UVOD
I
U ovome radu[1] ću izložit prolegomenu i svojevrsni uvod, smjernice, naputke (...) za proučavanje svega onoga što može obuhvatiti pojam estetike u ovome užem smislu koji obuhvata sve ono estetsko što ima poveznicu s islamom, a što sam iznašao kao neophodno.
Uzgred, bavljenje ovim pitanjem meni kao muslimanu u Europi, a koji nisam imigrant (opovrgavanje stereotipa!) i koji imam stablo europske muslimanske porodične povijesti razvijeno mnogo stoljeća unatrag, koji sam odgajan unutar muslimanske tradicije u kojoj obitavam - bili su ispočetka nejasni problemi s kojima se suočavaju oni autori koji za svoj predmet istraživanja imaju estetiku s poveznicom islama jer njihovo razrješenje mi se činilo jednostavno i logično. No, kada sam vraćajući se ko zna po koji puta iznova tekstu i promislio o razlozima „zamršene literature“[2] glede ove oblasti, shvatio sam da razlog k tomu je zapravo u tome što su autori koji problematiziraju ovo pitanje iz drugih tradicija, drugih običaja, drugih religija i da ne poznaju „suštinu islama“[3] (ne misleći, pritom, da oni iz jednoga gnȏsisa ne mogu znanstveno proučavati neki drugi) nego prilaze estetici s poveznicom islama sa svojih, nerijetko, presubjektivnih pozicija (izbjegavajući subjektivnu objektivnost) zbog čega su njihove dijagnoze po ovome pitanju nerijetko netačne jer i prije nego li i smognu iznijeti neki nepotpun zaključak zapletu se o sopstvene neadekvatne znanstvene metode i sistem glede ovoga pitanja.
U ovome radu želio sam odgovoriti na neka pitanja u svezi estetike s poveznicom islama u vidu prolegomene, iako ista nije bila eksplicitno predmet znanstvene spoznaje od strane onih kojima je predmet djelanja bilo ono što ubrajamo danas pod estetsko - drugim riječima u ovome radu sam želio predstaviti jedan način viđenja neophodne prolegomene koja se može realizirati, a s kojom je moguće da se neki neće složiti, koja je kontroverzna po nekim pitanjima, koja ne mora biti u potpunosti tačna, koja je u suvremenoj estetici s poveznicom islama u nekim fragmentima već i realizirana, ali ovo je samo doprinos dugoj raspravi o ovome pitanju. Nakon što se ova prolegomena uzme u razmatranje neophodno je sukladno njoj uspostaviti znanstvenu metodu i sistem čemu ona sama i doprinosi, te razriješiti nas onoga vela misterije koja se nadvila nad ovom oblasti estetike s poveznicom islama, a koja je zasigurno jedan od najznačajnijih blokova estetike u svijetu i koja je imala iznimnog utjecaja na druge estetske blokove koje baštinimo kao građani svijeta (i obratno.)
Također, u ovomu radu sam pokušao odgovoriti na pitanje estetike s poveznicom islama, koje je postavljeno kao jedno od pitanja koje zjapi za odgovorom, iz razloga što ono u pređašnjim vremenima, u kojima je ovaj vid estetike nastajao i u kojima nastaje u kontinuitetu, nije promatran na znanstvenim osnovama[4] u muslimanskom društvu gdje je i nastajalo/nastaje, te danas ukoliko želimo otvoriti dijalog o ovoj temi neophodna je jedna vrsta retrospekcije i historicizma kako bi smo se vratili na početak i na znanstvenim osnovama promatrali genezu i nastanak u čemu možemo iznaći mnogovrsna epistemološka polazišta nerijetko markirana kao pogreška od strane islamskih učenjaka (ulama), zbog čega je nužna uspostava osnovne prolegomene, pa čak i uslijed interpretacije o tome da „zamislimo postmodernu kao stari kišobran ispod kojega stoje različiti fenomeni: postmodernizam u umjetnostima, poststrukturalizam u filozofiji, feminizam u sociloškom diskursu, postkolonijalni i kulturni studij u akademskom diskursu, ali isto tu stoje i multi-nacionalni kapitalizam, cybertehnologije, internacionalni terorizam, različiti tipovi separatista, etnika, nacionalista i religijskih pokreta“ (Ihab Hasan 2005: 24) „i u svemu tome ostatke filozofsko-književnih disciplina koje su zamrle: etika i estetika, koje (patetično i hatchenovski ironijsko-parodijski) ispod tog istog kišobrana, ruku pod ruku, šetaju pričajući tekstualnu historijusvojega postojanja.“ (Bajramović 2005:145)
Stoga, moja hipoteza ogleda se u tomu da premosti praznine u dosadašnjem pristupu estetici s poveznicom Islama i da ukaže na vjerojatno zajedničke osnove, uzroke i zakone dosadašnjih pri(je)stupa ovome predmetu proučavanja i tako zadovoljim opravdanu težnju za suvislošću i jedinstvom znanstvene spoznaje7kroz diferenciranje tri uvodna razmatranja: 1.islamska estetika/estetika u Islamu, 2. sistem el husn između karakterizacijá islamske estetike i estetike u Islamu, i 3. estetike u muslimanskom društvu, te kao objedinjavajuće, četvrto – neophodnost Kanona za ovu oblast znanstvenoga proučavanja.
II
Istina, prvo pitanje bi trebalo biti o tome zašto uopće ono što se na Zapadu označava kao estetika s poveznicom islama mora biti znanstveno proučavano od strane onih koji nisu na znanstvenim osnovama proučavali sve ono što je Zapad nazvao estetski, a svjesno ili nesvjesno suprotstavljajući se uvriježenoj ideji da „Orijentalac radi, govori i misli na način posve suprotan jednom Europljaninu!?“ (Cromer 1908: 164) što je uvriježena ideja 18. i 19. stoljeća koje je u teoriji promijenjena, ali u praksi je iznimno prisutna i danas.
