jer tek kad smo sami, slobodni od nepoželjne gungule, onda se možemo koncentrirati na pisanje, dizajniranje, slikanje, skladanje, kiparenje i stvaranje složenih materijalnih predmeta. U toj proizvodnji spojeni smo sa svijetom stvari, ljudskim umijećem i ona ojačava naš osjećaj za ljudsku stvarnost. A kad je rad sveden na mehaničko rintanje, izolacija postaje nepodnošljiva. Totalitarizam je daleko radikalniji od tiranije, pa je onda i osnovno iskustvo od kojeg živi drugačije. Kao i tiranija, on uništava prostor javnosti kako bi politički izolirao ljude. Ali to ni iz daleka nije sve. Totalitarizam je vrsta vladavine koja je utemeljena u "usamljenosti u sferi društvenog ophođenja", "osjećaju nepripadanja svijetu, jednom od najradikalnijih i najočajnijih čovjekovih iskustava". Ta usamljenost, piše ona,
usko je povezana s iskorijenjenošću i suvišnošću koje su kao prokletstvo pratila moderne mase od početka industrijske revolucije, a drastično su se zaoštrile s usponom imperijalizma krajem prošlog stoljeća i slomom političkih institucija i društvenih tradicija u našem vremenu. Biti iskorijenjen znači nemati mjesto u svijetu koje drugi uvažavaju i za njega jamče; biti suvišan znači uopće ne pripadati svijetu.[5]
Usamljenosti, za razliku od samoće, je osjećaj napuštenosti, nedostatka društva, ostavljenost od drugih čak i kad su oni prisutni. Logično razmišljanje, koje "uvijek dolazi do najgorih mogućih zaključaka", je komplementarno usamljenosti, zato jer se usamljena osoba, lišena stvarnosti koja nastaje u ljudskim odnosima, može uzdati u jedinu stvar koja je smislena: proces dedukcije koji se pokreće samo s jednim umom. U "svijetu u kojem nitko nije pouzdan i na ništa se ne možemo osloniti", "hladno razmišljanje i 'moćne hvataljke' dijalektike koja 'čovjeka steže kao škrip' doimaju se kao posljednji oslonac". Arendt uviđa da se totalitarizam sam osudio na propast; društva jednostavno ne mogu izdržati stanje beskonačne atomizacije. Stoga će Čovjek, koji je početak, u jednom trenutku započeti s rušenjem totalitarne dominacije. Odnosno barem će srušiti jednu od njenih manifestacija. Jer opasnost od "organizirane usamljenosti" nije uklonjena, a s njom ni zapaljivo društveno gorivo totalitarnog kretanja. Kao i monarhije, republike, tiranije i despocije, kad su jednom utemeljene one su se mogle opet pojaviti, pa će i totalitarizam zacijelo ostati s nama u doglednoj budućnosti kao potencijalna vrsta režima.
Kritika i alternativa Raymonda Arona
"Ideologija i teror" je najčitanije djelo Hannah Arendt, ali i najslabije potkrijepljeno. Pročišćeno od činjeničnih dokaza koji bi poduprli gargantuanska poopćavanja, ono je empirijski nastrojenom Aronu užasno išlo na živce. Bio je skeptičan prema argumentima kao i prema ranije napisanoj knjizi. Filozofska sklonost Hannah Arendt da dopre do "suštine" totalitarizma je opravdana, kaže Aron, ako se "ne zanemare komplementarne metode" – on govori o političkoj sociologiji. A što ako je filozofska argumentacija skrpana?
Sjetimo se da je kontekst Arendtičine analize u "Ideologiji i teroru" Montesquieueva razliku između suštine, odnosno prirode režima – najznačajnije institucije koje ga određuju – i njegova "načela" djelovanja – osjećaji koji mu daju dinamiku. Za Raymonda Arona, shvaćanje da je totalitarizam istodobno nova vrsta režima i režim koji nema "načelo" djelovanja je kontradiktorno: "režim bez načela nije režim". Nadalje, Arendt je htjela opisati oblik vladavine bez presedana, pa joj neprestano prijeti opasnost od preuveličavanja. U svakom slučaju, totalitarizam je po mnogo čemu originalan. Ali Aron prihvaća argument Cranea Brintona koji kaže da su "ideologija i teror uvećani revolucionarni fenomeni", a ne izvorni fenomeni. Revolucionarna situacija zahtijeva bezrezervnu odanost od partijskih aktivista, a zbog toga se raskidaju svakodnevne veze s obitelji i poslom. Dakle, revolucija nagoni pojedince da potraže kolektivno spasenje. U svakom slučaju, boljševizam je iznimno "produljena" revolucija s nevjerojatnom sposobnošću obnove. Ipak, ni boljševizam nije imun na svakodnevne nepredviđene situacije i zahtjeve koje one postavljaju. Komunistička partija "iznova organizira birokraciju koja je u isti mah upravljačka i tehnička". Ona sebi sve više
daje materijalnih povlastica, prestiža, izvanjskih znakova hijerarhije i pokazatelja tradicionalne birokracije. Svjetovna religija revolucionarne ideologije na kraju ima istu ulogu kao i pravoslavlje za careve, a vrhnje ubire generalni sekretar partije. Cezaro-papizam je iznova rođen, a tumač Povijesti postaje papa-imperator.[6]
Zbog tih znakova puzeće rutine nameće se fundamentalno pitanje: koliko će totalitarizam potrajati? Godina 1953. bila je godina objavljivanja "Ideologije i totalitarizma" Hannah Arendt i Staljinove smrti. Hoće li staljinizam nadživjeti svoj arhetip? Mi nemamo iskustvo "povratka totalitarne revolucije u normalan život", upozorio je Aron. Njegova najbolja procjena – dvije godine prije nego što je Hruščov na Dvadesetom partijskom kongresu osudio Staljina – bila je između dvije suprotne ideje: prvo, orvelijanska malodušnost u kojoj se totalitarizam savršeno poklapa s planskom privredom i industrijalizacijom, koja ga možda i promiče; drugo, optimistično shvaćanje Isaaca Deutschera da će staljinizam, kad unaprijedi primitivnu rusku privredu, potkopati vlastite povijesne temelje. Prihvatljivija je alternativa, kaže Aron, da će sa "stabilizacijom" i privlačenjem službenika iz tehničke i menadžerske klase, režim izgubiti "čistoću i fanatizam sekte". On je štoviše rekao (nategnuto) da je to shvaćanje "implicitno u knjizi gđe Arendt". Ekonomski napredak ide na ruku "birokratskom despotizmu", ali to ne znači da se prihvaća grčeve ideologije i terora. Boljševički nagon brkanja stvarnosti i uvjerenja izaziva opasnost od "ponavljanja revolucionarne krize", ali katastrofa nije neizbježna. "Bilo bi pogrešno", na kraju kaže Aron, "reći da je ljudska iracionalnost odnijela konačnu pobjedu."
