Obično se u historiji filozofije, a posebno etičko-moralne misli, upućuje na Sokrata kao prvog pravog začetnika onoga što se naziva moralnošću, te s pravom Hegel Sokrata naziva "izumiteljem morala", što je doduše u toj formulaciji samo zgodna metafora kojom se želi prije svega ukazati na samu bit moralnog fenomena, a to ovdje ujedno znači – na samu mogućnost moralnosti kao takve. Svako istinsko i početno filozofijsko pitanje, za razliku od metafizičkog ("iz čega nešto jest?", ili "zašto jest nešto, a nije ništa?") glasi: Po čemu nešto jest (moguće)? To se također formulira stavom: Da nešto jest, što znači kako se onim "da" ukazuje već na "subjekt" kao djelatnost iz koje ili po kojoj nešto uopće može da proiziđe (pri čemu je – kao što kaže Hegel – nešto već rezultat negacije negacije). Utoliko i ta ocjena o Sokratu kao "izumitelju morala" smjera na to da se doslovno historijski "locira" taj bitni moment, po kojemu je taj pojam morala tek – moguć. Hegel ga nalazi u Sokratovu daimonionu (demonu), na koji se i sâm Sokrat poziva kao na vlastito "proročište", za razliku od onog vjekovnog "objektivnog" i "vanjskog" proročišta, u Delfima, ali i u samom polisu kao uhodanoj i tradicijom prenošenoj rodovsko-plemenskoj zajednici-običajnosti.
Sokratov "demon" prvo je okretanje pojedinca u sebe sama, tj. u svoju unutrašnjost, u kojoj se sada traži odgovor ne samo na to kakav sam ja to čovjek, nego i na to kako se kao takav, sada individualiziran član kolektiva moram ili trebam odnositi spram svim drugima i spram zajednici u cjelini. U tome "okretanju u svoju unutrašnjost" nalazi sada Hegel prvi začetak onoga što će se u punom i pravom smislu tek u europskom novovjekovlju iskristalizirati, formirati i potvrditi u realitetu u obliku – samosvijesti (već s Descartesovim Cogito, pa to i sâm Descartes jasno naglašava). No, dok u Descartesa ta samosvijest nosi još na sebi samo spoznavalačko-spoznajni smisao i vrijednost, kasnije ona poprima isključivo praktički karakter u obliku samodjelatnosti kao slobode.
S druge strane u svojem višem i razvijenijem obliku taj se moralni fenomen, započet sa Sokratom, sada samo po sebi unutrašnje nužno oblikuje u jednu nauku o tome moralu, pri čemu se već u samom zametku pokazuje da svaki oblik moralnosti nužno već sadrži u sebi etičku koncepciju (sistem), da bi se ta moralna pozicija i teorijski, tj. filozofijski, "opravdala" i dovoljno utemeljila kao takva. To je nakon Platona, Sokratova učenika i nastavljača, koji još nije oblikovao zaokruženu etiku u navedenu smislu, učinio njegov učenik i nastavljač Aristotel.
Međutim, da bi se taj "početak", pa i sama mogućnost dospijevanja do razine moralnosti u punom smislu riječi, a posebno same etike kao nauke o moralu, uopće mogao pojaviti u tom razvijenu obliku, treba ukazati na one prethodne stupnjeve te misli koji su omogućili da se ta moralna (sokratovska) pozicija mogla pojaviti i oblikovati. A to je upravo razdoblje tzv. predsokratovaca, čije je fragmente prvoklasno s velikom akribijom istražio i publicirao njemački klasičar i filozof Hermann Diels (1848 – 1922) pod naslovom Predsokratovci.
....
Do dubokih su spoznaja dolazili mislioci tzv. predsokratovskog razdoblja grčke filozofije, koja je historijska pretpostavka i anticipacija čitave kasnije, ne samo grčke, nego i ostale europske, npr. kršćanske misli i filozofije uopće. Tako predstavnici tzv. pitagorejske škole (kojih je bilo vrlo mnogo) dolaze do stava "da se čovjekova duša dijeli na tri dijela, na volju, razum i um: da razum i volja zacijelo postoje i u drugim živim bićima, ali um (da postoji) samo u čovjeku". U novovjekovlju npr. Leibniz prvi eksplicitno tvrdi kako i životinje imaju dušu a samo čovjek um, dok se rečena pitagorovska podjela nalazi na svoj način i u Descartesa!
No, za naš je moralni problem od velikog interesa npr. stav koji "kazuje da je najvažnija stvar u ljudskom životu sposobnost da čovjek nagovori dušu na dobro ili zlo, i da su sretni ljudi kojima je dopala dobra duša, ali da nikada ne miruju niti imaju u svojoj duši uvijek isti životni tok. – I da je pravednost ono što pripada zakletvi, i da se zbog toga Zeus smatra zaštitnikom zakletve, i da je vrlina – harmonija."
Ta "sposobnost da čovjek nagovori dušu na dobro ili zlo" gotovo je posve "moderna" spoznaja i teza, koja stoji u osnovi (kako smo pokušali pokazati) čitave klasične njemačke filozofije, a – od Kanta do Hegela – glasi kako dobro i zlo nisu svojstvo bilo čega drugoga do li čovjekove volje, koja se "odlučuje" ili na dobro ili na zlo (time što je svijest ili samosvijest, odnosno um konstitutivan za pojam volje).
"Zbog toga je potrebno razlikovati između percepcije ili unutrašnjeg stanja monade, ukoliko predstavlja vanjske predmete, i apercepcije, koja je samosvijest ili refleksivna spoznaja toga unutrašnjeg stanja, a koja nipošto nije dana svim dušama, štoviše čak ni istoj duši u svako doba."
Ta se misao po smislu podudara s navedenom pitagorovskom: "niti imaju u svojoj duši uvijek isti životni tok", što zvuči gotovo kao nevjerojatna spoznaja u posve modernom duhu! I sâm pojam monade (jedinice), što postaje Leibnizova supstancija, potječe odatle. Zatim ovdje nalazimo već u pitagorovaca onaj stav, što je doduše pripisivan proroštvu u Delfima ali ga je poslije kao osnovno svoje načelo istaknuo Sokrat: "Spoznaj samoga sebe!" (Gnoti seauton!), koji glasi: "Ni oni naime nisu promišljali pitanje: što je dobro?, nego što je dobro u najvišoj mjeri?, a to je (kako kažu) spoznati samoga sebe, niti (su postavljali pitanje), što je lako?, nego što je najlakše?, a to je (kako kažu) ravnati se prema navici."
To posljednje svakako je prava životna spoznaja, jer je najlakše doista biti jednostavno primjeren životu oko sebe kakav je već nastao mimo i bez nas, ali je teže učiniti iskorak iz toga kao svoj vlastiti čin, što i historijski znači (sa Sokratom) postaviti se na sebe sama i upitati se: Kako to stoji sa mnom kao čovjekom pojedincem, a to je pravi početak moralnog pitanja (koji je utemeljen već na samo-svijesti). Hegel je to istaknuo kao moment svijesti, koji je primjeren toj – navici (kao uhodanosti života), ali je istinski početak upravo u – samosvijesti, na osnovi koje je tek moguće pitanje o dobru i zlu. A vidimo da se već u toj pitagorovskoj dimenziji uočilo da dobro i zlo započinje u "našoj duši", koja se odlučuje za jedno ili drugo, a sretan je onaj koji odabire – dobro.
Iz: Etika, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.