Dominantne struje suvremenog orijentalizma, onoga što je ostalo od orijentalizma kojeg možemo označiti suvremenim, nerijetko zahtijevaju da sami orijentalci odgovore na pitanja koja se na Zapadu ogledaju u krivoj metodologiji i pogrešnosti sistema, ne želeći razmišljati na način da „imati posla sa Hindusima, Egipćanima, Šilaksima, Zuluima, prva stvar je da razmotriš da su ti narodi, svi oni, nacionalno govoreći, manje ili više u statu pillari (stanje maloljetnosti), i da je u njihovu interesu to što misle o sebi (...)“ (Cromer 1908-1913:40) Ovdje je riječ o onome što se iznosi u teoriji koja je stidno tiskana od strane onoga što je ostalo od orijentalizma zatvorenog sada u univerzitete ili institute jer u zbilji možemo vidjeti Orijent kao uokviren prostor, izoliran, drugotni, zatvor, sudnicu za prekršaje na koju možemo uperiti prst kada poželimo hvalospjevno govoriti o Zapadu i insistirati da rade na integracijama u svakom smislu, kako bi postali tobože napredni. Sada insistirati da sami orijentalci progovore o pitanjima koja zanimaju orijentaliste više nego li same orijentalce možemo protumačiti kao odustajanje od onoga orijentalizma koji je bio „politička vizija o zbilji čija struktura je promovirala razliku između onog poznatog (Europa, Zapad, „mi“), i onog stranog (Orijent, Istok, „oni“) (Said 1999: 60) - no, i dalje ostaje to iziskivanje nečega što ni sami orijentalci ne žele.
Kada je minijaturist u osmom stoljeću iluminirao stranice Objave (Qur'an) njemu nije bila važna znanstvena osnova iluminacije, nego praktična tehnika ili samo oslikavanje nečega tako velikog kao što je Riječ Božja. Cijele plejade, možemo slobodno reći, jednih od najvećih umjetnika svijeta, marširali su orijentom čineći najvrjednija umjetnička djela i to velikom većinom ona koja imaju praktičnu korist, a bez da su ikada i pomislili da svoju umjetnost utemelje na znanstvenim osnovama. No, i dalje se gleda na Orijent kao na polje neophodne akademske discipline gdje se insistira da sami orijentalci se pozabave sobom kako bi se autori na Zapaduizbavili iz univerzuma literature kojega su sačinili o Orijentu, a opet bez nekih konačnih konkluzija držeći Orijent nečim stranim i „europsko razumijevanje jedne vrste orijentalne kulture, one islamske, bilo je neznalačko, ali složeno“. (Southem 1978:14)
Napose, odgovoriti na neka postavljena pitanja značilo bi pristanak na dijalog u kojemu je moguće iznalaženje osnova za ono što se od orijentalaca zahtjeva: osnovne znanstvene postavke.
III
Predmet istraživanja kojim se bavimo započeo je životom jednog čovjeka, a Objava (Qur'an) koju će prenijeti zauvijek je promijenila svijet – on se zvao Muhammed.[5]
Predislamska arapska civilizacija temeljila se samo i isključivo na usmenim predajama ..., i u takvom društvu iznimno su cijenjeni ljudi koji su znali usmeno da se izraze, naročito oni koji su znali da napamet recitiraju poeziju – pjesnici. Karakteristika stare predislamske arapske poezije je romantičan i nostalgičan uvod kojim pjesnik otpočinje svoju poemu - u uvodu bi prisjećao se svoje voljene, napuštenog doma i ruševina naselja. Na posljetku, ova karakteristika je nestala i postala predmet ismijavanja nekih pjesnika[6], te je prednost bila ismijavanje drugog plemena i veličanje svojega. Nadasve, predislamsko arapsko društvo je čak pojedine pjesnike držalo za svećenike koji su bili među najznačajnijim ljudima u plemenu: oni su pjevali o slavi plemena i prenosili predanja o njemu, vezivali su svoje pleme za pretke i slavili vrijednosti koje važe, po njihovim predajama, oduvijek. Stalne međuplemenske sukobe ujedinjavali su samo religija i poezija – sveti grad hodočašća[7] i okupljalište za godišnji sajam poezije.[8]
Ostaje dojam da su religija i umjetnost, nadasve poezija u ovome užem smislu, bili od središnjeg značaja za predislamske Arape. Upravo u društvo takvog sistema vrijednosti dolazi religija koju nisu poznavali ranije, dijametralno različita od politeizma predislamskih Arapa, a u obliku onoga u čemu su bili najbolji: Riječi.
Centralna predislamska stihozbirka[9] predstavlja pjesme[10] koje su pobjeđivale na sajmovima, te bile ispisane zlatnim slovima i bivale vješane na Kabu.
Riječ koja je došla u vidu Objave (Qur'an), kao odgovor na sve pjesnike koji su smatrani svećenstvom i koji su bili centralne ličnosti društva, kaže:
„..., a zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju.“[11]
Ta Riječ, ne samo da će poraziti predislamske pjesnike i politeizam, višeboštvo, idolatriju predislamskih Arapa, nego će uspostaviti novi sistem vrijednosti. Objava (Qur'an) je uspostavila nove vrijednosti u svim poljima ljudskog djelovanja i nije ostavila niti jedno pitanje, a da nije na njega ponudila odgovor – takav je slučaj i sa estetikom koja je predmet našeg istraživanja.