U Aronovoj časopisnoj kritici Izvora totalitarizma i "Ideologije i terora" samo se nazire njegova ocjena političke teorije Hannah Arendt. Ali, nakon nekoliko godina napisao je puno opsežniji odgovor na njezine argumente o totalitarizmu, "neprijatelju kojeg ću neumorno progoniti". Tiskan je pod naslovom Demokracija i totalitarizam. To je izvorno niz od devetnaest predavanja održanih na Sorbonni u akademskoj godini 1957-1958. i uzorna empirijski utemeljena politička sociologija. S druge strane, Demokracija i totalitarizam je samo dio daleko većeg projekta o naravi industrijskog društva i klasnoj borbi koju je izazvao. Istraživanje tog velikog projekta odvelo bi nas predaleko od naše teme. Izdvojit ću tri aspekta koja su bitna za različite pristupe kod Arona i Arendt: (a) njegov argument da je glavna crta razgraničenja između demokratskih i totalitarnih država ističe kontrast između pluralističkih i monopolističkih političkih stranki, (b) njegovo tumačenje totalitarnog terora i (c) njegova analiza totalitarne ideologije. Četvrto područje razlika u odnosu na Arendt samo ću spomenuti, a to je Aronova teorija totalitarizma kao svjetovne odnosno političke religije. U narednom poglavlju podrobnije se analizira svjetovna/politička teorije religije, zato jer je Arendt otvoreno napala tu teoriju, iako nije mislila na Raymonda Arona, nego u kontekstu pobijanja teza njegovog kolege sociologa, Julesa Monnerota.
Političke stranke i totalitarizam
Aron kaže da je osnovna zadaća političke sociologije "shvatiti unutrašnju logiku političkih institucija. Političke institucije nisu slučajna susljednost prakse. Svi politički režimi imaju minimum jedinstva i značenja koje sociolog mora otkriti." Što je onda institucija u modernim vremenima koja načelno prihvaćaju "logiku" političkih institucija? Odnosno točnije rečeno, koja je osnovna razlika između ustavnih pluralista i totalitarnih država? Za Arona tu nema sumnje. On imitira Arendtičin pojam iz "Ideologije i terora" i od svojih čitatelja traži da razmisle o suštini moderne politike. Hannah Arendt je zaključila, parafraziranjem Montesquieua, da je suština totalitarizma teror i neprestana previranja koja je pokrenuo. Aron se vraća korak unatrag. Suštinska je narav političke partije, ako se shvati onda se može protumačiti geneza totalitarnog terora. Ali tom filozofskom pojmu (suštinsko) Aron je dodao sociološki komentar: totalitarne formacije treba razlikovati od demokratskih (točnije rečeno, "ustavno pluralističkih") na temelju osnovne ili glavne varijable (variable principale). Ta varijabla – ustvari, crta razgraničenja – pokazuje da li je za režim karakteristična jedna (monopolistička) partija, koja ima isključivo pravo na vlast, ili postojanje više stranaka koje se mogu mirno takmičiti za vlast. A zašto je ta glavna varijabla bitna? Zato jer strukturno utječe na politički sustav u cjelini; iz nje se mogu izvesti sva najvažnija obilježja režima. Režim u kojem se konkurentske stranke mirno bore za sudjelovanje u vlasti na poštenim izborima je režim koji dopušta legalnu opoziciju. Iz legalnosti opozicije "može se izvesti još općenitiji fenomen, a to je umjerena odnosno zakonska forma koju obnašanje vlasti poprima u tim slučajevima". S druge strane, u naravi je režima utemeljenih u jednoj partiji da su izbori, ako postoje, aklamacijski, da je opozicija zabranjena i da zloupotreba vlasti, latentna u svim režimima, ima mnogo veće šanse da postane ekstremna nego u ustavnim pluralističkim sustavima. U potonjima, stranka koja gubi vlast na jednim izborima ima šansu da je opet dobije na drugim; prijenos vlasti između stranaka na vlasti odvija se po unaprijed određenim pravilima. Nasuprot tome, jedna partija najčešće osvaja državu silom i, u strahu da bude svrgnuta i izgnana, zavodi strahovladu.
