Susretao sam Beduine na nekima od njihovih putova od Maroka do Libije, od savana Eritreje do padina Sinaja. Nisam ih uspio bolje upoznati. Kamo i zašto idu, odlaze li ili se vraćaju? Pripadaju li nekoj naciji, traže li je, treba li im? Je li im domovina tamo otkuda polaze ili onamo kamo stižu, ili možda na samu putu, u pijesku po kojem gaze? Država im nema ni vladara ni zastava, njezine su granice horizonti i vidici. U jeziku kojim govore, koji pripada raznim okolnim jezicima ali je ipak samo njihov, riječ bedia označava i pustinju i početak. Između početka i kraja, čini se, ne prave razliku i ne traže joj svrhu. Plovidba ih nije privukla, obala nije zadržala. Oaze su njihove luke, karavane posade. Ravnaju se po zvijezdama kao i pomorci. Njihovi su valovi dine. Uz njih zabijaju kolce i podižu šatore - kolci su im jarboli, šatorska krila jedra. Vjetrovi su oštri u pustinji kao i na pučini. Ljudska se lica brazdaju i tvrdnu na pijesku kao i na moru. Noći su jednako hladne i opasne. Bio sam kratko vrijeme suputnikom Beduina (ime im pišem velikim slovom, kao i drugim narodima). Primili su me otvorena srca. Ponudili su me mlijekom od kamile, gustim i krepkim, nema ga u izobilju, čuva se za nuždu. Nisam uspio razumjeti priče koje nakon zamornoga dana pričaju do kasne noći, koje pomno slušaju i slatko im se smiju. Nadomak obala Mediterana ostaju za njima tragovi i uspomene, koje vjetar i pijesak raznose i brišu.
Dopune Mediteranskom brevijaru, Zarez, broj 78.
Dopune Mediteranskom brevijaru, Zarez, broj 78.