„Oni koji ne znaju“ dobivaju Objavu (Qur'an) sa jasnim dokazima (...) Dakle, ono što je bilo, treba odstraniti, ali razumno, obrazovanjem, a ne silom (...)“ (Ibrić 2007: 49)
No, nedugo zatim, Objava (Qur'an) više nije bila samo arapska, nego je plijenila i druge narode, kraljevine, države toga vremena, te pozivala ih da se ujedine oko zajedničke riječi.
Čak nekoliko vjekova nakon „praska“ Qur'ana, elementi razbijene tradicije pokušavaju se resistematizirati, ali se u domenu književnosti ne uspijevaju „nalijepiti“ na Qur'an, već formiraju nove oblike u njegovoj „orbiti.“[12]
Objava (Qur'an) je postala izvor, uporište, početnica svim onim umjetnicima u muslimanskom društvu koji su željeli umjetnost kreirati u skladu s Objavom (Qur'an), zbog toga na osnovu estetičke ostavštine u muslimanskom društvu iznašao sam da autori na Zapadu navode tri karakterizacije estetike koju iznalaze:
islamska estetika, estetika u islamu i estetika u muslimanskom društvu.
Prvo uvodno razmatranje: Islamska estetika/estetika u islamu
Ispitivanje o kvalifikaciji predmeta ovoga istraživanja mora biti analitičko i ontološko, nadasve.
Poznato je da danas postoji izniman broj estetskih teorija, a u literaturi se nerijetko navodi da postoji estetskih teorija onoliko koliko postoji i estetičara. Umjetnost kao univerzalna disciplina je usko povezano stvaralaštvo sa dostignućima samih umjetnika u prostoru i vremenu gdje umjetnik nastavlja tamo gdje su prethodnici stali. Iz toga razloga postoji izniman broj estetičara, ali i drugih autora koji se ne bi složili sa karakterizacijom islamska estetika smatrajući da umjetnost kao takva ne može biti islamska, kršćanska, jevrejska etc. Svi oni, cijeli korpus, onih koji su nerijetko i cijeli svoj život posvetili izučavanju estetike s poveznicom islama, smatraju da je estetika nadreligijska, nadsvjetovna, pa u konačnici i nadljudska i da u izvjesnom smislu je kao princip spuštena u estetske blokove koje je društvo kreiralo u određenim okvirima koji mogu biti političkog, religijskog, ekonomskog, geografskog i inog karaktera. Oni koji kritiziraju ovu karakterizaciju umjetnosti kao estetiku isključivo religijskog karaktera nerijetko iznalaze drugu sintagmu za koju smatraju da je pogodnija i predlažu korištenje karakterizacije estetika u islamu.
No, ukoliko je estetika nadnaravnog karaktera, metafizičkog, nadiskustvenog, kada je uvjetno rečeno spuštena u društvo kao najviši rod: filozofska disciplina, jedan od kontrargumenata jeste da je ipak ona morala biti onog ustrojstva koji je u skladu sa stanjem u kojemu se društvo nalazi, napose i religijskog ustrojstva kao takvog. „Polja učenosti koliko i djela najekscentričnijeg umjetnika (...) su prirodno oblikovana i izgrađivana prema uputama društva, kulturnih tradicija, svjetske klime i snagom stabilizirajućih utjecaja kao što su škole, biblioteke i vlade.“ (Said 1999: 252) Oprečni stavovi spram onih koji estetiku odagnavaju u metafiziku estetike ili nadestetiku, premda ovaj termin treba uvjetno uzeti, jesu stavovi onih autora koji drže da estetika jeste estetika samo ukoliko je realizirana u praksi i da, nadasve, iako su različite estetske prakse nastale u različitim povijesno-geografskim kontekstima ipak proističe da sve one imaju zajednički nazivnik koji ne bi bio svodljiv da se one nisu realizirale. Drugi i najznačajniji argument za insistiranjem na kvalifikaciji islamska estetikaogleda se u tome da je zapravo riječ o estetici koja je različita od drugih estetika, da islam koji obilježava i u izvjesnom smislu izrađa ovakvu estetiku nužno mijenja sadržaj i definiciju odnosa spram estetike i estetičkog, da je suštinski teorijski različita i da, napose, ima drugu logičku homologaciju.
Uzgred, sama konstrukcija karakterizacije „estetika u islamu“ je neprecizno iznesena, te se iznalazi za neophodno postaviti pitanje: šta se u ovoj karakterizaciji „estetika u islamu“ podrazumijeva pod „islamom“ – Vjerozakon, muslimansko društvo, oni koji se nazivaju muslimanima (…) ?
„To su pitanja na koja još niko nije dao odgovor i po mišljenju nekih autora na ova pitanja ne samo da niko nije uspio naći odgovor već ona uopće nemaju odgovora, iz tog razloga što je među brojnim zbiljama u svijetu najuzvišenija ona zbilja o čijoj esenciji (štastvu) se ne može govoriti.“ (Mottahari 2012: 94)
Na razmeđu između estetike u islamu i islamske estetike postoji izvjestan broj onih koji ovo smatraju prvom aporijomu estetici s poveznicom islama i „ne samo da odbija da konstruira estetiku, već sugerira da je ne možemo konstruirati.“ (Leaman 2005: 37) Iz toga razloga, neophodno je iznuditi odgovor na pitanje o karakterizaciji predmeta istraživanja između islamske estetike i estetike u islamu, koje je označavano kao aporično, te uspostaviti sistem po kojem bi znanstvena metoda pristupa ovome kompleksnom predmetu istraživanja bila omogućena.