To logično tumačenje suštine jednopartijskih ili višestranačkih sustava Aron potkrepljuje mnogim empirijskim dokazima. Političke stranke su danas najznačajniji politički akteri bez kojih se ne može. U doba nacizma i boljševizma, raskol između partije koja je monopolizirala vlast i onih koji je distribuiraju bio je očigledan, a posljedice su dalekosežne. Nakon Francuske revolucije, sve vlade tvrde da vladaju u ime naroda, da njemu služe i provode njegovu volju. Implementacija tog načela je zadaća stranaka – jedne ili više njih. Drugi razlog zbog kojeg su stranke ključna politička institucija preuzet je iz klasične političke filozofije u kojoj je razlika između režima određuje po broju onih koji su suvereni: jedan (monarhija), nekolicina (oligarhija), svi (demokracija). Ipak, treba reći da bi moderna analiza koja si strogo poštivala tu klasifikaciju bila besmislena. Na primjer, britanski sustav usvaja sva tri načela. Ali ako se pozovemo na "matematičku fikciju", mogli bismo reći da je antiteza jedne i mnogih bitna ako je primijenimo na stranke. Štoviše, stranke se najčešće ne spominju u modernim ustavima, ali one su de facto "pokazatelji političkog života, on se odvija u strankama koje se bore na najvišu vlast, kroz stranke se dolazi na vlast". Iako su svi režimi oligarhijski – netko, a ne svi, mora odlučivati – pravi pitanje je kako shvatiti njihovo "korištenje vlasti, po kojim pravilima vladaju, koje su prednosti i nedostaci te vladavine za zajednicu"?
Treći argument za Aronovu usredotočenost na stranke deduciran je iz promatranja kako režimi, kao što je Sovjetski Savez, konkretno funkcioniraju. Nakon revolucije 1917. godine, Komunistička partija je oscilirala između vladavine klike i vlasti jednog čovjeka, između tiranije pojedinca i kolektivne tiranije. Ipak, režim se u osnovi nije promijenio. Pogledajmo sada što bi se dogodilo ako se pokrene tranzicija iz jednopartijskog u višestranački sustav. Ta promjena će imati fundamentalne posljedice. Na kraju, politička "igra" i pravila po kojima se odvija u našem vremenu je suštinski stranačka igra uvijek kad se razmišlja o ustavno-pluralističkim sustavima. On je kasnije rekao:
Igra naroda i stranaka ustvari je ustavno definirano potencijalno nasilno suparništvo između kandidata za vlast. Namjerno sam uzeo riječ "igra", jer kad taj fenomen ima agoničku kvalitetu, onda je obilježen nametanjem strogih pravila i poštivanjem prostornog i vremenskog konteksta u kojem akteri moraju funkcionirati. Redovito održavanje izbora simbolizira kontinuitet igre (pobjeda nikad nije konačna) i konačan broj rundi. Opozicija, poražena u prethodnoj rundi, mora pričekati novu rundu i ne smije spriječiti većinu i vlasti da u međuvremenu obnašaju svoju funkciju. Drugim riječima, institucije liberalne demokracije, koje su konačno stabilizirane u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi, nisu definirane suverenitetom naroda ili općim pravom glasa (u gotovo svim oblicima vladavine u našem dobu održavaju se izbori i poziva se na volju naroda) nego organiziranjem takmičenja koje na životu održavaju strasti koje mogu eksplodirati. Postoji snažna kušnja za one koji su na vlasti da se ne izlože riziku da izgube, a za one koji su isključeni iz vlasti da iskoriste nezakonska sredstva za osvajanje vlasti.[7]
Totalitarni teror
Hannah Arendt je rekla da je Staljinova i Hitlerova vlast ipak bila kvalitativno drugačija od monopolističkih partijskih sustava, a Raymond Aron je govorio o njihovim kontinuitetu. Nacizam i boljševizam bili su ekstremni u svom radikalizmu, priznao je. Oboje su težili totalnoj mobilizaciji. Oboje su se koristili terorom kako bi transformirali društva u kojima su dominirali. Ipak, postojanje monopolističke partije je omogućilo, pospješilo i pripisalo taj teror. Dakle, suprotno Arendtici, totalitarizam se najbolje može shvatiti kao mutacija jednopartijskog sustava, kao različit od novog: potpunog raskida sa svim što mu je prethodilo. Ako dobro pogledamo Sovjetski Savez, rekao je Aron, zamijetit ćemo tri načina na koje je teror službeno definiran i opravdan. Kao prvo, teror je "ozakonjen" u sovjetskim zakonima koji sankcioniraju kontrarevolucionarno djelovanje, ponašanje koje je "opasno po društvo". Ti zakonski članci dali su režimu veliku zakonsku slobodu za progon onih koje proglasi opasnima. Štoviše, djelovanje koje nije izričito zabranjeno zakonom može se analogno ocijeniti protuzakonitim; djelovanje se može osuditi ako se dokaže da je slično formalno zabranjenom ponašanju. Ta moć bila je razvidna već na počecima boljševičke države, a ozakonjena je u člancima sovjetskog kaznenog zakona iz 1934. godine koji su tajnoj policiji, formalno je djelovala unutar Ministarstva unutrašnjih poslova, omogućili da navodne zločince otpravi u koncentracijske logore. Dakle, zakon je bio podložan administrativnim sudovima, drugoj formalnoj kategoriji terora o kojoj govori Aron. Žrtve se nisu mogle pojaviti na sudu i nisu imale pravo žalbe na svoju presudu, ali ta nemoć je rezultat definicije od strane vlasti (kao i zakoni o preventivnom pritvoru). Treća kategorija zakonskog terora – još jednom, propisanog, a ne nasumičnog ili ad hoc – otkriva se i masovnim deportacijama naroda, na primjer Čečena, iz njihova zavičaja. Ta sudbina trebala je zapasti i Ukrajince, a onda je Staljinu i njegovim pobočnicima sinulo da ustvari novo mjesto za 40 milijuna ljudi ne može pronaći čak ni totalitarni režim.