Vraćajući se tekstu ostaje dojam isključivosti jednih autora naspram drugih i taj odnos je bio prevladavajući odnos u relacijama zagovornika ove dvije dijametralne teorije što je možda najbolje opisati riječima da „mržnja prema novom (drukčijem) izvire iz jedne osnovne građanske ontologije, osnovne koju ova prećutkuje“ (Adorno 1999: 47) zbog čega je neophodno uspostaviti korelaciju budući „napor da shvatimo drugog, koji je toliko različit od nas, može pomoći da shvatimo sami sebe“ (Scharfstein 2009: 7) i slijedom toga, prihvatanjem i jedne i druge teorije nužno je sačiniti sistem estetike u islamu i islamske estetike pod zajedničkim okriljem: el husn.[13]
Drugo uvodno razmatranje: sistem el husn između karakterizacija islamske estetike i estetike u islamu
Ispitivanje o predmetu islamske estetike i etike u islamu je ispitivanje o sistemu estetike el husn.
Kada se u akademskim krugovima razgovara o islamskoj estetici/estetici u islamu često se dvoumi šta zapravo potpada pod tu karakterizaciju – estetiku koju iziskuje Vjerozakon (Shariah), muslimansko društvo, oni koji se nazivaju muslimanima ili s druge strane sveobuhvatnu estetiku koja se pripisuje islamskoj religiji? Očigledno je kako se ovdje argumenti zaoštravaju između onih koji podupiru jednu od dvije ili više karakterizacija predmeta ovog istraživanja uzrokujući aporiju, u izvjesnom smislu, zbog čega je neophodno uvažiti stavove svih strana.
Kada je nakon više od dvije hiljade godina od prvog spomena[14] na Zapadu estetika okarakterizirana kao filozofska disciplina, napose kao znanost, u literaturi je navedeno „da je zbrkanost estetičkog iskustva majka zablude (...)“(Gilbert & Kun 1969: 143), zbog čega je bilo neophodno koncipirati sistem estetike za kojim se tako iznenadno i odjednom pojavila potreba početkom osamnaestog stoljeća prema gregorijanskom kalendaru.[15] Jedno od centralnih pitanja je bilo zapravo: šta to sve potpada pod estetičko, a dominantne teorije su bile one koje su nalazile se između ekstrema racionalista, koji su smatrali da ono estetsko je od božanstava inspirirano i drugog ekstrema empirista, koji su smatrali da estetsko proističe iz čula i spolnih odnosa. Rasprave o predmetu i sistemu estetike su bile iznimno dijametralne dok začetnik njemačkog idealizma[16] nije definirao kritički pojam estetskog na umstvenim principima u čemu su ga u određenoj mjeri slijedili njegovi suvremenici ili reagirali na njegove postavke s izvjesnim kontrastavovima do te mjere smatrajući da je umjetnost nešto prošlo.[17]
Distinkcija: „estetika je novovjekovni proizvod, a filozofija umjetnosti datira još iz antike. U novovjekovlju estetika je (...) učenje o osjetilnoj spoznaji, pa je prvotno gnoseologijska (gnoseologija inferior), a ne ontologijska disciplina, da bi tek kasnije (...) postala i znanost o lijepom (...)“(Skledar 2004: 147) „Čovječanstvo je u jednom trenutku razvoja prešlo na refleksiju o neposrednoj refleksiji, to znači na kritička, teorijska i najopćija, filozofska razmišljanja o umjetnosti i njenoj percepciji.“ (Moravski 1974: 19)
Budući da je ovdje pitanje sistema estetike, a ne historicizma, neophodno je samo još napomenuti da je estetika od vremena njemačkog idealizma, uvjetno rečeno, postala jedno od glavnih pitanja filozofije i razvijala se u različnim filozofskim pravcima, školama, krugovima na različite načine, u smislu onoga što su filozofi[18] postavljali kao predmet estetike. Danas ćemo u literaturi pronaći summa summarum koji uključuje u predmet estetike vizuelnu umjetnost, muziku, izvedbenu umjetnost, literaturu, pejzažni dizajn, gastronomiju, informacijsku tehnologiju, matematiku, neuroestetiku (...) i slijedom toga uočavamo kako je predmet estetike zapravo prilično fleksibilan. „Tempo modernih metamorfoza je vrtoglav. Prijelomi su danas skokovitiji i dramatičniji nego ikada.“ (Merin 1962: 13)
Ukoliko je gore spomenuti sistem estetike predmet proučavanja zagovornika estetike u islamu, postavlja se pitanje šta je predmet proučavanja zagovornika islamske estetike?
Jedno od mnogobrojnih pitanja koja nas zatiču je i pitanje zašto su estetičari islamske estetike i drugi autori promatrali islamsku estetiku kroz prizmu ekonomije, politike, historije, mistike ..., a rijetko kao produkt Objave (Qur'an), jer „islam se poziva na razum i kada govori o Stvoritelju nebesa i zemlje. On traži od čovjeka da razmišlja o stvaranju kosmosa i svega što se u njemu nalazi (...)“ (Ramić 1999: 43)
Istraživanje predmeta proučavanja, odnosno sistema islamske estetike, prvashodno mora biti, povijesno vraćanje u vrijeme nastanka islamske estetike, odnosno u vrijeme spuštanja Objave (Qur'an). Stoga, kako bismo razumjeli islamsku estetiku moramo znati da je – glavni izvor svih islamskih nauka bez sumnje Objava (Qur'an), a potom usmena predaja (Hadith); izjave i preneseni postupci kao većinski akceptirani izvor.[19] Naravno, Objava (Qur'an) je primarni Izvor dopuštanja i zabrana unutar islamske estetike, dok usmena predaja (Hadith) je izvor odmah nakon Objave (Qur'an), ali svakako ne sekundarni budući da po određenim pitanjima islamske estetike Objava (Qur'an) nije dala direktnu zabranu ili dopuštenost, nego odgovore na ta pitanja pronalazimo upravo u usmenoj predaji (Hadith). Istina da su pojedini muslimanski autori koji su bavili se ovim pitanjem iznijeli tvrdnje kako „nije poznato da su rasprave o teologiji ili pravu iuokoliko doprinijele rasvjetljavanju pitanja islamske umjetnosti i estetike“ (Nasr 2005: 14), ali riječ je o tome da su spomenute rasprave bile napose ono što se označava kao ilmu-l-kelam[20] i da je riječ zapravo o nepristajanju jednih ili drugih na prijedlog religijskog Kanona islamske estetike uslijed slijeđenja ovih ili onih religijskih, filozofskih, političkih, uvjetno rečeno sektaških ili drugih škola mišljenja.
Prema definiciji, dozvoljeno (halal) je sve ono što nije zabranjeno (haram), međutim u islamu postoje potkategorije, pa time i u islamskoj estetici. Takve kategorije koje se kreću od ekstrema dozvoljeno – zabranjeno, su kategorije neželjeno i sumnjivo. Neželjeno (mekruh), znači pokuđeno i to je ono što je zabranjeno, što nije preporučeno raditi. Osim neželjenog ili pokuđenog (mekruh) u dijapazonu između dozvoljenog (halal) i zabranjenog (haram) nalazi se ono što je sumnjivo (mešbuh).
Prema definiciji, dozvoljeno (halal) je sve ono što nije zabranjeno (haram), međutim u islamu postoje potkategorije, pa time i u islamskoj estetici. Takve kategorije koje se kreću od ekstrema dozvoljeno – zabranjeno, su kategorije neželjeno i sumnjivo. Neželjeno (mekruh), znači pokuđeno i to je ono što je zabranjeno, što nije preporučeno raditi. Osim neželjenog ili pokuđenog (mekruh) u dijapazonu između dozvoljenog (halal) i zabranjenog (haram) nalazi se ono što je sumnjivo (mešbuh).
Izbjegavajući zabranjeno, neželjeno i sumnjivo, te izučavajući i kvalificirajući samo ono dozvoljeno (halal) u islamskoj estetici, dolazimo do islamske estetike.
Simbol islamske civilizacije nije rijeka koja teče, već kocka Kabe koja simbolizira stalni i nepromjenjivi karakter islama.[21] Taj nepromjenjivi karakter islama proizlazi iz nepromijenjene Objave (Qur'an) koja je sačuvana u svojemu izvornom obliku od kada je prvi puta zapisan zbog čega možemo smatrati Qur'an - estetikom estetike u islamu: u zakonodavnom smislu glede estetike, o estetici o kojoj govori i samome po sebi svojom estetičkom nadnaravnošću.
Qur'an insistira na ljepoti, umjetnosti, skladu i mnogobrojni su ajeti (ayah), koji u doslovnom prijevodu znače „znakovi“, a koji kao takvi govore o lijepome kao znaku Božjeg postojanja.
Neka poglavlja govore o ljepoti kosmosa,[22] pak neka o ljepoti prirode[23] ili najzad o ljepoti čovjeka.[24]
Prvashodno, islamska estetika podrazumijeva svijet u kojem se nalazimo i čovjeka koji se nalazi u tome svijetu: kosmos, planete, zvijezde, Mjesec, Sunce, brda, čovjeka, mrava ..., i takva razumijevanja islamske estetike nisu rijetkost. Naime, to je estetika po zakonima Qur'ana: sve je u svijetu islama estetsko – cijeli svijet i mi u njemu smo predmet estetike. „Estetika (izv. umjetnost) islama je islamska estetika ne samo zbog toga što su je kreirali muslimani, nego i zbog toga što potječe i izvire iz islamske Objave (Qur'an) (...)“ (Nasr 2005: 15)
Ukoliko govorimo o Objavi (Quran) kao izvoru islamske estetike, onda „bilo bi puno jednostavnije ukoliko bi bilo moguće izvući suštinu islama, razaznati je u onome što se izdaje za islamsku umjetnost, te bismo potom mogli proputovati kroz islamsku kulturu i ukazati na ona obilježja koja su joj u tolikoj mjeri zajednička. To jest, muslimani bi dijelili neke zajedničke principe, one koji bi bili utjelovljeni u njihovoj umjetnosti, a potom bismo mogli da istražimo pozadinu umjetnosti kako bismo identificirali misaone procese i naposljetku religijske principe.“ (Leaman 2005: 37)
Kada ukazujemo na neophodnost izvlačenja suštine islama onda bi govorili o osnovnim stupovima islama koji podrazumijevaju priznavanje da nema drugog božanstva osim Allaha (šehadet), što je i temelj islamskog nauka (Meyerocih 1988: 231), zatim obavljanje obavezne propisane molitve (salat), jednom godišnje izdvajanje propisane obveze prema manje imućnima (zakat), post u mjesecu Ramazanu (sawm) i odlazak barem jednom u životu u sveti grad Mekku na obrede Hadždža (hajj). Možemo li reći za stupove islama da su sistem islamske estetike?
Drugim riječima, el husn sačinjavaju islamska estetika koja je suštinski religijska estetika po zakonitostima islama kao što smo ustvrdili, te estetika u islamu koja podrazumijeva onaj sistem estetike koji uopće nije primarno religioznog karaktera no koji se nužno nalazi u granicama dozvoljenog (halal) i zabranjeno (haram), a koji je sastavni dio života muslimana.