Na tim trima "formalnima kategorijama" terora leži ono što je Aron nazvao "tri vrste" terora, iako s njima nisu u potpunosti vremenski usklađene. Arona tu ne zanimaju formalni mehanizmi terora nego skupine na koje se primjenjuje. U prvom slučaju, teror "koristi stranka ili frakcija protiv neprijateljskih stranaka ili frakcija". Taj oblik terora je "normalan" za revolucionarne okolnosti, u njemu se ponavlja iskustvo iz Francuske revolucije o postupanju prema neprijateljima i pokušaj istrebljenja frakcija. To je jedan oblik građanskog rata. Taj normalni teror pojavio se u Rusiji od 1917. do 1821. godine, kad su boljševici likvidirali socijalističke revolucionare, menjševike i druge. "To se događa u svim velikim revolucijama. Teror Cromwella, Robespierra, Lenjina, povijest se ponavlja." Druga vrsta terora ukazala se 1929-1930. kad je započela kolektivizacija. Boljševička partija je htjela eliminirati kulake i druge "klasne neprijatelje". Aron je tu ponovio komentare iz časopisne kritike Izvora totalitarizma. Iako užasna, ta vrsta terora ima "racionalno objašnjenje" u temeljnom sukobu interesa između seljaka i boljševika. Kad su potonji odlučili provesti kolektivizaciju, kulaci su se pobunili protiv režima te su uništili polovicu svoje stoke kako ih se država ne bi dočepala. Teror je bio sredstvo s kojim se država pobijedila.
Ako je prva vrsta terora ciljala na suparničke stranke, a druga na klasu, treću vrstu terora o kojoj govori Aron nije moguće razumno objasniti. To je teror protiv Komunističke partije, bio je bespoštedan i okrutan, a smišljeni su i novi oblici okrutnosti, koja je do tada bila rezervirana za stvarne ili izmišljene takmace. Od onih koji su "izabrani" na Sedamnaestom partijskom kongresu (1934), 70 posto članova Centralnog komiteta i više od polovice kongresnih delegata likvidirani su nakon njega. To je bio "zapanjujući i, ako mogu reći, najizopačeniji aspekt terora". Od "1917. do 1936. godine revolucionarni teror, umjesto da postupno slabi, udvostručio je snagu u odnosu na stabilnost režima". Pojavili su se koncentracijski logori i Moskovski procesi. Potonji su bili, piše Aron, "kulminacija, vrhunac ideološkog terora, a to je jedan od suštinskih aspekata tog nevjerojatnog režima". Priznanja nedužnih ljudi zbunila su suvremene promatrače. A ipak i tu se Aron drži svoje klasifikacije, pa izdvaja "logiku priznanja", "psihologiju optuženog" i "funkciju sudova i čistki u toj vrsti režima". "Logika priznanja" je jednostavna ako shvatimo pojam "objektivnog neprijatelja" odnosno "neprijatelja naroda". Po tadašnjem shvaćanju, o krivnji odlučuje partija, odnosno Centralni komitet, na temelju onoga što je po njoj potkopavalo proletarijat. Subjektivna krivnja je sekundarna, a možda i potpuno nevažna. Bilo je dovoljno izmisliti zločine da budu stvarni, zato jer čak i da Zinovjev, Kamenjev, Buharin i Trocki nisu bili agenti Gestapa, oni su bili simbol urote, a to je iz boljševičke perspektive jedno te isto. Što se tiče psihologije optuženih, tu je sve jasno. Odanost partiji i želja da se život osmisli pomoću konačnog žrtvovanja, očajnički pokušaj, pomoću priznanja, da sebe i obitelj spasiš od pogubljenja, brutalna, čulna stvarnost torture – ti čimbenici objašnjavaju zbog čega su nedužni ljudi priznali zločine koje nikad nisu počinili, a vjerojatno nisu ni pomislili da ih počine. Koja je svrha tih sudova za režim? Umjesto odgovora, Aron je napisao novu zagonetku:
Teror koju u revolucionarnom razdoblju može biti očekivan, pojavio se dvadesetak godina nakon osvajanja vlasti. Stradali su ne samo stvarni ili potencijalni neprijatelji režima nego i oni koji su mu bili odani. Ustvari, teror je stavio krinku ritualnih priznanja koja su po sebi nevjerojatna zato jer su ocrnila režim... Bio je to čudan svijet u kojem je svaki događaj bio smislen, ali u cjelini bili su apsurdni.[8]
Totalitarna ideologija
Totalitarni partner terora je ideologija. Hannah Arendt je rekla da je totalitarizam u ideologiji pronašao svoje "načelo" djelovanja, odnosno svoje pseudo-načelo. Aron je u kritici Izvora objavljenoj 1954. godine u časopisu Critique odgovorio da je to tumačenje nekoherentno; ako režim nema načelo djelovanja, u Montesquieovom smislu, onda nema ga smisla opisati kao vrstu režima. A sada je sa svojom kritikom pošao korak dalje te je citirao Duh zakona kao izvor analitičkog nadahnuća. Višestruke i monopolističke stranke, rekao je Aron, prihvaćaju dva radikalno različita načela. Pluralistički režimi, shvaćeni u idealnom obliku, kombiniraju poštivanje zakona s duhom kompromisa. S druge strane, monopolistički režim stvara vjeru i strah. Aron je spomenuo strah pozivajući se na Montesquieovu raspravu o despotizmu. Ali "vjera" je nešto novo i povezano je s onim što je Aron rekao o totalitarizmu kao "svjetovnoj religiji". Boljševici su bili cinici, naravno. Ali činjenica da su, za razliku od nacista, proklamirali odanost demokratskim načelima premda su ih kršili sociološki je znakovita. "Što te ustavne fikcije znače?" upitao je Aron. "Zbog čega izbori od 99... posto? Zašto su ustavi vrlo detaljno napisani, a ne odražavaju konkretno obnašanje vlasti?" Zato jer je boljševička partija bila zatočena u vlastitoj doktrini. Hannah Arendt se vrlo mano zanimala za komunističku doktrinu, zato jer je vjerovala, prvo, da je najčešće ne poštuju oni koji bi je trebali prigrliti; i drugo, da je snaga totalitarne ideologije sadržana u njenoj prodornoj logičkoj formi, njenom dedukcijskom ludilu, a ne u kanonskim dogmama. Ironično je da je to točna ona kritika s kojom je Arendt rutinski napadala sociologe.