Treće uvodno razmatranje: estetika u muslimanskom društvu
Ispitivanje o predmetu estetike u muslimanskom društvu[25] je pitanje historicizma.[26]
Kod autora koji su bavili se pitanjem estetike u muslimanskom društvu nerijetko zatičemo estetiku el husn, zbog čega i nije bilo moguće iznijeti neki koncizni zaključak u njihovim proučavanjima čineći već na samome početku pogrešku iz koje ne može proizaći krajnji jasan i razgovijetan zaključak. Istina, autori koji su pisali o estetici u muslimanskom društvu ili su i sami čudili se umjetnicima unutar muslimanskom društva koji su unutar estetskog neku zabranu (haram) slaviti i predstavljati kao (halal) ili su pokušavali pridati neki metafizički značaj, neku metaforu i samim tim opravdanost njihovog čina kao takvog. No, pitaju se autori na Zapadu: zašto bi se unutar estetike u muslimanskom društvu javili oni estetski oblici koji bi zabranu (haram) predstavljali kao (halal)?
„Moramo shvatiti da kako je vrijeme odmicalo, tako su se krhotine kulture stalno preobražavale, nastojeći uspostaviti naručite vrste relacije s Tekstom (pr. Objavom) kao centrom semiosfere, i razvijale su se naručite forme (...) Drugim riječima, sistemi razbijene kulture nisu zaboravljali svoje porijeklo, nego su se naglo i relativno snažno obnavljali i transformirali u novome prostoru, tako da bi bilo pogrešno izvoditi zaključak o potpunom prestanku predkur'anske kulture: njene krhotine su se reorganizirale i dobile su nove putanje.“ (Duraković 2009: 133)
U toj reorganiziranosti tradicija i kultura koje su sada trebale biti upravljene Objavom (Qur'an) - povijest estetike u muslimanskom društvu koja je prvenstveno predmet historicizma pokazuje i neke oblike estetike koje nisu po zakonitostima Objave (Qur'an) nego su zadržale svoju predislamsku ideju i u manjoj ili većoj mjeri je preobratile o čemu govori svaka ozbiljnija studija o ovome pitanju.
Estetika u muslimanskom društvu zapravo podrazumijeva onaj sistem estetike koji uključuje vizuelnu umjetnost, muziku, izvedbenu umjetnost, literaturu, pejzažni dizajn, gastronomiju, informacijsku tehnologiju, matematiku, neuroestetiku (...) i uopće sve ono što je predmetom estetike u islamu, ali što nije u skladu sa zakonima Objave (Qur'an), a što je kao takvo produkt muslimanskog društva.
Estetika u muslimanskom društvu nije vanestetska jer u svojoj karakterizaciji nosi prefiks „estetska“, ali je vanhusnijanska ili izvanhusnijanska iz razloga što u svojim postavkama ne zadovoljava niti karakterizaciju islamske estetike, niti karakterizaciju estetike u islamu odnosno nije unutar sistema estetike el husna iz razloga što ne zadovoljava postavke Kanona za estetiku s poveznicom islama.
Da li estetika vahusnijanska je estetika koju bi i sami muslimani označili estetičnom ostaje otvoreno pitanje interpretacijama, ali ona, svakako, ne može biti islamska estetika ili estetika u islamu iz razloga što je izvor estetskoga u ovome slučaju Objave (Qur'an) i usmene predaje (Hadith) nepromijenjen od prvog zapisivanja i Vjerozakona (Shariah) koji se temelji na takvim čvrstim temeljnim postavkama je sasvim jasan, što hoće reći da je takva estetika izvanislamska.
Zaključak
Osnovni problem o kojemu je riječ jeste problem sistema i znanstvene metode u ovome polju estetike.
Iznašao sam da se islamska estetika i estetika u islamu kao i estetika u muslimanskom društvu u literaturi tretiraju jednako, no „islamska estetika“ je "islamska" prije svega i nužno je da bude religijska, da podrazumijeva suštinu islama, „estetika u islamu“ je "estetika" prije svega i ona podrazumijeva vizuelnu umjetnost, muziku, izvedbenu umjetnost, literaturu, pejzažni dizajn, gastronomiju, informacijsku tehonologiju, matematiku, neuroestetiku (...), ali je i islamska zbog čega je nužno u skladu sa izvorima islama: Objavom (Qur'an) i usmenom predajom (Hadith). Naime, islamsku estetiku i estetiku u islamu koje su nužno u korelaciji kao predmet istraživanja jedne filozofije estetike nužno je bilo okarakterizirati jednim zasebnim skupnim terminom - el husn.
Napose, izvan onoga što podrazumijeva el husnjeste „estetika u muslimanskom društvu“ koja podrazumijeva ono što nije pod sistemom estetike el husn, odnosno ono što je nastalo u muslimanskom društvu, a što nema uporište u izvorima vjere (Shariah).
Takav sistem nužno sačinjava Prolegomenu za filozofiju estetike s poveznicom islama, a koja je uvažila sve stavove i mišljenja glede ove problematike, te sačinila jedan mogući sistem pri daljnjim nastojanjima autora koji se budu zanimali za estetiku s poveznicom islama.
Ono što je ostala i daljnja nepoznanica jeste Kanon za el husn, odnosno uopće estetiku s poveznicom islama, a iz razloga što zahtijeva raspravu među islamskim vjerskim učenjacima (ulama) i iz razloga što je riječ o Kanonu prvenstveno religijskog karaktera u skladu s Objavom (Qur'an) i usmenom predajom (Hadith), a ne filozofskog, no koji će biti neophodni predložak daljnjim filozofskim analizama.
Literatura:
1. Arapsko-bosanski rječnik, El Kalem, 3.izdanje
2. ADORNO, Estetička teorija danas, Veselin Masleša 1990.
3. BAJRAMOVIĆ, Muris; Ogledalo etike i naličje estetike, Zeničke sveske 2, 2005.
4. CROMER, Evelyn Baring; Modern Egypt
5. CROMER, Evelyn Baring; Political and Literary Essay, 1908.-1913.
6. DIELS, Hermann; Die Fragmente der Vorsokratiker, Widmannsche Buchhandlug 1906
7. DURAKOVIĆ, Esad; Stil kao arument nad Tekstom Kur'ana, Tugra Sarajevo 2009.
8. FINCI, Predrag; Čitatelj Hegelove estetike, Breza 2014.
9. GILBERT, Katarina Everet & KUN, Helmut; Istorija esetike – revidirana i proširena, Kultura Beograd 1969.
10. HAGEDORN, Annette; Islamska umjetnost, Tachen/vbz Koln & Zagreb, 2010.
11. HASAN, Ihab: From posmodernism to modernism: The Local/Global context 2005.
12. IBRIĆ, Almir; Zabrana figurativne umjetnosti u islamu, Zalihica Sarajevo, 2007.
13. KARIĆ, Enes; Kur'anski univerzum, Connectum 2009.
14. KORKUT, Besim; Kur’an s prevodom, štamparija Kur'ana "Kralj Fahd", Medina 1991
15. LEAMAN, Oliver; Islamska estetika, preveo Nevad Kahteran, Kult B, 2005.
16. MEYEROVICH, Eva de Vitray; Antologija sufijskih tekstova, Naprijed Zagreb, 1988.
17. MOTAHHARI, Morteza; Ishodišta morala, Fondacija Baština duhovnosti, 2012.
18. MORAVSKI, Stefan; Predmet i metoda estetike, Nolit Beograd 1974.
19. MERIN, Oto Bihalji; Prodori moderne umjetnosti (utopija i nove stvarnosti) Neolit Beograd 1962.
20. NASR, Seyyed Hossein; Science and Civilization, ABC International Group 2007.
21. NASR, Seyyed Hossein; Islamska umjetnost i duhovnost , Lingua Patria Sarajevo, 2005.
22. SAID, Edward W.; Orijentalizam, Svjetlost Sarajevo, 1999.
23. SOUTHERN, Richard William; Western Views of Islam, Harvard University Press 1978.
24. SCHARFESTEIN, Ben-Ami; Art without Borders: A Philosophical Exploration of Art and Humanity, The University of Chicago Press,Chgicago & London, 2009.
25. SKLEDAR, Nikola; Filozofijski prilaz umjetnosti, Dijalog; časopis za filozofska i društvena pitanja 2, 2004.
Prolegomena for aesthetics linked with Islam
(Islamic aesthetics / esthetics in Islam and aesthetics in muslim society)
Safer Grbić
Faculty of Philosophy, University of Sarajevo - Bosnia and Herzegovina
Department of Philosophy
In the contemporary research philosophy of aesthetics is one of the top question about the religious aesthetic in the intricate literature with topic aesthetic and Islam. What philosophy of aesthetics link with Islam and where are the problems? Some scholars, when talking about connecting aesthetic with Islam meaning about Islamic aesthetic, but some others diminish the aesthetic in Islam questioning where we can find the meaning about aesthetic in Islamic community in literature – what is the scientific method and system of that meaning!? We must look on that based on logical, ontological and historical views if we don't want to intricate literature even more and if we want to have some results about this topic. Islamic aesthetic is firstly „Islamic“ when Islam is dominating in this meaning, aesthetic in Islam is firstly „aesthetic“ and which fluctuates between aesthetic and Islam, and finally aesthetic in muslim community means the aesthetics which is not based on Shariah but it is part of muslim community. There we can find a question: what actually aesthetic means as a part of Shariah in aesthetics among the muslim community? Answer is clear: we must have a Canon for Islamic aesthetic from Islamic scholars (ulama) who can to know essence of Islam and only then we can make a philosophical research on scientific fundaments of it and gain scientific results without intricate the literature.
Keywords: orientalism, philosophy of aesthetic, theory of aesthetic, intricate literature, the essence of islam, religious aesthetic, islamic aesthetic, aesthetic in islam, aesthetic in muslim community, aesthetic sistem of islam, scientific method, sistem of el husn aesthetic, Qur'an – aesthetic of aesthetic, Shariah and Canon.
[1] Sve navode u Radu zbog sukladnosti s cjelinom sadržine preveo sam s stranih jezika ukoliko izvornik nije prevođen na bosanski jezik ili prilagođavao bosanskom jeziku ukoliko je izvornik prevođen na neki jezik iz skupine južnoslavenskih jezika.
[2] Zamršena literatura – fraza koja se nerijetko navodi u literaturi koja problematizira pitanja estetike s poveznicom islama.
[3] Suština islama – fraza koja se nerijetko navodi u literaturi u smislu neophodnom za spoznavanje islama prije problematiziranja pitanja estetike s poveznicom islama.
[4] U komentarima na ovu Prolegomenu komentor dr. Almir Ibrić s Univerziteta u Beču navodi: Radovi na temu estetike (s poveznicom islama) postoje bar djelimčno iako ne uvjek sistematsko-profesionalno onako kako mi taj profezinalizam danas gledamo. Na primjer, Ibn Al Haitam u svojim radovima o svjetlosti / leću / Cameri Obsucri govori o estetici i estetičkiom pojmovanju.
[5] Neka je Allahov mir i milost na njega. (صلى الله عليه وسلم) - fraza koju muslimani izgovaraju nakon spominjanja nekog od poslanika i vjerovjesnika, poznata kao: salavat.
[6] Abu Nuvas al-Hasan ibn Hani al Hakami, poznatiji kao Abu Nuvas (oko 756. – oko 814. prema gregorijanskom kalendaru) bio je arapski pjesnik.