Fascinantno obilježje Aronove rasprave o boljševizmu je senzibilnost za slijepe pjege boljševizma – a to znači da je njegov sadržaj ozbiljno shvatio (Arendt najčešće nije). Kako bismo u potpunosti objasnili sovjetsku državu, rekao je, trebamo shvatiti kako je ona zamišljala sebe i druge. Opsesivni komunistički napadi na monopolistički kapitalizam, na primjer, ni u kom slučaju nisu puke fabrikacije. Te denuncijacije nastale su zbog oligarhijske prirode partije. Oni koji su jedino živjeli u sovjetskom režimu, koji su ogrubjeli na njegovu taktiku, nisu mogli povjerovati da ustavno-pluralističke vlade mogu uistinu drugačije funkcionirati – bez "svemoći nekolicine". U isti mah, "suparništvo između dvije vrste režima također je suparništvo između dva sustava institucionalne interpretacije ide ideološke formule" – narodnog suvereniteta. U ustavno-pluralističkim državama suštinski simbol narodnog suvereniteta su takmičarski izbori; u sovjetskom slučaju, to je jednoobrazno mišljenje. Narodni suverenitet, u boljševičkom shvaćanju, je najčišći kad nema opozicije, kad su izbori jednoglasni i kad narod aklamacijom prihvaća rezultate, umjesto da ih oštro osporava. Sovjetski izbori stoga su deklaracija o "paktu između stvarne ili mistične volje masa i onih koji su na vlasti". Štoviše, boljševička doktrina – bit njene ideologije – vrlo fleksibilno shvaća vezu između načela i prakse. A to je drugačija vrsta dinamizma od onog koji je opisala Hannah Arendt. Raymond Arona ne zanima fantazmagorična, logička neumoljivost boljševičke ideologije nego oportunizam uglavljen u iskreno uvjerenje. Doktrina propisuje determinizam, beskonačne procese i borbu između dobra i zla – o tome je pisala i Hannah Arendt. Ali to nije spriječilo malobrojnu kliku da se dočepaju režima kako bi provodili hirovitu i egocentričnu agendu. U tom smislu rukovodstvo nije kolektivni vektor impersonalnih sila, nego aktivan, pronicljiv i samostalan akter, koji je odlučuje o svakojakim pitanjima – slikarstvo, glazba, prirodne znanosti, industrijska proizvodnja – koja su nevažna odnosno sporedna za proklamiranu marksističku vjeru. S druge strane, to znači da je ideologija podložna transformaciji i uopće nije okoštala. Aron je ovako pisao o toj protejskoj osobini:
Opća načela povijesne evolucije od kapitalizma prema socijalizmu ili uloga partije mogu se poštivati, a istodobno značenje događaja iz prošlosti može se bitno drugačije protumačiti. Ali jedna od posljedica forme koju je dobila doktrina je da se umjesto determinizma ili objektivnih snaga polako pojavljuje povijest djelovanja pojedinaca. Sakrosanktna povijest sovjetske doktrine sve je manje razvoj proizvodnih snaga, a sve više povijest partije. Sakrosanktna povijest događaja koji su uzrokovali revoluciju je povijest boljševičke partije, sukoba u partiji, kao i povijesti satelitskih stranaka.[9]
Boljševička ideologije može se shvatiti kao priprosto oruđe vlade, instrument za učvršćivanje i opravdavanje vlasti oligarhije. Ali to nije sve. Aron se slaže s Hannon Arendt da ideologija sputava aktere koji je žele primicati. Ali njegovo inzistiranje na doktrinarnoj dinamici i agilnosti – za razliku od neumoljive stege logike ili dijalektike – jasno razdvaja njegovo poglavlje o "Ideologiji i teroru" u knjizi Demokracija i totalitarizam od dodatka Hannah Arendt u Izvorima. Ako je boljševička doktrina bila porozna, prilagodljiva misao, onda su bile moguće kalkulacije, improvizacije i ideološke revizije. S druge strane, nije jasno kako je u Arendtičinom opisu ideologije uopće moguć bijeg iz te ljušture koja guši.
Zaključak
Vrlo je lako predvidjeti zaključak ovog poglavlja: Raymond Aron je suptilno, trezveno i logično opisao totalitarizam u kojem su metode političke sociologije impresivno upotrijebljene. Aron nije raskrinkao političko, on mu nije zanijekao stvarnost. Drugim riječima, on nije počinio smrtne grijehe sociologije, koje je Arendt nabrojala. Umjesto toga, on je protumačio višedimenzionalna svojstva totalitarizma – barem u boljševičkoj verziji. Vidimo njegovu političku logiku, utemeljenost u jednopartijskoj vladavini i kontinuitet s prijašnjim revolucijama.
Pogledajmo sada suprotni zaključak: Raymond Aron je opisao upravo onu vrstu analitičkog razmišljanja na koju je upozorila Arendt. Nije li totalitarizam previše poznat, previše normalan, u rukama tih majstora sociološke misli? Može li sustav koji je Aron vrlo umješno raskrio onaj koji je stvorio Arhipelag Gulag i Auschwitz, a Eugen Kogon, Jean Amery i Aleksandar Solženjicin su to proživjeli? Mi shvaćamo političke stranke. Mi shvaćamo podjelu na monopolističke i pluralističke formacije. A ako je totalitarizam samo mutacija tog sustava, onda je logično da i to shvaćamo.
Razum odobrava, a mašta se buni. Raymond Aron nas je podučio, ali i razočarao, zato jer njegova "glavna varijabla" – priroda političke stranke – ne može protumačiti grotesknu strukturu totalitarnog svijeta. Naravno, mi najčešće nismo živjeli u tom svijetu. Ali čitali smo tekstove onih koji jesu, pisce kao što se Vasilij Grossman, koji je za komunističke čistke i priznanja rekao da su "kaotične, sulude i apsurdne". A Primo Levi je za formiranje specijalnih odreda zatočenika u logorima smrti rekao da je "najgori demonski zločin nacizma": "nastojanje da se drugima, konkretno, žrtvama, natovari breme krivnje, kako bi ih se lišilo čak i utjehe nedužnosti". Pogledajmo što je u zatvorskoj ćeliji u Spandau, u prosincu 1946. godine napisao Albert Speer, jedan od najvećih zagovornika totalitarizma:
A onda taj divljački govor! Kako to da mi se nikad nije zgadio, nikad se nisam pobunio kad je Hitler govorio o "uništenju" ili "istrebljenju", a zadnjih godina neprestano je govorio o tome. Oni koje bi me optužili da sam bio oportunist ili kukavica vrlo su naivni. Ono što je užasno, ono što me sve više muči, je da nisam ni primjećivao taj rječnik, nikad me nije uzrujao... U kolovozu 1939. godine, kad je Hitler donio odluku da napadne Poljsku, stajao je na terasi svoje kuće u Obersalzbergu i govorio kako će se Njemačka sada morati s njim strmoglaviti u ponor ako ne pobijedi u ratu. Sada će biti golemog krvoprolića, rekao je. Čudno, ali nikoga od nas ta izjava nije užasnula, bili smo ushićeni kad smo čuli kobne riječi "rat", "usud", "ponor". Kako bilo, dobro se sjećam da kad je Hitler to rekao nisam razmišljao o beskonačnom jadu, nego o uzvišenom povijesnom času.[10]
Kaotičan, sulud, apsurdan, demonski, divljački: to je jezik aktera i svjedoka. S njim se opisuje tamna strana mjeseca, nadrealan, vrtoglav krajolik daleko od Aronove trezvene argumentacije. Nijedan teoretičar nije bolje opisao tu noćnu moru, ni izmjerio opseg totalitarnog prekida s običnim standardima prosuđivanja, pa čak i običnim zločinima, kao Hannah Arendt. Kako smo vidjeli u prvom poglavlju ove knjige, ona neprestano upozorava na antiutilitarne karakteristike totalitarnog svijeta: njegov prezir prema ograničenjima, nezaustavljivo kretanje, fantazmagorično vjerovanje da je sve moguće i da je sve dopušteno, udaljenost od činjenične stvarnosti, njegov nastran, paranoidan nagon za konzistencijom. Taj je opis zahtijevao nadarenost umjetnika i teoretičara, slikara i crtača.
Moje rezerve prema tumačenju Raymonda Arona ne treba shvatiti kao blaćenje, kako često kažu njegovi protivnici, da je on hladan i bešćutan. Aronovo djelo je prepuno strasti. To je disciplinirana i iskrena strast, bez glumatanja koje intelektualci najčešće pogrešno shvaćaju kao raspravu, koja samo uvećava njegov patos. Aron nije bio neosjetljiv za tamnu stranu ljudske prirode. "Mi znamo da je čovjek razumno biće. A ljudi?" retorički je upitao. Problem je drugačiji, radi se o pristupu, cijepanje totalitarizma na sastavne dijelove, koji se doima neobično distanciran od onoga što je Aron nazvao "hitlerovsko ludilo": upad u bizarno opak svijet u kojem je preciznost industrijskog ubijanja usklađena s radikalno iščašenim idejama.