[7] Mekkah – sveti grad muslimana koji se nalazi u današnjoj Saudijskoj Arabiji.
[8] Ukaz – grad okupljanja pjesnika na godišnjim sajmovima poezije na predislamskom arapskom poluotoku.
[9] Mu'allaqat - O tome više pogledati: Jusuf Ramić; Obzorja arapsko-islamske književnosti, El-Kalem, 1999.
[10] Pjesnici Mu'allaqat-a su Imru al-Qays, Tarafa, Zuhayr, 'Antara, 'Amr ibn Kulsum, Labid, al-Haris ibn Hilliza, an-Nabiga, al-A'ša i Abid ibn Abas, s tim što se mišljenja antologičara i povijesničara arapske književnosti razlikuju u pitanju da li neki od posljednjih pjesnika ulaze ili ne ulaze u Mu'allaqat.
[11] O tome pogledati više: prijevod Besima Korkuta, Kur’an s prevodom, štamparija Kur'ana "Kralj Fahd", Medina, 1999, Eš-Šuara 224-227.
[12] O tome više pogledati: Enes Karić; Kur'anski univerzum, Connectum Sarajevo 2009.
[13] El-husn - ljepota, izvjesnost, pohvalno svojstvo, vještina/pl.tak=draži, čari, prednost, vanredne osobine (...);
(Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, 3.izdanje, str. 295.)
[14] Usp. Hermann Diels; Die Fragmente der Vorsokratiker 5.izdanje, 21B, 11 – navodi se primjer kako Homer u razgovoru sa Hesiodom pripisuje sve što je ružno i sramotno za ljude mitskim božanstvima.
[15] Usp. Baumgaten, Viko, Berk, Dibo, Hačeston (...)
[16] Usp. Immanuel Kant; Kritika moći suđenja.
[17] Usp. Predrag Finci; Čitatelj Hegelove estetike, Breza, Zagreb, 2014.
[18] O tome više pogledati slijedeće autore: Croce, Dickie, McLuhan,Adorno, Foster, Danto,Malraux, Massumi, Lyotard, Freud, Merleau-Ponty, Lacan, Sircello, Osborne, Marx,Althusser (…)
[19] O tome više pogledati: Almir Ibrić; Zabrana figurativne umjetnosti u islamu, Zalihica Sarajevo 2007., str 47.
[20] Kelām (arapski: علم الكلام): apolegetika, je pravac filozofije u islamskom društvu koji teži dokazivanju teoloških principa kroz dijalektiku.
[21] O tome pogledati više: Seyyed Hossein Nasr; Science and Civilization, str. 21.
[22] O tome više pogledati prijevod Besima Korkuta, Kur’an s prevodom: „Mi smo nebo najbliže vama sjajnim zvijezdama okitili." (Es-Saffat, 6) „...a nebo (Zemlji) najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili i nad njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega." (Fussilet, 12) „..., zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? - kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda!" (Kaf, 6)
[23] O tome više pogledati prijevod Besima Korkuta, Kur’an s prevodom: „..., a Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje." (Kaf, 7) „Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne,..." (En-Neml, 60) „I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kada je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite." (En-Nahl, 5-6) „On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite..." (En-Nahl, 14)
[24] O tome više pogledati prijevod Besima Korkuta, Kur’an s prevodom: „..., On vam obličje daje i likove vaše čini lijepim..." (El-Mu'min, 64) „O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio - pa učinio da si skladan i da si uspravan - i kakav je htio lik ti dao? (El-Infitar, 6-8) „Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem." (Et-Tin, 4.)
[25] O tome više pogledati: HAGEDO, Annette; Islamska umjetnost, Tachen/vbz Koln & Zagreb, 2010. str. 26-27 – navode se slijedeći historiografski podaci: Arapski polutok, Damask, Irak i Bagdad: Muhamed (570.-632.), Prva četiri khalifa (632.-661.), Omejadi (661.-750.), Abasidi (749.-1258); Španjolsku: Vizigoti (x-712.), Omejadi (756.- 1031.), Almoravidi (1056.-1147), Almohadi u sjevernoj Africi i Španjoslkoj (1130.-1269.), Nasridi u Granadi (1232.-1492.) Iran, Irak i Afganistan: Arapsko osvajanje (638. – 640.), Samanidi (819.-1105.), Safaridi (868.-903.), Seldžuci, ujedinjenje Mezopotamije i većeg dijela Perzije (1054.- 1194.), Ghaznavidi (977.-1186.), Il-Khan (1256.-1336.), Mongoli (1378.-1502.), Muzafaridi (1313-. 1393.), Jalayiridi (1340.-1432.), Timuridi (1369.-1500.), Safavidi (1501.-1732.), Kadžari (1779.-1925.), Egipat i Sirija: Tulunidi (868.-905.), Fatimidi u Tunisu, Egiptu i Palestini (969.-1171.), Ajubidi (1171.-1250.), Memluci (1250.-1517.), Egipat pod Osmanskom vladavinom (1517.- 1805.), Sjeverna Afrika: Idrisidi u Maroku (789.-921.), Aglabidi u Tunisu (800.-909.), Almoravidi u Maroku (1056.-1147.), Hafsidi u Tunisu (1228.-1534.) Turska: Rum-Seldžuci (1077.-1327.), Osmani (1381.-1922.), Sicilija: Aglabidi iz Tunisa (827.-878.), Fatimidi (909.-1171.), Indija: Delhijski sultanat (1206.-1555.), Mongulsko carstvo (1526.-1827.)
[26] Historicizam - historijsko prilaženje pojavama prirode i društvenog života, njihovo promatranje u procesu postanka i razvitka.