Kao i Aron, Hannah Arendt bila je vrlo objektivan pisac, nije htjela izjednačiti solidarnost i samilost, ni pobrkati javno i privatno. Zbog toga su joj često govorili da je nadmena. Za nju je definiranje razlike bila svojevrsna vježba čeličenja uma da ne podlegne pukoj sentimentalnosti ili lakim kombinacijama. To stajalište pokreće dar za "demonsku poeziju" koji je omogućio Arendtici da stvori jedan žanr, koji je prosvjetiteljski i jeziv, smiren i opsesivan, a bio je samo njen. Arendt je na određeni način bila – quelle horreur! – originalni i ekumenski sociolog. Možda najdojmljiviji dio Izvora totalitarizma je opširna rasprava o totalitarnom "kretanju" i njegovoj slojevitoj strukturi: frontalne organizacije, dvostruke institucije aparata, tajna policija, sve je to u službi proždrljive dinamike permanentne revolucije. Raymond Aron nije gotovo ništa rekao o totalitarnom kretanju u tom smislu. Hannah Arendt je "masama" dala glavnu ulogu – pristaše, unovačeni i stalni službenici kretanja. Njena analiza nije potkrijepljena, tendenciozna je i na kraju, najčešće pogrešna. Ali onda je barem pokušala rekonstruirati totalitarnu bazu i motive onih koji su je stvorili. S druge strane, Raymond Arona je najviše zanimala uloga partijske elite u uspostavljanju totalitarizma i intelektualaca koji su ga opradvali. Pareto i Machiavelli bili su prvi, vrlo prikladni vodiči. Hannah Arendt je cijeli život lamentirala o svrsi i razvoju logora smrti. Aron je o njima šutio. Ona se neprestano vraćala iskustvu nacizma, čak i u najzahtjevnijim filozofskim tekstovima, a on nakon 1945. godine nije imao ništa za reći o nacističkoj Njemačkoj. Njega je najviše zanimala sovjetska Rusija. A to je bilo očekivano. Sovjetska Rusija je u njegovo vrijeme bila velika pobjednica, nadmoćna totalitarna država barem do sredine 1950ih, a u Hladnom ratu pretvorila se u supersilu i takmaca Sjedinjenim Državama. Ali, možda je Aron izbjegavao nacistički slučaj zato jer se najslabije uklapao u njegovu sociologiju političke stranke. On je ipak priznao postojanje "tajanstvene margine" totalitarizma: njegovo stvaranje i likvidaciju objektivnih neprijatelja, njegovu kulturu smrti. A kad je uočio tu zagonetku, brzo se odmaknuo od nje.
Aronova metoda je zaslužna za to povlačenje. Komparativna sociologija vrlo različitih tipova ljudi omogućava nam da se divimo antropološkoj raznovrsnosti egzistencije. Ali, upozorio je, život modernog Francuza drugačiji je od života antičkog Rimljanina. Djeluješ jedino ondje gdje se nalaziš, i u svom vremenu. Dakle, za shvaćanje opsega postojećih mogućnosti dostupnih ljudskim bićima potrebna je sociologija koja uspoređuje "tipove društava koji pripadaju istoj vrsti". Tocqueville je rekao da demokratsko društvo omogućava "mnoge političke režime. Demokratska društva mogu biti liberalna ili despotska, demokratska društva mogu i moraju imati različite forme u Sjedinjenim Državama i Europi, u Njemačkoj i Francuskoj." Tocqeuville kaže da sociologija "zamjećuje" mnogostrukost čovječanstva, ali njen osnovni interes je otkrivanje "unutrašnje logike" različitih fenomena u određenoj epohi, uspoređivanje sličnog sa sličnim, ukazivanje na zajedničke teme. Možda je očigledna sličnost unutar vrste spriječila Arona da shvati novinu totalitarizma? Možda ga je navela da se usredotoči na ono što je slično s totalitarnim i jednopartijskim državama, da tu sličnost protumači kao suštinsku, dakle da ono što je izvan nje, koliko god bilo užasno i zbunjivalo, definirao kao slučajno?
Hannah Arendt je drugačije reagirala. Tajanstvena obilježja totalitarizma nisu marginalni fenomeni. To je srž onoga što prvo treba objasniti. Po njoj, moderno razdoblje je vidjelo dva radikalno heterogena poretka. Mogli bismo ih nazvati različitim vrstama, pa čak i različitim rodovima, iako to nije njezin jezik. Društvena uređenja monopolističke partije i pluralističkih stranaka bitno su različita. Ali, ona su pasivno kultivirala svoje građanske podanike, a po demagoškoj ulozi koji su dala liderima imaju neke obiteljske sličnosti. Totalitarizam je po svim bitnim odlikama jedinstven. On zahtijeva nered a ne red, mobilnost a ne pasivnost, kolektivno samoubojstvo a ne pragmatičnu sebičnost. Odmjeriti taj strani fenomen istim metrom kao i stranačke sustave za nju je bilo pojmovno pogrešno i politički opasno. Ta teza je korisna iako je katkad navela Arendticu na katastrofične scenarije – sjetimo se zadnjih stranica knjige The Human Condition – od kojih je Raymond Aron zazirao. "Glede mogućih katastrofa", suho je rekao, "zbog čega ih prizivati: svi ih možemo vrlo lako zamisliti."
U gornjim pasusima Aron se doima prizemno. Ne želim završiti s tim dojmom. Potrebna nam je njegova sociološka preciznost, kao što nam je potrebna i Arendtičina demonska poezija. Aronova teza o agilnosti totalitarnoj partijskog sustava nastala je iz evolucije Sovjetskog Saveza. Kao i njegov skepticizam o opsegu totalitarne kontrole. Njegove analize komunističkog izbornog teatra, traženja demokratske legitimacije u pripremama za prevaru, nemaju protutežu u Arendtičinom djelu. Aron je na poseban način briljantno oslikao paradoksalno. Potezima kista rječito je govorio o oksimoronu. Sjedinjene Države je, bez zlobe, nazvao "imperijalnom republikom". A kredo nacionalsocijalizma i boljševizma (pogotovo potonjeg) nazvao je "svjetovnom religijom".
U ovom poglavlju nisam opisao Aronovu teoriju svjetovne religije, premda je to još jedna bitna razlika između njegovog shvaćanja totalitarizma i onog Hannah Arendt. Međutim, za razliku od pojmova ideologija i teror, to nije bio predmet spora među njima. Aron je teoriju svjetovne religije odvojio od svoje kritike Arendtice. Tu možemo samo zamijetiti njegovo stajalište – istodobno analitičko, normativno i polemičko – da je marksizam kršćanska hilijastička hereza, koja svjetovno tumači borbu između dobra i zla i izglede za iskupljenje. Jedan od bastardnih potomaka marksizma bio je ruski komunizam, samouvjereni pokret koji je htio stvoriti novog čovjeka. Iz njega je nastao kult vođe i vjera koja se proširila po cijelom svijetu. Ipak, u tom sažetom prikazu pojednostavljena je jedna složena ideja. Ako se dobro pogleda Aronova teorija svjetovne religije, vidjet će se nekoliko teza. Na primjer, on katkad komunizam deducira genetički iz judeo-kršćanstva, a onda naglašava njegovu analošku podudarnost odnosno izabranu sklonost s judeo-kršćanstvom. A zatim o svjetovnoj religiji piše kao o zamjeni, odnosno sublimaciji i karikaturi, za judeo-kršćanstvo, kao o pseudo-religiji. Razvidno je i to da je Aron bio vrlo nezadovoljan s pojmom "svjetovna religija". Nije se mogao pomiriti da se nešto izopačeno poput nacizma ili boljševizma uspoređuje s uzvišenim svjetskim religijama. Po meni, to je objašnjenje za promjenu terminologije u njegovim kasnijim radovima – komunizam kao ideokracija i kao priprosto vjerovanje. U svakom slučaju, radi se o naglasku, a ne o temeljnom zaokretu. U Obrani dekadentne Europe, jednoj od Aronovih posljednjih knjiga, upotrijebljen je širok jezični dijapazon. Marksizam kao državna ideologija je ideokratski, ali on paratizira na "mesijanizmu" i "proroštvu" svog utemeljitelja. Stvari se još više kompliciraju kad je Aron zaključio da moderna zapadna civilizacija općenito njeguje mit koji je bio moćan i nejasan. U prijašnjim vremenima, nitko nije ni sanjao da je siromaštvo i bijedu moguće iskorijeniti. Te bolesti bile su sastavni dio ljudskog stanja. Danas, gonjeni "prometejskom ambicijom", drugačije razmišljamo. Mi smo uvjereni u obećanje o tehničkoj izvrsnosti "pa više nije poželjno bilo koje društveno stanje shvatiti kao neovisno o racionalnoj volji čovjeka". Ta ambicija je "gotovo čisti Marx, ali ona govori o zajedničkom uvjerenju, ili univerzalnoj zabludi, modernih društava".
S engleskog preveo: Miloš Đurđević
[1] Tekst je 1985. godine pretiskan u Commentaire, koristim prijevod Marca LePaina i Daniela Mahoneya, "The Essence of Totalitarianism According to Hannah Arendt" ([1954] 1994). Međutim, to nije prvi Aronov tekst o Izvorima totalitarizma. Godinu dana ranije, i njemačkom izdanju La Sociologie allemande contemporaine (prvo izdanje, 1935), kaže da je to "značajan doprinos sociologiji totalitarizma". Ali, bez obzira na naslov, "ta knjiga više osvjetljava prirodu nego izvore totalitarizma, a u poglavljima o propagandi, policiji i teroru opisana su najvažnija obilježja tog fenomena".
[2] Ibid., s. 98. On zatim kaže: "Židovi su proganjani u onom času kad su izgubili svoj stvarni utjecaj. Južna Afrika je osvojena u onom času kad je strateški postala beznačajna, suvišni pojedinci i suvišan kapital krenuli su u potragu za najsuvišnijom robom, zlatom... U tim tezama zacijelo postoji zrnce istine. Ali to se može objasniti ako bi ih se razdvojilo... gđa Arendt im želi dati neprimjerenu važnost."
[3] Ibid., s. 106.
[4] Arendt, "Ideology and Terror" [Origins of Totalitarianism, 1953], s. 460.
[5] Ibid., s. 475.
[6] Aron, "The Essence of Totalitarianism According to Hannah Arendt", s. 110.
[7] Aron, An Easay on Freedom (1970), s. 57. U tom tekstu on često govori o stranačkoj politici kao "igri". I rat može biti sličan igri. Hannah Arendt je izbjegavala metaforu "pravila igre". Nju je daleko više privukla ideja o politici kao teatru, a to spominje i Raymond Aron kad je pisao da povijest čovječanstva svjedoči o napetosti između "drame" i "procesa".
[8] Aron, Democracy and Totalitarianism ([1965] 1969), s. 192-193.
[9] Ibid., s. 183.
[10] Albert Speer, Spandau: The Secret Diaries ([1975] 1976), s. 28– 30.